Mišljenje ehli sunneta ve-l- džemaata o hilafetu

 

Njihovo mišljenje je poznato, a to je da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., umro a da nije nikog odredio za njegovog nasljednika, halifu. Ali mjerodavne ličnosti od ashaba su se okupile u Benu Sekifi i povjeravaju vlast Ebu Bekru Siddiku, zbog njegovog položaja kod Poslanika, s.a.v.a., a i zato što mu je Poslanik rekao da predvodi džemat kada je on bio bolestan. Rekli su: “Božiji Poslanik je bio zadovoljan njime u nečemu što je vezano za naš dunjaluk?” Njihove riječi su sažete u sljedećem:

 

1. Poslanik nikog nije odredio za halifu.

2. Halifa se odabire samo šurom (dogovaranjem).

3. Postavljanje Ebu Bekra za halifu bilo je od strane poznatih ashaba.

 

Da, ovo je bilo i moje mišljenje dok sam pripadao malikijskom mezhebu, koje sam branio svim snagama i dokazivao ajetima o šuri. Sav trud sam ulagao da dokažem da je islam vjera demokratije i da je islam prvi koji je to uveo, a čime se hvale napredne, civilizovane zemlje.

Kažem: Ako Zapad nije znao za republički, narodni sistem do 19. vijeka islam ga je poznavao od 16. vijeka.

Ali, poslije moga susreta sa šitskom ulemom i iščitavanja njihovih knjiga, nakon što sam vidio njihove uvjerljive dokaze, a koji se nalaze u našim knjigama, promijenio sam svoje mišljenje sa upotpunjenjem dokaza, jer ne priliči Allahu, dž.š., da ostavi ummet bez Imama, a On kaže: “Ti si onaj koji opominje, a svaki narod ima onog ko ga upućuje.” Kao što ne dolikuje milosti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da ostavi svoj ummet bez čobana, a posebno, ako znamo da se on bojao cijepanja svoga ummeta(Tirmizi, Ebu Davud, Ibn Madže, Musned Ahmeda, svez. 2., str. 332.) , povratka na staro (Sahih Buhari, svez. 7., str. 209., pogl. Havd, svez. 5., str. 192.) , rivalstva u dunjalučkim stvarima (Sahih Buhari, svez. 4., str. 63.) , pa da čak jedni druge udaraju po vratovima (Sahih Buhari, svez. 7., str. 112.) i slijede običaje jevreja i kršćana. (Sahih Buhari, svez. 4., str. 144., svez. 8., str. 151.)

 

Pa kada majka pravovjernih, Aiša, kćerka Ebu Bekrova, šalje poruku Omeru ibn Hatabu nakon što je ranjen, pa kaže: “Imenuj nekog za halifu nad ummetom Muhammedovim, nemoj ih zanemariti poslije tebe, ja se bojim fitne među njima.” (Imamet ve sijaset, Ibn Kutejbe, svez. 1., str. 28.)

Pa i Abdullah ibn Omer je došao kod svog oca kada je ranjen, pa mu rekao: “Ljudi misle da ti nećeš nikog imenovati za halifu. Ako imaš čobana za deve ili ovce, pa ti on dođe, a njih ostavi, one će se sve raspršiti i pogubiti. Onda je pažnja i čuvanje ljudi još teže i ozbiljnije.” (Sahih Muslim svez. 6., str. 5., pogl. Istihlafve terkuhu )

I sam Ebu Bekr, koga su muslimani izabrali za halifu šurom, krši ovo pravilo i žuri da imenuje Omera za halifu poslije njega da bi time presjekao narastajuće razlike, cijepanja i fitnu. O tome govori i Imam Ali kada je Omer vršio pritisak na njega da položi prisegu Ebu Bekru: “Muzi mlijeko, imaš udio u njemu. Ako danas prištediš, sutra ćeš imati koristi!” (Imamet ve sijaset, Ibn Kutejbe, svez. 1., str. 18.)

 

Ako Ebu Bekr nije imao povjerenja u šuru, kako onda možemo povjerovati da ju je Božiji Poslanik, s.a.v.a., ostavio kao validnu, a da nikog nije odredio za halifu. Je li moguće da on nije znao ono što su znali Ebu Bekr, Aiša i Abdullah ibn Omer i što su svi ljudi znali sami po sebi, a zbog razmimoilaženja mišljenja i različitosti želja kada im se da pravo izbora, a posebno kada se radi o vlasti i položaju halife, kao što se, stvarno i dogodilo prilikom izbora Ebu Bekra na dan Sekife. Vidjeli smo suprotstavljanje prvaka ensarija Saad ibn Ubade, njegovog sina Kajs ibn Saada, Alija ibn Ebi Taliba, Zubejr ibn Awama,  (Sahih Buhari, svez. 8., str. 26., pogl. Redžmu habla mine-z-zina) Abbas ibn Abdul Muttaliba i ostalih iz Benu Hašima i nekih ashaba koji su smatrali da Ali ima pravo na hilafet pa su ostali u njegovoj kući i izostali sa polaganja prisege, pa im je čak bilo zaprijećeno da će biti spaljeni ako ne polože prisegu. (Tarihu-l-hulefai, Ibn Kutejbe, svez. 1., str. 18. i dalje. )

 

Suprotno ovome, vidimo da šije imamije potvrđuju upravo ono što je suprotno tvrdnjama ehli sunneta i tvrde da je Božiji Poslanik odredio Alija za halifu, govorio o tome više puta, a najpoznatije je ono što je rekao u Gadir Humu.

Ako pravednost traži od tebe da saslušaš svoga neprijatelja da bi naveo svoje mišljenje i dokaze po pitanju kojem se razilaziš s njim, a kako onda ako tvoj neprijatelj navede kao dokaz ono što si ti sam posvjedočio da se dogodilo. (Svaki dokaz koji šije imaju za to, ima potvrdu u sunijskim knjigama.)

Dokaz šija nije slab da bi se mogle zatvoriti oči pred njim ili ga lahko zaboraviti. Stvar je vezana za ajete iz Kur'ana, objavljeni po ovom pitanju, a Božiji Poslanik, s.a.v.a., je tome pridavao veliku važnost tako da se o tome pričalo na sve strane. Knjige historije i hadisa su to bilježile, a prenosioci pisali generacijma poslije.