Poslanik se ponaša kao dijete

 

Buhari u svom Sahihu u “Knjizi o vojnim pohodima“ u “Poglavlju o bolesti i smrti Poslanika”,

kao i Muslim u svom Sahihu u “Knjizi o miru” u “Poglavlju o odbojnosti prema lijeku nametnutom silom”, izvješćuje od Aiše koja je rekla: “Mi smo sipali lijek u jedan kraj Poslanikovih usta (Ibn Menzur u svom djelu Lisanul Arab vezano za el-ludd kaže: uzeti jezik od djeteta i natjerati ga u jedan kraj usta, a zatim napuniti drugi kraj držeći pritom razmaknuti jezik i vilicu podsredsvom ubačene stvari između njih.) u toku njegove bolesti i on je počeo pokazivati na nas htijući reći: ‘Ne stavljajte mi lijek u moja usta.’ Mi smo kazali: ‘Bolesnikovo je da ne voli lijek.’ Kada se oslobodio toga rekao je: ‘Nisam li vam zabranio da sipate lijek u moja usta?’ Mi smo kazali: ‘Mislili smo da je prirodno da bolesnik ne voli lijek.’ On reče: ‘Neka se sada svima u kući saspe lijek u usta, a ja ću gledati, izuzev Abbasu koji nije prisustvovao ovom činu.’”

 

Čudan je odista slučaj ovako naprasnog Poslanika, koga su lažovi načinili poput djeteta koga se tjera da proguta gorki lijek, koji ono ne prihvata. On im signalizira da mu ne daju lijek, ali ga oni prisiljavaju u tome, unatoč njegovog protesta.

 

Kada se povratio on im kaže: “Nisam li vam zabranio da sipate lijek u moja usta?” Oni se opravdavaju riječima da su mislili da je njegovo odbijanje razultat odbojnosti pacijenata prema lijekovima, potom on zapovjeda da se svima njima stavi lijek usta da bi zadovoljio svoju sujetu, i nikoga u tome nije isključio osim svog midže Abbasa, budući da on nije bio prisutan kada su ga kljukali lijekom.

 

Aiša nije ni dovršila ovu priču da li je Poslanikova direktiva ispoštovana i na kome je ona izvršena, da li i na prisutnim muškarcima i ženama?