Poslanik zaboravlja kur'anske ajete

 

U “Knjizi vrline Kur'ana” u “Poglavlju o zaboravnosti Kur'ana”, isto tako u “Poglavlju o onome koji ne vidi problem u govoru sure te i te”, Buhari prenosi sljedeći hadis, isto tako i Muslim u svom Sahihu u “Knjizi o namazu putnika i skraćivanju istog” u “Poglavlju o naredbi o postupanju po Kur'anu i neprijatnosti govora ‘zaboravio sam taj i taj ajet’”, Ebu Usama nas je izvjestio preko Hišama ibn Urve, a on od svog oca, a ona od Aiše koja je rekla: “Jedne noći, Poslanik Božiji je čuo čovjeka kako uči odjeljak Kur'ana, pa je rekao: ‘Moj Bože smiluj se na njega, on me podsjetio na taj i taj ajet koji sam zaboravio iz te i te sure.’”

Slično ovome u drugoj predaji Buhari prenosi od Ali ibn Musiri od Hišama, a ovaj od svog oca, on od Aiše koja je rekla: “Neka mu se Allah smiluje, podsjetio me na taj i taj ajet koji sam zaboravio iz te i te sure.”

Ovo je Poslanik koga je Allah, neka je sva slava Njemu, poslao sa Kur'anom, vječnom mudžizom, kojeg je on pamtio od prvog dana njegove objave, ajet po ajet, dok ga nije kompletirao. Uistinu Allah mu je garantovao: “On je spomenut u knjigama poslanika prijašnjih, donosi ga povjerljivi Džibrili na srce tvoje, da opominješ na jasnom arapskom jeziku. Kur’an je sigurno objava Gospodara svjetova.” (26:196)

 

Ali lažovi, obmanjivači i kovači laži neće se smiriti dok mu ne pripišu laž, glupost, legende koje ni jedan normalan razum ne može prihvatiti. Pravo je muslimanskih učenjaka da očuvaju čast Poslanika od lažnih stvari koje mu se pripisuju, naročito one koji se nalaze u hadiskim knjigama kojima se pristupa kao “Sahih”.

Ništa do sada nismo prenijeli osim iz knjiga Buharije i Muslima koje ehli sunnet vidi kao najpouzdanije knjige poslije Kur'ana. Ako je status Sahiha takav da oni udaraju na dignitet i bezgriješnost Poslanika. Kakva je situacija sa drugim (njihovim) hadiskim knjigama ne treba ni pitati. Sve su to kalemljenja i iterpolacije Allahovih neprijatelja, neprijatelja Njegova Poslanika koji su se ulagivali Umajadskim vladarima od Muavije pa onima nadalje, dok nisu napunili svezke i tomove izmišljenih hadisa, kroz koje su se zalagali za degradaciju donosioca Božije Poruke, jer nisu vjerovali u sve što je Allah objavio. To je jedina strana kampanje, a druga strana je amnestiranje svi ružnih postupaka i nedjela njihovih vladara, koje je historija revnosno zabilježila i pobrojala. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je ukazao na njih i od početka svoje misije upozoravao na njih, čak ih je progonio iz Medine i proklinjao ih.

 

U svojoj historiji Taberi kaže: “Božiji Poslanik je ugledao Ebu Sufjana kako mu prilazi na magarcu, sa Muavijom koji je vodio magarca i Jezidom (sinom njegovim) koji ih je pratio. Božiji Poslanik je tada rekao: ‘Neka Allah prokune vodiča, jahača i pratioca.” (Tarih Taberi, svez. 11., str. 37.)

Imam Ahmed Hanbel u svome Musnedu preko Ibn Abasa prenosi: “Bili smo na putovanju s Allahovim Poslanikom kada je on čuo dva čovjeka da pjevaju, pri čemu je jedan drugom odgovarao kroz stihove, Božiji Poslanik je rekao: ‘Pogledajte ko su ovi!’ Ljudi su rekli: ‘Muavija i Amr ibn As.’ Božiji Poslanik je podigao ruke i učio: ‘O Allahu! Ponizi ih i strpaj ih u vatru!"

(Musned, Imam Ahmed, svez. 4., str. 421.)

I od Ebu Zera koji je rekao Muaviji: “Čuo sam Božijeg Poslanika kada si ti prolazio pored njega gdje kaže: ‘O Allahu prokuni ga i napuni njegov stomak prašinom!"

( Musned Imam Ahmed, svez. 4., str. 421.; Lisnaul Arab, svez. 7., str. 404)

 

Imam Ali je poslao pismo u Irak slijedećeg sadržaja: “Tako mi Allaha! Kada bi ih sreo sam, a da oni svojom brojnošću napune zemlju ne bi ih se bojao. Ja sam siguran da su oni skrenuli s puta istine na osnovu onoga u šta su se dali. Pravi put na kojem smo mi je čist, jasan, neporečan, osvjetljen i pouzdan. Ja čeznem da sretnem svoga Gospodara i ja očekujem obilatu nagradu. Doista me je tuga poklopila i žalost oprhvala. Stvar ummeta će biti prepuštena budalama i pokvarenjacima. Oni će Allahovo vlasništvo tretirati kao svoje vlastito, a Allahove sluge kao svoje vlastite robove. Oni će se boriti protiv pravednih, a one koji su zalutali uzimaće u svoju družinu.”

(Ibn Kutejbe, el-Imama vel Sijasa, svez. 1., str. 137. )

Pošto ih je Poslanik Božiji prokleo, kao što ste vidjeli, i oni nisu našli hadisa koji bi bio krivotvoren, oni su kasnije inovirali hadise da bi zamjenili istinu i laž. Tako su od Božijeg Poslanika napravili sliku običnog čovjeka opsjednutu zovom džahilijetskog vremena, sklon pretjeranoj svađi koji ponižava i napada one koji to ne zaslužuju. A sve to da bi odbranili svoje vođe proklete od strane Poslanike.

 

Buhari prenosi u svom Sahihu u “Knjizi o dovama” u “Poglavlju o Poslanikovom govoru: ‘Kome god sam ja načinio nepravdu dajte mu milostinju i blagoslov’”, Muslim je također zabilježio u svom Sahihu u “Knjizi o ljubaznosti, ljutnji i dobrom ahlaku” u “Poglavlju o tome koga god je Allahov Poslanik uvrijedio, napao ili molio protiv njega, a on to nije zaslužio to mu je milostinja, nagrada i milost”, od Aiše se prenosi da je kazala: “Dva čovjeka su pozvala Božijeg Poslanika i govorila mu o nečemu što ja ne znam. Oni su ga razljutili i on ih je napao i prokleo. Kada su oni otišli, ja sam rekla: ‘O Allahov Poslaniče! Što god dođe dobro, to neće dopasti ovu dvojicu.’ On reče: ‘Ti ne znaš šta sam ja zaiskao od Allaha kada sam rekao: O Allahu ja sam pravedan čovjek, zato svakom muslimanu kojeg sam ja uvrijedio i napao učini to milostinjom i nagradom njima!’”

Od Ebu Hurejre se prenosi da je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “O Allahu! Ja sam načinio ugovor s Tobom koji nikada neće pući. Jer ja sam čovjek pa ako sam bilo kojem vjerniku učinio nepravdu, napao ga, uvrijedio ga, ošinuo ga (bičem), učini da mu to bude milostinja i molitva kroz koje ćeš ih približiti sebi na dan Sudnji.”

 

Zahvaljujući takvim lažnim hadisima, Poslanik se ljuti i za stvari koje ne znače potoporu Allahovoj Istini. On napada, on vrijeđa. Šta više, on proklinje i udara bičem onoga koji to ne zaslužuje. Kakav mi je to Poslanik kojeg obuzima sotona, da on čini stvari koje su nerazumne? Je li dozvoljeno ijednoj religioznoj osobi da postupa tako i da mu takvi čini nisu odvratni? Zahvaljujući ovakvim hadisima Umajadski vladari, koje je Allah prokleo, molili su (dove) protiv nekih, bičevali nekoliko njih pred masom za navodna nedjela, da bi ih masa tretirala kao velike griješnike. No oni su prije bili čestiti i oni nad kojima se čini nasilje, a sve Allaha radi.

Ovi krivotvoreni hadisi sami sebe negiraju, jer Božiji Poslanik nije bio onaj koji napada, vrijeđa, niti proklinje, a ni onaj koji upotrebljava nedostojne riječi. Bože oprosti, Bože oprosti! Zaista su ružne riječi koje izlaze iz njihovih usta, to su riječi koje izazivaju Allahovu srdžbu, zbog kojih je Allah prokleo i pripremio za njih groznu patnju.

 

Za odbacivanje navednih lažnih predaja navodimo predaju koju donose i Buharija i Muslim preko Aiše, koja nam je sasvim dovoljna. Buhari prenosi u svom Sahihu u “Knjizi o etiketama” u “Poglavlju o tome da Poslanik, s.a.v.a., nikada nije učinio ružno dijelo niti izgovorio nedostojnu riječ”, od Aiše: “Neki Jevreji su došli Poslaniku i kazali: ‘Essamu alejkum! (smrt na tebe)’ Aiša potom pripovjeda: “Ja sam rekla: ‘Neka je na vas smrt i prokletstvo Allahovo.’” Poslanik je odgovorio: ‘Lakše Aiša! Budi mekša, ne budi gruba ni od djela nedostojnog.’ Rekoh: ‘Pa zar nisi čuo šta su rekli? Ja sam im samo odgovorila i moja kletva na njih je izazvana, a njihova kletva protiv mene je bila neizazvana.’”

 

Muslim također prenosi u svom Sahihu u “Knjizi o ljubaznosti, ljutnji i klevetanju”, da je Božiji Poslanik zabranio ljudima proklinjanje. On je čak zabranio proklinjanje zvijeri i stoke. Kada mu je rečeno: “O Poslaniče prokuni mnogobošce!” On je odgovorio: “Nisam poslan da proklinjem, poslan sam kao milost.”

Ovo potpuno odgovara uzvišenom karakteru i njegovoj suštini što je naročito odlikovalo Allahova Poslanika.

On ne bi proklinjao, napadao, vrijeđao niti bičevao one koji to ne zaslužuju. Kada bi se ljutio, to bi činio jedino radi Allaha. Ako bi proklinjao, to bi činio samo prema onima koji to zaslužuju Ako bi bičevao to bi, također, činio samo da izvrši kaznu kao Allahov propis. Nikada ne izbičevao nekoga niti mu učinio bilo šta nažao ako za to ne bi postajali jasni dokazi, svjedočenja i potvrde.

Oni se gube i njihova srca sagorijevaju kada vide širenje hadisa u kojima se proklinju Muavija i Umajadi. Oni su izmislili ove lažne hadise da bi načinili konfuziju među ljudima i da bi uzdigli status Muavije. Kao rezultat toga naći ćete u Muslimovom Sahihu da nakon predaje o Poslanikovom proklinjanju Muavije donosi predaja gdje se sve to (proklinjanje) pretače u milosrđe, milostinju, blagost i medij za postizanje Allahove bliskosti. Primjera radi pogledajmo sljedeći hadis od Ibn Abasa: “Ja sam se igrao s dječacima i kada je došao Božiji Poslanik ja sam se sakrio iza vrata. On je došao, našao me i rekao: ‘Idi i pozovi mi Muaviju.’ Kada sam se vratio rekao sam mu: ‘On jede.’ Ponovo sam otišao, vratio se i rekao: ‘On jede.’ Poslanik na to reče: ‘Allah mu ne zasitio stomak!’”

 

Nalazimo u historijskim knjigama da je Imam Nesa'i nakon pisanja knjige o odlikama koje karakterišu h. Alija, došao u Siriju. Ljudi Sirije su ga izgrdili i pitali ga zašto on ne bilježi Muavijine odlike. On je odgovorio: “Ja ne znam nijednu njegovu vrlinu izuzev za dovu u kojoj je Božiji Poslanik, s.a.v.a., zamolio da mu Allah ne zasiti stomak.” Nakon toga oni su ga toliko pretukli da je umro od toga. Historičari prenose da je se dova Poslanikova ostvarila. Muavija bi jeo i jeo i umorio bi se jedući, ali njegov stomak bi mogao još.  (Sahih Muslim, svez. 8., str. 27. )

 

Uistinu ja nisam bio svjestan ovih predaja koje proklestvo tretiraju kao blagoslov i zbližavanje s Allahom dok me jedan od šejhova u Tunisu nije obavjestio o tome. On je tretiran kao čovjek od znanja i ugleda. Sjedili smo tako na jednoj sjedaljki i diskutovali o hadisima dok nije iskrslo pitanje Muavije ibn Sufjana. Rečeni šejh je spominjao Muaviju s ushićenjem, govoreći o njegovoj oštroumnosti, razboritosti i vještini u vođenju politike. Govorio je o njegovoj politici i njegovoj pobjedi nad našim vođom h. Alijem (neka Allah prosvjetli njegovo lice). S mukom sam se uzdržavao, ali kada je prešao mjeru rekao sam mu da Božiji Poslanik nije volio Muaviju, da je učio dovu protiv njega i da ga je prokleo. Oni koji su sjedili okolo bili su iznenađeni ovim, a neke je to oneraspoložilo. Ali šejh mi je s potpunom smirenošću odgovorio da mi vjeruje što je izazvalo još veće iznenađenje. Oni mu rekoše: “Mi tek sada ništa ne razumjemo. Najednoj strani ga hvališ i uzdižeš, a na drugoj se slažeš da je proklet od Resulullaha, kako to može biti u redu?” I ja sam se također zajedno sa njima pitao kako to može biti.

 

Šejh nam je odgovorio na način da je prihvatanje toga izazvalo dvojbe i poteškoće. On je rekao: “Koga god je Poslanik prokleo to je za njega milostinja, blagoslov, približavanje Allahu, neka je sva slava Njemu.” Svi su pitali: “Kako je to moguće” Odgovorio je: “Zato što je Božiji Poslanik rekao: ‘Ja sam samo smrtnik kao i ostali ljudi i tražio sam od Allaha da učini moje kletve i dove blagoslovom i zekjatom.’” Pa je dodao: “Čak onaj koga je Božiji Poslanik ubio ide s ovog svijeta ravno u Džennet!”

Prišao sam mu nasamo kasnije i pitao za izvor hadisa koji je on spomenuo. On me je uputio na Sahih Buhariju i Muslima.

Nakon što sam prostudirao ove hadise došao sam do još čvršćeg uvjerenja o spletkama koje su Umejadi skovali da bi prikrili istinu i skrili svoju pokvarenost na jednoj strani i da bi uništili Poslanikovu bezgriješnost na drugoj strani.

 

Konsekvetno tome i ja sam našao nekoliko predaja koje vode istom cilju. Da bi se smirili, krivotvorci lažnih hadisa su izmislili čak i više od toga, pripisujući to Gospodaru svjetova.

Buhari je prenio u svom Sahihu, u “Knjizi o tehvidu” u “Poglavlju o Allahovom govoru: ‘Oni žele da izmjene Allahove riječi’”, od Ebu Hurejre se prenosi da je Allahov Poslanik kazao: “Čovjek koji nikada nije učinio neko dobro djelo rekao je da kada umre da ga spale i da polovicu pepela bace na zemlju, drugu polovicu u more, jer tako mi Allaha ako bi ga Allah zadržao, on bi mu priredio tolike patnje kakve nije priredio nikome na svijetu. Ali Allah je naredio moru da sakupi ono što je u njemu (od pepela) i isto je naredio zemlji da skupi ono što je na njoj. A onda mu je Allah rekao: ‘Zašto si učinio tako?’ Pa će čovjek odgovoriti: ‘Ja sam se prepao Tebe, a Ti to znaš bolje.’ Na to mu je Allah oprostio.”

 

Na istoj stranici se prenosi od Ebu Hurejre: “Čuo sam Božijeg Poslanika da kaže: Ako neko učini grijeh i tada kaže: ‘O moj Gospodaru! Ja sam pogriješio oprosti mi!’, njegov Gospodar kaže: ‘Moj sluga je znao da ima Gospodara koji oprašta grijehe i kažnjava za njih i Ja sam mu zato oprostio.’ Potom on određeno vrijeme ne čini nikakav grijeh, pa ponovo učini grijeh i kaže: ‘O moj Gospodaru, ja sam ponovo učinio grijeh oprosti mi!’ A Allah kaže: ‘Moj sluga je znao da on ima Gospodara koji oprašta grijehe i kažnjava za njih i Ja mu zbog toga opraštam.’ On ponovo određeno vrijeme ne učini nikakav grijeh, pa ga ponovo učini i kaže: ‘O moj Gospodaru, ja sam ponovo počinio grijeh, molim Te oprosti mi!’ A Allah kaže: ‘Moj rob je znao da ima svoga Gospodara koji oprašta i kažnjava, Ja sam mu zato oprostio njegov grijeh i sada može da čini što god želi’”

Kakva je ovo vrsta Gospodara, o robovi Allahovi?! Iz prvog slučaja vidimo da je sluga Božiji znao da ima Gospodara koji oprašta grijehe, iako njegov Gospodar nije bio svjestan ove činjenice pa je u svakom navedenom slučaju mogao pitati: “Da li moj rob zna da on ima Gospodara koji oprašta grijehe?” Kakva je to vrsta Gospodara koji zbog ponavljanja grijeha i ponavljanja oprosta postaje umoran i kaže svom robu: “Čini sada šta hoćeš, ostavi Me na miru pa ću i Ja tebe ostaviti na miru.”

 

“Uistinu su ružne riječi koje izlaze iz njihovih usta. Oni ne izgovaraju ništa osim laži, ti se možda ubijaš zbog njih, a oni opet neće da vjeruju u ovaj govor.”

Da odista! Oni tvrde da je Allahov Poslanik rekao Osmanu: “Čini šta hoćeš jer ništa ti od danas ne može naškoditi, ma šta činio.” Ovo se dogodilo kada je Osman značajno pomogao u pripremanju vojske koja je trebala krenuti za Tebuk. Ono što oni kažu, je upravo u skladu sa otkupom od grijeha koje čine kršćanski monarsi kada prodaju ulaznice za Raj.

Stoga i ne čudi što je Osman počinio tako ružna dijela koja su dovela do pobune i ustanka protiv njega, njegovim ubistvom, kao i njegovoj sahrani u nemuslimansko mezarije bez gasula i ćefina.

“Reci: ’Donesite vaŠe dokaze ako ste uistinu iskreni.’”