Sunnet Božijeg Poslanika (s.a.v.a.) razotkriva istinu o nekim ashabima

 

Da tvrdoglave osobe ne bi mogle tvrditi da hadisi Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koji se tiču ashaba slabi (daif), mi ćemo se osloniti na hadise u Buhariji, koji su najvjerodostojniji hadisi za ehli sunnet ve-l-džema'at.

Premda je Buhari poznat po tome što je nastojao saktriti mnoge hadise koji bi reputaciju ashabe doveli u pitanje.

Mada su drugi Sahihi od ehli sunneta zabilježili mnoge hadise u još jasnijoj formi, mi ćemo se ipak u konciznoj formi osloniti samo na hadise koje prenosi Buharija, tako da naši hadisi budu kompletni.

U prvoj Buharijnoj knjizi u odjeljku pod naslovom “strah vjernika da je njegova djela mogu biti uništena, a da on ne bude svjestan toga”, također u “knjizi o vjeri”, Buhari izvještava: “Ibrahim Taimi je rekao: ‘Kad god sam uporedio svoje riječi sa svojim djelima, bojao sam se da sam lagao.’”

Ibn Ebi Mulaika je rekao: “Sreo sam trideset ashaba i svaki od njih se bojao posjedovanja licemjerstva. Niko od njih nije mogao tvrditi da vjeruje u Džibrila ili Mikaila.” (Knjiga I, str. 97.)

Ako je Ebu Mulaika sreo trideset ashaba Božijeg Polsanika, s.a.v.a., ako se svaki od njih bojao licemjerstva i ako niko od njih nije mogao tvrditi da posjeduje valjano vjerovanje, kako onda, ehli sunnet im može dignuti na uzvišeni stepen ne prihvaćajući u pogledu njih nikakve kritike.

 

U knjizi IV u poglavlju “o uhodama i uhođenju” i u poglavlju “o džihadu i borbi”, Buhari prenosi:

 “Hatib ibn Ebi Balta'a (on je bio od ashaba) je poslao nekoga mnogobožcima Mekke da ih izvjesti o planovima Božijeg Poslanika. Njegovo pismo je doneseno Božijem Poslaniku i Božiji Poslanik mu je rekao: “Šta je ovo o Hatibe” On se pravdao tvrdeći da je želio da zaštiti svoje rođake u Mekki. Poslanik je prihvatio njegove riječi, a Omer reče: “O Resulullah, dopusti mi da odrubim glavu ovom munafiku!”, na šta je Božiji Poslanik kazao: “Činite šta hoćete, Allah vam već oprostio.” (Buhari, svez. 4., str. 19.)

 

Ako je Hatib, koji je bio među prvim borcima Bedra mogao otkriti tajne Božijeg Poslanika, s.a.v.a., pod izgovorom da je želio zaštiti svoje rođake i ako je Omer lično posvjedočio njegov munafikluk, šta se onda tek može reći o ashabima koji su prešli na islam, nakon osvajanja Mekke ili nakon osvajanja Hajbera i Hunejna. Ili, šta se može reći za one koji su oslobođeni nakon što su se predali bez primanja islama?

A što se pak, tiče citatat u zadnjem dijelu rečenice koja se pripisuje Božijem Poslaniku da je rekao: “Činite šta hoćete, Allah vam je već oprostio.” Vjerodostojnost ovoga ostavljamo pronicljivim čitaocima.

 

U VI knjizi, u poglavlju “Vrednota Kur'ana, sura Al-Munafikum” Buhari izvještava u poglavlju “Isto je, tražio ti oprosta za njih ili ne tražio ti oprosta za njih neće im se oprostiti jer Allah neće uputiti zalutale”, čovjek od muhadžira je udario čovjeka od ansarija pa je ansarija rekao:

“O Ansarije, pomozite mi!”, pa je Allahov Poslanik rekao: “Kakvi su vam dokazi, to su dokazi iz vremena džahilijjeta.”, a oni su na to kazali: “O Božiji Poslaniče, muhadžer je udario ansariju.” Božiji Poslanik je rekao: “Ostavite se toga to je ružna stvar.”

Abdullah ibn Ubeje je čuo ovo pa je kazao: “Oni su učinili to i to, tako mi Allaha, ako bi se mi vratili u Medinu, oni koji su moćni istjerat će slabije (nemoćne).” Kada je ova vijest doprla do Poslanika, Omer je ustao i kazao: “O Božiji Poslaniče, dozvoli mi da odrubim glavu ovom munafiku.”

Božiji Poslanik mi je kazao: “Pusti ga da ne bi ljudi rekli da Muhammed ubija svoje ashabe.”  (Sahih Buhari, svez. 6., str. 65.)

 

Hadis jasno pokazuje da su munafici bili među ashabima, jer je Božiji Poslanik prihvatio Omerovu tvrdnju da je čovjek bio munafik, ali ga je Poslanik spriječio da ubije čovjeka da se ne bi pričalo da Poslanik ubija svoje ashabe.

Možda je Božiji Poslanik, s.a.v.a., znao da je popriličan broj ashaba munafici i kad bi svaki munafik bio ubijen, ostalo bi ih malo.

Gdje su argumenti ehli sunneta naspram ove bolne realnosti koja pobija njihove tvrdnje.

 

U 3. knjizi svoga Sahiha Buhari iznosi u poglavlju “o izmišljanjima hadisa” iz dijela svjedočenja da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., kazao:

“Ko će mi pomoći protiv osobe koja je ranila moje srce, ranjavajuci moju porodicu?” Sa'd ibn Muaz je ustao i rekao: “O Božiji Poslaniče, ja ću te osloboditi njega, ako je on iz plemena Ars, mi ćemo mu odrubiti glavu, a ako je od naše braće iz plemena Hazredža, a prije ovoga je bio pravednik, ali je bio ponesen naročitim raspoloženjima prema svome plemenu.” Rekao je: “Tako mi Allaha, ti si slagao, nikoga ti nećeš ubiti, jer ti si nemoćan da to učiniš.” Usair ibn Hudair je ustao je i rekao: “Boga mi, ti lažeš, mi ćemo ga sigurno ubiti, jer ti si munafik i podržavaš munafike.”

Rasprava između Avsa i Hazredža (dva glavna medinska plemena) je došla dotle da je situacija gotovo eskalirala da zamalo nije otpočela borba jednih protiv drugih. Božiji Poslanik je bio na mimberu. On ih je smirivao dok ih nije konačno umirio da bi i on ostao bez riječi."

(Sahih Buhari, svez. 5., str. 156., svez. 6., str. 8.)

 

Su'd ibn Ub'ada, prvak ansarija se optužuje za licemjerstvo, iako je bio, kako se prenosi, pravedan, a nazvan je munafikom u prisutvu Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koji ga nije branio.

Ansarija koga je Allah toliko pohvalio u svojoj knjizi, uvrijedio je Avs i Hazredž koji su bili pripravni da se međusobno bore radi munafika koji je povrijedio Božijeg Poslanika u pogledu njegove porodice, a ovi drugi su bili spremni da ga brane i digli su svoje glasove u prisustvu Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

Znajući sve ovo, koliko možemo biti iznenađeni licemjerstvom drugih koji su posvetili svoje živote u borbi protiv Božijeg Poslanika i njegove misije, ili onih koji su namjeravali da spale kuću njegove kćerke nakon njegove smrti radi pridobijanje hilafeta?

 

Buharija je prenio u svom Sahihu u 8. svesku u knjizi “O Jedinstvu” u poglavlju “O Allahovim riječima”, “Meleki i Sveti Duh se spuštaju njemu”. Ali ibn Ebu Talib je poslao neke zlatne predmete iz Jemena Božijem Poslaniku. Božiji Poslanik ih je raspodijelio među nekim ljudima. Kurejšije i Ansarije su bili ljuti zbog toga govoreći:

“On je to podjelio uglednicima Nedžda, a zaboravio nas. Božiji Poslanik je rekao: “Ne, htio sam samo da ih smirim.”

Čovjek je došao njemu i kazao: “O Muhammede, boj se Allaha!” Allahov Poslanik je rekao: “Pa ko to sluša Allaha, ako to ja ne činim. On me je opunomoćio nad ljudima, pa vjeruješ li u to?”

Halid ibn Velid ga je upitao: “Da li da ga ubijem, o Allahov Poslaniče?” Božiji Poslanik ga je spriječio. Kada je on otišao, Božiji Poslanik je rekao: “Od potomstva ovog čovjeka će doći ljudi koji će učiti Kur'an, ali on neće prelaziti dalje od njihovih grla. Oni će ubijati muslimane, a štedit će idolopoklonike. Kad bih ih je sve pobio bilo bi im kao što je bio ubije narod Ad.” (Sahih Buhari, svez. 8., str. 178.)

 

Ovo je drugi munafik među ashabima koji optužuje Božijeg Poslanika, s.a.v.a., za nepravdu u raspodijeli i suprostavlja mu se bez ikakvog poštovanja.

Premda je Božiji Poslanik znao za njegov munaflikluk i to da će iz njegovog potomstva doći ljudi koji će probadati islam kao što strijela proboda divljač i da će ubijati muslimane, a poštediti mušrike Božijeg Poslanik je ipak spriječio Halid ibn Velida da ga ubije.

U ovom je odgovor ehli sunnetu koji uvijek u raspravi sa mnom ističu da je Božiji Poslanik znao to da su oni munafici koji će uzrokovati zastranjenje muslimana na stranputicu, on bi sigurno uzeo na sebe obavezu da ih poubija i time zaštiti ummet i vjeru.

 

U trećem svesku, poglavlje “o ugovorima”, Buharija prenosi:

“Zubejr je izvijestio da se on sporio s čovjekom od Ansarija koji je učestvovao u bici na Bedru i da je prenio spor Božijem Poslaniku oko jednog potoka koji je korišten za navodnjavanje. Božiji Poslanik je kazao Zubejru: ‘Navodnjavajte iz njega o Zubejre, a onda pustite vodu da teče tvome susjedu.’

Ansarija se naljutio i rekao: ‘O Resulullah, je li to zato što je on tvoj rođak?’ Lice Božijeg Poslanika je od srdžbe promijenilo boju, a potom mu je rekao: ‘Navodnjavaj, a potom drži vodu dok ona ne dostigne nivo zidova kanala." (Sahih Buhari, svez. 3., str. 171.)

 

Ovo je druga grupa licemjernih ashaba koji su vjerovali da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., podložan osjećanjima i da je sklon davanju privilegija svojim rođacima.

Oni su mu to rekli drsko da je lice Božijeg Poslanika promijenilo boju.

 

Buhari u svom Sahihu izviještava u 4. svesci, poglavlje “o tome šta je Božiji Poslanik davao onima čija srca treba smiriti“ u knjizi “o džihadu i ratovanju”.

Od Abdullaha koji je kazao:

“Na dan borbe na Hunejnu je Božiji Poslanik favorizovao neke ljude u raspodijeli. On je dao Ahvi Ibn Habisu 100 deva, a isto toliko Ujejni. On je takođere dodijelio nešto i eminentnim Arapima, privilegirajući ih na taj dan. Neki čovjek je prigovorio: “Boga mi, nema pravde u raspodijeli i Božije zadovoljstvo se ne traži na ovaj način.“ Ja sam mu rekao: “Tako mi Allaha, sigurno ću o tome obavijestiti Božijeg Poslanika.” Potom sam otišao i to učinio. Božiji Poslanik mi je rekao: “Ko će biti pravedan ako to nisu Allah i Njegov Poslanik. Neka Allah blagoslovi Musaa, a.s., on je doživio više od ovoga pa bi ostajao strpljiv.” (Sahih Buhari, svez. 4., str.61)

 

Ovo je još jedan primjer munafika među istaknutim Kurejšijama, a prenosilac se ustegao da spomene njegovo ime bojeći se eventualne kazne od vladara toga doba. Primjetit ćete da je munafik siguran u svoje vjerovanje i da se on Bogom kune da Muhammed, s.a.v.a., nije u pravu i da on ne želi zadovoljstvo Božije prilikom raspodijele.

Neka se Allah smiluje i blagoslovi Muhammeda za ovo što je propatio, a propatio je i više od ovoga. Uistinu on je bio strpljiv.

 

U četvrtoj knjizi “Znakovi poslanstva u islamu” i “znakovi o početku stvaranja” Buharija je zabilježio:

“Ebu Seid Hudri je rekao: Bili smo s Božijim Poslanikom i on je dijelio hranu. Zul Kuvejsira je došao njemu, a bio je iz plemena Benu Temim i kazao mu: ‘Budi pravedan’, na što je Božiji Poslanik rekao: ‘Teško tebi, ko će biti pravedan ako ja nisam pravedan. Bili biste u najvećoj nesreći i gubitku da ja nisam pravedan.’

‘O Božiji Poslaniče dozvoli mi da ga ubijem?’ - reče Omer. Božiji Posalnik reče: ‘Pusti ga on ima drugove čije su molitve i post kada se uporede s jednim od vas su obimnije. Oni će učiti Kur'an, a on neće prelaziti dalje od njihova grla. Oni će probadati vjeru kao strijela divlje životinje." (Sahih Buhari, svez. 4., str. 179.)

 

Ovo je još jedna grupa munafika, ashaba koji su se naizgled prikazivali poslušnima, skromnima i pobožnima da je čak Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao Omeru: “Vaše molitve i post su malobrojne naspram njihovih.”

Nema sumnje da su oni postali hafizi Kur'ana, ali im kur'anske riječi nisu prelazile dalje od grla.

Poslanikove riječi: “Pusti ga on ima drugove...”, ukazuje na velik broj munafika među ashabima.

 

U 7. djelu u “Knjizi etiketa (pokazivanja, označavanje)” Buhari prenosi:

“Aiša je kazala: ‘Božiji Poslanik je činio nešto i dopustio bi to, a ljudi be se držali po strani od toga.’ Ovo je dospjelo do Božijeg Poslanika, on je držao govor i nakon zahvale Allahu je kazao: ‘Šta je to da grupa od vas usteže da čini ono što ja činim. Boga mi, ja sam najdubljeg znanja od svih vas u pogledu Stvoritelja i ja Ga se najviše bojim."

(Sahih Buhari, svez. 7., str. 96.)

 

Imamo još jedan tip ashaba koji su se ustručavali od slijeđenja prakse Božijeg Poslanika. Nema sumnje da su oni ismijavali njegovo dijelo i kao rezultat toga, mi vidimo njega kako biva primoran da se u svom govoru kune Allahom da je on najznaniji i najbogobojazniji.

 

Buharija u 3. dijelu u odjeljku “Zajednički udio u žrtvi i žrtvovanju života, a u knjizi “O nasilju” prenosi: Ibni Abbas je kazao:

“Četvrto jutro zul-hidžeta je došao Božiji Poslanik izjavljući da želi obaviti hadž i ništa više. Kada smo izašli, on nam je naredio da učinimo umru i da tada idemo svojim ženama. Bilo je mnogo prigovora na to. Džabir kaže: ‘Kada bi neko od nas išao na Minu, događalo se da bi mu sperma kapala iz polnih organa. Ovo je dospijelo do Božijeg Poslanika i on se obratio ljudima: Došle su mi vijesti da neki govore tako i tako... Tako mi Allaha ja sam od vas najproduhovljeniji i najviše se bojim Boga." (Sahih Buhari, svez. 3., str. 114.)

 

Jedna grupa ashaba koji se nisu pokoravali Poslanikovim naređenjima u izvršavanju šeriatskih propisa.

Govor Božijeg Posalnika: “Rečeno mi je da ljudi govore tako i tako.”, indicira da su mnogi od njih odbili da se u ihramima odvoje od svojih žena pod izgovorom da ne žele ići na Minu jer će im sperma kapljati (izlaziti) iz polnih organa.

Te neznalice nisu znale da je Allah dao način za obredno čišćenje i kupanje nakon svake nečistoće izazvane izbacivanjem sperme. Kako su oni mogli ići na Minu takvi?! Jesu li to oni bolje poznavala Božije propise od Njegovog Poslanika ili su oni više bili predani Bogu od njega?!

Nema sumnje da je mut'a brak (privremeni brak) bio zabranjen nekon Božijeg Poslanika od strane Omera. Ovdje je vrijedio isti obrazac neposlušnosti, kao gore navedeni primjer. Ako su oni za života Božijeg Poslanika odbijali njegova naređenja u vezi sastajanja sa svojim ženama u toku dana Hadža, onda nije čudno da ih susrećemo kako zabranjuju privremeni brak nakon njegove smrti i kako sami poriču ono što je Božiji Posalnik naredio, dajući tretman privremenom braku kao bludu kako to danas ehli sunnet tvrdi.

 

U 4. svesci u poglavlju “Šta je Božiji Poslanik davao onima čija srca je trebalo pridobiti”, u knjizi “O džihadu i ratovanje” Buharija prenosi od Enes ibn Malika da kada je Allah, dž.š., dozvolio Božijem Poslaniku nešto plijena od Habazina, on je to dao Kurejšijama. Ansarija je rekao:

“Moj Bože, oprosti Božijem Poslaniku, on da je samo Kurejšijama, a zanemaruje nas dok su naše sablje jošuvijek uprljane njihovom kvlju.”

Božiji Poslanik je sabrao sve njih u Kubi ne dopuštajući bilo kome od njih da izostane, pa im je rekao: “Šta je to što mi je dospijelo od vas?”

Tada su oni ponovili svoje riječi, a on reče: “Poklonio sam to ljudima koji su upravo napustili nevjerovanje. Niste li vi zadovoljni da se oni raziđu svojim kućama sa Božijim Poslanikom. Tako mi Allaha, onaj sa kim se vi vraćate je bolje od onoga sa čime se oni vraćaju.”

Oni rekoše: “Sigurno o Allahov Poslaniče, mi smo zadovoljni.”, a on reče: “Nakon mene, vidjet ćete mnogo pohlepe. Zato budite strpljivi dok ne stretnete Allaha i Njegova Poslanika na džennetskom vrelu.” Enes je kazao: “Ali, mi nismo bili strpljivi.”

(Sahih Buhari, svez. 4., str. 60.)

 

Sada se pitamo, da li je među svim Ansarijama bio i jedan čovjek koji je bio upućen i uvjeren u ono što je Božiji Poslanik činio? Da li je on vjerovao da Božiji Poslanik ne slijedi svoje želje i hirove? Da li i jedan od njih zna da su Allahove riječi: “Ne, tako mi tvoga Gospodara, oni neće vjerovati dok tebe ne izaberu kao suca u svojim raspravama i dok u svojim dušama ne budu imali nimalo otpora u pogledu tvojih odgovora i dok se ne budu potpuno pokorili.”Nisa', 65

 

Je li bio iko među njima da brani Allahova Poslanika kada su oni rekli: “Neka Allah oprosti Njegovom Poslaniku.”

Sigumo ne, nije bilo nikoga ko je imao stepen vjerovanja koji časni ajet opisuje.

Njihove riječi nakon toga: “Sigurno o Allahov Poslanče mi smo zadovoljni.”, nisu bile iskrene.

Svjedočenja Enesa ibn Malika koji je bio među njima odgovaraju stanju njihova duha kada je on rekao: “On nas je savjetovao da budemo strpljivi, ali mi nismo bili strpljivi.”

 

U svesku 5. u poglavlju “vezano za borbu na Hudejbiji” u knjizi “o ratovima”, Buhari prenosi od Ahmed ibn Iskaba koji je kazao:

“Muhammed ibn Fudejl, obavjestio nas je od Ala ibn Musajba, a ovaj od svog oca koji je kazao: ‘Ja sam sreo Al-Barra ibn Aziba i rekao: ‘Vi ste sretni, jer vi ste pratili Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Vi ste također iskazali svoju privrženost njemu pod drvetom.“

On je rekao: ‘O rođače, ti me znaš šta smo mi i kakve smo novotarije uveli poslije njega.’” 

(Sahih Buhari, svez. 5., str. 66.)

 

Al-Barra ibn Azib je kazao istinu, većina ljudi ne zna šta su ashabi činili poslije Božijeg Poslanika i koji su nepravdu učinili njegovom nasljedniku i amidžiću kojeg su udaljili od hilafeta, niti znaju ko je učinio nasilje njegovj kćerci h. Fatimi te joj prijetili da će joj zapaliti kuću, niti oni znaju o otuđenju njenih prava kod nasljedstva njenog oca kao i prava na hums. Oni također ne znaju, njihovo oponiranje nasljednicima Božijeg Poslanika i njihovom mijenjanju šeriatskih pravila, uništavanja Poslanikova sunneta ili vođenje restrikcija na nj, niti oni znaju o rani učinjenoj njemu kletvama i ubijanju i egzilom porodice zauzvrat davanje vlasti munaficima, pokvarenjacima, neprijatelja Allaha i Njegova Poslanika, s.a.v.a. Da, ovo su sve i mnogo više činili i nakon preseljenja Božijeg Poslanika. Ove stvari su ostale nepoznate masama koje ne poznaju ni jednu od ovih činjenica, osim ono što im je diktirano od strane režimskih učenjaka koji su se specijalizirali u mijenjenju Božijih propisa i sunneta Božijeg Poslanika.

Činili su to s osobnim prosudbama nazivajući ih dobre i korisne novotarije.

U skladu s ovim, mi kažemo ehli sunnetu: Nemojte biti ponosni i oholi, o braćo naša sa ashabima. Jer, kako to izjavi Berra bin Azib, koji je bio među prvima od onih koji su Božijem Poslaniku, s.a.v.a., dali prisegu na vjernost ispod drveta, a koji je svom rođaku rekao u sadašnjem vremenu: “Nemoj se ponositi mojim prijateljstvom ili davanju moje prisege pod drvetom, jer ti ne znas šta smo mi poslije smrti Božijeg Poslanika učinili.”

 

Allah Uzvišeni kaže:

“Oni koji su ti se zakleli na vjernost - zakleli su se doista, na vjernost samom Allahu - Allahova ruka je iznad ruku njihovih! Onaj ko prekrši zakletvu krši je na svoju štetu, a ko ispuni ono našta se obavezao Allahu, on će mu dati veliku nagradu.”Mu'min, 10

 

Koliko je samo bilo ashaba koji su prekršili zakletvu, taj broj je čak toliki da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., uzeo zavjet od svog amidžića h. Alija da će se boriti protiv njih na način kako je to i dokumentovano u historijskim djelima. Buharija u svez. 1., str. 225; i svez. 3., str. 6. i 7., prenosi od Džabira ibn Abdullaha koji je kazao: “Karavana je došla iz Sirije donoseći hranu. Mi smo obavljali dugo namaz s Božijem Poslanikom, s.a.v.a., i kada je naišla karavana, svi su napustili Božijeg Poslanika, osim 12 ashaba.

Tada je objavljen ovaj ajet: “Ali kad oni kakvu robu trgovačku ili veselje ugledaju, pohrle mu i tebe ostave sama da stojiš. Reci: ‘Ono što je u Allah bolje je i od veselja i od trgovine.’ A Allah nabolju opskrbu daje.”

Ovo je druga grupa munafika, ashaba, koji nisu imali nikakve pobožnosti niti skrušenosti. Oni su s džume pobjegli da bi ustanovili kakvu robu donosi karavana ostavljajući Božijeg Poslanika da stoji u molitvi i da ispunjava svoju obavezu u skrušenosti i pobožnosti.

Da li je vjerovanje ovih muslimana kompletno?!

Da li su ovo munafici koji su se izigravali s molitvom i činili to na takav primitivan način?! Niko od njih nije izuzet osim onih koji su ostali da dovrše džumu namaz sa Božijim Poslanikom.

Ko god studira njihov položaj i pretražuje njihove rivajete bit će iznenađen njihovim djelima. Nema sumnje, bijeg sa namaza džume se dogodio nekoliko puta i Uzvišeni Allah posredstvom Svoje svete knjige je to zabilježio na sljedeći način: “Reci: ‘Ono što je kod Allaha bolje je i od veselja i od trgovine.’”

 

Tako da ti, dragi čitaoče, možes shvatiti stepene njihova odnosa prema molitvi.

Današnji muslimani pokazuju više poštovanja prema molitvi nego što su to oni činili. A ja to potvrđujem sljedećim hadisom iz Buharije:

Od Sehla ibn Saida se prenosi da je kazao:

“Mi bismo uživali petkom jer su bile neke stare žene koje su odsjecale korjenje neke biljke koje smo mi nalazali na obali našeg potoka. Ona bi njih kuhala u svom loncu dodajući nešto ječma na to, ne znam tačno količinu ječma, osim što znam da ta smjesa nije bila masna. Kada bismo završili džumu namaz, mi bismo odlazili njoj i ona bi nam to servirala. Dakle, zbog toga mi bismo petkom bili vrlo radosni. Sve do poslije džume niti bismo jeli niti prilegli.” (Sahih Buhari, svez. 3., str. 73.)

 

Ljepota za ove ashabe koji su uživali petkom, ne zbog toga što bi sreli Božijeg Poslanika ili slušali njegove savjete i što bi klanjali iza njega, niti zbog toga što bi sreli jedni druge, niti zbog toga što je petak dan milosti i blagostanja. Oni su petkom uživali zbog posebne čorbe koju im je pripremala starica. Ako bi današnjem muslimanu kazao da uživa petkom zbog hrane, bio bi smatran nemarnim i neozbiljnim.

Ako bismo željeli da sagledavamo i više istražujemo našli bismo da velikani, oni koji uzdižu Kurejšije bili su manjina i da njihov broj ne prelazi dvanaest osoba.

To su bili oni odani koji nisu žudili prema ispraznim zadovoljstvima i tragovinom i koji nisu napuštali svoju molitvu. Oni su čvrsto bili uz Božijeg Poslanika u ratovima kada su mnogi ashabi okrećali svoja leđa i bježali.

U dijelu IV., str. 26. u Buhariji prenosi se od Al-Berra ibn Aziba da je kazao: “Božiji Poslanik je izabrao Abdullaha ibn Džubejra za zapovjednika. On im je kazao: ‘Čak ako vidite da vas ptice razgrabljuju nemojte ostaviti svoje položaje dok vam ne pošaljem vjest.’

Potom su muslimani porazili mušrike i kada se to desilo on je kazao: ‘Tako mi Allaha, vidio sam žene kako bježe sa svojim uzdignutim haljinama ispod kojih su se vidjeli članci.’

Abdullah ibn Zubejr je uzviknuo družini: ‘Jeste li zaboravili šta vam je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao?’

A oni odgovoriše: ‘Tako nam Allaha, mi ćemo naglo okrenula nazad i počeli su s povlačenjem. Božiji Poslanik ih je pozvao naprijed, ali je samo dvanaest boraca ostalo s njim dok ih je sedamdeset palo.”

Mi znamo iz onoga što historičari prenose u ovoj bici, da je Božiji Poslanik krenuo sa hiljadu boraca i svaki od njih je želio da se bori na Allahovom putu. Obeshrabreni s pomoći i blagostanjima koja su bila na Bedru, oni su bili neposlušni naređenjima Božijeg Poslanika na čelu sa Hamzom, amidžom Božijeg Poslanika. Ostali su pobjegli, a samo dvanaest ih je ostalo sa Božijim Poslanikom prema onome kako to Buharija navodi.

Drugi historičari, međutim, svode njihov broj na četiri prema kojima su to bili: Ali ibn Ebu Talib koji je odbijao mušrike štiteći Poslanika s prijeda, Ebu Dijan koji je štitio jedan prolaz i uz njih su bili još Talha i Zubejr. Također se prenosi da je bio i Sehl Ebu Harufe. U ovom kontekstu razumjet ćemo i govor Božijeg Poslanika: “Ne vidim da će iko među njima biti spašen izuzev koliko nekoliko grla stada” Allah, dž.š., im je zaprijetio džehennemskom vatrom zato što su pobjegli s bojnog polja i rekao je:

“Raspravljali su se s tobom o borbi; iako im je bilo očito da će pobijediti, nekima od njih je izgledalo kao da se na oči svoje u smrt gone.” Anfal, 6

 

Kakav je status onih ashaba koji su pobjegli s molitve da bi prednost dali dunjaluku (trgovini), a potom su pobjegli s bojnog polja is straha od smrti ostavljajući Božijeg Poslanika samog u srcu neprijatelja. U oba slučaja oni su okrenuli leđa i pobjegli i niko nije ostao osim dvanaest osoba u skladu s većinom prenosilaca. Gdje su bili ashabi, o vi koji razuma imate?!

Možda su neki istraživači čitajući o ovim događajima i pričama malo obratili pažnju na njih smatrajući to slučajnim ispadima koje je Alllah oprostio i da ih ashabi kasnije nisu ponavljali.

(Tefsir al Tahrir vel Tamir, Tahir b. Ašur, svez. 4., str. 126.; Tetfil al Tabveri Sahih Buhari, svez. 5., str. 29. )

 

Sigurno ne, Časi Kur'an nas informiše o nepoželjnim istinama, a Uzvišeni Allah je otkrio njihovo bježanje riječima:

“Kad ste ono uzmicali, ne obazirući se ni na koga, dok vas je Poslanik zvao iza vaših leđa. Allah vas je kaznio brigom na brigu; da ne biste tugovali za onim što vam je izmaklo, i nije vas zadesilo. A Allah dobro zna ono što radite.” Ali Imran, 153 

 

Ovaj ajet je objavljen nakon bitke na Uhudu u kojoj su muslimani bili poraženi zbog žudnje za ovosvjetskim dobrima kada su vidjeli da žene bježe zadižući svoje haljine i otkrivajući svoje cjevanice.

Dakle, ovo je u skladu s Buharijinim rivajetom. Oni su bili neposlušni Allahu i Njegovu Poslaniku kako je Buharija zabilježio. Da li su ashabi obratili na ovo pažnju, da li su se pokajali tražeći oprosta od Allaha, dž.š., i ne ponavljajući tako nešto poslije? Sigurno ne. Oni se nisu pokajali i još su se gore ponašali u bici na Hunejnu koja se dogodila u poznijim godinama života Božijeg Poslanika.

Prema hirstoričarima, njih je bilo 12.000 (dvanaest hiljada) pa uprkos njihovom velikom broju, oni su se dali u bijeg ostavljajući Božijeg Poslanika okruženog neprijateljima. On je imao uz sebe samo 9-10 osoba Beni Hašima na čelu s Imamom Alijem. Ovo je prema izvorima Ebu Jakubija i još nekih izvora. (Abbas al Akkad, Abkari'a Halid, str. 68. )

 

Ukoliko je njihvo bježanje na dan Uhuda bilo ponižavjuće, taj čin na Hunejnu je bio izrazitiji i u crnijem svijetlu, jer broj onih koji su bili čvrsti s Božijim Poslanikom na Uhudu bio je 4:1000, tj. odnos 1:250, na Hunejnu je taj odnos 1:1200. Ako se Uhud dogodio neposredno iza Hidžre i ako je broj sljedbenika islama bio mali, kakav je onda izgovor onih na bitki Hunejn koja se desila osme godine iza Hidžre, samo dvije godine prije preseljenja Božijeg Poslanika na Ahiret.

Uprkos njihovoj superiornosti u brojnosti i pripremljenosti, oni su bježali glavom bez obzira sa bojnog polja ne obazirući se šta se dogođa s Božijim Poslanikom , s.a.v.a.

Časni Kur'an jasno objašnjava njihovu slabost i njihovo bježanje sa bojnog polja.

“Allah vas je na mnogim bojištima pomagao, a i onog dana na Hunejnu kada vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi nije bilo nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali.” (9:25)

“Zatim je Allah na Poslanika Svoga i na vjernike milost svoju spustio, i vojske koje vi niste vidjeli poslao i one koje nisu vjerovali na muke stavio; i to je bila kazna za nevjernike.” (9:26)

Allah, dž.š., objašnjava da je On ojačao poziciju Božijeg Poslanika i onih koji su ga vjerno slijedili, šaljući na njih smirenost i pomažući ih armijom meleka koji su ih pomogli s njihovih bokova protiv nevjernika i neprijatelja. Nije bilo nikakve potrebe za borcima dezerterima koji su pobjegli od neprijatelja zbog toga što su se plašili smrti iskazujući time neposlušnost svome Gospodaru i Njegovom Poslaniku, s.a.v.a. Svo vrijeme Allah ih je ispitivao i nalazio ih slabim.

Za dalje pojašnjenje, za nas je nužno ispitati predaju koju prenosi Buharija, naročito u vezi događaja koji se tiče Hunejna. Dakle, u Buhariji, svezak V. str. 101., od Ebu Katade se drugi mušrik spušta niz strminu da ubije muslimana. Ja sam požurio prema mušriku koji se spušta niz strminu da ga ubijem. On je podigao svoju ruku i presjekao je. On me je zgrabio i tako me pritisnuo da sam se uplašio za svoj život, a onda me je pustio. Nasrnuo sam na njeg i ponovo ga udario i ubio ga.

Ostali muslimani su bili u bjekstvu i ja sam bio poražen s njima. Omer ibn Hattab bio je s njima. Upitao sam ga: “Šta je ovim ljudima?” On je odgovorio: “To je Allahova naredba.”

Tako mi Allaha, kakva čudna ponašanja Omera sina Hattabovog kojeg ehli sunnet drži za najhrabrijeg. Oni prenose da je Allah ojačao islam kroz njega i da muslimani nisu mogli slobodno obavljati molitvu dok on nije prešao na islam.

Historija nam, pak, prenosi istinite događaje i pokazuje kako je on okrenuo leđa i bježao iz borbe sa onima koji su bježali, na dan bitke Uhuda isto kao što se vratio na dan Hajbera kad ga je Božiji Poslanik poslano da osvoji Hajber postavljajući ga za zapovjednika vojske.

On i njegovi ratnici su bili potučeni i kada su se vratili optužili su Omera za kukavičluk, a on je njih isto optužio za kukavičluk. (Mustadrak, Hakim, svez. 3., str. 37.; Al Zehebi u Talhisu.)

 

On se također povukao i pobjegao na dan Hunejna sa onima koji su bježali. Možda je on bio prvi od njih pa su ga ljudi slijedili budući da je bio “najhrabriji”.

Kao rezultat, vidimo Ebu Katadu koji je bio među hiljadama onih koji su bježali s bojnog polja ostavljajući Božijeg Poslanika okruženog mušricima, pa je prevario Ebu Katadu govoreći mu da je to bila Božija naredba.

Da li je Allah naredio Omeru ibn Hattabu da bježi s bojnog polja ili mu je naredio da ostane čvrst i ustrajan u ratovanju i da ne bježi s bojnog polja?! On je rekao njemu i njegovim drugovima: “O vjernici, kada se s nevjernicima sukobite, a njih nastupa mnogo, leđa im ne okrećite.” (8:15)

“Onaj ko im tada leđa okrene - osim onog koji se povuče s namjerom da se ponovo bori ili drugoj četi pristupio vratiće se natovaren Allahovom srdžbom; prebivalište njegovo biće Džehennem, a užasno je on prebivalište.” (8:16)

Allah Uzvišeni je od njega i njegovih drugova uzeo zavjet u duhu kako to prenosi Allahova Knjiga: “...A bili su se još prije Allahu obavezali da nece bježati (uzmicati) - a za Allahu datu obavezu će se odgovarati!” (33:15)

Kako može Omer onda, pobjeći s bojišta i tvrditi da je to Božija naredba. Kakav on stav može imati naspram ovih časih ajeta?

Nije nam cilj diskutovati o smrti Omera ibn Hattaba jer mislim o njemu posvetiti cijeli jedan pasus.

Hadis iz Buharije nas, međutim, ostavlja bez ikakve alternative i dovodi do nekih brzih zaključaka. Ono što nas dvoje interesuje je svjedočenje Buharije da su ashabi uprkos njihovom velikom broju, okrenuli leđa od bitke na Hunejnu. Ko god bude čitao historijske predaje o ovim bitkama, suočit će se s iznenađujućim stvarima. Ako većina ashaba nisu slušali Božije naredbe, kako smo razumjeli iz prethodnih diskusija, tada njihova neposlušnost naredbama Božijeg Poslanika, dok je on bio živ i u njihovoj sredini, nije iznenađujuća. Onda, nije nikako čudno kako su se odnosili prema njegovim naredbama poslije smrti.