Žalost i tuga

 

Kako da ne žalim? Kako da ne žali svaki musliman koji pročita ove istine, zbog onoga što su izgubili svi muslimani udaljavanjem Imama Alija od hilafeta za koji ga je postavio Allahov Poslanik, s.a.v.a., i lišavanja ummeta njegova mudrog vodstva i njegova ogromnog znanja.

Ako svaki musliman pogleda nepristrasno, naći će da je on posjedovao najviše znanja poslije Poslanika. Historija svjedoči da su ashabi često tražili da im on da odgovor na neke nejasnoće, što potvrđuju i riječi Omera ibn Hattaba više od sedamdeset puta je rekao: “Da nije Alija, Omer bi propao.” (Menakibu-l-Havarizmi, str. 48.; El-Istiab, svez. 3., str. 39.; Tezkiretu-s-sebt, str. 87.; Metalibu-s-suul, sre. 13.; Tefsir Nejšaburi, sura Ahkaf; Fejdu-l-Kadir, svez. 4., str. 357.)

Dok Imam Ali nikog ništa nije morao pitati.

Historija navodi da je Ali ibn Talib bio najhrabriji i najjači medu ashabima. Mnogi hrabri su pobjegli iz mnogih bitaka iz straha, dok je Imam ostao postojan u svima njima. Dovoljan dokaz tome je odlikovanje koje mu je Poslanik, s.a.v.a., dao kada je rekao: “Sutra ću dati zastavu čovjeku koji voli Allaha i Njegova Poslanika, i koga voli Allah i Njegov Poslanik, koji je postojan, ne bježi, i čije srce je Allah napunio imanom.” (Sahih Buhari, svez. 4., str. 5. i l2., svez. 5., str. 76 i 77; Sahih Muslim, svez. 7., str. 121., pogl.Odlike Alija ibn Ebi Taliba)

Svaki ashab je priželjkivao za sebe to počasno mjesto, ali sutradan je Poslanik dao zastavu Aliju ibn Ebi Talibu.

Ukratko, učenost, snaga i hrabrost kojima se odlikovao Imam Ali poznata je svima. Ako se ne obrati pažnja na sve tekstove koji govore o naslijeđivanju Poslanika, Kur'ani Kerim nikom ne priznaje vodstvo, sem učenom, hrabrom i jakom. O obaveznosti slijeđenja učenjaka, Kur'an kaže: “Pa da li je onda dostojniji da se slijedi onaj koji na pravi put upućuje ili onaj koji ni sam nije na pravom putu, osim ako ga drugi na pravi put ne uputi? Šta vam je, kako rasuđujete?” (Junus, 35)

A o obaveznosti vođstva onog koji je hrabar i jak, Allah, dž.š., kaže: “Odakle da nam on još bude vladar kad smo mi preči od njega da vladamo? Njemu ni veliko bogastvo nije dato.”- rekoše oni. “Allah je njega da vama vlada izabrao.” - reče on- “i velikim znanjem i snagom tjelesnom ga obdario a Allah daje vlast kome hoće. Allah je neizmjerno dobar i On zna sve.” (Beqara, 247)

Allah, dž.š., je, u odnosu na sve druge ashabe, Aliju uvećao znanje i on je bio “vrata na gradu znanja”, i poslije Poslanikove smrti bio je jedino izvorište kojem su se ashabi obraćali, pa kad god ne bi znali odgovor na nešto, govorili bi : “Ovo je zagonetno i samo ga može riješiti Ebu Hasan.” 

(Menakibu-l-Havarizmi, str. 58.; Tezkiretu-s-sebt, str. 87.; Ibn Megazili Terdžemet Ali, str. 79.)

Allah mu je dao i tjelesnu snagu, i bio je kao Allahov lav koji pojeđuje, a njegova hrabrost i jačina su se prenosile u pričama kroz generacije, tako da historičari prenose priče koje su blizu čudima, kao kada je Ali istrgnuo vrata Hajbera, a prije njega to nisu mogli uraditi dvadeset ashaba. (Šerhu-n-Nehdž-l-belage, Ibn Ebi Hadid u uvodu) Zatim kad je iščupao najveći kip Habel sa Kabe,(ibid) zatim kada je pomaknuo ogromu stijenu koju nisu mogli pokrenuti čitava vojska,(Ibid) i mnoge druge poznate predaje.

Poslanik, s.a.v.a., ga je uznosio i govorio o odlikama svoga amidžića Alija, u svim prilikama i govorio o njegovim osobinama, pa bi nekad rekao: “Ovo je moj brat i opunomoćitelj i moj nasljednik poslije mene, slušajte ga i pokoravajte mu se.” (TarihTaberi, svez. 2., str. 319.; Tarih Ibn Asir, svez. 2., str. 62.)

A drugi put za njega je rekao: “Ti si u odnosu na mene kao Harun u odnosu na Musaa, samo što poslije mene nema poslanika.” (Sahih Muslim, svez. 7., str. 120.; Sahih Buhari, O Alijevim odlikama)

Još bi Poslanik, s.a.v.a., govorio: “Ko želi da živi mojim životom i umre mojom smrću i nastani vječni Džennet koji mi je obećao moj Gospodar neka za vođu uzme Alija ibn Ebi Taliba, jer on vas neće skrenuti sa pravog puta, niti će vas odvesti u zabludu.” (Mustedreku-l-Hakim, svez. 3., str. 128.; Taberani u El-kebir.)

Onaj ko pomno bude proučavao Poslanikov život, naći će da Poslanik nije samo govorio o njemu, nego su njegove riječi bile otjelovljene u djelima, pa nikad nikog od ashaba nije postavio da naređuje Aliju uprkos tome što je imenovao jedne nad drugim za komadante, pa je tako imenovao Amr ibn Asa za komadanta u bici Zatu selasil, u kojoj su kao vojnici učeastovali Omer i Ebu Bekr.

(Sira Halebijja, bitka Zatu selasil; Tabekat ibn Seid, i svi oni koji su pisali o bitci Zatu selasil.)

A nad svima njima je imenovao mladića, Usamu ibn Zejda, u pohodu prije Poslanikove, s.a.v.a., smrti.

Ali ibn Ebi Talib kada god je išao u bitke bio je zapovjednik. Jednom je Poslanik poslao dvije vojske, nad jednom je postavio Alija, a nad drugom Halid ibn Velida za komadante i rekao im je: “Ako se razdvojite, svaki od vas vodi svoju vojsku, a ako se sastavite i sretnete, onda je Ali komadant svima.”

Iz svega što smo naveli, zaključujemo da je Ali ibn Talib po svim osobinama trebao biti Poslanikov nasljednik, i niko nije imao kompetencije da mu to oduzme. Ali na veliku žalost, muslimani su doživjeli veliki gubitak, koji i do danas trpe i beru plodove koji su posađeni tada.

Može li iko da zamisli kakva pravedna vladavina bi bila vladavina Alija ibn Ebi Taliba da je ovaj ummet slijedio ono što mu je odredio Allah i Njegov Poslanik. Ali je mogao voditi ummet svih trideset godina jednim pravcem onako kako je to radio Allahov Poslanik, s.a.v.a., i bez ikakve promjene, a Ebu Bekr i Omer su dosta toga promijenili sami donoseći zaključke uprkos jasnim kur'anskim tekstovima i sunnetu koje su imali, tako da su na kraju njihova djela postala sunnet koji se slijedi.

Kada je na hilafet došao Osman on mijenja još više, tako da su za njega govorili ashabi da se suprostavio Allahovoj knjizi i Poslanikovom sunnetu i sunnetu Ebu Bekra i Omera. Narod se pobunio protiv njega što je uzrokovalo veliku fitnu u ummetu i čije rane nisu zacijeljene ni do danas.

A Ali ibn Ebi Talib se čvsto držao Allahove knjige i sunneta Njegova Poslanika, a najveći dokaz tome je da kada su mu postavili uslov da sudi po Allahovoj knjizi i sunnetu Poslanika i sunnetu dvojice šejhova (Ebu Bekra i Omera), on je odbio hilafet.

Neko će pitati zašto se Ali pridržavao samo Allahove knjige i sunneta Poslanikovog, dok su Ebu Bekr, Omer i Osman sami donosili fetve i unosili promjene? Odgovor je: Ali je imao znanje koje oni nisu imali, a Božiji Poslanik, s.a.v.a., mu je otvorio hiljadu vrata znanja i iz svakih vrata po hiljadu drugih, (Kenzul-ummal, svez. 6., str. 392., hadis br. 6009.; Hiljetu-l-evlija; Jenabiu-l-meveddeti, str. 73. i 74.; Tarih Dimešk, Ibn Asakir, svez. 2., str. 483.) pa mu je rekao: “Ali, ti objasni mome ummetu ono u čemu se raziđu poslije mene.”

(Mustedreku-l-Hakim, svez. 3., str. 122.; Tarih Dimešk, Ibn Asakir, svez, 2., str. 488.)

A prva trojica halifa nisu znali mnoge Kur'anske propise iz samoh teksta Kur'ana, a komoli da ga tumače. Buharija i Muslim prenose u poglavlju o tejemumu da je neki čovjek upitao Omera ibn Hataba, za vrijeme njegova hilafeta: “O Emiru-l-muminine, bio sam džunub, a nisam našao vode da se okupam, pa šta da radim?” Omer mu je rekao: “Nemoj klanjati!”

Zatim nije znao propis o kelali, i umro je ne saznavši, a govorio je: “Da sam pitao Božijeg Poslanika o kelali.”, a propis o tome je spomenut u Kur'anu. Kada je Omer, za kojeg ehli sunnet tvrdi da je bio nadahnut, bio na ovom stupnju učenosti, onda ne pitaj za druge koji su uveli mnoge novotarije u Allahovu vjeru, bez ikakva znanja, sem ličnih idžtihada.

Neko će reći, ako je tako bilo, zašto nije Ali ibn Ebi Talib objasnio ummetu ono po čemu su se razišli poslije smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.a. Odgovor je Imam Ali nije žalio truda u objašnjavanju onoga što je ummetu bilo nejasno. Ashabi su njega tražili za rješenje svojih problema, on je pojašnjavao i savjetovao. Oni su uzimali od njega samo ono što im se svidjelo i što nije bilo u protivrječnosti sa njihovom politikom, a historija je najbolji svjedok ovome što kažem.

Ali, istina je i ovo da nije bilo Alija ibn Ebi Taliba i Imama iz njegove loze, svijet ne bi naučio o vjeri. Ali ljudi, kao što to i Kur'an kaže, ne vole istinu, slijede svoje strasti i izmišljaju mezhebe, dok su Imame iz Ehli-bejta vlasti hapsile i nisu im ostavljali slobodu kretanja niti direktnog susretanja sa narodom.

Ali se penjao na minber i govorio svijetu: “Pitajte me prije nego što me izgubite!” Dovoljno je što je Ali ostavio Nehdžul-belagu, a Imami Ehli-bejta nauku što je ispunila i zemlju i nebesa, a što svjedoče svi, i sunije i šije.

Vratiću se temi i reći da je bilo određeno da Ali vodi ummet 30 godina, slijedeći Poslanikov sunnet, islam bi sve obuhvatio, vjerovanje bi se učvrstilo jače i dublje u srcima muslimana, ne bi bilo ni male, ni velike fitne, ni Kerbele, ni Ašuraa. Da zamislimo samo vodstvo jedanaest Imama poslije Alija, o kojima govori i Poslanik, s.a.v.a., a što se proteže na tri vijeka, na Zemlji ne bi ostala nijedna nevjernička kuća, i bila bi danas drugačija od onog što mi vidimo i naš život bi bio ljudski, u pravom smislu te riječi, ali Allah, dž.š., kaže: “Elif Lam Mim. Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: “Mi vjerujemo.”, i da u iskušenje neće biti dovedeni?” (Ankebut, 1-2)

Islamski ummet je pao na ispitu kao što su pali i prijašnji narodi o čemu govori i Allahov Poslanik, s.a.v.a., u mnogobrojnim prigodama. O svemu tome i Kur'ani Kerim govori u mnogobrojnim ajetima.

1. Kao što je hadis koji govori o slijeđenju običaja jevreja i hrišćana pedalj po pedalj, korak po korak, pa kada bi oni ušli u gušterovu rupu i oni bi ih slijedili. Prenose ga Buharija i Muslim, a već smo govorili o njemu. I kao hadis o Havdu u kojem Božiji Poslanik, s.a.v.a., kaže da će biti mali broj iskrenih.

2. Kao riječi Uzvišenog: “Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili?” (Ali Imran, 144) I još kaže Allah, dž.š.: “Poslanik je rekao: ‘Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur'an izbjegava!’” (Furkan, 30)