Ismet (nepogrješivost)

 

Šije kažu: Vjerujemo da Imam kao i Poslanik mora biti nepogrešiv i sačuvan svih grijeha i prljavštine, od onoga što je vidljivo i onoga što je unutrašnje, od djetinjstva do smrti, namjerno ili nepažnjom. Mora biti sačuvan i od nepažnje, greške i zaboravnosti, jer Imami su čuvari šeriata i oni su ti koji ga primjenjuju. Njihov položaj u tome je kao položaj Poslanika, a dokaz koji nas je naveo da vjerujemo u nepogrešivost poslanika je isti onaj koji nas je naveo da vjerujemo u nepogrešivost imama, bez razlike. (Akaidu-l-imamijja, str. 67., pitanje br. 24.)

Da li u ovom uvjerenju šija po pitanju nepogrešivosti ima nešto što negira načela Kur'ana ili sunneta? Ili da li zdrav razum govori da je takvo što nemoguće? Ili da je to nešto što nanosi zlo islamu i sramoti ga ili što umanjuje vrijednost Poslanika ili Imama?

Bože sačuvaj, nije tako! U ovome ne nalazimo ništa sem potvrdu u Allahovoj knjizi i sunnetu Njegova Poslanika. Slaže se sa zdravim razumom, a nije oprečno, podiže vrijednost Poslaniku i Imamu i čini im čast.

Allah dž.š. kaže: “Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska dodirne, sjete se, i odjednom dođu sebi.” (Araf, 201)

 

Ako bogobojaznog vjernika Allah sačuva šejtanskih spletki kada pokuša da ga prevari i u zabludu odvede, pa on sebi dođe, sjeti se istine i odabere, sačuva ga od grijeha, onda nema nikakve sumnje o sačuvanost od pogreške onih robova koje je Allah, dž.š., odabrao i rekao u vezi njih: “Mi ćemo učiniti da Knjigu poslije naslijede oni Naši robovi koje Mi izaberemo.” (Fatir, 32)

A onaj koga Allah odabere, bez sumnje, je nepogešiv i sačuvan od pogreške. Ovaj ajet je naveo Imam Rida, osmi Imama Ehli-bejta, kao dokaz učenjacima koje je okupio abasijski halifa Memun ibn Harun Rešid i potvrdio im da se na njih, odnosno, Imame Ehli-bejta, odnosi ovaj ajet, i da ih je Allah izabrao i dao im u naslijeđe znanje o Knjizi i to su mu oni priznali. (El-akdu-l-ferid, Ibn Abd Rabbihi, svez. 3., str. 42.)

Ovo su neki primjeri iz Kur'ana, a postoje i drugi ajeti koji govore o nepogrešivosti Imama, kao što je: “Imami koji upućuju po našoj naredbi.”, i dr.

Poslije Kur'ana, evo šta prenosi Poslanikov sunnet, s.a.v.a. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “O ljudi, ostavljam vam nešto čega, ako se budete pridržavali nećete zalutati, a to je Allahova knjiga i moje potomstvo, Ehli-bejt.”

(Sahih Tirmizi, svez. 5., str. 328.; Mustedreku-l-Hakim, svez. 3., str. 148.; Musned Imama Ahmed ibn Hambel, svez. 5., str. 189.)

 

Kao što vidiš, jasno je da su Imami Ehli-bejta, prvo:, nepogrešivi, jer je i Allahova Knjiga nepogrešiva, laž joj ne dolazi ni ispred ni straga i to je Allahov govor, a ko u nju sumnja, nevjernik je. A kao drugo: onaj ko ih se drži “Knjige i potomstva” osiguran je od zablude i ovaj hadis dokazuje da u Knjizi i potomstvu nije dozvoljena nikakva greška.

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Primjer Ehli-bejta među vama je kao primjer Nuhove lađe, ko se popne na nju, spašen je, a ko izostane, utopiće se.” (Mustedreku-l-Hakim, svez. 2., str. 343.; Kenzu-l-ummal, svez. 5., str. 95.; Es-Savaiku-l-muhrika, Ibn Hadžer, str. 184. )

I ovdje je, kao što vidiš, jasno rečeno da su Imami Ehli-bejta sačuvani od greške i zato je osiguran i spašen onaj ko se popne na njihovu lađu, a svako ko izostane, utopiće se u zabludi.

Allahov Poslanik kaže: “Ko voli da živi mojim životom i umre mojom smrću i uđe u Džennet kojeg mi je obećao moj Gospodar, a to je vječni Džennet, neka za vladara uzme Alija i njegovo potomstvo poslije njega, oni ga neće izvesti sa upute, niti odvesti u zabludu.”

(Kenzu-l-ummal, svez. 6., s. 155.; Medžmeu-z-zevaid, Hejsemi, svez. 9., str. 108.; El-Isabet, Ibn Hadžer Eskalani; Taberani u El-Džamiu-l-kebir; Tarih, Ibn Asakir, svez. 2., str. 99.; Mustedreku-l-Hakim, svez. 3., str. 129., Tefsir Ibn Dževzi svez. 4., s. 307.; Ševahidu-l-t-tenzil, svez. l., s. 293.; El-Fusulu-l-muhimma; Jenabiu-l-meveddeti.)

 

I ovo je veoma jasno rečeno da su Imami Ehli-bejta, Ali i njegovo potomstvo, sačuvani od grijeha, jer oni neće ljude koji ih slijede odvesti u zabludu, a logično je da onaj ko griješi ne može upućivati ljude. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ja opominjem, a Ali upućuje i ti ćeš Ali upućivati upućene poslije mene. (Tefsir Taberi, svez. l3., str. 108.; Tefsiru Sujuti, svez. 4., str. 45.; Nuru-l-ebsar, str. 71.; Muastedrerku-1-Hakim, svez. 3., str. 129.; Tefsir Ibn Dževzi, svez. 4., str. 307.; Ševahidu-t-tenzil, svez. l., str. 293.; El-Fusulu-l-muhimma, Jenaibu-meveddeti. )

I ovaj hadis upućuje da je Imam nepogrešiv, što nije skriveno onima koji razum imaju. Imam Ali sam potvrđuje svoju nepogrešivost i za Imame iz svoga potomstva, pa kaže: “Kuda onda idete?! Pa ipak kako su nastrane misli vaše?! Putokazi su postavljeni, naznake su jasne, a svjetionik je uspravljen, pa kud idete ustranu i lutate dok su među vama potomci Vjerovjesnika vašeg?

 

Oni su uzde Pravog, znaci Vjere i jezici istine. Priznajte im isti položaj valjani kao što ga priznajete Kur'anu i pristupite im kao što deve žedne prilaze pojilu. O ljudi, usvojite kazivanje ovo Pečata vjerovjesnika - mir i blagoslovi Božiji neka su na nj i na potomke njegove! - da onaj od nas koji je umro, nije umro, da onaj od nas koji je istruhnuo nije istruhnuo. I ne govorite ono što ne znate, jer najviše je istine u onome što poričete. Prihvatite dokaz onoga protiv kojeg nemate dokaze. Ja sam taj! Zar nisam pred vama radio po Kur'anu i zar nisam među vama ostavio potomke? Uzdigao sam zastavu vjere...” (Nehdžu-l-belaga, govor 86., Šejh Muhamed Abduhu je u svom komentaru ove hutbe dodao: “Kada umre Imam iz Ehli-bejta, on ustvari nije mrtav, jer njegova duša ostaje kao jarka svjetlost u pojavnom svijetu.” )

Nakon objašnjenja iz Kur'ana, onda iz sunneta i na kraju riječi Imama Alija, sve upućuju na njihovu nepogrešivost.

Odbija li razum da može biti nepogrešiv onaj koga je Allah izabrao da upućuje ljude? Odgovor je: Ne, razum to ne odbija, naprotiv, razum kaže da nepogrešivost mora postojati, jer onaj kome je u zadatak stavljeno vođenje i upućivanje čovječanstva, ne može biti obični čovjek koji griješi, zaboravlja, čija su leđa opterećena teretom grijeha, pa bi bio izložen kritikama ljudi. Razum kaže da čovjek koji vodi i upućuje mora biti najučeniji, u svom vremenu, najpravedniji, najhrabriji i najbogobojazniji. Ovo su svojstva koja podižu ugled vođe i veličinu u očima ljudi i priskrbljuju mu poštovanje svih, a time i njihovu pokornost bez laskanja i dodvoravanja.

 

Pa, ako je ovako, zašto onda svo klevetanje onoga ko u to vjeruje? Dok čitaš i slušaš kritike ehli sunneta o ismetu (nepogrešivosti) učiniće ti se da šije obilježje ismeta pripisuju onome koga vole ili da onaj ko govori o ismetu, govori ružno i o nevjerstvu. Međutim, nije ni ovo, ni ono. Ismet kod šija znači da bezgriješni bude okružen Božijom brigom i pažnjom gdje mu šejtan neće moći prići i zavesti ga, niti nefs strasti ga neće moći pobijediti i zavladati njegovim razumom, pa da ga postakne na neposlušnost. Allah ne lišava Svoje pažnje bogobojazne robove, kako smo već navodili ajet: “Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska dodirne, sjete se i odjednom dođu sebi.”

Ovaj privremeni ismet je dat Allahovim robovima u određenom stanju. Može nestati ako nestane njena razloga, a to je bogobojaznost. Ako je rob daleko od bogobojaznosti, Allah ga neće sačuvati od griješenja. A Imam kojeg je Allah izabrao ne koleba se nimalo u bogobojaznosti i strahu od Allaha dž.š.

U Kur'anu Allah priča o Jusufu, a.s.: “I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao - tako je bilo, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on bio Naš iskreni rob.” (Jusuf, 24)

Jusuf, a.s., nije namjeravao učiniti blud, kao što su ovo neki mufesiri protumačili, Bože sačuvaj Allahove poslanike od ovakvog ružnog djela! Ono što je bilo zaokupilo njegovu pažnju jeste kako da odstrani blud od sebe ako situacija to bude zahtijevala. Ali Allah, dž.š., ga je sačuvao od činjenja ovakvog grijeha, jer da je to uradio bio bi razlogom da bude optužen za blud i njen dokaz protiv njega bi bio jak i stiglo bi ga zlo od njih.