U svojim kućama boravite i ne izlažite se vani (ne izlazite iz njih)

 

Uzvišeni Allah je naredio ženama Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da borave u svojim kućama, da iz njih ne izlaze i ne pokazuju svoje ukrase. Također im naredio da uče Kur'an, da obavljaju molitvu, daju zekat i slušaju Allaha i Njegova Poslanika, s.a.v.a.

Sve žene Poslanikove su slušale zapovjedi Allahove i naredbe Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koje su se odnosile na ono što je rečeno, čak i prije nego je Resulullah preselio.

Poslanik im se jednom prilikom obratio riječima: “Koja će od vas jahati kamilu i imati za sobom pse koje će lajati na nju?”

Sve su one poslušale izuzev Aiše. Ona je odbila pokoriti se njegovim naređenjima. Historičari prenose da je Hafsa bint-ul-Omer željela da ide s njom u “bitku oko deve”, ali ju je njen brat Abdullah ibn Omer spriječio i citirao joj spomenuti ajet. Ona je tada izmjenila svoj plan. Međutim Aiša je uzjahala devu, a psi su lajali za njom. Taha Husein u svojoj knjizi “Velika fitna” (Al-Fitna al-kubra) kaže: “Na svom putu Aiša je pošla pored neke vode i zalajali su psi. Ona je upitala: “Koja je to voda?” Bilo joj je odgovoreno da je to voda neka, a ne ona koju je Poslanik . Kada je čula, to je šokiralo pa je zbunjeno vikala: “Vraćajte me nazad!” To je ponovila dva puta. Čula sam Božijeg Poslanika dok je bio među nama kako kaže: “Koja će od vas jahati kamilu i imati za sobom pse koji će lajati na nju kda prolazila rijeku ...?”

Abdullah ibn Zubejr je došao, pošto je bio zadužen da smiri situaciju, doveo je pedeset ljudi iz plemena Benu Amir koji su se lažno zakleli da ta voda nije ona koju je Poslanik najvio.

Ja vjerujem da je ovaj rivajet fabrikovan za vrijeme Benu Umajada, kako bi umanjili neposlušnost Ummul-mu'minin, misleći da će majka pravovjernih biti oslobođena odgovornosti optužbe nakon što ju je njen sestrić Abdullah ibn Zubejr obmanuo dovodeći pedeset ljudi koji su se lažno zakleli Bogom svjedočeći da to nije ona voda.

 

Uistinu je to glupa šala, pokušaj da se obmanu plitiki umovi, i da se uvjere kako je Aiša bila prevarena, zbog toga kada je prešla vodu i čula lajanje pasa pa je stala raspitivati se o vodi, pa kad joj je rečeno da je to voda --- u šoku je uzviknula: “Vraćajte me nazad, vraćajte me nazad!”

Da li ovi idioti koji su skovali ovaj hadis tragajući za izgovorom za Aišinu neposlušnost Allahu i onome što je objavljeno u Kur'anu u vezi njene obaveze da boravi u svojoj kući, ili oni to čine zbog izgovora njene neposlušnosti Božijem Poslaniku, s.a.v.a.? Nalaze li oni izgovor za majku pravovjernih i pored toga što je odbila savjet.

 

Umu Seleme rekla:

“Jedan dan je Božiji Poslanik izašao nakon što smo bile s njim pa je skrenuo lijevo od mjesta zvanog Kadid i sjeo s h. Alijem i tiho pričao s njim duže vrijeme.Aiša je željela da se nametne iznad njega, pokušala sam da je spriječim, ali me ona nije poslušala, nego je navalila. Nije dugo potrajalo, a ona se vratila suznih očiju. Pitala sam: “Šta se dogodilo?” Rekla sam: “Prišla sam, a oni su razgovarali, tada sam rekla Aliju: ‘Ja imam Božijeg Poslanika jedan dan od devet. Pa zar mi ga ne možes ostaviti na moj dan?!’”

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je prišao Aiši, crven od srdže i kazao joj: “Idi natrag! Boga mi, niko osim onih koji su napustili vjeru ne mogu mrziti njega.”

“Uputila sam je sjeca li se toga?”

Ona je odgovorila: “Da sjećam se toga.”

Ummu Selema je nastavila: “Također ću te podsjetiti da smo obadvije bile s Božijim Poslanikom, s.a.v.a., pa nam je on rekao: “Koja od vas će jahati kamilu i imati za sobom pse koji će lajati na nju?”

Rekle smo da tražimo utočište kod Allaha i Njegova Poslanika od toga. A onda je on dotaknuo tvoja leđa i rekao: “Nemoj da budeš ti ta o Aiša.” Aiša je kazala: “Sjećam se toga.” Potom je Ummu Selema rekla: “Zar se ne sjećaš dana kada je tvoj otac došao s Omerom pa smo obukle svoja vela, a oni su govorili ono što su govorili, a onda su rekli: “Božiji Poslaniče, mi ne znamo koliko dugo ćeš biti s nama pa kad bi nam rekao ko će te naslijediti od nas tako da se imamo kome obratiti?” On im je odgovorio: “Što se mene tiče, ja sam vidio njegovu (Alijevu) poziciju ispred vas. Kad bih to učinio, vi biste se razjedinili kao što su se razjedinili Izraelćani kada je bio u pitanju Harun, a.s.”

Oni su šutili, a potom su otišli. Nakon što su izašli mi smo ušle Božijem Poslaniku i ti si mu kazala: “O Božiji Poslaniče, koga ćeš izabrati za halifu od njih?” Odgovorio je: “On je onaj koji nosi zakrpljene sandale.”

Izašle smo vani i vidjele smo da je to Ali ibn Ebu Talib. Ti si rekla: “O Božiji Poslaniče, ja ne vidim nikoga izuzev Alija?” A on je rekao: “Da on je taj.”

Umu Selema joj potom reče: “Kako ti, nakon svega ovoga možes uronuti na taj put?” A Aiša reče: “Ja odlazim da pomirim ljude.” 

(Komentar Nehdžul-belage, Ibn Ebu Hadid, svez. 2., str. 77.)

 

Ummu Selema je pokuŠala da je spriječi od pobune, koristeći oštre riječi:

“Ukoliko se stubovi islama iščupaju neće biti podignuti od strane žene i ukoliko se slome neće biti spojeni ženskim rukama. Ono što je vrijedno za ženu su obaranje pogleda i čuvanje svoje časti. Šta bi ti kazala kada bi se pred tobom pojavio Božiji Poslanik, s.a.v.a., i našao te kako jašeš na kamili. Boga mi kad bih ja odlučila krenuti na tvoje putovanje, pa čak da mi se kaže: ‘Ući ćeš u Džennet.’, ja bih se zastidjela Poslaniku pogledati u oči jer nam je on ostavio hidžab u amanet.”

(Ibn Qutajba u knjizi Kitab al Musnif fi Garib al Hadis)

 

Upravo tako je majka pravovjemih Aiša odbila da prihvati savjete mnogih dobrih ashaba.

Taber u svojoj historiji prenosi od Jahja ibn Kudama Sadi da je rekao Aiši:

“O majko pravovjernih! Boga mi, ubica Osmana je manje odgovoran od tebe koja izlaziš na ovoj prokletoj devi iz svoje kuće i nosiš oružije. Bog Uzvišeni te je obavezao hidžabom (boravkom iz zavjese, tj. u kući) i bogobojaznošću. Ti si upropastila svoj hidžab i zloupotrijebila svoj autoritet. Sigumo, ko god te vidi u pobuni vidjeće tvoju propast. Ako nas želiš poslušati, vrati se nazad svojoj kući. Ako si došla pod prinudom, tada traži pomoć od vjernika.” (Tarih Taberi, svez. 6., str. 482.)

Aiša, majka pravovjernih, je bila vođa

Histiričari su zabilježili da je ona bila vođa koji je vršio nadgledanje, razdvajanja ljudi i izdavajanje naređenja. Čak kada su Zubejr i Talha raspravljali ko bi trebao da predvodi molitvu (namaz) i kada su obadvojca to željeli, Aiša je intervrenisala i uklonila obadvojcu. Ona je naredila svom sestriču Abdullahu ibn Zebejru da predvodi namaz.

Ona je slala glasnike sa pismima koje je slala u nekoliko pokrajina tražeći podršku protiv Alija ibn Ebu Taliba i podstrekala ljude džahilijetskim zovom.

 

Regrutovala je 200.000 arapskog ološa i rulje da se bore i da zbace vladara pravovjemih s vlasti. Njeno agitovanje je rezultiralo raskol kada je veliki broj ljudi bio ubijen u ime odbrane i podrške majci pravovjernih. Histiričari kažu, kada su Aišini pomagači došli Osman ibn Ha'nifu vladaru Iraka sa sjedistem u Basri, njega i njegovih 60 službenika su zatvorili. Oni su bili dovedeni pred Aišu koja je naredila da budu pogubljeni. Oni su svi poklani kao što se ovce kolju.

Izviještava se da je tu, zapravo, bilo četiri stotine muškaraca i da su to bili prvi muslimani čije su glave bile odsječene i da su sve to strpljivo podnijeli.

(Ibid., svez. 5., str. 178.; Komentar Nehdžul-belage, svez. 2., str. 501 i dr.)

 

Al-Sabi prenosi od Muslima ibn Ebu Bekra, a ovaj od svog oca:

“Kada su Talha i Zubejra stigli u Basru, ja sam pripasao svoju sablju s namjerom da im pomognem. Posjetio sam Aišu, ona je naređivala, zabranjivala, ukratko, ona je komandovala. Zapamtio sam hadis Božijeg Poslanika, s.a.v.a., slušajući kada bi on govorio: ‘Zajednica koja dopusti da njom vlada i upravlja žena, neće nikad uspijeti.’ Potom sam se povukao i otišao od nje.”

 

Buhari prenosi od Ebu Bekra:

“Allah Uzvišeni me je podsjetio u toku “bitke oko deve”, na riječi Božijeg Poslanik kada je čuo da su Perzijanci proglasili svoju kćerku Kosres princezom: ‘Ljudi koji vlast prepuste ženi, neće nikada uspjeti.’”

(Sahih Buhari, svez. 8., str. 97.; Nisai, svez. 4., str. 305.; Mustadrak, svez. 4., str. 525.)

 

Jedna od stvari koja me zasmijava i navodi me na plač je to da je Aiša izašla iz svoje kuće u neposlušnosti Allahu i Njegovu Poslaniku i naredila ashabima (svojim pristalicama) da ostanu u svojim kućama.Ovo je, doista, čudna star! Kako se to, Bože dragi, moglo dogoditi?!

 

Mu'tezil Ibn Abil Hadid u komentaru Nahdžul-belage, prenosi zajedno s drugim historičarima da je Aiša poslala pismo Zejd ibn Salhamu El Abdiju kada je bila u Basri, u kojem mu je poručila:

“Od Aiše, umm ul-mumi'nin, kćerke Ebu Bekra, istinske žene Božijeg Poslanika, ostanite u svojim kućama i trudite se da ljudi napuste sina Ebu Talibova. Ja se nadam da ću čuti ono što želim od vas, jer vi ste mi najpodaniji od moje familije. Vesselamu alejkum!”

 

Ovaj pravedni čovjek joj je odgovorio:

 

“Od Zejda ibn Salhana, Aiši kćerki Ebu Bekra. Allah ti je naredio, a i nama je naredio. Tebi je naredio da ostaneš u svojoj kući, a nama da se borimo. A tvoje pismo je došlo meni preporučujući mi obrnuto od onoga što mi je Bog Uzvišeni naredio. Ti želis da činiš ono što ti je Allah zapovijedio, a ustvari, činis ono što je meni zapovijedio da činim. Tvoju naredbu ne mogu prihvatiti. Stoga je moj odgovor negativan.”

 

Iz ovoga se jasno uočava, da se Aiša nije borila samo za vodstvo u vojsci kojom je upravljala događajima oko “deve”. Ona je čeznula za apsolutnom dominacijom nad vjernicima u svim dijelovima zemlje i u svim stvarima. U skladu s ovim, ona je dala sebi za pravo da se dopisuje sa vođama plemena i namjesnika pokrajina i provincija, podstičući ih na saradnju i tražeći od njih pomoć. Zahvaljujući ovom ona je postigla status i slavu među Umajadima do te mjere da je ona postala primjer i izvor poštovanja za sve njih čije su se moći njene svi plašili.

 

Kada su heroji i ljudi poznati po svojoj hrabrosti napuštali i bježali s bojišta suočavajući se sa h. Alijem, ona bi ostala i podsticala ljude protiv njega.

Razum zastaje poslije svega ovoga. S jedne strane, znajući njen stav u pogledu Imama Alija, i s druge strane, saznanje da ju je Imam Ali časno otpratio njenoj kući, nakon što je bila poražena, ali ona je tvrdoglava i dalje insistirala na borbi.

Za ovo nema objašnjenja izuzev u shvatanju dubine i stepena zavidnosti i mržnje koju je majka pravovjernih nosila u sebi.