El-mut'a ili privremeni brak

 

Ovdje se misli na privremeni brak ili brak na određeno vrijeme. On je kao i obični brak koji nije ispravan sem sa vjenčanim ugovorom koji sadrži prihvatanje i saglasnost, tako da žena kaže muškarcu: “Udajem se za tebe, sa mehrom čija je vrijednost takva i takva i na vrijeme to i to.”, a muškarac kaže: “Prihvatam.” Ovaj brak ima spomenute uslove u knjigama fikha kod imamija kao što je obaveza određivanja veličine mehra i dužine trajanja. Ispravan je po svemu što se dvije strane slože i zadovoljne su time. Žena koja je bila u privremenom braku treba da sačeka vrijeme iddeta, poslije završetka braka i to da prođu dvije menstruacije ili četiri mjeseca i deset dana u slučaju da muž umre. Između muža i žene nema nasljeđivanja, ona ne nasljeduje njega, ni on nju. Dijete iz privremenog braka je kao i iz stalnog, u pravima nasljedstva, opskrbe i svih prava na odgoj i materijalno pomaganje, i nosi očevo ime. Ovo je privremeni brak sa svojim uvjetima i granicama i kao što vidiš nema ništa sa bludom, kao što neki tvrde.

 

Ehlu sunnet vel džemaat se slažu sa svojom braćom šijama da je ova vrsta braka spomenuta u 24. ajetu, sure En- Nisa, gdje Allah, dž.š., kaže: “A ženama vašim s kojim ste imali bračne odnose podajte vjenčane darove njihovo kao što je propisano. I nije vam grehota, ako se, poslije određenog vjenčanog dara, s njima nagodite. Allah zaista sve zna i mudar je.”

Kao što se slažu da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., dozvolio privremeni brak i ashabi su ga primjenjivali u njegovo vrijeme.

Samo što se oni razilaze u tome da li je poništen ili ne. Pa ehli sunnet tvrdi da je ovaj brak poništen nakon što je bio dozvoljen i da je poništavanje sunnetom, a ne Kur'anom.

Šije tvrde da nije poništen i da ostaje dozvoljen do Sudnjeg dana. Dakle, sada preostaje da se ispitaju tvrdnje obiju strana o tome da li je poništen ili ne, da bi se čitaocu pojasnilo gdje se nalazi istina da je slijedi bez ikakve pristrasnosti.

A sada, šije tvrde da privremeni brak nije poništen i da ostaje dozvoljen do Sudnjeg dana i njihovi argumenti su sljedeći: Kod nas nije potvrđeno da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., zabranio ovj brak. Naši Imami iz čistog Poslanikovog potomstva tvrde da je dozvoljen, a da ga je Poslanik poništio, Imami Ehli-bejta bi to znali, a na njihovu čelu Imam Ali. Ono što je kod nas potvrđeno jeste da je drugi halifa Omer ibn Hattab zabranio ovaj brak i rekao da je haram po svom idžtihadu, što i sama ulema ehli sunneta svjedoči. A mi nećemo ostaviti Allahove propise i propise Njegova Poslanika zbog mišljenja Omer ibn Hattaba! Ovo je skraćeno od onog što šije kažu o dozvoljenosti privremenog braka. Ovo je ispravno mišljenje, jer od svih muslimana se traži da slijede Allahove propise i Njegova Poslanika, a odbiju sve drugo, bez obzira na visinu položaja, ako je u njegovom idžtihadu i mišljenju kontradikcija sa jasnim kur'anskim tekstovima i Poslanikovim hadisima.

 

Ehlu sunnet vel džemaat tvrdi da je mut'a bila dozvoljena, o čemu je objavljen i ajet, a Poslanik objasnio i ashabi su to radili, a onda je poništen. Razilaze se ko je poništio privremeni brak. Jedni kažu da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., zabranio ovaj brak prije svoje smrti, a drugi tvrde da je Omer ibn Hattab taj koji ga je zabranio, a njegove riječi su za nas dokaz zbog hadisa gdje Božiji Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Držite se moga sunneta i sunneta pravednih halifa poslije mene, grčevito ih se držite!”

Oni koji tvrde da je Omer ibn Hattab taj koji je zabranio mut'u i da je njegovo djelo sunnet kojeg se mora pridržavati, s njima ne možemo razgovarati, jer je ovo čista pristrasnost. A kako nije, jer kako bi musliman ostavio Allahove riječi i Poslanikove, a slijedio riječi čovjeka mudžtehida koji griješi i koji može ispravno donijeti sud. Idžtihad i može imati vrijednost po pitanju o kojem nema jasnog teksta iz Kur'ana i sunneta, ali ako ima tekst: “Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Poslanika Njegova ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta.” (Ahzab, 36)

Onaj ko se ne slaže sa mnom u ovom pravilu, treba preispitati svoje znanje o razumjevanju islamskog zakona i proučavanja Kur'ana i sunneta. Sam Kur'an upućuje u gore spomenutom ajetu, a sličnih je mnogo u Kur'anu, na nevjerstvo i zabludu onog ko se ne drži Kur'ana i sunneta.

 

I u Poslanikovim, s.a.v.a., hadisima imamo mnogo dokaza, ali ćemo se zadovoljiti riječima Božijeg Poslanika s.a.v.a.: “Ono što je Muhammed rekao da je halal, halal je do Sudnjeg dana. A ono što je rekao da je haram, haram je do Sudnjeg dana.”

I niko nema pravo da dozvoljava i zabranjuje nešto što je potvrđeno jasnim tekstom i propisom od Allaha i Njegova Poslanika, s.a.v.a.

Zbog svega toga, onima koji nas žele ubijediti da se moramo pridržavali sunneta pravednih halifa, kažemo: “Zar da se s nama o Allahu raspravljate kad je On i naš i vaš Gospodar? Nama naša djela, a vama vaša djela! A samo Mu mi iskreno ispovijedamo vjeru.” (Baqara, 139)

A oni koji ovako tvrde, slažu se sa šijama i oni su dokaz protiv svoje braće iz ehli sunneta vel džemaata.

Naše istraživanje se odnosi samo na riječi one grupe koja tvrdi da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., zabranio privremeni brak i da je Kur'asnki ajet dokinut hadisom.

A njihov dokaz je slab, nije na čvrstim osnovama, pa makar zabranu prenio i Muslim u svom sahihu, jer da je zabrana od Poslanika postojala, to ashabi ne bi propustili i ne bi primjenjivali mut'u u vrijeme Ebu Bekra i za vladavine Omera, što prenosi Muslim u svom sahihu. (Sahih Muslim, svez. 4., str. 158.)

 

Došao je Džabir ibn Abdulah poslije obavljene umre i mi smo mu otišli u njegovu kuću, pa ga je svijet pitao o koječemu, a onda su pitali o privremenom braku, pa je on rekao: “Da, ženili smo se na određeno vrijeme u vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Bekra i Omera.”

Da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., zabranio privremeni brak, ashabi to ne bi radili u vrijeme Ebu Bekra i Omera.

Istina je da Božiji Poslanik, s.a.v.a., nije zabranio privremeni brak nego ga je zabranio Omer ibn Hattab, što se navodi u Sahihu Buhariji.

Od Museddeda, govorio nam je Jahja od Imrana Ebu Bekra, prenio nam je Ebu Redža i Imrana ibn Husinara, pa kaže: “Objavljen je ajet o mut'i i mi smo to radili u vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i nije objavljen nijedan ajet koji to zabranjuje, niti je Poslanik to zabranio i umro je. Čovjek je to zabranio po svome mišljenju što je htio.” Muhammed je rekao: “Kaže se da je to Omer.”

(Sahih Buhari, svez. 5, str. 58.)

Vidiš, dragi čitaoče, da Božiji Poslanik, s.a.v.a., nije zabranio ovaj brak, i umro je, kao što jasno kaže ovaj ashab, a vidiš da zabranjivanje pripisuje Omeru i još dodaje da je on rekao po svom mišljenju šta je htio.

Evo kako Džabir ibn Abdulah jasno kaže: “Naslađivali smo se šakom hurmi i brašna u vrijeme Poslanika, s.a.v.a., i Ebu Bekira dok Omer nije zabranio po pitanju Amri ibn Hurejssa.”

(Sahih Muslim, svez. 4., str.131.)

 

Ono što nas upućuje da su neki ashabi slijedili Omerovo mišljenje, nije čudo, jeste kad smo govorili o velikoj nesreći koja se desila u početku na tri dana prije Poslanikove smrti i tada su neki ashabi bili na Omerovoj strani da Božiji Poslanik bunca i da je bila dovoljna Allahova Knjiga! Tada su ga podržali u stajalištu koje je bilo mnogo opasnije i koje se ticalo direktno Poslanika i kritike, pa kako se onda ne bi složili s njim u nekim njegovim idžtihadima. Da poslušamo riječi jednog od njih: “Bio sam kod Džabir ibn Abdulaha, pa mu je došao neki čovijek i rekao: ‘Ibn Abbas i Ibn Zubeir se ne slažu po pitanju mut'atejn (dvije mut'e: privremeni brak i da se uz hadž obavi umra).’, pa mu je Džabir rekao: ‘Obje smo radili u vrijeme Allahova Poslanika, s.a.v.a., a onda nam je oboje zabranio Omer i nismo više to ponovili.’” (Sahih Muslim, svez. 4., str. l3l. )

Zato lično vjerujem da su neki ashabi pripisali zabranu mut'e od strane Poslanika, s.a.v.a., da bi opravdali stajalište Omera ibn Hattaba i time učinili ispravnim njegovo mišljenje.

Jer, da nije tako, kako bi Poslanik, s.a.v.a., mogao zabraniti ono što je Kur'an dozvolio, jer nismo našli niti ijedan islamski propis koji je Allah dozvolio, a Poslanik zabranio, i to niko ne može reći sem onoga ko je pristrasni inadžija. A najbliži od ljudi Poslanika i najučeniji među njima je rekao: “Mut'a je milost kojom se Allah smilovao Svojim robovima, i da je Omer nije zabranio, ne bi bilo bluda, osim onih koji su bestidnici.” (Tefsir Sealebi, o tumačenju ajeta o mut'i )

 

I sam Omer zabranu nije pripisao Poslaniku, s.a.v.a., nego je rekao svoje poznate riječi: “Dvije mut'e (privremeni brak i umra uz hadž) koje su bile dozvoljene u vrijeme Božijeg Poslanika, ja zabranjujem i ja ću za njih kazniti, a to su umra uz hadž i privremeni brak.”

(Tefsiru Razi, o tumačenju ajeta o mut'i )

Musned Imama Ahmed ibn Hanbela je najbolji svjedok da se ehli sunnet razišao po ovom pitanju, pa jedni slijede Poslanikove riječi i dozvoljavaju privremeni brak, a drugi slijede riječi Omera ibn Hattaba i zabranjuju ga. Imam Ahnmed prenosi od Ibn Abbasa koji kaže: “‘Božiji Poslanik, s.a.v.a., je koristio privremeni brak.’ Urvet ibn Zubejr kaže: ‘Ebu Bekr i Omer su zabranili mut'u.’ Ibn Abbas kaže: ‘Šta Urjet (deminutiv od Urvet) kaže: ‘Ebu Bekr i Omer su zabranili mut'u.’ Ibn Abbas je rekao: ‘Vidim da će biti uništena, a ja kažem Poslanik ju je dozvolio, a oni kažu zabranio ju je Ebu Bekr i Omer.’” (Musned Imam Ahmed ibn Hanbel, svez. 1, str. 337.)

 

U sahih Tirmizi stoji da je Abdulah ibn Omer bio upitan o umri uz hadž, pa je rekao: “Ona je halal.” Onda taj što je pitao je rekao: “Tvoj otac je to zabranio.” On je rekao: “Ako vidiš da je moj otac nešto zabranio, a Božiji Poslanik, s.a.v.a., je to radio, hoćeš li slijediti naredbu mog oca ili Poslanikovu naredbu?” Čovjek je odgovorio: “Naravno da ću slijediti naredbu Božijeg Poslanika, s.a.v.a.” (Sahih Tirmizi, svez. l, str. l57.)

Ehli sunnat vel džemaat slijede Omerovu zabranu po pitanju privremenog braka, a ne slijede po pitanju obavljanja umre uz hadž, bez obzira što je i ovo drugo zabranio.

Ono što je važno u svemu ovome jeste da se Imami Ehli-bejt, a i njihovi sljedbenici nisu složili s njim i negirali su mu te zabrane i rekli da je oboje dozvoljeno do Sudnjeg dana. A neki od sunijske uleme su ih također slijedili i rekli da je dozvoljeno. Spominjući samo velikog alima, profesora na Zejtuniji, Tahira ibn Ašur, neka mu se Allah smiluje, koji je tumačeći ajet o mut'i rekao da je halal.

(Et-tahrir ve-t-tenvir, Tahir ibn Ašur, svez. 3, str. 5.)

 

Ovako alimi moraju biti slobodni u svojim vjerovanjima, a ne da na njih utiču osjećaji, niti da se boje ičijeg prijekora.

Poslije ovoga kratkog istraživanja, ehli sunnet nema opravdanja za prigovore šijama što dozvoljavaju privremeni brak, a da ne govorimo o tome da je nepobitan dokaz kod šija.

Musliman treba sebi predočiti riječi Imama Alija kad kaže da je mut'a milost kojom se Allah smilovao Svojim robovima. I zbilja, šta može biti veće, nego da čovjek ugasi vatru pohote koja nekada zapali i muškarca i ženu i postanu kao divlje životinje.

Musliman, posebno mlad treba znati da je Allah, dž.š., propisao kaznu za blud i to smrt kamenovanjem, i za muškarce i za žene. Allah nije mogao ostaviti Svoje robove bez milosti, a On je njihov Stvoritelj i Stvoritelj njihovih strasti i zna šta je dobro za njih. Budući da je Allah, Milostivi, Samilosni, On se smilovao Svojim robovima i dao im olakšicu u mut'i, tada blud neće učiniti niko, sem potpunog nevaljalca. Ovo je isto kao i propis o odsjecanju ruke za kradljivca, ali dok postoji državna riznica za siromašne i potrebne, ukrasti neće niko, sem potpunog nevaljalca.