1. Imamet u Časnom Kur'anu:

 

Uzvišeni Allah kaže: “A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi na iskušenje stavio, pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao: ‘Učiniću da ti budeš ljudima imam, vođa!’ – ‘I neke moje potomke!’ -zamoli on.- ‘Obećanje moje neće obuhvatiti nevjernike’ -kaza On.” (Beqare, 124)

U ovom ajetu, Allah nam objašnjava da je imamet božanski položaj koji Allah daje kome hoće od Svojih robova, iz Njegovih riječi: “Učiniću da ti budeš Ijudim imam!” Kao što objašnjava da je imamet povjeravanje od Allaha, dž.š., koje postižu samo dobri robovi, a koje Allah odabere za ovaj položaj, a negira ga silnicima koji ne zaslužuju Allahovo povjerenje.

Uzvišeni kaže: “Učinismo ih imamima da upućuju po zapovijedi Našoj, i objavismo im da čine dobra djela, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su se Nama klanjali.” (Anbiya, 73)

Subhanehu ve teala kaže: “Između njih smo Mi imame, vođe, određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali.” (Sedžda, 24)

Također kaže: “A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni, milošću obaspemo i da ih imamima, vođama, i nasljednicima učinimo.” (Qasas, 5)

Neki zamišljaju da se iz ovih navedenih ajeta pod imametom podrazumijeva poslanstvo, a to je greška u općenitom razumjevanju imameta, jer svaki poslanik je bio vjerovjesnik i imam, a nije svaki imam bio poslanik ili vjerovjesnik!

U vezi ovoga, Allah, dž.š., je pojasnio u Kur'anu da Njegovi dobri robovi mogu moliti za ovaj častan položaj, jer smatraju čašću upućivanje ljudi i na taj način, postizanje velike nagrade. Allah, dž.š., kaže: “I oni koji ne svjedoče lažno, i koji, prolazeći pored onoga šio ih se ne tiče, prolaze dostojanstveno, i oni, koji, kada budu opomenuti dokazima Gospodara svoga, ni gluhi, ni slijepi ne ostanu, i oni koji govore: “Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini nas imamima, vođama, bogobojaznim!’” (Furqan, 71-74)

Kur'ani-kerim upotrebljava riječ imamet za potvrđivanje protiv vođa i vladara silnika koji vode na krivi put svoje sljedbenike i narode i vode ih u fesad i kaznu i na dunjaluku i na ahiretu. U Kur'anu ćemo naći pripovijedanje o faraonu i njegovoj vojsci: “A bili smo ih učinili imamima, vođama, koji su pozivali u ono zbog čega se ide u vatru, a na Sudnjem danu niko im neće pomoći i propratismo ih prokletstvom na ovom svijetu, a na onom svijetu biće od svakog dobra udaljeni.” (Qasas, 41-42)

Na ovim osnovama, riječi šija su bliže onome što i Kur'an potvrđuje jer je Allah, dž.š., to tako objasnio da se nimalo ne ostavlja mjesta sumnji da je imamet božanski položaj koji Allah negira silnicima. Obzirom da su svi ashabi, sem Alija, bili mušrici jedno vrijeme prije prihvatanja islama, oni su dakle time bili jedno vrijeme zalimi i ne zaslužuju da im Allah, dž.š., ukaže povjerenje odabravši ih za hilafet i vođenje. Ostaje tvrdnja šija da samo Imam Ali ibn Ebi Talib zaslužuje da ga Allah odabere za imama, jer se on nije klanjao nikom sem Allahu. Allah mu je prosvijetlio lice, jer se nikad nije poklonio idolu, kao ostali ashabi. Ako neko kaže da se prihvatanjem islama briše ono odprije, da, ali ostaje velika razlika između onog ko je bio mušrik, Bogu druga pripisivao, pa se pokajao i ko je bio potpuno čist, ne obožavajući nikog sem Allaha, dž.š.