Priča o onome što se desilo u Sekifi 

 

“Pojačala se rasprava i glasovi se povisili, pa sam se pobojao razjedinjenosti, rekao sam: ‘Pruži ruku, Ebu Bekre!’ Ispružio je ruku i ja sam mu dao prisegu, a onda su to uradili i muhadžiri i ensarije. Napali su nas zbog Saad ibn Ubade, pa je jedan od njih rekao: ‘Ubili ste Saada ibn Ubade!’ Pa sam ja rekao: ‘Allah je ubio Saada ibn Ubade.’ Dalje je Omer rekao: ‘Tako mi Allaha, nismo našli ništa jače, nego da položimo zakletvu Ebu Bekru. Bojali smo se da ako se odvojimo od njih i ako ne polože zakletvu, da će oni izabrati nekog između sebe, pa ćemo mi morati položiti prisegu na ono s čime nismo zadovoljni, ili ćemo im se suprostaviti, pa će nastati nered. A ko položi zakletvu čovjeku koji nije izabran šurom muslimana, neće biti slijeđen ni on, a ni onaj ko mu je položio zakletvu, i time se izlažu opasnosti da budu ubijeni.’”

Kod Omera ovdje nije pitanje izbora i šure, dovoljno je da neko od muslimana prvi položi zakletvu i da to ostalima bude dokaz, zato kaže Ebu Bekru: “Pruži ruku, Ebu Bekre!”, pa kada je ispružio ruku, on je položio zakletvu bez dogovora, a nije nimalo oklijevao iz straha da ne izaberu nekog drugog. Ovo mišljenje je ovako izrazio: “Bojali smo se da ako se odvojimo od njih i ako ne polože zkletvu, da će oni izabrati nekog između sebe.” (Bojao se Omer da ga ensarije ne preteknu i izaberu nekog između sebe.) Ovo nam postaje još jasnije kada kaže: “Pa ćemo mi morati položiti zakletvu onome s kim nismo zadovoljni, ili ćemo im se suprostaviti, pa će nastati nered.”

Svi historičari navode da su od muhadžira bili prisutni samo četvorica na Sekifi, pa njegove riječi: “pa sam mu položio zakletvu, a to isto su uradili muhadžiri”, u suprotnosti je sa njegovim riječima, a izostali su Ali, Zubejr i oni s njima. Pogledaj Sahih Buhari, svez. 8, str. 26.

 

Da bi bili pravedni u presudi i precizni u istraživanju, moramo priznati da je Omer ibn Hattab promijenio svoje mišljenje o polaganju prisege, ali na kraju svog života. To je bilo kada je došao jedan čovjek Omeru, a bio je prisutan i Abdurahman ibn Avf, pa je rekao: “O vladaru pravovjernih, šta kažeš za čovjeka koji kaže: ‘Da je Omer umro, ja bih položio zakletvu tom i tom?’ Omer na to reče: ‘Tako mi Allaha, izabiranje Ebu Bekra za halifu je bila greška i to je već gotovo.’ Naljutio se Omer, pa je čim se vratio u Medinu održao govor: ‘Došlo je do mene da je neko od vas rekao: ‘Tako mi Allaha, da umre Omer, položio bih zakletvu tom i tom.’ Neka se niko ne zavarava pa da kaže da je polaganje zakletve Ebu Bekru bila greška i da je sada gotovo. Ona je to i bila, ali je Allah, dž.š., sačuvao od njenog zla...’ Zatim reče: ‘Ako položi zakletvu čovjeku koji nije izabran šurom muslimana, neće biti slijeđen ni on, a ni onaj ko mu je položio zakletvu, i time se izlažu opasnosti da budu ubijeni.’”

Kamo sreće da je Omer ibn Hattab ovako mislio na dan Sekife, pa da nije postupio despotski i položio zakletvu Ebu Bekru, što je bilo pogrešno i neka Allah sačuva zla toga, kao što je sam posvjedočio. Ali nije to mogao reći, jer bi time presudio i sebi i svome drugu smrću, jer kod novog mišljenja kaže: “Ko položi zakletvu čovjeku koji nije izabran šurom muslimana, neće biti slijeđen ni on, ni onaj ko mu je položio zakletvu, i time se izlažu opasnosti da budu ubijeni.”

 

Ostaje nam da saznamo zašto je Omer promijenio svoje mišljenje na kraju života uprkos tome što zna od ostalih, a to je da svojim novim mišljenjem poništava polaganje prisege Ebu Bekru iz njenih temelja, jer je on taj koji je prvi položio zakletvu bez šure i to je bila greška. Takođe je poništio i svoju vladavinu, jer je on na vlast došao kada ga je imenovao Ebu Bekr bez šure, pa su čak neki ashabi ušli kod Ebu Bekra negodujući što imenuje nekog ko ima grubo srce da vlada njima. (Sahih Buhari, svez. 8., str. 26.; Tarih Taberi, Istihlaf Omer ibn Hattab, Šerh Nehdžul-belage, Ibn EbiHadid, svez. 1.)

Pa, kada je Omer izašao da ljudima pročita Ebu Bekrovu oporuku, pitao ga neki čovjek: “Šta tu piše, Ebu Hafse?” Odgovorio je: “Ne znam, ali ja sam prvi koji će čuti i pokoriti se.” Čovjek je rekao: “Tako mi Allaha, ja znam šta tu piše, prvi put si ti njega postavio za vladara, a sada on tebe postavlja za halifu.”

Ovo su iste riječi Imama Alija upućene Omeru (kada ga je vidio kako silom nagoni ljude da polože prisegu Ebu Bekru): Muzi mlijeko i ti imaš u tome dio, podrži danas ti njega, sutra će ti vratiti...

Važno je da saznamo zašto je Omer promijenio mišljenje o polaganju prisege! Počinjem da vjerujem da je on čuo kako neki ashabi žele položiti prisegu Aliju ibn Ebu Talibu poslije njegove smrti, a to je ono sa čim se on nikada ne bi složio. Omer je ometao jasne tekstove da izađu na vidjelo. Suprostavio se Poslaniku, s.a.v.a., kada je htio napisati oporuku, jer je znao šta bi ta oporuka sadržavala, pa je čak Poslanika optužio da bunca, a ljudima je zaprijetio da ne smiju reći da je Poslanik, s.a.v.a., umro da ga svijet ne bi pretekao i položio prisegu Aliju. Pripremio je sve da se zakletva položi Ebu Bekru, svijet je silom gonio da to urade, a ko nije htio prijetio mu je smrću. Sve je to bilo u cilju udaljavanja Alija od hilafeta. Pa kako može biti zadovoljan ako se neko nađe koji kaže da umre Omer položio bi zakletvu tom i tom, a posebno, jer ovaj što to kaže (njegovo ime je ostalo nepoznato, a bez sumnje je jedan od poznatih ashaba) oslanja se na praksu Omerovu kod polaganja zakletve Ebu Bekru, te zato Omer požuruje riječima: “Tako mi Allaha, polaganje zakletve Ebu Bekru je bila greška i sada je gotovo.” Šura je bila neočekivan događaj za muslimane i sada je postala stvarnost.

 

1. Imamet ve sijase, Ibn Kutejbe, svez. 1., str. 25., pogl. Bolest Ebu Bekra i postavljanje Omera za halifu.

2. Imamet ve sijase, Ibn Kutejbe, svez, 1., str. 18.

3. Sahih Muslim, svez., 5., str. 75., Kitabu-l-vesijja; Sahih Buhari, svez. 7. str. 9.

4. Sahih Buhari, svez .4., str. 195.

5. Sahih Buhari, svez. 8., str. 28., Tarihu-l-hulefai, svez. 1., str. 19.

 

Zato je bilo dozvoljeno Omeru da to uradi sa Ebu Bekrom, pa kako mu onda ne bi bilo dozvoljeno da na isti način postupi sa nekim drugim. Primjećujemo da Ibn Abbas i Abdurahman ibn Avf i Omer ibn Hattab izbjegavaju spomenuti ime onog koji je to rekao, kao što izbjegavaju spomenuti ime onog kome taj želi da položi zakletvu. Ove dvije osobe su imale veliki značaj kod muslimana, zato se Omer i naljutio na ove riječi i na prvoj džumi požurio da održi hutbu i spomene pitanje hilafeta gdje im izlaže svoje novo mišljenje da bi presjekao put ovome koji želi da ponovi grešku, jer bi ona bila za dobrobit njegova neprijatelja. Kroz sve ovo, shvatili smo da ovo nije bilo mišljenje samo čovjeka koji ga je i izrekao, nego je to bilo mišljenje mnogih ashaba, pa zato Buharija i kaže: “Naljutio se Omer, a zatim rekao: ‘Ja sam, inšallah, još uvijek taj koji vladam, a upozoravam one koji žele da vlast uzurpiraju za neke ljude.’” (Sahih Buhari, svez. 8., str. 25.)

 

Omer je promijenio svoje mišljenje o polaganju zakletve koje je bilo u suprotnosti sa onim što su željeli neki da vlast predaju Imamu Aliju i njemu polože zakletvu. Omer se nije slagao s ovim, jer je vjerovao da pitanje hilafeta odlučuje narod, a da to nema pravo Ali ibn Ebi Talib. Ako je ovo vjerovanje ispravno, zašto je onda Omer sebi dozvolio da uzurpira vlast za druge poslije smrti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i požurio je da položi zakletvu Ebu Bekru bez prethodne šure? Stav Ebu Hafsa prema Ebu Hasanu (Imamu Aliju) je poznat, a to je udaljavanju Imama na bilo koji način od vlasti. Ovaj zaključak nismo uzeli samo iz prethodne hutbe, onaj ko pomno prati događaje u historiji zna da je Omer ibn Hattab bio onaj koji je presudio kod postavljanja Ebu Bekra za halifu. Zato vidimo da Ebu Bekr traži dozvolu od Usame ibn Zejda da mu ostavi Omera kako bi ga pomogao po pitanju hilafeta (Ovo svjedoči govor Ibn Saada, a i mnogi historičari koji govore o Usam ibn Zejdu.)

 

A vidimo da Ali ibn Ebu Talib ostaje daleko od svake odgovornosti, nisu mu dali nikakav položaj, nisu ga imenovali komadantom vojske, niti su mu povjerili blagajnu, a sve to svo vrijeme vladavine Ebu Bekra, Omera i Osmana, a svi znamo ko je bio Ali ibn Ebi Talib.

Čudnije od svega tog je to što nađemo u historiji da kada se Omeru približila smrt, požalio je što Ebu Ubejde ibn Džerah ili Šalim Mevla Ebu Huzejfe nisu bili živi pa da ih imenuje i postavi na neki položaj poslije njegove smrti. Ali on se bez sumnje, sjetio da je već promijenio mišljenje o ovakvom polaganju zakletve i da je proglasio greškom i uzurpiranjem prava muslimana, pa zato mora izumiti novi način polaganja prisege da bi to bilo rješenje, a da ga niko drugi ne pretekne, i položi zakletvu nekom koga smatra da ima pravo, pa da ga i drugi ljudi slijede u tome, kao što je on uradio sa Ebu Bekrom, ili Ebu Bekr s njim ili kao što želi neko da uradi a samo čeka da umre Omer, pa da položi zakletvu onome halifi kome pripada. A ovo je nemoguće, jer je Omer takav način polaganja zakletve već proglasio greškom i uzurpiranjem vlasti. Također izbor halife ne može prepustiti šuri muslimana, jer sam je prisustovao u Benu Sekifi, neposredno poslije Poslanikove, s.a.v.a., smrti, i svojim očima je vidio raspravu i razmimoilaženje koje se vodilo gdje se zamalo nije prolila krv.

 

Na kraju, izumio je ideju onih koji imaju pravo na šuru, koji treba da se dogovore o izboru novog halife, a to su šestorica koji jedini imaju to pravo, a niko drugi od muslimana ne može učestovati u izboru halife. Omer je znao da je razmimoilaženje među tom šestoricom neminovno, zato je oporučio da kod razmimoilaženja pretegne odluka one grupe u kojoj je Abdurahman ibn Avf, pa makar došlo do toga da se ubiju ona trojica na suprotnoj strani, a to u slučaju da se podijele na dvije grupe. To je bilo nemoguće, jer je Omer znao da je Saad ibn ebi Vekas amidžić Abdurahmanov i oba iz plemena Benu Zahra. I znao je da Saad ne voli Alija, jer mu je on ubio dajdže. Omer je znao da je Abdurahman ibn Avf zet Osmanov, jer je njegova žena, Ummu Kulsum, bila Osmanova sestra. Također je znao da Talha naginje Osmanu zbog veza medu njima koje spominju neki historičari. To da naginje Osmanu dovoljno je reći da je Talha iz plemena Benu Tajm, a između Benu Hišama i Benu Tajm je postojala mržnja zbog mjesta hilafela Ebu Bekra. Omeru je sve ovo bilo poznato i zato je upravo odabrao ove ljude. Omer je izabrao ovu šestoricu. Svi su bili Kurejšije, svi su bili muhadžiri, niko nije bio od ensarija i svi su pedstavljali pleme koje je imalo značaj i uticaj.

 

1. Ali ibn Ebu Talib, poglavar Benu Hašima

2. Osman ibn Affan, poglavar Benu Umeja

3. Abdurahman ibn Avf, poglavar Benu Zehra

4. Saad ibn Ebu Vekkas, on je iz Benu Zahra, a dajdže mu iz Benu Umejja

5. Talha ibn Avvam, sin Safije, tetke Božijeg Poslanika, a muž Esme kćerke Ebu Bekrove

 

Oni su vlastodršci i njihovu riječ slušaju svi muslimani, bilo da su stanovnici Medine (glavni grad hilafeta) ili drugi u cijelom islamskom svijetu. Muslimani im se moraju pokoravati i slušati ih, bez ikakve diskusije, a ko izađe iz tih okvira poslušnosti, on je izopćenik. Ovo je ono što smo željeli približiti čitaocu, posebno po pitanju prešućivanja hadisa iz Gadir Huma, kao što smo već prethodno govorili.

Ako je Omer poznavao ovu šestoricu, njihova osjećanja i ambicije, on je bez sumnje, već kandidovao Osmana ibn Affana za hilafet ili što je znao da većina od ove šestorice neće izabrati Alija. A da nije tako, zašto i s kojim pravom on daje prednost izboru Abdurahmana ibn Affana nad Alijem ibn Ebu Talibom. A muslimani od kako su postali pa do danas, vode rasprave o tome ko je vredniji, Ebu Bekr ili Ali, a nikad nismo čuli da neko poredi Alija i Abdurahmana ibn Avfa.

 

Ovdje ćemo malo zastati da upitamo ehli sunnet koji kažu zastupaju načelo šure i vide je potpunoj idejnoj slobodi, da upitam sve ove kako će uskladiti između šure, koja ima islamsko značenje i ove ideje koja ako upućuje na nešto, onda je to svojeglavost i tvrdoglavost, jer on je taj koji je izabrao ovu šestoricu, a ne muslimani. Ako je njegov dolazak na hilafet bio pogreška, s kojim onda pravom nameće muslimanima svoju volju i nameće im jednog od šestorice?!

Čini nam se da Omer smatra hilafet pravom muhadžira i niko nema pravo da diskutuje po ovom pitaju. I više od toga, Omer vjeruje, kao i Ebu Bekr, da je hilafet vlast Kurejšija, jer medu muhadžirima ima onih koji nisu Kurejšije, pa ni arapi i kao takvi nemaju prava Selman Farisi, Ammar ibn Jasir, Bilal Habeši, Suhejb Rumi, Ebu Zerr Gafari, niti hiljade drugih ashaba konkurisati za hilafet.

Ovo nije samo puka tvrdnja! To je njihovo vjerovanje koje je historija i muhaddisi zabilježili iz njihovih usta.

 

Dakle, ovdje nam se jasno pokazuje da Ebu Bekr i Omer nisu vjerovali u načelo šure i izbora, a neki historičari prenose da je Ebu Bekr kao dokaz ensarijama naveo hadis Božijeg Poslanika, s.a.v.a., ‘hilafet je kod Kurejšija’. To je vjerodostojan hadis u što nema sumnje kojeg prenose Buharija, Muslim i svi sahihi kod sunija i kod šija. Božiji Poslanik je rekao: “Halifa poslije mene će biti 12, svi od Kurejšija.”

Još je jasniji sljedeći hadis: “Ovo (hilafet) će biti kod Kurejšija, pa makar bila dvojica.”

1. Sahih Muslim, pogl. o vasijjetu

2. Sahih Muslim, svez. 6., str. 2 i 3, Sahih Buhari, svez. 8., str. 27.

Još Poslank kaže: “Ljudi će slijediti Kurejšije u dobru i zlu.” (Sahih Muslim, svez. 6., str. 2., Sahih Buhari, svez. 8., str. 27.)

 

Ako svi muslimani vjeruju u vjerodostojnost ovih hadisa, kako onda iko može reći da je sve bilo ostavljeno šuri među muslimanima, da odaberu koga oni hoće?!

Ne možemo se nikako osloboditi ovih protivrječnosti, sem ako ne uzmemo riječi Imama Ehli-bejta i neke sunijske uleme koji potvrđuju da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., odredio halife poslije sebe i naveo njihov broj i imena. Inače, kako razumjeti Omerovo stajalište po pitanju hilafeta, a on je bio poznat po donošenju vlastitog mišljenja koje je u suprotnosti sa autoritativnim tekstom, pa čak i za vrijeme života Poslanikova kao što je bilo prilikom sklapanja mira na Hudejbiji, (Sahih Buhari, svez. 2., str. 81., Sahih Muslim, pogl. Sulhu-l-Hudejbija ) dženaze namaz munaficima, (Sahih Buhari, svez. 2., str. 76.) »velika nesreća koja se desila u četvrtak na dva dana prije Poslanikove smrti, (Sahih Buhari, svez. 1., str. 35.) njegovo zabranjivanje da se govori o radosnoj vijesti onima koji će ući u Džennet. (Sahih Buhari, svez. 1., str. 45.)

Sve ovo je najbolje svjedočanstvo ovome što kažemo.

 

Onda nije nikakvo čudo da on donosi vlastiti sud poslije Poslanikove, s.a.v.a., smrti, ne smatrajući obavezu da prihvavi hadis koji govori o hilafetu Imama Alija koji je bio najmlađi medu Kurejšijama. Pravo hilafeta ograničava samo Kurejšije što ga potiče da on, prije svoje smrti, izabere šestoricu velikana Kurejšija da bi uskladio između Poslanikovih hadisa i onoga što on smatra za pravo Kurejšija na hilafet. I uvlačenje Alija u tu grupu, prethodno znajući da neće biti izabran. Ovo je vjerovatno Omerovo razmišljanje da bi Alija prisilio da s njima uđe u političku igru, kako to danas nazivaju, i da ne bi imao dokaze i opravdanje kod svojih sljedbenika koji su tvrdili da on ima prednost u hilafetu. Ali, Imam Ali je o tome govorio u svojim hutbama pred svijetom:

“Ostao sam strpljiv i pored razdoblja dugog i nepopustljivosti iskušenja sve dok ne ode putem svojim, i preda sve skupini, smatrajući da sam i ja jedan od članova njezinih. Ali, o Bože, šta je trebalo činiti s tim vijećanjem! Je li bilo tamo ikakva sumnjičenja mene od strane prvoga od njih i da li i ja bijah tada smatran bliskim njima? Ostadoh, međutim, tih kada i oni bijahu tihi. A letio sam visoko kada i oni. Jedan od njih okrenuo se protiv mene u mržnji svojoj, a drugog su tazbinske veze njegove skrenule na drugi put - te ovo te ono...” (Nedžhul belaga, Šerh Muhamed Abduhu, svez. l., str .87. )

 

Četvrto, Imam Ali je iznio argumente, ali bilo je uzalud. Pa, hoće li Imam moliti ljude da mu polože prisegu, one koji su se okrenuli od njega i naginjali drugima, zbog zavisti u onome što mu je Allah dao ili zbog mržnje što im je ubio njihove prijatelje i ponizio njihove junake, što je uništio njhovu oholost sabljom i hrabarošcu, dok se nisu predali, a on je i pored toga ostao štititi svoga amidžića, s.a.v.a., ne osvrćući se na prigovore. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je ovo znao, pa je stalno govorio o odlikama svoga brata i amidžića, kako bi ga omilio i drugima, pa kaže: “Voljeti Alija je iman, a mrziti ga je licemjerstvo. (Sahih Muslim, svez. l., str. 61.) 

Zatim kaže: “Alije od mene, a ja sam od Alija.” (Sahih Buhari, svez. 3., str. 168.) 

“Ali je vladar svakog vjernika poslije mene.” (Musned Ahmed, svez. 5., str. 25., Mustedreku-l-Hakim, svez. 3., str. 124. )

 “Ja sam grad znanja a Ali je njena kapija.” (Mustedreku-l-Hakim, svez, 3., str. 126. )

“Ali je prvak muslimana, imam bogobojaznih i vođa.” (Muntehabu kenzi-l-ummal, svez. 5., str. 34.)

Ali na žalost, ovo je povećalo njihovu mržnju i zavist, zato ga je Poslanik pozvao prije smrti, zagrlio ga i zaplakao, rekavši: “O Alija, znam da oni skrivaju mržnju prema tebi u svojim prsima i koja će se pokazati poslije moje smrti. Ako ti polože prisegu, prihvati, a ako ne, budi strpliv dok se ne sretneš sa mnom, a nepravda ti je učinjena.” (Er-rijadu-n-nadra fi menakibu-l-ašere, Taberi, pogl. Odlike Alija ibn Ebu Taliba )

Pa ako se Ebu Hasan držao sabura poslije polaganja prisege Ebu Bekru, to je bilo zato što mu je to preporučio Poslanik, s.a.v.a., i u tome je mudrost kome nije nikome skrivena.

 

Peto, dodao bih još da musliman koji uči Kur'an i razmišlja o njegovim ajetima, znaće iz kur'anskih priča o prijašnjim narodima da se njima mnogo više dogodilo nego nama. Pa, Kabil ubija svoga brata Habila iz neprijateljstva. Pa, Nuh, a.s, djed poslanika poslije hiljadu godina borbe i pozivanja, slijedi ga samo mali broj ljudi, a njegova žena i sin ostaju nevjernici. Pa, Lut, a.s., u njegovom selu samo u jednoj kući žive vjernici, svi ostali su nevjernici. Pa, Kur'an govori o faraonima, koji su se uzoholili i tražili od ljudi da ih obožavaju, i medu njima je bio samo jedan vjernik koji je krio svoje vjerovanje. Pa, imamo braću Jusufa koji kuju zavjeru protiv svoga brata, a.s., iz zavisti jer ga je otac najviše volio. Zatim, Izraelćani, kojima Allah šalje Musaa, a.s., da ih spasi, rastavlja more pred njima u kojem se njihovi neprijatelji, faraon i njegova vojska, utapaju, a da oni nisu ni prstom mrdnuli. A čim su izišli, vraćaju se svom starom obožavanju kipova i traže od Musa, a.s.: “O Musa, učini i ti nama bogove, kao što su njihovi bogovi! A on je rekao: “Vi ste narod koji ne zna!’”

A kada je otišao na sastanak sa svojim Gospodarem, ostavio je svoga brata Haruna da ga zamjenjuje, oni su skovali zavjeru protiv njega i zamalo ga nisu ubili, zanijekali su Allaha i klanjali se zlatnom teletu. Zatim su ubijali Allahove poslanike njima poslane, pa je Uzvišeni Stvoritelj rekao: “I kad god vam je koji poslanik donio ono što nije godilo dušama vašim, vi ste se oholili, pa ste jedne u laž utjerali, a druge ubili.” (Beqare, 87

)

Pa, Jahja ibn Zekerijja, poslanik i jedan od dobrih, biva ubijen, a njegova glava poklonjena jednom od tlačitelja Benu Israila.

Zatim, i hrišćani i jevreji kuju zavjeru kako da ubiju poslanika Isaa. A neki iz ummeta Muhammedovog, s.a.v.a., spremaju vojsku od 30.000 vojnika, da ubije Husejna, unuka Allahovog Poslanika i prvaka mladića u Džennetu, a s njim je bilo samo 70 njegovih drugova, sve ih ubijaju, a među njima i njegovu malu djecu, dojenčad.

Čemu se onda čuditi poslije ovoga? Zar ima mjesta čuđenju nakon Poslanikovih riječi: “Slijedit ćete običaje onih koji su bili prije vas pedalj po pedalj, korak po korak, pa kada bi oni ušli u rupu guštera, i vi bi ste ušli.” Upitali su: “Je li to misliš na hrišćane i jevreje?” Odgovorio je: “A ko drugi?” (Sahih Buhari, svez. 4., str. 144.; svez. 8., str. 151.)

Čemu se čuditi kad u Sahihima Buharije i Muslima čitamo Poslanikove, s.a.v.a., riječi: “Na Sudnjem danu, biće dovedeni moji ashabi na lijevo, a ja ću upitati: ‘Kuda ih to vodite?’ Bit će rečeno: ‘Ti ne znaš što su oni sve uveli poslije tebe.’ Reći ću: ‘Daleko bio onaj ko je izmijenio poslije mene, a iskrenih je bilo tako malo kao razasuta stoka koja slobodno pase.’” (Sahih Buhari, svez. 7., str. 209.; Sahih Muslim, pogl. o havdu)

Čemu se čuditi poslije ovih Poslanikovih, s.a.v.a., riječi: “Moj ummet će se podijeliti u sedamdeset i tri sekte, sve će biti u vatri osim jedne.” (Sunen Ibn Madže, knjiga fitne, hadis br. 3993; Musned Ahmed, svez, 3., str. 120.; Sunen Tirmizi, knjiga o imanu)

Istinu je rekao Uzvišeni Gospodar, koji zna što kriju prsa, kada je rekao:

“A većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti vjernici.” (Jusuf, 103)

“Međutim, on im istinu donosi, ali većina njih prezire istinu.” (Muminun, 70)

“Allahova prijetnja će se sigurno ispuniti! Ali većina njih ne zna.” (Junus, 55)

“Oni vam se ustima svojim umiljavaju, ali im se srca protive, većina njih su nevjernici.” (Tawbe, 8)

“Allah je doista neizmjerno dobar prema ljudima, ali većina njih ne zahvaljuje.” (Junus, 60)

“Oni priznaju da je blagodat od Allaha, pa je poslije poriču, većina njih su nevjernici.” (Nahl, 83)

“Mi smo im o ovome često govorili da bi razmislili, ali većina ljudi poriče blagodati.” (Furqan, 50)

“Većina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim.” (Jusuf, 106)

“Međutim, većina njih ne zna istinu, pa zato glave okreću.” (Anbiya, 24)

“Pa zar se ovom govoru iščuđavate i smijete se, a ne plačete, gordo dignutih glava? (Nedžm, 61)