Ajet koji se odnosi na vladavinu Alija

 

Uzvišeni Allah kaže: “O Poslaniče, obznani ono što ti je objavljeno od Gospodara tvoga - ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu - a Allah će te od ljudi štititi.” (Ma'ida, 67)

Neki mufessiri ehhi sunneta kažu da je ovaj ajet objavljen na početku poziva, kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., postavio čuvare da ga čuvaju, iz straha da ga neprijatelji ne ubiju, pa kada je objavljeno: “...a Allah će te od ljudi štititi...”, rekao je: “Vi sada idite, mene će Allah štititi.”

Prenosi Ibn Džeriri i Ibn Merdevih od Abdullaha ibn Šekika da je rekao: “Božijeg Poslanika su stalno pratili dok nije izašao i rekao: ‘O ljudi, pridružite se svome društvu, mene Allah štiti od ljudi.’” (Ed-derru-l-mensur fi tefsiri-l- mensur, svez. 3., str. 119.)

Prenosi Ibn Habban i Ibn Merdevih od Ebu Hurejre da je rekao: “Kada bi bili sa Božijim Poslanikom, s.a.v.a., na putovanju, njemu bi ostavljali najvisočije drvo sa najviše hlada, da sjedne ispod njega. Sjeo je toga dana i svoju sablju objesio o drvo. Došao je neki čovjek, uzeo ga i rekao: ‘Muhammede, ko će te odbraniti od mene?’ Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: ‘Allah će me odbraniti od tebe. Ostavi tu sablju!’ I ovaj čovjek je položio sablju, pa je objavljen ajet: ‘a Allah će te od ljudi štititi.’” ( Ed-derru-l-mensur fi tefsiri-l- mensur, svez. 3., str. 119.)

Prenosi Tirmizi i Hekem i Ebu Neim od Aiše da kaže: “Poslanika, s.a.v.a., su čuvali dok nije objavljeno: ‘a Allah će te od ljudi štititi’ pa je on izvadio glavu kroz kubbe i rekao: ‘O ljudi, idite, mene Allah štiti!’”

 

Prenosi Taberani i Ebu Neim u Delail i Ibn Merdevih i Ibn Asakir od Ibn Abbasa da kaže: “Poslanik, s.a.v.a., je bio čuvan. Njegov amidža Ebu Talib je svaki dan slao s njim nekog iz Benu Hašima da ga čuvaju, pa je Poslanik rekao: ‘Amidža, mene Allah štiti i nema više potrebe da nekog šalješ sa mnom.’”

Ako pogledamo sve ove hadise, naći ćemo da nisu ispravni, pa čak i u kontekstu ovog kur'anskog ajeta. Svi ovi hadisi govore o tome da je ovaj ajet objavljen na početku pozivanja, a neki tvrde da je objavljen za vrijeme života Ebu Taliba, dakle prije hidžre na mnogo godina. A posebno rivajet od Ebu Hurejre u kojem se kaže: “Kada bi išli na putovanje sa Božijim Poslanikom, ostavljali bi njemu najvisočije drvo...” Ovaj hadis je očito izmišljen, jer Ebu Hurejre nije znao za islam, niti za Poslanika sve do 7. g. po hidžri, kako on sam svjedoči za sebe. (Feethu-l-bari, svez. 6., str. 31.; Bidaje ve nihaje, svez. 8., str. 102.; Sejru ealami- n- nubela, svez. 2., str. 436.; Isabet, Ibn Hadžer, svez. 3., str. 287. )

Pa kako ovo može biti tačno. Svi mufesiri, šijski i sunijski, se slažu da je sura Ma'ida objavljena u Medini i ona je posljednje što je objavljeno od Kur'ana!

Prenose Ahmed i Ebu Ubejde o odlikama ove sure, Nuhas u Nasih, Nesai i Ibn Munzir i Hakim i Ibn Merdevih i Bejheki u svom sunenu od Džubejra ibn Nefira da kaže: “Obavio sam hadždž pa sam otišao kod Aiše. Ona je rekla: ‘Je li meni, Džubejre, učiš suru Ma'ide?’ Odgovorio sam: ‘Da.’ Onda je rekla: ‘To je posljednja sura koja je objavljena. Što nađete u njoj da je halal, smatrajte ga dozvoljenim, a što nađete da je haram, smatrajte ga zabranjenim!’” (Ed- derru-l- mensur li tefsir bi-l-mensur, Sujuti, svez. 3., str. 3.)

Prenosi Ahmed i Tirmizi, a Hakim ga smatra vjerodostojnim, i Ibn Merdevih i Bejheki u svom sunenu od Abdullaha ibn Amra da kaže: “Posljednja objavljena sura je Maida.” (Ibid)

Prenosi Ebu Ubejd od Muhammeda ibn Kaaba Kurtuni da kaže: “Sura Ma'ida je objavljena Božijem Poslaniku, s.a.v.a., na hadždžetul-vedaa (Oprosnom hadždžu), i to između Mekke i Medine. On je bio na devi, pa joj se rascijepila plećka, i onda je Poslanik, s.a.v.a., sišao s nje.”

(Ibid., svez. 3., str. 4.)

 

Prenosi Ibn Džerir od Rebie ibn Enesa da kaže: “Sura Ma'ida je objavljena Božijem Poslaniku, s.a.v.a., na putovanju sa Oprosnog hadždža, dok je jahao na devi, pa je ona kleknula od težine te sure.” (Ibid., svez. 3., str. 4.)

Prenosi Ebu Ubejd od Damre ibn Habiba i Atijje ibn Kajsa da njih dvojica kažu: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Sura Ma'ida je posljednja objavljena sura. Smatrajte dozvoljenim ono što je u njoj objavljeno da je halal i zabranjenim ono što je u njoj objavljeno da je haram.” (Ibid)

Kako onda razuman, pravedan čovjek može poslije svega ovoga prihvatiti tvrdnju da je ova sura objavljena na početku poslanstva?! A to zato što odstupa od njenog stvarnog značenja. Još dodajem da i šije smatraju da je sura Ma'ida posljednje što je objavljeno od Kur'ana, a ovaj ajet: “O Poslaniče, obznani ono što ti je objavljeno od Gospodara tvoga...”, i koji se zove ajetu-l-belag, objavljen Božijem Poslaniku, s.a.v.a., 18 zul-hidždžeta, odmah poslije Oprosnog hadždža, u mjestu Gadir Hum, a prije nego što je Poslanik, s.a.v.a., imenovao Imama Alija za svoga nasljednika pred okupljenim svijetom, a bio je četvrtak. Melek Džebril je donio ovaj ajet pet sati kada je prošlo od dana, pa je rekao: “O Muhammede, Allah uči selam na tebe i kaže ti: ‘O Poslaniče, obznani ono što ti je objavljeno od Gospodara tvoga - ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu - a Allah će te od ljudi štititi.”

Allahove riječi: “...ako ne učiniš onda nisi dostavio poslanicu Njegovu...”, su jasan dokaz da se poslanstvo završilo ili je skoro na završetku, ali je ostala samo jedna važna stvar, bez koje vjera ne bi bila potpuna.

 

Iz ajeta se osjeća da se Poslanik bojao da ga svijet u laž ne utjera ako bi im rekao ovu vrlo osjetljivu stvar, ali Allah nije odgađao mjesto za to, jer se okupilo sa Poslanikom više od 100.000 ljudi na hedždžetu-1-vedaa, a srca su im još uvijek bila pod uticajem hadždža i tužna zbog navještenja Poslanikove smrti i njegovih riječi njima: “Možda se više neću sastati sa vama poslije ove godine. Izgleda da će doći poslanik moga Gospodara da me pozove, pa ću se morati odazvati.” A oni će se rastaviti na povratku svojim kućama i možda im se neće pružiti druga prilika da se sastanu u tako velikom broju. Gadir Hum je raskrsnica puteva i Božiji Poslanik, s.a.v.a., nikako nije mogao propustiti ovakvu priliku. Objavljeni ajet prijeti da je cijela poslanica ovisna o ovom obznanjivanju, a Allah, dž.š., mu garantuje zaštitu od ljudi i nema mjesta strahu od njihovog utjerivanja u laž. Pa, koliko je poslanika prije njega u laž utjerivano, ali ih to nije spriječilo od prenošenja onoga što im je naređeno, a na Poslaniku je samo da prenosi, mada Allah unaprijed zna da je njima Istina odvratna (Zuhruf, 78) i da će biti onih koji neće u nju vjerovati (Haqqa, 49)

Bez obzira na sve ovo, Allah ih ne bi ostavio bez uspostavljanja dokaza protiv njih, da ne bi ljudi nakon Poslanika nikakva opravdanja pred Allahom imali. A Allah je silan i mudar. (Nisa, 165)

 

Božiji Poslanik, s.a.v.a., ima lijep primjer u svojoj braći poslanicima prije njega koje su njihovi narodi u laž utjerivali. Uzvišeni Allah kaže: “A to što te oni smatraju lažnim, - pa i prije njih su narod Nuhov, i Ad, i Semud poslanike smatrali lažnim, i narod Ibrahimov i narod Lutov, i stanovnici Medjena, a lažnim je smatran i Musa, i Ja sam nevjernicima vremena davao, zatim sam, ih kažnjavao, i kakva je samo bila kazna Moja!” (Hadž, 42- 44)

Ako ostavimo pristrasnost koja nas ograničava i želju da naš mezheb pobijedi, naći ćemo da je ovo objašnjenje prihvatljivo za naš razum i slaže se sa kontekstom ajeta i događaja koji su mu prethodili, a i slijedili.

Mnoga naša ulema prenosi da je ovaj ajet objavljen u Gadir Humu, a po pitanju postavljanja Imama Alija za halifu, te rivajete smatraju vjerodostojnim i u tome se slažu sa svojom braćom šijama. Kao primjer navešću samo neke od sunijske uleme:

 

1. Hafiz Ebu Neim u Nuzulu-l-Kur'an

2. Imam Vahidi u Esbabu-n-nuzul, str. 150.

3. Imam Ebu Ishak Sealebi u Tefsiru- i- kebir

4. Hakim Haskani u Ševahidu-l-tenzii li kavaidi-l-tafdil, svez. 1., str. 187.

5. Dželaludin Sujuti u Ed- Derru- i-mensur fi tefsiri bi-l-mensur, svez. 3., str. 117.

6. Fahru Razi u Tefsir Kebir, svez. 12., str. 50.

7. Muhamed Rešid Tida u Tefsiru-l-minar, svez. 2., str. 86.; svez. 6., str. 463.

8. Tarih Dimešk, Ebu Asakir, Šafii, svez. 2., str. 86.

9. Fethu-l-kadir, Ševkani, svez. 2., str. 60.

10. Metalibu-s-suul, Ibn Talha Šafii, svez. 1., str. 44.

11. El-fusul el-muhimma, Ibn Sabbag Maliki, str. 25.

12. Jenabiu-l-mevedde, Kanduzi Hanefi, str. 120.

13. El-milel ve-n-nihel, Šehristani, svez. 1., str. 163.

14. El-Vilaja, lbn Džerir Taberi.

15. El-vilaja, Ibn Seid Sidžistani.

16. Amedetu-l-kari fi šerhi Buhari, Bedruddin Hanefi, svez. 8., str. 584.

17. Abdulvehab Buhari, Tefsiru-l- Kur'an

18. Elusi, Ruhu-l-meani, svez. 2., str. 384.

19. Hamevajni, Feraidu-s-sematin, svez. 1., str. 185.

20. Sejjid Sadik Hasan Han, Fethu-l-bejan fi mekasidi-l-Kur'an, svez. 3., str. 63.

 

Ovo je samo mali dio, a ima još mnogo sunijske uleme, a spomenuo ih je Amini u knjizi Gadir.

Šta je uradio Božiji Poslanik, s.a.v.a., kada mu je njegov Gospodar naredio da prenese ono što mu je objavljeno? Šije kažu da je on okupio svijet na jedno mjesto, a to je Gadir Hum i da im je održao dugu hutbu i tražio je da sami posvjedoče, pa su posvjedočili da im je on, s.a.v.a., preči od njih samih, a onda je podigao Alijevu ruku i rekao: “Kome sam ja bio vladar i zaštitnik, Ali mu je vladar i zaštitnik. Dragi Bože, zaštiti onoga ko njega štiti, a budi neprijatelj onome ko je njemu neprijatelj, pomozi onoga ko njega pomogne, a ponizi onoga ko njega ponizi i učini da istina bude tamo gdje je on!” (Ovaj hadis se zove hadis Gadir i prenose ga i šije i sunije.) Zatim mu je stavio svoj turban, pripremio povorku ljudi i naredio da mu čestitaju na položaju Zapovjednika vjernika. Svi su to uradili, a predvodili su ih Ebu Bekr i Omer rekavši: “Bravo! Bravo sine Ebu Talibov, osvanuo si i omrknuo kao vladar svakog mumina i muminke!” (Ahmed ibn Hanbel u svom Musnedu, svez. 4., str. 281.; Taberi i Razi u svojim Tefsirima, svez. 3., str. 636.; Ibn Hadžer u Es- savaik; zatim Darukutni, Bejheki, Hatabi, Bagdadi, Šehristani i mnogi drugi.)

 

A kada su završili, objavljen je ajet: “Danas sam upotpunio vašu vjeru i svoju blagodat prema vama i zadovoljan sam da vam vjera bude islam.” Ma'ide, 3

Ovo je ono što kažu šije, i kod njih se niko ne razilazi po ovome pitanju. Da li ehli sunnet spominje ovaj događaj? Da im se ne bi priključili i da nas ne začude njihove riječi Allah, dž.š., nas je upozorio: “Ima ljudi čije te riječi o životu na ovom svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici.” Bekare, 204

Dužnost nam je da budemo na oprezu, da pažljivo proučimo ovo pitanje i pogledamo dokaze obiju grupa, a želeći u tome samo Allahovo zadovoljstvo.

Odgovor je da, mnoga ulema ehli sunneta navode ovaj događaj onako kako se desio. Evo nekoliko argumenata iz njihovih knjiga:

 

1. Prenosi Imam Ahmed ibn Hanbel u hadisu od Zejd ibn Erkama da kaže: “Sišli smo sa Božijim Poslanikom, s.a.v.a., u dolinu za koju kažu dolina Hum. Naredio je Poslanik da se klanja namaz i klanjao je po najvećoj podnevnoj žezi. Rekao je: ‘Održao nam je govor. Poslanik je bio u hladu ispod drveta na koji je stavljena odjeća da pravi hlad i zaštiti ga od sunca. Pa je rekao: ‘Zar ne znate ili zar nećete posvjedočiti da sam ja preči svakom vjerniku od njega samog?’ Odgovorili su: ‘Da, hoćemo!’ Pa je rekao: ‘Kome sam ja bio vladar, Ali mu je vladar. Dragi Bože, zaštiti onoga ko njega štiti, i budi neprijatelj onome ko je njemu neprijatelj...’” (Musned Ahmed ibn Hanbel, svez. 4., str. 72.)

 

2. Prenosi imam Nesai u knjizi Hasais od Zejd ibn Erkama da je rekao: “Kada se Božiji Poslanik vraćao sa Oprosnog hadža, zaustavio se u Gadir Humu i naredio je da se razapnu suncobrani, pa su uradili, a onda je rekao: ‘Već sam pozvan svome Gospodaru i uskoro ću ići. Ostavljam vam dvije vrijedne stvari, jedna veća od druge: Allahovu knjigu i moje potomstvo Ehli-bejt, gledajte kako ćete me naslijediti u tome dvome. To dvoje se neće razdvajati sve do Sudnjeg dana.’, a onda je rekao: ‘Allah je moj Gospodar, a ja sam vladar svakom vjerniku.’ Onda je uzeo ruku Alijevu i rekao: ‘Kome sam ja bio vladar, on mu je sada vladar. Dragi Bože, zaštiti onoga ko njega štiti, a budi neprijatelj onome ko je njemu neprijatelj!’ Ebu Tufejl je rekao: ‘Rekao sam Zejdu: ‘Ovo si čuo od Božijeg Poslanika.’ On reče: ‘Niko nije bio ispod suncobrana, a da ga nije vidio svojim očima i čuo svojim ušima.’”  (Nesai u knjizi El-hasais, str. 21.)

 

3. Prenosi Hakim Nejšaburi od Zejda ibn Erkama, sa dva vjerodostojna seneda pod uslovima koje prihvataju Buharija i Muslim, da je rekao: “Kada se vratio Božiji Poslanik, s.a.v.a., sa Oprosnog hadždža, zaustavio se u Gadir Humu i naredio da se podignu suncobrani, pa su podignuti, a onda je rekao: ‘Već sam pozvan svome Gospodaru i uskoro ću ići. Ostavljam vam dvije vrijedne stvari, jedna veća od druge: Allahovu knjigu i moje potomstvo. Pa gledajte kako ćete me naslijediti u tome dvome. To dvoje se neće razdvajati sve do Sudnjeg dana.’ A onda je rekao: ‘Uzvišeni Allah je moj Gospodar, a ja sam vladar svakom muminu.’ Onda je uzeo Alijevu ruku i rekao: ‘Kome sam ja bio vođa (mewla), Ali mu je vođa (mewla). Dragi Bože, zaštiti svakog ko njega štiti, a budi neprijatelj svakome ko je njemu neprijatelj...’” (Mustedreku-l-Hakim, svez. 3., str. 109.)

 

4. Muslim prenosi ovaj hadis u svom Sahihu, sa senedom od Zejd ibn Erkama, ali ga je skratio, pa kaže: “Ustao je Božiji Poslanik, s.a.v.a., među nama i održao hutbu kraj jezerceta koji se zove Hum, između Mekke i Medine. Zahvalio se Allahu, dž.š., proučio zikr, pa rekao: ‘O ljudi, ja sam čovjek kome je došao izaslanik njegova Gospodara da ga pozove sebi, i ja sam se odazvao tome pozivu. Ostavljam vam dvije vrijedne stvari: prva je Allahova knjiga, u kojoj je uputa i svjetlo. Uzmite Allahovu knjigu i čvrsto je se pridržavajte!’ Podsticao je da se pridržava propisa iz Allahove knjige, a onda je rekao: ‘Drugo je moja porodica, podsjećam vas Allahom na moj Ehli-bejt, podsjećam vas Allahom na moj Ehli-bejt, podsjećam vas Allahom na moj Ehli-bejt...’”

(Sahih Muslim, svez. 7., str. 122., pogl. Odlike Alija ibn Ebi Taliba, hadis su naveli i Imam Ahmed, Tirmizi, ibn Asakir i dr.)

Komentar: Uprkos tome što je Imam Muslim skratio događaj i nije ga prenio u cjelosti, ali i ovo je, hvala Bogu, dovoljno. Možda je sam Zejd ibn Erkam skratio hadis kada su ga na to prisilile političke prilike. Ovo razumijemo iz konteksta riječi prenosioca hadisa: “Uputili smo se ja, Husin ibn Sebra i Omer ibn Muslim, Zejdu ibn Erkamu. Kada smo sjeli, Husin je rekao Zejdu: ‘Sreo si mnogo dobra, vidio si Božijeg Poslanika, s.a.v.a., čuo si njegov govor, borio si se s njim (išao si u pohode uz njega), i klanjao si za njim, vidio si mnogo dobra, Zejde! Pričaj nam nešto što si čuo od Poslanika, s.a.v.a., o Zejde!’ Rekao je: ‘O sine moga brata, tako mi Allaha, imam mnoga godina, ostario sam, približila mi se smrt, pa samo ono što vam kažem, prihvatite, a ono što ne kažem, nemojte me opterećivati time.’ Zatim je rekao: ‘Ustao je Božiji Poslanik medu nama i održao hutbu kraj jezerceta koje se zove Hum...’”

 

Iz konteksta ovih riječi, izgleda da je Husin pitao Zejda ibn Erkama o događaju u Gadiru, pa mu je pričinio neugodnost kada mu je pred prisutnima postavio to pitanje. Bez sumnje, je znao da bi mu jasan odgovor pričinio probleme sa vlašću koja je dovodila svijet do toga da proklinje Alija ibn Ebi Taliba. Zato ga vidimo kako se izvinjava prisutnima da je ostario i da mu se smrt približila i da je zaboravio nešto od onoga što je čuo, zatim, dodaje tražeći od prisutnih da prihvate ono što im prenese, a da ga ne obavezuju za ono što je zaboravio, a ustvari što želi da prešuti.

Uprkos njegovom strahu i skraćivanju događaja u Gadiru, Zejd ibn Erkam je mnogo pojasnio (neka ga Allah nagradi!) i aludirao na hadis Gadir i bez njegovog spominjanja. A to se vidi iz sljedećih njegovih riječi: “Ustao je Božiji Poslanik, s.a.v.a., među nama i održao hutbu kraj jezerceta koje se zove Hum, između Mekke i Medine.” Poslije toga je spomenuo odliku Alija i da je on ona druga vrijedna stvar u hadisu-sekalejn kada je rečeno: Allahova knjiga i moja porodica, a bez spominjanja Alijevog imena i ostavio je slušaocima da sami izvuku zaključak svojom oštroumnošću. A svaki musliman zna da je Ali prvak Poslanikove porodice.

Zato vidimo da je Imam Muslim razumio iz hadisa ono što smo i mi razumjeli, pa je hadis naveo u poglavlju ‘Odlike Alija ibn Ebi Taliba’, bez obzira što se Alijevo ime nigdje ne spominje.

(Sahih Muslim, svez. 7., str. 122., pogl. Odlike Alija ibn Ebi Taliba.)

 

5. Prenosi Taberani u El-muadžem el-kebir, hadis sahih seneda, od Zejd ibn Erkama i od Huzejfe ibn Esida Gafarija da kaže: “Održao nam je Božiji Poslanik, s.a.v.a., hutbu u Gadir Humu, ispod drveća, pa je rekao: ‘O ljudi, izgleda da ću biti pozvan svome Gospodaru, pa ću se odazvati. I ja sam odgovoran, a i vi ste odgovorni, pa šta vi kažete?’ Rekli su: ‘Svjedočimo da si prenio Objavu, da si se borio i savjetovao. Neka te Allah dobrim nagradi!’ Rekao je: ‘Zar niste posvjedočili da nema drugog boga sem Allaha i da je Muhammcd Njegov rob i Poslanik, da je Džennet istina i da je Džehennem istina, da je smrt istina i da je proživljenje poslije smrti istina, da se Sudnji dan približio bez ikakve sumnje u to i da će Allah proživiti one iz kabura?’ Odgovorili su: ‘Da, sve to svjedočimo!’

Onda je rekao: ‘Dragi Bože, budi svjedok!’ A onda je rekao: ‘O ljudi, Allah je moj Gospodar, a ja sam vladar svakom vjerniku i preči sam im od njih samih. Pa kome sam ja bio vladar, ovaj mu je vladar - misli na Alija. Dragi Bože, budi zaštitnik onome ko njega štiti, a budi neprijatelj onom ko je njemu neprijatelj!’ Zatim je rekao: ‘O ljudi, ja ću vas napustiti, a vi ćete mi doći kod mene na Havd (Poslanikov bazen na Sudnjem danu), bazen širine kao između Basre (mjesto u Iraku) i San'ae (mjesto u Jemenu), u njemu ima rupa od srebra koliko ima zvijezda. Kada mi dođete, pitaću vas o sekalejnu (dvije vrijedne stvari), kako ste me naslijedili u njima: velika vrijedna stvar, Allahova knjiga, jedna strana užeta u Allahovoj ruci, a druga u vašim rukama. Pridržavajte se i čvrsto ga se držite, pa nećete zalutati niti se promijenti! I moje potomstvo, Ehli bejt! Allah me je obavijestio da se to dvoje neće rastaviti sve dok meni ne dođu na Havd!’” (Ibn Hađžer u Es-savaik, str. 25., prenio od Taberanija i Tirmizija)

 

6. Također, prenosi Imam Ahmed putem Beraa ibn Aziba, a on putem dvojice da kaže: “Bili smo sa Božijim Poslanikom, s.a.v.a., pa smo zastali u Gadir Humu. Pozvani smo da klanjamo svi. Poslaniku je očišćeno ispod dva drveta pa je klanjao podne namaz, a onda je uzeo Alijevu ruku i rekao: ‘Zar ne znate da sam ja preči vjernicima od njih samih?’ Rekli su: ‘Da, znamo!’ Upitao je: ‘Zar ne znate da sam ja preči svakom vjerniku od njega samog?’ Odgovorili su: ‘Da, znamo!’ Prenosilac kaže: ‘Onda je uzeo Alijevu ruku i rekao: ‘Kome sam ja bio vladar, Ali mu je vladar. Dragi Bože, zaštiti onoga ko njega zaštiti, a budi neprijatelj onome ko je njemu neprijatelj!’” Prenosilac kaže da se Omer sreo s njima poslije toga i rekao mu: “Čestitam sine Ebu Talibov, osvanuo si i omrknuo kao vladar svakog vjernika i vjernice!”

 

Hadis Gadir prenosi poznati alimi ehli sunneta, mnogo više od ovoga što smo mi naveli. Tu su Tirmizi, Ibn Madže, Ibn Asakir, Ebu Neim, Ibn Esir Havarzimi, Sujuti, Ibn Hadžer, Hejsemi, Ibn Sabag, Maliki, Kanduzi Hanefi, Ibn Megazili, Ibn Kesir, Hamevijni, Haskani, Gazzali, Buhari u svojoj historiji.

Alim Amini je u svojoj knjizi Gadir navodi sve alime ehli sunneta od prvog do četrnaestog stoljeća po hidžri, oni koji su prenijeli i napisali hadis Gadir u svojim knjigama, i to iz svih mezheba i pravaca. Njihov broj je premašio 360 učenjaka, a ko želi nešto detaljnije neka pogleda knjigu Gadir.

Može li, onda, neko poslije ovoga reći da su hadis Gadir izmislile šije?!

Čudo je da većina muslimana zna za ovaj hadis ili nikada ga nisu čuli, a još je čudnije kako ulema ehli sunneta tvrdi, nakon što su svi saglasni o njegovoj vjerodostojnosti, da Božiji Poslanik, s.a.v.a., nije nikog odredio za halifu, nego je to pitanje prepustio dogovoru muslimana.

 

Da li postoji jasniji hadis o hilafetu od ovoga, o Božiji robovi?! Spomenuo bih ovdje svoj razgovor sa jednim od alima sa Zejtunnije koji je sam, kada sam mu naveo hadis Gadir, potvrdio njegovu vjerodostojnost, pa je još i dodao tome pokazavši mi tefsir Kur'ana koji je sam napisao i u kojem je spomenuo hadis Gadir i poslije rekao: “Šije smatraju da je ovaj hadis tekst o hilafetu Alija, ali to je pogrešno kod ehli sunneta , jer se to protivi onda hilafetu Ebu Bekra, Omera i Osmana. Riječ mevla (gospodar i vladar) se mora tumačiti da je to zaštitnik i pomagač, kao što je spomenuo u Kur'anu, a tako su razumjeli i hulafai rašidini i poštovani ashabi, neka je Allah sa svima zadovoljan.

To isto su od njih uzeli tabiini i muslimanska ulema. Zato ne možemo uzeti u obzir riječi rafidija o ovome hadisu, jer oni ne priznaju hilafet rašidina i prekoravaju Poslanikove ashabe. Samo ovo je dovljno da se odbiju njihove laži i ponište njihove tvrdnje. Ovdje završavaju njegove riječi u knjizi.

Pitao sam ga: “Da li se ovaj dogadjaj uistinu dogodilo u Gadir Humu?”

Odgovorio je: “Da se nije dogodilo kako bi ga prenijeli učenjaci i muhaddisi?”

Rekao sam: “Je li dostojno Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da okupi ashabe po najvećoj vrućini da im održi govor i kaže im da je Ali njihov zaštitnik i pomagač? Da li možete prihvatiti ovakvo tumačenje?”

Odgovor je: “Neki ashabi su se žalili na Alija, a bilo je i onih koji su mu zavidili i mrzili ga, pa je Božiji Poslanik htio kada je rekao da je Ali njihov zaštitnik i pomagač da ga oni vole, a ne mrze.”

Rekao sam: “Zato nije trebalo da se svi oni zaustavljaju i da ih on predvodi u namazu i počne hutbu riječima: ‘Zar ja nisam preči svakom muminu od njega samog’, da bi objasnio značenje riječi (mevla-vladar). Ako je tako kao što vi to tvrdite, onda je mogao reći onima koji su ga mrzili da je Ali njihov zaštitnik i pomagač i da na taj način bude sve gotovo, a ne da ih okuplja na najvećoj žegi, a bilo ih je više od 100.000, među njima su bili starci i žene. Razuman čovjek ovo nikako ne može prihvatiti!”

Rekao je: “Može li razuman čovjek povjerovati da 100.000 ashaba nije razumjelo to što si razumio ti i šije?”

Odgovorio sam: “Prvo, u Medini ih je bilo vrlo malo. Drugo, oni su razumjeli tačno ono što sam razumio i ja i šije. Zato ulema prenosi da su Ebu Beker i Omer čestitali Aliju riječima: ‘Bravo, bravo sine Ebu Talibov omrknuo si i osvanuo kao vladar svakog vjernika!’”

Upitao je: ‘Zašto mu onda nisu položili prisegu poslije smrti Božijeg Poslanika, s.a.v.a.? Zar bi moglo biti da su odbili poslušnost i nisu postupili po Poslanikovoj naredbi? Neka mi Allah oprosti za ove riječi!”

Rekao sam: “Ako ulema ehli sunneta svjedoči u svojim knjigama da su neki ashabi odbili poslušnost Polanikove naredbe za vrijeme njegova života i u njegovom prisustvu, onda nije nikakvo čudo što nisu poslušali njegove naredbe poslije smrti. Ako je većina ashaba kritikovala imenovanja Usame ibn Zejda za komadanta i to zbog njegove mladosti, uprkos tome što je to bilo ograničena četa vojske i to na jedno kraće vrijeme, pa kako onda mogu prihvatiti imenovanje Alija i njegovu mladost, i to za cijeli život i potpunu vlast? A sam si posvjedočio da su neki zavidili Aliju i mrzili ga!”

 

Neodlučno mi je odgovorio: “Ako je Imam Ali, r.a., znao da ga je Božiji Poslanik, s.a.v.a., imenovao za halifu, onda nije trebalo šutiti i prešutiti svoje pravo na to, a on je hrabar, ničega se nije bojao, a njega su se bojali svi ashabi ?”

Rekao sam: “To je sasvim druga tema i ja ne želim ulaziti sada u nju jer ti nisi ubijeđen u sahih hadisu i pokušavaš ih tumačiti na način koji je daleko od njihova pravog značenja da bi na taj način sačuvao ugled ashaba, selef saliha, kako te mogu uvjeriti o šutnji Imama Alija o njegovom pravu na halifet?”

Nasmiješio se rekavši: “Ja sam, tako mi Allaha, od onih koji daju prednost Imamu Aliju nad ostalim ashabima. Da je stvar u mojim rukama, ne bih ispred njega stavio nijednog od ashaba, jer je on vrata grada znanja i Allahov lav koji pobjeđuje. Ali Allahova volja je ta koja nekog stavlja naprijed, a nekog nazad, neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani.”

Sada sam se ja nasmješio njemu i rekao: “I ovo je druga tema koja bi nas dovela da razgovaramo o kada i kaderu, a već smo o tome razgovarali i svako je ostao pri svome mišljenju. Ja se čudim tome da kada god sam razgovarao sa nekim od sunijske uleme i kada bih mu naveo jasne nedvosmislene dokaze, on bi preskakao s teme na temu koja ne bi imala veze sa onim o čemu smo razgovarali, pa bi rekao: ‘Ostajem pri svom mišljenju, i neću ga promjeniti.’”

 

Oprostio sam se s njim i otišao. Razmišljao sam kako da nađem nekog od uleme s kim bih dopunio i završio ovaj razgovor i da sve postavimo na svoje mjesto. Neki počinju razgovor i kada vide da nemaju dokaze za svoje tvrdnje izbavljaju se riječima: “To je narod koji su dobili ono što su zaslužili, a i vi ćete dobiti ono što ste zaslužili.” Drugi opet kažu da ne žele poticati na fitnu i mržnju, važno je da sunije i šije vjeruju u Jednog Boga i jednog Poslanika i to je dovoljno. Drugi kratko kažu: “Brate, boj se Allaha i ne govori tako za ashabe!” Ostaje li onda mjesta da se istražuje kada tako kažu, da se provede jedno naučno istraživanje, osvjetljavanja puta i vraćanje Istini poslije koje nema ništa sem zablude? Kako su oni daleko od kur'anskog načina koji poziva ljude da iznesu dokaz: “Reci: ‘Donesite vaše dokaze ako govorite istinu!’”