Kada i kader kod ehli suneta

 

Pitanje kada i kadera je za mene bila zamršena zagonetka, jer zato nisam mogao naći zadovoljavajuće objašnjenje koje bi smirilo moju dušu i uvjerilo srce. Ostao sam zbunjen između onog što sam naučio u školi ehli sunneta, a to je da čovjek nema slobodne volje u svojim djelima i što je korisno: ‘sve mu je dostupno ono za šta je stvoren’ i da Allah pošalje dva meleka djetetu u utrobi majke koji mu napišu na čelo dan smrti, njegovu opskrbu i djela i hoće li biti sretan ili nesretan (Sahih Muslim, svez. 8., str. 44.) - i onoga što mi moj razum i srce kazuju, a to je Allahova pravednost, tj. da On ne čini nepravdu Svojim stvorenjima, jer kako bi ih mogao prisiliti da nešto rade, a onda tražiti od njih da zato polože račun i kako bi ih mogao kazniti zbog zločina koji im je On propisao i prisilio ih da ga urade.

Živio sam kao i ostali u ovim protivrječnostima u mojoj predodžbi da je Allah, dž.š., taj koji neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani - i On radi ono što hoće - pa je stvorio stvorenja te jedan dio njih učinio da budu u Džennetu, a drugi dio u Džehennemu. Zatim On je Milostivi, Samilosni prema Svojim robovima i neće nikome ni trunku nepravde učiniti. (Nisa, 40) Allah zaista neće nikakvu nepravdu ljudima učiniti, ljudi je sami sebi čine. (Yunus, 44) Zatim On je milostiviji prema njima od majke prema svome djetetu, kako se kaže u jednom hadisu. (Sahih Buhari, svez. 7., str. 75.)

Mnogo razmišljam i stalno sam suočen sa ovim kontradiktornostima u mom razumijevanju kur'anskih ajeta. Pa jednom razumijem da je čovjek jedini odgovoran u svojim djelima “ko uradi i trunčicu dobra, vidjet će ga, a ko uradi i trunčicu zla, vidjet će ga.” (Zilzal, 7-8)

A drugi put vidim da on nema slobodne volje, ni snage, ni moći da bilo šta sam uradi, niti da može sebi pridonijeti ni korist, ni štetu, ni opskrbu: “a vi ćete htjeti samo ono što Allah hoće.” (Dahr, 30) “Allah u zabludi ostavlja onoga koga hoće, a na pravi put ukazuje onome kome hoće.” (Fatir, 8)

Da, nisam jedini, nego većina muslimana žive u ovim protivrječnostima i zato ćeš naći većinu alima kad ih upitaš o kada i kaderu, ne mogu naći odgovor u koji su i sami ubijeđeni, a kamoli da ubijede druge, pa kažu: U ovu temu ne treba previše zalaziti, a neki idu dalje pa zabranjuju udubljivanje u ovo: “Musliman mora vjerovati u kada i kader, da sve što se događa bilo zlo ili dobro, od Allaha je.”

A ako ih neko i upita kako Allah može prisiliti Svoga roba da počini neki grijeh, a onda ga zbog toga grijeha kazni? Oni ga optuže za nevjerstvo i napuštanje vjere. Srca su se skamenila. Postalo je dio vjerovanja da se udaje i ženi s onim ko je propisan, da se razvodi ono što je propisano, pa čak je i blud propisan, jer kažu: Na svakom spolnom udu je zapisano ime onog ko će imati s njim spolni odnos. Tako i pijenje vina, ubijanje, čak jedenje i pijenje, niti jede, niti pije, osim onog što mu je Allah propisao!

Kada sam sve ovo izložio, rekao sam nekoj našoj ulemi da Kur'an opovrgava ovakvo mišljenje, a nemoguće je da je hadis kontradiktoran Kur'anu! Po pitanju braka, Kur'an kaže: “Ženite se onim ženama koje su vam dopuštene.” (An-Nisa, 3) Ovo upućuje na slobodu izbora, a o razvodu kaže: “Puštanje može biti dvaput, pa ih ili velokodušno zadržati ili im na lijep način razvod dati.” (Beqare, 229) I ovdje je izbor. A o bludu kaže: “I što dalje od bluda, jer to je razvrat, kako je to ružan put!” (Isra, 32) I ovo je dokaz slobode izbora. A o vinu kaže: “Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa, hoćete li se okaniti?” (Ma'ida, 92) I ovaj ajet u sebi nosi dokaz o slobodi volje i prava izbora. Za ubijanje Kur'an kaže: “Ne ubijajte onoga koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva.” (An'am, 151) I još kaže: “Onome ko hotimično ubije vjernika kazna će biti Džehennem, u kome će vječno ostati, Allah će na njega gnjev svoj spustiti i prokleće ga i patnju mu veliku pripremiti.” (Nisa, 93) I ovdje se govori o slobodi izbora kod ubijanja. Pa čak i kod pitanja pijenja i jedenja propisane su nam granice, pa Allah kaže: “Jedite i pijte, ali ne pretjerujte, jer Allah ne voli one koji pretjeruju.” (E'raf, 31)

 

Pa, kako onda poslije svih ovih kur'anskih argumenata, možete reći da je sve od Allaha i da rob nema pravo izbora u svojim djelima?!

Odgovorio mi je da Allah jedini radi šta hoće u svemiru i kao dokaz naveo ajet: “Reci: ‘O Allahu, koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoćeš daješ, a oduzimaš je od onoga od koga hoćeš; Ti onoga koga hoćeš uzvisuješ, a onoga koga hoćeš unizuješ; u Tvojoj ruci je svako dobro, Ti, uistinu, sve možeš!’” (Ali Imran, 26)

Rekao sam nema razmimoilaženja među nama po pitanju Allahove volje kada Allah želi nešto učiniti, ni ljudi ni džini, ni druga stvorenja Ga ne mogu spriječiti i suprostaviti se Njegovoj volji! Naše razmimoilaženje je u djelima robova, jesu li od njih ili od Allaha?

Odgovorio mi je: Vama vaša, a meni moja vjera! Tako je zatvorio vrata diskusije o tome. Ovo je u većini slučajeva, dokaz naše uleme. Sjećam se da sam se poslije dva dana vratio kod njega i rekao mu: Ako je tvoje vjerovanje da je Allah taj koji radi ono što želi, a da robovi ne mogu ništa sami izabrati, zašto onda ne kažeš i za hilafet isto to, tj. da je Allah taj koji stvara šta hoće i odabire, a da oni ne mogu odabrati.

Odgovorio je: Da, i ja tvrdim to, jer Allah je taj koji je odabrao Ebu Bekra, zatim Omera, zatim Osmana, zatim Alija, a da je Allah htio da Ali bude prvi halifa, ni džini ni ljudi Ga ne bi u tome mogli spriječiti.

Rekao sam: Sad si zaspao!

Upitao je: Kako sam zaspao?

Rekao sam: Možeš reći, ili da je Allah odabrao četvoricu pravednih halifa, a poslije toga prepustio ljudima da odabiru koga hoće, ili da Allah nije ostavio pravo izbora ljudima, nego je On odabrao sve halife poslije Poslanikove smrti pa do Sudnjeg dana?

Odgovorio je: Tvrdim ovo drugo: “Reci: ‘O Allahu, Ti svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoćeš daješ, a oduzimaš je od onoga koga hoćeš...”

Rekao sam: Onda, sva zastranjenja, zablude i zločini u islamu djela su vladara, jer su oni od Allaha, jer ih je On odabrao da vode muslimane?

Odgovorio je: Tako je, od dobrih je onaj ko je učio: “A kada smo željeli uništiti neko selo, učinili bismo ih namjesnicima.”

Upitao sam začuđeno: Onda je ubistvo Imama Alija rukom Ibn Muldžema i ubistvo Husejna ibn Alija, želio Allah, dž.š.?!

Pobjednički je rekao: Da, naravno, zar nisi čuo hadis u kojem Poslanik, s.a.v.a., kaže Aliju: “Nesretni su oni koji će te udariti na ovo tako da će se skvasiti ovo.” I pokazao je na njegovu glavu i bradu, neka mu Allah prosvijetli lice. Tako je i za h. Husejna, Poslanik znao o mjestu njegova ubistva na Kerbeli i o tome je govorio Ummi Selemi. Također je znao da će Allah pomoću Hasana pomiriti dvije velike skupine muslimana. Sve je zapisano i određeno i čovjek ne može pobjeći od toga. I ti si taj koji je zaspao, a ne ja.

Šutio sam malo i gledajući u njega kako je sretan zbog ovih svojih riječi, misleći da me je zaprepastio ovim dokazom. Kako da ga ubijedim da Allahovo znanje o nečemu ne znači da je to i odredio i da se mora dogoditi ljudima, a ja već znam da on neće prihvatiti ovu teoriju.

Ponovo sam ga upitao: Onda, svi vladari i predsjednici, prijašnji i sadašnji, i oni koji se bore protiv islama i muslimana, postavio ih je Allah? Rekao je: Naravno, bez ikakve sumnje.

Rekao sam je li i francusko eksploatisanje i kolonializam u Tunisu, Alžiru i Maroku od Allaha? Odgovorio je: Naravno, i kada je došlo propisano vrijeme, Francuska je napustila te krajeve.

Rekao sam: Subhanallah! Da li kao i do sada braniš teoriju ehli sunneta da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., umro i ostavio šuru među muslimanima da izaberu koga hoće? Rekao je: Da, još uvijek tako mislim i ostaću tog mišljenja, inšallah!

Rekao sam: Kako uskladiti između ove dvije tvrdnje: Allahov izbor i izbor ljudi šurom? Rekao je: Tako što su muslimani izabrali Ebu Bekra, to znači da ga je izabrao Allah dž.š.!

Pitao sam: Je li im to On objavio u Benu Sekifi kako bi ih uputio koga da izaberu? Rekao je: Estagfirullah! Nema objave poslije onoga što je objavljeno Muhammedu, kao što vjeruju šije! (Šije ne vjeruju da postoji objava poslije Kur'ana, ali to im pripisuju njihovi neprijatelji.)

Rekao sam: Da ostavimo šije i njihove laži i da se saglasimo o onome što ti tvrdiš! Kako znaš da je Allah odabrao Ebu Bekra? Odgovorio je: Da je Allah htio da se desi drugačije, ne bi omogućio muslimanima izbor Ebu Bekra.Tada sam shvatio da oni niti razmišljaju, niti razumiju Kur'an i da se na njihovom mišljenju neće zasnivati nikakva ni filozofska, ni naučna teorija.

 

Ovo me podsjeća na jednu drugu priču. Šetao sam po bašti sa jednim prijateljem. U bašti je bilo mnogo palmi. Pričali smo o kada i kaderu, kad je pred mene pala hurma. Uzeo sam je sa trave i stavio u usta da je pojedem. Moj prijatelj je začuđeno rekao: Ne jedi ništa sem onog što ti je Allah propisao! Ova hurma je pala i tebi je propisana da je pojedeš. Rekao sam: Dobro, kad vjeruješ da mi je propisana, neću je pojesti i izbacio sam je iz usta. Rekao je: Subhanallah! Nešto što ti nije propisano, Allah bi ga izbacio, čak i iz tvog stomaka. Rekao sam: Onda ću je pojesti. Ponovo sam uzeo hurmu i stavio je u usta da bi mu dokazao da imam pravo izbora da je pojedem ili ostavim. Prijatelj me je posmatrao dok sam ja žvakao hurmu i progutao je, a onda je rekao: Tako mi Allaha, ona ti je ipak propisana da je pojedeš. Pobijedio me je na taj način, jer ja nisam mogao povratiti hurmu iz mog stomaka.

Da, ovo je bilo vjerovanje ehli sunneta po pitanju kada i kadera, ili reci ovo je bilo moje vjerovanje kad sam bio sunija.

Prirodno je da živim sa ovakvim vjerovanjem zbrkanih misli među svim tim kontradiktornostima. Prirodno je da iščekujemo da Allah promijeni ono što On želi s nama, umjesto da mi promijenimo sebe, da bi Allah promijenio ono što je kod nas. Na taj način bježimo od odgovornosti koju nosimo i koja nam je data i predajemo je Allahu, dž.š. Ako kažeš bludniku ili kradljivcu ili čak zločincu koji je silovao mladu djevojku i ubio je, odgovoriće ti: Allah je taj koji određuje i propisuje šta će se desiti. Uzvišen je Gospodar od toga da naredi čovjeku da zakopa svoju kćerku živu, a onda ga pita kakav je to ona grijeh počinila da bude živa zakopana? Uzvišen si Ti, Gospodaru, ovo je velika potvora!

 

Prirodno je da se zapadni učenjaci ismijavaju s nama i smiju se ograničenosti naših razuma. Nazivaju nas pogrdnim nadimcima kao ‘sudbinom određeni arapi“ i to smatraju glavnim razlogom našeg neznanja i nazadovanja.

Takođe je prirodno da istraživači znaju da je ovo vjerovanje poteklo od Emevija, jer su oni uveli to da se vjeruje Allah taj koji im je dao vlast i ovlastio ih da vode narod i zato im se narod mora pokoravati i ne smije se buniti protiv njih. Onaj ko im se pokorava, pokorava se na taj način Allahu, dž.š., a onaj ko se buni protiv njih, buni se protiv Allaha i mora biti ubijen. Za isto postoje mnogobrojni argumenti iz islamske historije.

Osman ibn Affan odbija da se odrekne hilafeta kad to od njega traže i kaže: “Neću skinuti košulju koju mi je Allah obukao!” (Tarih Taberi; Hisar Osman; Tarih Ibn Asir) Po njegovom mišljenju hilafet je odjeća njemu data, koju mu je Allah obukao i niko od ljudi mu je ne može skinuti, samo Allah to može smrću.

Muavija, također, kaže: “Ja se ne borim protiv vas da biste vi postili i zekat davali, nego se borim protiv vas da bih vladao nad vama. Allah mi je to dao, a vi to mrzite!” On ide malo dalje od Osmana, jer optužuje Uzvišenog Gospodara da ga je On postavio da ubija muslimane da bi zavladao njima. Ova Muavijina hutba je veoma poznata. 

(Mekatilu-l-alibin, str. 70.; Ibn Kesir, svez. 8., str. 131.; Ibn Ebi Hadid, svez. 3., str. 16. )

Čak i kod svoga sina Jezida i davanja mu vlasti, uprkos protivljenju ljudi, Muavija tvrdi da je Allah taj koji je njegova sina Jezida postavio za halifu, što prenose historičari. U pismu kojem poziva na polaganje prisege Jezidu njegovom namjesniku u Medini, Mervan ibn Hakem, kao argument navodi da je to Allah odredio njegovim jezikom da se položi prisega Jezidu.

(Imame ve sijase, svez. l., str. 151., Muavijino polaganje prisege Jezidu u Šamu.)

 

To je isto uradio i griješnik, Ibn Zijad, kad su mu uveli Imama Alija Zejnu-1-abidina, svezanog u lancima, Ibn Zijad je upitao ko je to, rekli su mu: “Ali ibn Husejn!” On je rekao: “Zar Allah nije ubio Ali ibn Husejna?” Odgovorila mu je Zejneb, sestra Husejnova, a tetka Alijeva: “Ne, nego su ga ubili Allahovi neprijatelji i neprijatelji Njegova Poslanika!” Ibn Zijad joj je rekao: “Šta misliš o tome šta je Allah uradio sa članovima tvoje porodice, Ehli-bejta?” Odgovorila je: “ Smatram da je to dobro, to je narod kojima je Allah propisao smrt i oni su se pojavili na mjestu smrti, Allah, dž.š., će skupiti i tebe i njih i raspravljaće i diskutirati o tome. Dobro gledaj, ko će tada biti spašen, majka te pobacila, o Ibn Merdžane!” (Mekatilu-talibin; Maktelu-l-Husejn)

Ovako se vjerovanje proširilo od Emevija i njihovih pomagača u ummetu, osim kod šija, sljedbenika Ehli-bejta.