Razmatranje o Poslaniku (s.a.v.a.)

 

Drugo pitanje: Šta kažete o bezgriješnosti Božijeg Poslanika, s.a.v.a.?

 

Allah, dž.š., o svom Poslaniku Muhammedu, s.a.v.a., kaže: “Allah će te od ljudi štiti."Ma'ida, 67

“On ne govori po hiru svome, to je samo objava koja mu se obznanjuje.”Nadžm, 3

“Ono što vam Poslanik da uzmite, a ono što vam zabrani ostavite!”Hašr, 7

 

Ovi ajeti jasno ukazuju na Poslanikovu bezgriješnost u svim okolnostima. Vi kažete da Božiji Poslanik, s.a.v.a., je bio bezgriješan samo u prenošenju Objave Kur'ana. U drugom slučaju, on je poput drugih ljudi, on griješi i čini pravo. Vi izvlačite dokaze za ovo iz njegovih grešaka iz raznih situacija na osnovu hadisa koje prenosite u vašim sahihima. Ako je to tako kako tvrdite, kakav je vaš dokaz koji bi bio u skladu s Božijom Knjigom i sunnetom?

Na osnovu vaših dokaza, tada privrženost Božijoj Knjizi i sunnetu ne da je garancije da će neko biti sačuvan od stranputice ako slijedi taj sunnet, jer cijeli Kur'an je pojašnjen i protumačen sunnetom Božijeg Poslanika. Koji su vaši dokazi da komentari i objašnjenja nisu u suprotnosti sa Božijom Knjigom?

Jedan od njih mi je rekao: “Božiji Poslanik se sigurno suprostavljao Kur'anu u mnogim propisima u skladu sa zahtijevima situacije.” A ja sam mu iznenaden rekao: “Citiraj mi jedan primjer toga oponiranja.”

On je rekao: “Kur'an kaže: ‘Bludnika i bludnicu kaznite sa sto bičeva.’, dok je Božiji Poslanik naredio kamenovanje.”

Rekoh mu: “Kamenovanje je za oženjene osobe (i udate) koji izvrše preljubu, dok je bičovanje za neženjene muškarce ili žene.”

On reče: “U Kur'anu se ne spominje oženjen ili neoženjen, pošto Allah, dž.š., to ne specificira, radije koristi termin ‘bludnik ili bludnica’, bez da to okvalifikuje.”

Rekoh: “Tada, na osnovu ovog rezonovanja, znači da svako opće pravilo u Kur'anu je kontradiktno. Da li tvrdiš da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., oponirao Kur'an u većini propisa?”

On odgovori: “Kur'an je jedino nepogrešiva stvar, jer Allah je zagarantovao njegovo čuvanje, a što se tiče Poslanika, s.a.v.a., on je čovjek i griješi i radi ispravno, upravo onako kako Kur'an za njega kaže: Reci: ‘Ja nisam ništa drugo do čovjek poput vas.’”

Rekoh: “Zašto se ti moliš ujutro, u podne i popodne, uveče i noću, kada Kur'an koristi opću formualciju “molitva” bez naznake njenog posebnog vremena.

On odgovori: “U Kur'anu se kaže: ‘ZAišta je molitva u propisano vrijeme za vjernika.’, a Poslanik, s.a.v.a., je objasnio termine molitve.”

Upitah ga: “Kako to da vjeruješ Poslaniku kad određuje termine molitve, a sumnjaš u njegovu ispravanost kada je u pitanju propis o kamenovanju prijestupnika?”

On se maksimalno trudio da nađe novi kontradiktoran odgovor filozofirajući uprazno bez ikakvih logičkih i intelektualnih dokaza.

Naprimjer, ne može niko sumnjati u vremena (termine) molitvi, zato što je Božiji Poslanik izvršavao molitvu (namaze) tokom cijelog svog života pet puta na dan. Međutim, mi ne možemo biti sigurni za kamenovanje pošto je to on činio samo jedanput ili dva puta u svom životu. Slično ovome on je tvrdio da Božiji Poslanik ne griješi kad mu Bog naređuje neku stvar.

Međutim, kad on sudi svojim rezonovanjem on nije pogrešiv. Sukladno s tim, ashabi bi Božijeg Poslanika pitali kad su tražili odgovor za nešto, je li to od njega ili od Boga? Ako bi on odgovorio da je to od Boga, oni bi ga poslušali bez ikakve rasprave, a ako bi kazao: “Ovo je od mene.”, oni bi se međusobno raspravljali i diskutovali s njim i savjetovali se, pa bi on prihvatao njihove savjete i mišljenja. Kur'an bi ponekad objavljivao ajete koji bi potvrđivao stavove i mišljenja nekih od ashaba koja su oponirali mišljenju Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Naprimjer, slučaj zarobljenika na Bedru i drugih sličnih događaja.”

Ja sam pokušao na najljepši način da ga nagovorim, ali bez ikakva uspijeha samo zato što su učenjaci ehli sunneta uvjereni u ovakve stavove.

Jer, njihovi Sahihi su puni takvih hadisa koji ruše nepogriješivost Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Tako proizilazi da je on za njih osoba niža u statusu, nego neki pobožnjak, vojskovođa ili neki sufijski šejh nekog tarikata. Neću pretjerati ako kažem, da je Poslanik, po njihovom rezonu, niži od statusa obične osobe. Ako čitamo neke hadise u Sahihima ehlu sunneta, bit će nam potpuno jasno do kojeg stepena su se Umajadi infitrirali i uticali na mišljenja muslimana i to je ostalo živo do današnjeg dana kod ljudi.

 

Ako pokušamo istražiti cilj za ovakva njihova djelovanja i njihove akte, stigli bismo do gorkog zaključka, da oni koji su upravljali muslimanima na čelu umajadske dinastije čiji glasni lider je bio Muavija ibn Ebu Sufijan, nisu vjerovali ni jednog dana (iskreno) da je Muhammed, s.a.v.a., bio poslat s Božijom porukom i da je on Božiji Poslanik. Bit će da su oni vjerovali da je on prorok koji je obmanuo ljude i dostigao kraljevstvo po cijenu srozavanja ljudi, uz pomoć onih robova koji su pomogli u njegovoj misiji. Ovo nije jedina pretpostavka, pošto neke pretpostavke mogu biti grijeh. Kada čitamo historiska djela u namjeri da upoznamo karakter Muavije i onih oko njega i ono što je on činio u toku svoga života vladavine, sumnje postaju realnost i od njih se ne može pobjeći.

Svima nam je poznato ko je bio Muavija, ko su mu bili otac i njegova mati Hinda! On je oslobođeni rob, sin oslobođenog roba koji je potrošio svoju mladost u društvu svoga oca, mobilišući vojsku u borbi protiv Poslanika, s.a.v.a., a time i Allaha, dž.š., u namjeri da spriječi njegovu misiju po svaku cijenu. I onda kada su mu svi planovi pali u vodu, kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., za razliku od njih došao do pobjede, oni se predaju i prihvaćaju islam bez iskrenog uvjerenja. Ali Božiji Poslanik, s.a.v.a., blagodareći svojoj veličini, svom milosrđu prelazi preko njihovih djela i tretira ih kao slobodne ljude. A odmah, nakon smrti Božjijeg Poslanika, s.a.v.a., otac mu je htio potaknuti novu fitnu (smutnju) u namjeri da potpuno iskorijeni islam.

Tako je noću došao kod h. Alije potstičući ga na pobunu protiv Ebu Bekra i Omera. Obećavao je h. Aliji velike sume novca i jaku vojnu podršku, ali ga je h. Alija otjerao od sebe. Poslije toga, on je poput ranjena zmije, ostao u mržnji i preziru prema islamu, do kraja svoga života.

A kada je njegov rođak Osman preuzeo halifet, on je svo svoje nevjerstvo munafikluk ispoljio, govoreći:

“Djeco moja, poput lopte hilafet dajite jedni drugima, tako mi onog u koga se Ebu Sufjan kune, ne postoji ni Džennet ni Džehennem!” 

(Tarih Taberi, svez. 10., str. 58.; Murudž al Zeheb, svez. 2., str. 343.)

 

Ibn Asakir u svom Tarihu od Enesa prenosi da je kazao:

“Kada je Ebu Sufjan oslijepio, jednog dana je ušao kod Osmana, dok je ovaj još bio halifa, i upitao: ‘Ovdje niko nije prisutan?’ ‘Ne.’, rečeno mu je. On reče: ‘Bože, uredi ovu stvar kao u doba džahilijjeta, povrati ovdje diktatorsku vlast i sva ove brda i doline stavi pod kontrolu porodice Benu Umejje.’” 

(Tezbib ibn Asaker, svez. 6., str. 409.)

 

To je bio Ebu Sufjan. A što se tiče Muavije, znaš li, ko je Muavija?

Šta god da kažes o onome što je on učinio ummetu Muhammedovom, s.a.v.a., u vrijeme svoje vladavine u Siriji, nakon što je vlast preuzeo silom, malo je.

Historičari su zabilježili puno toga, naročito kada se tiče njegovog omalovažavanja Božije Knjige Kur'ana, sunneta i šeriatskih zakona i niz drugih prljavština od kojih se jezik i pero stide da govore i pišu.

Ali, mi ćemo, zbog poštovanja osjećaja naše braće sunnija, koji gaje respekt prema Muaviji, spomenuti izrazito ružne detalje iz njegova života, koji, dakako, se ne mogu prešutiti.

Svakako se na početku mora spomenuti njegov mentalitet i njegovo vjerovanje, koje se bitno nije razlikovalo od vjerovanja njegova oca. On je dojen od one Hinde koja je grizla ljudsku džigericu (Zamahšeri, Rebiul Abrar, svez. 3., str. 155.; Babul Qarabat vel ansab, Tefsir Nahdžul-belage, Ebi Hadid, svez. 1., str. 332.), koja je bila poznato po smutnji i oholosti. Isto tako, licemjerstvo i munafikluk je naslijedio od svog oca, lidera munafika, a upravo, sve su ovo osobine koje nisu dozvoljavale da u njegovo crno srce od grijeha ne uđe islam.

Sada, nakon kraće karakterne biografije i oca i sina, da još nešto kažemo o unutarnjim karakteristikama sina Sufjanovog koji je odgojen po munafičkim principima svoga oca.

 

Zubejr ibn Bekar prenosi od Mutavafa Mugire ibn Suba da je kazao:

 

“Zajedno sa ocem Mugirom ušao sam kod Muavije. Moj otac je uvijek s njim razgovarao i savjetovao se, a meni je hvalio Muavijinu mudrost i oštroumnost i čudio se onome što je vidio kod njega.

Jedne noći zatekao sam ga žalosnog, donio sam mu večeru, ali on je odbio da jede. Nakon jednog sata, misleći da je zbog nekog našeg postupka ožalošćen, upitah ga: ‘Oče, šta je razlog da si noćas žalostan?’ On odgovori: ‘Sine ja dolazim od najprljavijeg i najgroznijeg čovjeka.’

‘Ko je to?’, upitah. ‘Muavija, kada sam ostao nasamo s njim rekoh mu: ‘O emirul mu'minin, već si u godinama i vrijeme je da se okreneš pravdi i da se pokažeš dobrim. Ti koji si u svakom slučaju postigao svoj cilj, kada bi samo malo obratio pažnju na tvoje rođake, Benu Hašimoviće. Tako ti Boga, ne kidaj rodbinske veze, nemaš više nikakvog razloga da ih se plašiš. To bi bilo nešto što bi se pamtilo, a ti bi imao sevab u svemu tome.“

Odgovorio mi je: ‘Daleko bilo od toga, daleko bilo od toga!!! Kakvu nagradu, kakav sevab ja trebam? Onaj koji je bio iz običnog plemena Tajm (Ebu Bekr), upravljao je i sprovodio pravdu i činio je što je činio. Nije prošlo puno poslije njegove smrti, a ime mu je palo u zaborav osim kod nekoliko osoba koje su nosile njegovo ime (Ebu Bekr). Nakon njega, hilafetom je upravljao Omer. On je radio kako je radio. Deset godina se trudio i ozbiljno radio, ali čim je umro, ime (spomen) mu zajedno s njim nestalo osim kod nekih koji su nosili njegovo ime. Nakon njega dolazi na vlast naš brat Osman, On je bio osoba bez premca. Radio je ono što je radio, a i drugi su protiv njega radili ono što su radili. I tako mi Boga čim je umro njegovo ime i sjećanje na njega bijaše uništeno, a jedino što je ostalo je ono čime su ga teretili. Ali ovaj što je iz plemena Benu Hašim (misli na Resulullaha, s.a.v.a.) svaki dan u namazu pet puta glasno mu se ime spominje (Ešhedu enne Muhammeden Resulullah).

Majčin sine, šta ja poslije svega ovog imam da očekujem i čemu da se nadam osim da ga sahranim, osim da ga sahranim.’”

 

Smrt tebi i tvom planu. Tebi koji si uložio sve napore, sav novac i svo imanje da uništiš ime i spomen na Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Ti budi sahranjen.

 

Neka je hvala Uzivšenom Allahu koji je sve tvoje spletke i poduhvate eliminisao i onemogućio i to zato što je On Taj koji bdije nad tvojim zasjedama i busijama koje si pravio i praviš. On je Taj Koji je svom Pejgamberu objavio: “Mi smo podigli spomen na te.” Pa kako ćeš ti shvatiti onoga čiji je spomen i slavu Allah Uzvišeni uzdigao?!

Učini sve što možeš, upotrijebi svu svoju energiju na tom putu, ali budi siguran da nimalo nećeš sa svojim splektama, licemjerstvom zasjeniti njegovu slavu i spomen.

Naprotiv, Bog će Svoje svjetlo upotpuniti uprkos tvojim naporima i onim poput tebe.

Tako znači!

Nisi li ti bio onaj koji je kontrolisao istok i zapad. Šta bi pa si pao?! Ime i spomen na tebe su zaboravljeni i ništa dobro od tebe ne ostade osim spomen na tvoje prljavo i loše djelo kroz koje si htio uništiti islam, upravo onako kako je to predvidio Božiji Poslanik, s.a.v.a. 

(Kitabul Murakijat, str. 576. (Bagdad 1392.); Tarih M'asudi, Murudžu Zeheb, svez. 3., str. 454.; Šarh Nehdžul-belaga, Ibn Ebi Hadid, svez. 5., str. 130.; Gadir, Allame Amini, svez. 10., str. 283.)

 

A kroz vjekove i generacije spomen na sina iz Benu Hašim h. Muhammeda, s.a.v.a., je uzvišen i uzdignut i trajat će sve do Dana Sudnjeg, unatoč tvojih poslušnika iz Benu Umejje, koji ste željeli njegove vrline i veličinu uništiti. No, što god ste se više u tom pravcu trudili, Poslanikova veličina i spomen su sve više rasli.

A na Sudnjem Danu ćete sresti Uzvišenog Stvoritelja punog srdžbe zbog novotarija koje ste uveli u Njegovu vjeru, a kako ste radili On će vas adelekvatno i ‘nagraditi’.

Ako ovome dodamo njihovo potomstvo, posebno Jezida ibn Muaviju (sina Muavinog), tog korupcijonaša, alkoholičara koji se bezočno i zločinački iživljavao na vjerskoj ulemi i koji se upuštao u javno griješenje i fesad (smutnju). Vidimo da je ovo ista ona akida (vjera) koju je on naslijedio od svoga oca i djeda.

On je naslijedio od njih zlobu, razvratnost, razuzdanost, pijančenje, bludničenje i kockanje. I zasigurno je da Jezida nisu krasile ovakve naopake osobine, njegov otac ga ne bi natovario muslimanima na vrat i nikad ga ne bi izabrao za halifu. To je bio posebno stoga, što je znao da se među ashabima nalazi h. Husejn (unuk Poslanikov), prvak džennetskih mladića. I ja nemam nikakve sumnje da je Muavija svoj život i svoje imanje, nezakonito stečeno, potrošio s ciljem uništenja islama i muslimana.

 

Osobno smo se uvjerili kako je planirao da ime Muhammeda, s.a.v.a., zbriše, ali, elhamdulillah nije mu uspijelo. Ali mu je uspijelo da povede rat protiv njegova amidžića, opunomoćenika i zastupnika Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i da ga, napokon, posredno ubije, da bi potom koristeći se licemjerstvom, obmanama i drugim metodama krunisao se liderstvom u hilafetu. Tada je uspostavio kobni sunnet, svojim plaćenicima i guvernerima je naredio da sa svih minbera u svim džamijama, u svim pokrajinama proklinje h. Alija i poslanikovu porodicu (Ehli-bejt). Čineći tako, želio je prokleti i Božijeg Poslanika, s.a.v.a., ( Kitab Sifin, str. 44. ) ali kada je pred svoju smrt shvatio da mu vrijeme ističe, da nije uspio dovršiti svoju misiju, postavlja svoga sina Jezida za halifu nad ummetom muslimanskim, da dovrši plan svoga oca i želju da uništi islam i ponovo otvori put džahilijetu. Ovaj otpadnik i razvratnik se dograbio hilafetskog prijestolja, zasukao rukave i krenuo na posao.

Prvo je grad Božijeg Poslanika (Medinu) stavio pod opsadu, da bi potom svojim sljedbenicima dopustio da s njegovim stanovnicima čine što žele.

Oko 10.000 osoba, među kojima i mnogi eminentni ashabi bivaju ubijeni, a islamski zakoni i propisi bivaju bezočno pogaženi, dok dražesni bosiljak, mirisni cvjet Poslanikov h. Husejn biva svirepo ubijen. Nakon ovog ubistva žene i kćeri čistog Ehli-bejta uzima i tretira kao ratno roblje.

“Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.” A da ga Bog nije uništio, on bi zasigurno sa svim zločinima, zvjerstvima i izdajama nastavio do uništenja islama i muslimana. Ali, isto tako, danas je važno da skinemo zastor sa njega i njegova oca i njegova djeda i da u potpunosti razotkrijemo njihovu vjeru.

 

Hroničari historijskih zbivanja zabilježili su da nakon tragedije Al-Harra, gdje je ubijeno oko 10.000 najboljih muslimana, žena i djece i gdje je također silovano vise od 1.000 djevojaka od kojih je naposlijetku približno toliko neudatih žena zatrudnilo, dok su ostali muškarci morali dati prisegu vjernosti Jezidu, a ko god je odbio, bio je ubijen. A kada je do Jezida stigla vijest o svim ovim monstruoznim zločinima, koji nemaju presedana ni kod Mongola, Tatara, on se jako obradovao i obveselio da bi zatim dao izvrijeđati i izblatiti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., ilustrujući to poemom.

Ibn Abdu Rabbin izvještava u Al-aqd al-Ferid, svez. 2., str. 301., da je Muavija proklinjao h. Aliju sa minbera i dao naredbu svojima namjesnicima pokrajina da ga proklinju što su i učinili.

Umu Selema, žena Božijeg Poslanika, s.a.v.a., je napisala Muaviji: “Ti proklinješ Allaha i Njegova Poslanika sa minbera proklinjući Ali ibn Ebu Taliba i one koji ga vole. Ja svjedočim da ga Allah i Njegov Poslanik vole.”

Muavija, naravno, nije obratio pažnju na njene riječi završio je svoj govor poemom Ibn Zubare netom ispjevane nakon bitke Uhud:

 

“Kamo sreće da su moji preci koji izginuše na Bedru živi,

pa da vide plač mojih dušmana usljed udara naših sablji i kopalja;

Oni bi sada vrištali od radosti i govorili:

‘O Jezide, ruke ti se pozlatile!

Ti si ubio vođu njihovih odabranih

i mi smo se osvetili za Bedr.’

Ja ne bih bio iz potomstva Handafova

kada se ne bih osvetio potomstvo Muhammedovom

za ono što je on učinio.

Hašemiti su se igrali sa carstvom,

a, ustvari, nikakvo poslanstvo nije došlo.”

 

Djed mu Ebu Sufjan, prvi Allahov, dž.š., i Poslanikov, s.a.v.a., neprijatelj je govorio: “Zgrabi to o Benu Umejja, zgrabi to (vlast) uz blagoslov Ebu Sufjana. Doista nema ni Dženneta ni Džehennema.”

I otac mu Muavija drugi neprijatelj Allaha i Božijeg Poslanika jasno je rekao kada je čuo ezan u kome se svjedoči da je Muhammed Božiji Poslanik: “Kakva djela i kakav spomen će ostati sa ovim o kopile jedno.”

Sin Jezid, treći neprijatelj Allaha i Poslanika Njegova jasno kaže: “Hašemiti su se igrali sa carstvom, nikakva Objava i poslanstvo nisu došli.”

Mi smo se upoznali s njihovim vjerovanjem u Boga i Njegova Poslanika i znamo njihova nečasna djela kojima su željeli da unište stubove islama. Također, znamo njihovu odbojnost prema Božijem Poslaniku, s.a.v.a., pri čemu smo spomenuli nekoliko detalja, tek radi ilustracije.

Da smo htijeli da idemo u detalje, napisali bi veliko djelo samo o Muavinim djelima, što bi bilo dovoljno da na njega baci trajnu sramotu i prezir. Mada su neki neprincipjelni učenjaci pokušali da Muavijine prljave rabote sakriju, a Umajadi su takvima davali napojnice i darove da drže svoje oči slijepim. Oni su prodali Ahiret za Dunjaluk i tako izmiješali istinu sa neistinom, iako su bili potpuno svijesni toga.

Većina muslimana su ostale žrtvom ovih laži i podvala. Kad bi oni samo znali stvarne žrtve, oni nikad ne bi spomenuli Ebu Sufjana, Muaviju i Jezida, osim sa prezirom.

U ovoj kratkoj diskusiji važno nam je samo da raščlanimo stepen uticaja ovih ljudi, njihovih plaćenika i sljedbenika, a koji su upravljali muslimanima oko 100 godinama. Taj uticaj je još uvijek vrlo aktuelan.

Nema nikakve sumnje da je uticaj ovih munafika na muslimane bio ogroman. Oni su izmijenili njihova vjerovanja, živote, ophođenja, djelovanja, pa čak i njihove molitve. Inače, kako bi mogli drugačije objasniti odstupanjem muslimanske zajednice od traženja istine i napuštanja Božijih prijatelja, a pristajati uz neprijatelje Boga i Njegova Poslanika, s.a.v.a. Kako možemo prihvatiti činjenicu da Muavija oslobođeni rob i sin oslobođenog roba, proklet sin prokletog čovjeka dospije do položaja halife muslimana?!

To je pozicija koja reprežentuje status halife Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Imajući u vidu ono što historičari žele da povjerujemo da su ljudi, navodno, govorili Omeru ibn Hattabu: “Ako mi vidimo ikakva skretanja kod tebe ustaćemo protiv tebe sa sabljama.” Međutim, vi vidite iste te da citiraju Muaviju kada je preuzeo hilafet silom i prevarom, prva hutba koju je on održao ashabima i drugim muslimanima je bila: “Ja se nisam borio zbog toga da bi vi obavljali molitvu i postili, već da bi upravljao nad vama, ja sam vaš vođa, lider (komadant).”

 

Tada niko nije ni prstom mrdnuo, niti mu se suprostavio. Oni (većina) su nažalost, slijedili njega i tu godinu proglasili godinom jedinstva, a zapravo, bilo je godina raskola. Nakon toga ih vidimo da prihvaćaju njegova sina Jezida, razvratnika, da im upravlja, on za kojeg su dobro znali kakav je.

Nisu se pobunili, niti okrenuli protiv njega, osim nekoliko njih, koje je Jezid ubio u bici Al-Harra. Od onih koji su preživjeli, on je izvukao prisegu vjernosti da budu robovi.

Stvar sa lažnim prvacima mu'mina je eskalira dotle da je Jezid svojoj vosci prepustio grad Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Medinu-Muneveru da po svojoj volji čini što hoće, da oskrnave njenu svetost. Oni su poslije ovih zlodjela u Medini, časnu Kabu, također, zapalili, a u haremu Kabe, u kome je svima zagarantovana sigurnost, ubili su najboljeg ashaba. A iznad svega, on, Jezid, zvani Emir-al-mu'minin (vladar pravovjemih), svirepo ubija Poslanikov cvijet, a njegove čiste kćerke uzima u zarobljeništvo. No, niko od ovog ummeta se nije digao protiv, nije se niko našao da pruži prvu pomoć prvaku šehida u Džennetu h. Husejnu.

Otišlo se u zločinu čak dotle da su Allahovu Knjigu počeli cijepati. Božiju Knjigu je Vehid Emevi krajnje bestidno pocijepao govoreci joj: “Ako sretneš svoga Gospodara na Sudnjem danu, reci mu Vehid Emevi me pocijepao.”

 

Sve ovo im nije bilo dovoljno, pa su krenuli sa proklinjanjem h. Alije sa minbera svih džamija.

Narodu su dali naređenje da u svim gradovima proklinju i blate h. Aliju. Međutim, kranji cilj ove kampanje nije bio samo h. Ali, već i Božiji Poslanik, s.a.v.a. Od tadašnjeg svijeta se niko nije našao da ustane i da se pobuni ili izrazi protest. Kazne su, međutim, bile strašne, bilo ko, ko bi se uzdržao ili odbio da izvrši rečenu naredbu (proklinjanje) bio bi ili ubijen ili razapet na vratima.

Stvari su otišle dotle, da su prvaci vjernika otvoreno u svojim državama, pili alkohol, uživali u muzici i plesu i bludničil. Ukratko, nisu imali granica u zadovoljenju svojih strasti.

Ako je ovakvo stanje morala islamskog ummetu spale na ove grane, morao je postojati faktor koji je doveo do ovakvog stanja. A to je upravo ono što nas vodi na teren, ranije postavljenog pitanja, a ono se direktno tiče nepogrešivosti i karaktera samog Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

Međutim, prva stvar koja zaokuplja našu pažnju je, zašto su trojica prvih halifa Ebu Bekr, Omer i Osman zabranili pisanje i prenošenje hadisa. Ebu Bekr je okupio ljude u vrijeme svog hilafeta i rekao im: “Vi prenosite riječi Božijeg Poslanika i oko njih se sporite, a ljudi će se poslije vas još više sporiti po tom pitanju. Stoga, vi ništa ne smijete da prenosite od Poslanikovog govora, a ako vas ko upita o tome, vi recite:

‘Među nama je Allahova Knjiga, ono što je u njoj, poznato vam je, a i ono što je zabranjeno poznato vam je.’” 

(Az-Zehebi Tezkira al Huffaza, svez. 1., str. 2-3)

 

Omer ibn Hattab je drugi koji je zabranjivao prenošenje i pisanje hadisa. Qarza ibn K'ab priča:

 

“U vrijeme kad nas je Omer ibn Hattab poslao u Iraq, on je išao uz nas i rekao: ‘Da li znate, zašto sam vas pratio?’ Rekli smo: ‘Iz poštovanja prema nama.’ On reče: ‘Pored toga vi idete u sela i mjesta gdje se refleksija Kur'ana osjeća kao zujanje pčela. Nemojte ih okupirati sa hadisima, neka se zabave učenjem Kur'ana i skratite prenošenje predaja od Poslanika, s.a.v.a., i ja ću vam biti suradnik u tome.’ Ovaj prenosioc kaže: ‘Nakon Omerove preporuke nikada nisam prenio ni jedan hadis.’ Kada je stigao u Iraq ljudi su ga bodrili da im počne prenositi hadise. Qarza im je rekao: ‘Omer mi je zabranio to.’” 

(Sunnen Ibn Madže, svez. 1., str. 12.; Sunnen El-Darimi, svez. 1., str. 85.; El-Zehebi Tazkira al Huffaz I.)

Slično ovome, Abdurrahman ibn Avf kaže da je Omer ibn Hattab sabrao ashabe iz udaljenih pokrajina da bi im izdao zabranu prenošenja hadisa ljudima, on im je tom prilikom rekao:

 

“‘Držite se mene, ne udaljavajte se od mene dokle god sam živ.’, i oni ga nisu napustili dokle god nije preselio.”

(Hakim-Mustedrak svez. 1., str. 110.; Kenzul Ummal, svez. 5., str. 239.)

 

Slično, Hattab Bagdadi kaže, a isto tako i Zehebi u Tezkirul Hufaz da je Omer ibn Hattab zatvorio tri ashaba u Medini, ona trojica su bili:

Ebu Derda, Ibn Mes'ud i Ebu Mes'ud Ansari zbog njihovog pretjeranog prenošenja hadisa. Omer je zapovijedio ashabima da donesu sve zapisane hadise koje imaju kod sebe. Oni su mislili da on želi da međusobno uskladi te hadise tako da među njima ne bude nikakve razlike. Kada su oni to donijeli on ih je sve spalio na vatri.

(Ibn Sa'ad El-Tabakat Kubra, svez. 5., str. 140.; Al-Bagdadi Takdirul ilm.)

 

Osman je naslijedio Omera, on je nastavio isti trend naglašavajući i naređujući ljudima da nije dozvoljeno nikome da prenosi hadise koji se nije čuo za vrijeme Ebu Bekra i Omera.

( Komentar Muntehab Kenzul Ummel; Ibn Hanbel Musned, svez. 4, str. 64.)

Nakon njih dolazi Muavija ibn Ebu Sufjan. Kada je on dobio poziciju halife popeo se na minber i kazao:

 

“O ljudi! Zabranjeno vam je presnositi hadise Božijeg Poslanika, s.a.v.a., izuzev one hadise koji su spomenuti u toku Omerovog halifeta”

(Hatib Bagdadi, Šeref ashabul hadis, str. 91.)

 

Sigurno da su morali postojati skriveni motivi iza zabrane širenja hadisa koji su izgovoreni od strane Allahovog Poslanika, s.a.v.a. Naravno, hadisi koji su bili u koliziji sa onima što se događalo u to vrijeme. Inače, zašto bi Poslanikovi hadisi bili zabranjeni tokom cijelog ovog perioda i ne bi bili dozvoljeni za pisanje izuzev u vremenu halifeta Omera ibn Abdul Aziza?!

Stoga, možemo dedukcijom doći do zaključka na osnovu gore spomenutih događaja, da su Ebu Bekr i Omer zabranjivali prenošenje hadisa prije svega zbog hadisa Poslanikovih koji se tiču hilafeta, a koji su izrečeni pred mnogo svjedoka iz straha da bi se oni hadisi mogli raširiti po svim regionima i po svim mjestima (selima) u njima. Tada bi ljudima postalo jasno da hilafet spomenutih halifa nije u skladu sa šeriatom, već da je uzurpiran od Boga naimenovanog halife Ali ibn Ebi Taliba. Mi smo ovu stvar prodiskutovali i razotkrili istinu o ovome u našoj knjizi Sa onima koji su iskreni. Ko god želi daljnje potvrde ove stvari može se obratiti na tu knjigu.

 

Iznenadujuća stvar u svezi Omera ibn Hattaba je njegov kontradiktoran stav, naročito u stvarima hilafeta. Dok ga vidimo u jednoj ulozi gdje bodri ljude da iskažu svoju privrženost Ebu Bekru, čak ih i primorava da to čine. S druge strane, on sam priznaje da je to bila iznenadna odluka biranja halife i da je Allah time zaštitio ljude od nesreća, a poslije toga ga nalazimo kako izabira šest ljudi za vjeće radi izbora halife, pri čemu je rekao: “Ako bi došao onaj mladi i uzeo ga (misli na Ali ibn Abu Taliba) on bi ispoljio strogost prema ljudima. Pa, pošto je sam priznao da je Ali jedina osoba koja bi mogla ljude držati čvrsto, zašto ga nije izabrao i završio stvar, dajući tako dobar primjer ummetu Muhamedovoj. Ali, vidimo ga umjesto toga, da proturječi sebi i da pretendira mišljenje Abdurrahmana ibn Avfa da bi još jednom došao u kontradikciju sa samim sobom riječima: “Da je Salim, oslobođeni rob Ebu Huzejfe živ, postavio (izabrao) bih ga vama za halifu.” Ovu predaju je Ebu Hanifa uzeo kao dokaz dozvole da i oslobođeni rob može biti halifa. Čineći tako on se suprostavio jasnom Poslanikovom hadisu da halifet pripada samo Kurešijama. Zbog ovoga su Turci uzeli Ebu Hanifin mezheb onoga momenta kada su prigrabili hilafet. Tada su glavnom vođi dodali titulu velikih sultan (Imam).

 

Jos više iznenadujuća stvar od ovoga je to da je Ebu Hafsa zabranio prenošenje hadisa od Poslanika, s.a.v.a., da je stavljao ashabe u kućni protvor u Medini zabranjujući im napuštanje Medine. Također, zabranjivao je emisarima koje bi slao po pokrajinama da govore o Poslanikovom sunnetu. On je također spalio knjige hadisa koje su bile u rukama ashaba.

Da li je moguće da Omer ibn Hattab nije razumio Poslanikov sunnet koji pojašnjava Kur'an. Zar on nije razumio (čitao) riječi Uzvišenog Allaha: “A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili.”Nahl, 44

Da li je on razumio nešto iz Kur'ana što donosilac Božije Poruke i oni kojima je Kur'an objavljen nisu razumjeli.

Ovo je ono što su neki ljudi sumnjivih namjera pokušali da učine, tvrdeći da je Kur'an u nekoliko slučajeva došao sa ajetima koji su trebali da verifikuju Omerova mišljenja koja su bila u suprotnosti s mišljenjima Poslanika.

Uvijek sam bio u dilemi kada sam čitao Buhariju i u njoj Omerovo odbijanje da prihvati Amar ibn Jasirov hadis, naročito u vezi njegova poučavanja Poslanikovog tejemum i upravo kao što me iznenađuju Amarove riječi: “Ako ti ne želiš, ja neću zboriti o tome (u strahu od Omera).” Ovo jasno dokazuje da je Omer ibn Hattab bio oštar i strog prema onome ko je prenosio hadise od časnog Poslanika i da bi ga čak i proganjao.

Ako su se ashabi među Kurejšijama plašili halife i nisu napuštali Medinu i čak oni koji su išli van Medine su se ustezali od prenošenja hadisa od Božijeg Poslanika tako da su spalili svoje knjige u kojima su bilježili hadise. Niko od njih nikad ništa nije rekao o tome. Pa kakva je onda, bila pozicija Amra ibn Jasera, apsolutnog stranca kojeg su Kurejšija prezirale samo zato što je bio u ljubavi prema Ali ibn Ebu Talibu i što mu je iskazivao privrženost?

No, osvrnuo sam se unazad, na ono što smo nedavno diskutovali, a tiče se utorka dan kojeg je Ibn Abbas nazvao “danom nesreće”. To je bilo tada kada je Božiji Poslanik prisutnima naredio da mu donesu papir i pero da bi im napisao oporuku nakon koje ne bi skrenuli. Mi nalazimo da je toga dana Omer ibn Hattab bio protivnik oporuke Božijeg Poslanika, tako da ga je optužio da halucinira i da se ne može zbog bolesti kontrolisati . Utječemo se Allahu od toga! Tada je Omer rekao: “Dovoljna nam je Božija Knjiga.’ Ovaj hadis prenosi Buharija, Muslim, Ebu Davud, Nisai...

Ako je Omer mogao spriječiti Božijeg Poslanika u bilježenju njegovih hadisa i ako je mogao to učiniti u prisustvu mnogih ashaba, optužujući Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da halucinira sa drskošću bez presedana u historiji, onda nije nikakvo čudo ni iznenađenje, da poslije njegove smrti sabere svoje pomoćnike u namjeri da spriječi ljude na svaki način u prenošenju hadisa, pogotovo što je on tada bio snažni halifa koji je posjedovao moć i vlast.

 

Da li zbog straha, licemjerstva ili pohlepe, mnogi najugledniji Kurejšije koji su imali uticaj kod raznih plemena i klanova pridružili su se njemu u ovakvoj raboti. Vidjeli smo ih, uprkos njihovom velikom broju, kako daju podršku Omeru i njegovoj tvrdnji da Poslanik, s.a.v.a., halucinira. Nalazimo ih, također, kako učestvuju s njim u sprečavanju Poslanika, s.a.v.a., da zabilježi posljednju oporuku.

Ja sam uvjeren da je ovo bio ključni razlog za Božijeg Poslanika da se uzdrži od daljnjeg ostavljanja oporuke, jer je znao znanjem od Boga, Njegova Gospodara da je u pitanju izuzetno jaka spletka i da bi to moglo zaprijetiti opstanku islama u njegovoj cjelini, ako bi oporuka bila napisana.

Ovo je bila oporuka kojom je Božiji Poslanik, s.a.v.a., želio da zaštiti svoj ummet od skretanja, ali su spletkaroši okrenuli stvar tako da bi ona, da je napisana bila razlogom još većih nesporazuma i napuštanja islama.

Kako je Božiji Poslanik, s.a.v.a., mogao ne izmijeniti svoj stav?

Neka moji roditelji budu žrtvovani za njega, jer on je bio bolestan i na svojoj smrtnoj postelji je prenio Objavu od svog Gospodara koja je odzvanjala u njegovim usima i punila njegovo srce tugom i žalošću za njegovim ummetom koje nije marilo za riječi Uzvišenog Allaha: “Ako bi on bio ubijen ili umro, zar biste se vratili nazad svojim stopama?”

Ovaj ajet nije objavljen slučajno, već ponajprije stoga, što je Allah Uzvišeni imao znanje o njihovim spletkama i smutnjama i to zato što je Allah, dž.š., upoznat sa svakim treptajem oka i sa onima što njihova srca skrivaju. Ono što je ražalostilo Poslanika, s.a.v.a., je bilo to što ga je njegov Gospodar informisao o svemu ovome i što ga je tješio u pogledu toga.

Allah, dž.š., mu je obećao najbolju nagradu kakva nijednom Božijem Poslaniku nije data i dao mu je obećanje da ni jedan Božiji Poslanik neće biti odgovoran za nevaljala djela svog ummeta, jer Allah, dž.š., je objavio: “Toga dana oni koji budu radili nevaljala djela će gristi svoje prste govoreći: ‘Kamo sreće da sam slijedio Poslanika i njegov put! Teško meni! Kamo sreće da nikad nisam uzeo toga i toga za svoga prijatelja, on me odvede u zabludu da sam zaboravio na Boga, nakon što je uputa već bila došla. Šejtan je obmanjivač čovjekov.”

A Božiji Poslanik će reći: “O moj Gospodaru, moj narod je uzeo ovaj Kur'an kao da je on zbirka besmisla!”

“I tako, Mi smo učinili svakom Poslaniku neprijatelje među griješnicima. Allah je dovoljan kao upućivač i zaštitnik.”

Kod istraživanja ovoga mi ne možemo pobjeći od strašnog zaključka koji nam se neminovno nameće, da Ebu Sufjan i Muavija ne bi nadvladali donosioca Objave da nije bilo istaknute pozicije Omera ibn Hattaba i njegovog grubog stava u samoj prisutnosti Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

Uvjerit ćemo se da je to tako, ako napravimo analizu njegovog držanja u toku cijelog života Božijeg Poslanika i njegovo protivljenje Poslaniku u nekoliko slučjeva. Neizbiježan zaključak je da je bila u pitanju velika spletka, planirana s ciljem da umanji obezvrijedi lik i karakter Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i da ga predstavi ljudima kao običnog čovjeka. Tako, su njega obuzimala osjećanja ili se on podavao svojim željama i skretao s puta istine.

Sve ovo je smišljeno s ciljem da obmane obične ljude, kako Božiji Poslanik, s.a.v.a., nije bezgriješan. Dokaz za to je da se Omer nekoliko puta s njim konfrontirao u mišljenju i da su navodno objavljeni kur'anski ajeti koji su Omera podržali, navodno dotle da se prijeti Božijem Poslaniku, s.a.v.a., koji plačući govori:

“Da je Allah spustio kaznu na nas, niko se ne bi spasio osim Omera.”

(Početak i kraj prenosi Ibn Kesir iz Muslim, Imam Ahmed, Ebu Davud i Tirmizi )

Nije slučajno kako Omer da je naredbu Božijem Poslaniku, s.a.v.a, da stavi vela (nikab) preko lica svojih žena, ali on nije poslušao sve dok nije objavljen Kkr'anski ajet koji neređuje Poslaniku da pokrije lice svojih žena. (Sahih Buhari, svez. 1., str. 46.)

 

Također i slučaj, kada se šejtan ne plaši Božijeg Poslanika, a plaši se Omera i od njega bježi. 

(Sahih Buahri, svez. 4., str. 96. i svez. 8. str. 161.; Sahih Muslim, svez. 7., str. 115.)

Svi ovi lažni rivajeti pretenduju da okrnje vrijednost Resulullaha, s.a.v.a., a vrijednost ashaba podignu do najviše razine. Međutim, Omer sebi da je najveći primat kada prenosi rivajet prema kojem je sam Poslanik Božiji, s.a.v.a., posumnjao u svoje poslanstvo pri čemu je, navodno, izjavio: “Kad god mi je Džibrail zakasnio, pomislio bih da je otišao kod Omera ibn Hattaba.

Ja sam uvjeren da su ovaj i njemu slični hadisi fabrikovani u vrijeme vladavine Muavije, jer kad nisu mogli uništiti odlike h. Alije i prepustiti ih zaboravu, bili su prinuđeni da pređu na uzdizanje Ebu Bekra, Omera i Osmana izmišljajući njihove vrline da bi ih tako u očima ljudi prikazali odličnijim u odnosu na h. Aliju. Ovim su željeli postići dva cilja:

1) Umanjiti ugled i vrijednost h. Ali ibn Ebu Taliba u očima običnog svijeta i s druge strane, povećati ugled trojici prvih halifa.

2) Izmišljanjem i fabrikovanjem hadisa želio se obezvrijediti naredbe i oporuke Božijeg Poslanika, s.a.v.a., a naročito one koje se tiču nasljedstva halifeta, jer su najistaknutiji članovi Ehli-bejta, h. Hasan i h. Husejn bili Muavijini savremenici, pa ako su trojica prvih halifa bili nemarni prema naredbama Božijeg Poslanika, s.a.v.a., u pogledu halifeta, onda je Muavija bez problema mogao staviti van snage Poslanikovu naredbu o nesljedstvu (njegovih unuka).

U svakom slučaju, sin Hinde, one koja je jela džigericu Hamze, je uspio u značajnoj mjeri pomoću svojih spletki postići i toliki efekat, a kada danas negdje govorite o vrlinama h. Alije, o njegovom znanju, hrabrosti, njegovim dobrim djelima kojima je zadužio i muslimanski ummet, uvijek će se neko naći ko će stati ispred vas i reći: Božiji Poslanik kaže: “Ako bi se vagao iman moga ummeta i iman Ebu Bekra pa ako bi na jednu stranu vage stavili iman Ebu Bekra a na drugu iman ummeta, iman Ebu Bekra bi prevagnuo.”

“A Omer al-Faruq je upravo onaj čovjek koji je imao sposobnost da spozna razliku između istine i neistine.” - reći će neko drugi. Dok je “Osman posjednik dva svjetla tako da ga se i meleci stide.” 

(Sahih Muslim, svez. 7., str. 116 i svez. 4., str. 186.)

 

I ako neko želi da proanalizira ove stvari, doći će do zaključka da Omer prednjači u odlikama nad svim drugim ashabima, a ovo nije slučajno.

Pošto se on više nego drugi ashabi protivio i prepirao s posjednikom Objave, Kurejšije su ga više preferirali, a naročito zbog njegove uloge u udaljavanju h. Alije od halifeta i vraćanju prava na halifet, isključivo Kurejšima, što je njima, a naročito Umajadima od kojih su mnogi oslobođeni poslije oslobođenja Mekke i koji su žudili za vlašću i halifetom, jako godilo. Svi oni su, također, vrlo dobro znali da iako se Ebu Bekr našao čelu vlasti, ali najzaslužnija ličnost za postizanje hilafeta je bio Omer ibn Hattab. Omer je prednjačio u oponiranju Božijem Poslaniku, s.a.v.a.

On je bio taj koji nije dozvolio Božijem Poslaniku, s.a.v.a., da prenese svoju posljednju oporuku o pravu h. Alije na halifet pismenim putem. Omer je bio taj koji je poslije smrti Posalnika, s.a.v.a., prijetio ljudima i iznosio sumnje u smrt Poslanika da ne bi ljudi izašli i dali prisegu h. Alije. Omer je bio šampion Sakife gdje je prvi dao prisegu Ebu Bekru na halifet i time uspostavio i učvrstio njegovo vodstvo. On je bio taj koji je zaprijetio svima koji su bili u Alijnoj kući, a koji nisu bili voljni iskazati vjernost Ebu Bekru da će im kuću zapaliti, ako to ne učine. Omer je bio taj koji je u toku hilafeta birao Ebu Bekru namjesnike i postavljao ih po svojoj sopstvenoj želji. I nećemo pretjerati ako ustvrdimo da je on bio taj koji je u vrijeme Ebu Bekra, zapravo, indirektno upravljao hilafetom.

Neki historičari prenose događaje kada su “one čija srca treba pridobiti” došli do Ebu Bekra kao što su uobičavali dolaziti Božijem Poslaniku, s.a.v.a, i kada su potražili svoj udio koji im je Allah, dž.š., u Kur'anu odredio, on im je napisao cedulju i uputio ih kod Omera da uzmu svoje slijedovanje.

No, Omer je odmah pocjepao preporuku Ebu Bekra i kazao im: “Mi nemamo nikakvih obaveza prema vama. Bog je ojačao ovu vjeru islam, nas je tako oslobodio od dužnosti prema vama. Ako hoćete prihvatite islam, ako nećete sablja će suditi između nas i vas.” Oni se vratiše ponovo Ebu Bekru i rekoše mu: “Mi ne razumjemo ko je halifa, ti ili Omer?!” On odgovori: “Ako Bog želi, on je halifa i ono što je Omer učinio, potpisao je bez kako i zašto.”

(Kitabul El Džavhara el-Naira fi fikh el Hanefi,svez. 1., str. 164.)

 

Drugom prilikom, Ebu Bekr je napisao dokumente dvojici ashaba dodjelivši im dva placa zemljišta potom je dokumente poslao na ovjeru kod Omera. Omer je pročitavši ova dva dokumenta pljunuo na njih i potom ih uništio. Oni su ga izružili, a zatim se vratili Ebu Bekru i srdito mu rekli: “Ko je halifa, ti ili Omer?” Ebu Bekr: “Biće da je on.”

U međuvremenu Omer ljutito ulazi kod Ebu Bekra i reče mu:

“Ti nemaš pravo da zemljište daješ ovoj dvojici!” Ebu Bekr na to reče: “Nisam li ti rekao da si ti od mene jači za ovu stvar (tj. hilafet), ali ti nisi dozvolio drugačije već si meni nametnuo ovu dužnost.”

(El-Isaba fi-l-ma'rafa al-sahaba Askelani, u izviještaju od Jajana i također Ibn Ebi Hadid u komentaru Nehdžul-belage, svez. 3., str. 108.)

 

Iz ovoga možemo spoznati tajnu Omerovog specijalnog statusa kod Kurejšija, a naročito kod Umejada čije glorifikovanje je išlo dotle da je kod ovih dobijao atribute poput: genijalan, nadahnut, rastavaljač istine od neistine (faruk), pravedni, a ponekad su mu na ovaj način pridavali tretman bolji od Resulullahu, s.a.v.a.

Mi smo pratili Omerovo mišljenje od Hudejbije do “dana nesreće”. U dodatku ovome, on je sprečavao ashabe u istraživanju i odavanju poštovanja ostacima Resulullaha, pa je tako drvo pod kojima je data “zakletva Ridvan” presječeno, i također on je nastojao da se približi Abbasu, amidži Poslanikovom, da bi ljudi shvatili da je Božiji Poslanik nestao s ovog svijeta i da je njegova era završena i da nema ništa više što bi podsjećalo na njega. Zašto, bismo, onda, kritikovali i korili vehabije zbog ovakvog govora i djelovanja, kad to uopće nije nova stvar u islamu, kako to neki pogrešno misle.

Upravo je ovo bio momenat kada su otvorena vrata zloupotreba za dušmane islama i zapadne orjentaliste. Oni su prihvatili mišljenje da je Muhamed, s.a.v.a., bio genijalac koji je shvatio da mu je narod postao slavan na osnovu obožavanja kipova, pa im je on to tako dokinuo sve kipove, a uspostavio “Hadžerul esved” (crni kamen).

 

U svakom slučaju, Omera vidimo i kao šampiona u protivljenju pisanja i bliženja Poslanikovih hadisa do te mjere da je ashabima ograničavao izlazak iz Medine, a drugima je zabranjivao bilježenje hadisa ili bi spaljivao već napisane hadiske knjige, a sve zato da se sunnet Poslanikov ne proširi među svijetom.

Iz ovog razumjemo zašto se h. Alija stavio u kućnu samoizolaciju i iz nje ne bi izlazio sve dok ne bi bio pozvan od ashaba da riješi neki problem koji oni nisu znali riješiti. Omer mu također nije dao nikakav položaj naimenovanja, niti bilo kakav udio u upravljanju, a lišio ga je i Fatiminog miraza i to da ne bi imao ništa što bi privlačilo ljude njemu.

Historičari tako bilježe da je nakon smrti h. Fatime i kada je vidio da ljudi okreću lice od njega, bio primoran dati prisegu Ebu Bekru.

Bože naš, budi pomoćnik Ebu Hasanu! Kako to da te ovi ljudi ne mrze (o Alija!) kada si poubijao njihove heroje (mušrike), kada si rasturio njihove skupine, a na tržnici vrijednosti nisi ostavio nikakav spomen za njih, a na mejdanu nisi ostavio nikakvu vrednotu za njih.

Ti si bratić Resulullahov, niko mu po krvi nije bliži od tebe, ti si muž njegove kćerke, miljenice, Fatime (Zehra) prvakinje svih žena na onom svijetu, ti si otac dvaju sinova, prvaka džennetskih mladića, ti si prva osoba koja je primila islam. Ti si najučenji i najodličniji među svijetom.

 

Tvoj amidža Hamza je prvak šehida. Tvoj brat Džafer je u Džennetu “letač”. Ebu Talib, tvoj otac je bio mekanski prvak i pomoćnik Božijem Poslaniku, s.a.v.a. Svi časni Imami potječu iz tvoje loze. Ti si bio prvi i najnapredniji od onih koji su u vjeru. Ti si “Lav Božiji” i lav Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Ti si Božiji pouzdanik. Ti si sablja Božija i sablja Poslanika Njegovog i kad je te poslao da objaviš odricanje od mušrika, samo je tebe mogao poslati za ovu misiju, jer osim tebe, ni u kog nije imao toliko povjerenja. Ti si iskreni (Sidiq), ti si rastavljač istine od neistine (Faruk). Ti si blještavo svjetlo Božije i bajrak upute. Ti si osoba koja iman mu'mina udružuje prijateljstvu i (munafikluk-nevjerstvo) munafika objelodanjuje u neprijateljstvu.

Ti si kapija grada znanja i ko god te bude slijedio, ući će u grad znanja. I laže svako onaj ko bude tvrdio da se može ući na neku drugu kapiju, osim kroz tvoju.

Ej Ebu Hasane! Koji je to od njih poput tebe i koji to od njih ima tvoje vrline. Ako postoji respekt i poštovanje, ti si dokaz za to. Da, za sve one kvalitete i vrednote kojima te Allah obdario, oni su ti zavidili, a pošto si Allahov odabranik za hilafet, od njega su te udaljili. I ovi zalimi će vidjeti kakvu gorku sudbinu i kakav kraj ih očekuje.

ZAišta pero, ma koliko pisalo, teško da može ispisati govore, upute i dove Emirul-mu'minina h. Alijie, upravo onaj kojem je činjeno nasilje dok je živio i dok je umirao.

 

U ovom pogledu, on je samo u potpunosti slijedio svog velikog uzora Resulullaha, s.a.v.a., kojem je također, činjeno nasilje u životu i pri smrli. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je cijeli svoj život proveo u džihadu, savjetovanju, naporima radi upućivanja vjernih, a prema njima se odnosi kranje milosrdno i blago. A u zadnjim trenucima svoga života se suočio sa grubim i njihovim ružnim riječima kojim su ga optužili da govori nekontrolisano, da bunca. Takođe, su se prema njegovoj naredbi, da slijede mladog komadanta Usamu odnosili sumnjičavo. A kada je njegovo mubarek tijelo u smrtnom času prestalo da živi, ne samo da nisu učestvovali na njegovom gasulenju i spremanju za posljednji ispraćaj, već su se žurno uputili ka Sakifi, ne bili se dograbili halifeta. Nakon njegove smrti krenuli su sa postupkom umanjivanja njegove veličine i obezvređivanja u očima običnog svijeta, čak nisu priznali ni njegovu bezgriješnost, unatoč dokazima iz Kur'ana i razumskog rezonovanja, a sve to zbog težnje za trenutnom vlašću i prolaznim dunjalukom.

Kroz ovu istragu, možemo jasno uočiti pozicije nekih ashaba kakav odnos su imali prema Božijem Poslaniku, s.a.v.a., dok su se borili za vlast.

Vladari iz Benu Umeja su prigrabili hilafet kao njihovo vlastito naslijeđe i bili su potpuno uvjereni da će ono trajano ostati u njihovom posjedu i nikako nisu ni pomišljali da će doći dan kada će im on izmaći iz ruku.

U čemu je bio njihov osnovni motiv za kontinuirano izmišljanje rivajeta koji su išli za tim da umanji lik i djelo Božijeg Poslanika Muhammeda, s.a.v.a.?

Po mom mišljenju, dva su glavna razloga za ovo:

 

Prvi razlog, umanjivanjem autoriteta Muhammeda, s.a.v.a., značio je i atak na autorite Benu Hašima, jer u suprotnom to je značilo izrazita porast popularnosti Benu Hašima u očima svih drugih plemena na arabijskom poluotoku, što nimalo nije godilo vječno suparničkom plemenu Benu Umejje koje je na ovaj način dobilo priliku na osvetu. No, ostavimo sada to.

H. Alija, koji je nakon smrti Božijeg Poslanika bio glava Benu Hašima, bio je, kako je to poznato glavni predmet Muavijine mrzžje i zlobe. Sada postaje jasno zašto je Muavija pokrenuo ratove protiv h. Alije, to je isključivo zbog želje da preotme hilafet od h. Alije. Postoje jasni dokazi da je Muavija osokoljen mržnjom iz dna svoga bića nakon šehadeta h. Alije krenuo u žestoku kampanju protiv digniteta i autoriteta h. Alije, uključujući vrijeđanje i prokljinjanje sa svih džamiskih govornica i minbera širom islamskog hilafeta. Muavija je lukavo kalkulisao, ako uništi dignitet h. Alije uniziće i autoritet samog Božijeg Poslanika, s.a.v.a., a proklinjanjem h. Alije proklinjat će se i Resulullah, s.a.v.a.

 

Drugi razlog, sa devalviranjem Poslanikovog autoriteta, Umejade su nastojali, zapravo amnestirati svoja poročna djela, svoju pohlepnu, zavidnost, smutnju, sve zabilježeno i registrovano kroz historiju. Cilj im je bio predstaviti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kao nekog ko je obuzet svojim strastima, pa je prema ženama imao toliku sklonost da je zbog toga ponekada zaboravljao svoje dnevne obaveze, a prema jednoj od njih je izrazavao toliku sklonost i ljubav tako da prema drugim ženama nije mogao biti pravedan, i to do te mjere da su otvoreno od njega tražile da ne zaboravi na pravednost. Pa nakon ovakvog ponašanja Božijeg Poslanika, s.a.v.a., jasno je da nema mjesta kritici običnih smrtnika, kao što su Muavija, Jezid i njima slični.

Opasnost skrivena u drugom razlogu je u tome da su Umejadi izmišljali i fabrikovali rivajete i hadise pripisivajuci ih Božijem Poslaniku, s.a.v.a. Tako je to za njih postalo poslanička sunnet.

Ja ću citirati nekoliko primjera ovih nečasnih i lažnih hadisa koji su bili falsifikovani s ciljem da umanje i unize karakter Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Ne bih išao u detalje kada je ova tema u pitanju, zbog toga da se ograničiti samo na ono što su prenijela dva sunnitska autoriteta u svojim Sahihima, Buhariji i Muslimu.

 

1. Buharij, “Knjiga obrednog pranja u odjeljku koji se tiče nekoga ko je imao spolni odnos pa to ponavljao”. Od Enesa se prenosi da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., običavao da posjeti svoje žene u jednom sahatu tokom noći ili dana i obilazio ih je svih jedanaest. On je rekao: “Upitao sam Enesa: ‘Da li je on imao snage za to?’”

Enes je odgovorio: “Mi smo govorili da je on imao snage za trideset.”

 

Analizirajmo zajedno ovaj lažni hadis koji portretiše praksu Božijeg Poslanika, iz kojeg se da zaključiti, da je njegova nezasita želja za spolnim odnosom, da je on imao polni odnos s jedanest žena samo u jednom sahatu i da je prilazio drugoj ženi dok su još na njemu bili tragovi sekreta od prethodne žene. Ti nemaš drugog pribježišta, poštovani čitaoče, osim da formiraš sliku i pomisliš: “Kako čovjek može skočiti na svoju ženu poput životinje, bez ikakve predigre i nježnosti?”

Poznato je da čak i među životinjama postoji red, da se one prvo, duži period, prije samog spolnog akta jedna drugoj približavaju nježnošću i udvaranjem jer je potrebna priprema i kod njih. Kako može naš veliki Poslanik, s.a.v.a., da se ponaša na ovaj način? Neka ih Bog prokune i kazni za njihove izmišljotine!

Arapi onog vremena, čak i danas, ponosili su se svojom sexualnom moći, držeći da je to znak muškosti. Oni su pripisivali ove anegdote Božijem Poslaniku, s.a.v.a., dakle, ono što je Allah, dž.š., zabranio, a što je i Njegov Poslanik isto učinio. On je rekao: “Ne prilazite svojim ženama poput životinja, već učinite nešto što će vas međusobno zbližiti.”

Zahvaljujući ovakvim predajama neprijatelji islama napadaju na Poslanika opisujući ga kao čovjeka koji žudi za sexom i koji žudi za ženama.

Možemo li upitati Enesa ibn Malika, prenosioca hadisa, kako je došao do ovih informacija, ko mu je rekao da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., imao intimne odnose sa svim svojim ženama u jednom satu?

Da li mu je to Poslanik otkrio? Da li dostoji bilo kom od nas da govori drugome o svojim sexualnim odnosima sa ženama.

Ili su ga žene Božijeg Poslanika, s.a.v.a., informisale o tome? Da li dostoji muslimanskim ženama da govore drugim ljudima o svojim sexualnim činovima ili, da li je Enes pratio Božijeg Poslanika u njegovom privatnom životu?

Utječemo se Allahu od šejtanskih pomoćnika! Neka je Allahovo proklestvo na lažove!

Ja nemam nikakve sumnje da su umajadski i abasidski vladari bili pohlepni i da su žudili za mnoštvom žena i djevojaka, pa su stoga, izmišljali takve priče ne bi li amnestirali svoje grijehe.

 

2. Buhari prenosi u 3. knjizi Sahiha, str. 132. da je Aiša, žena Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kazala: “Žene Božijeg Poslanika su poslale Fatimu, kćerku njegovu do njega (tj. Božijeg Poslanika, s.a.v.a.). Ona je tražila dozvolu da uđe, dok je on bio naslonjen na mene u jednom haljetku. On joj je dopustio da uđe, pa mu je rekla: ‘O Božiji Poslaniče, tvoje žene su me poslale do tebe, tražeći od tebe da budeš pravedan prema njima kada je u pitanju kćerka Ebu Kuhafe (Aiša).’ Ja sam ostala mirna. On reče Fatimi: ‘Drago moje dijete, ne voliš li ti ono što ja volim?’ Ona odgovori: ‘Da.’ On reče: ‘Tada voli nju...’

 

Hadis se nastavlja sve do tačke, gdje žene Allahova Poslanika šalju drugu poruku, ovaj put preko Zejneb bint Jahš, žene Poslanikove, apelirajući na njega da bude najviše sklon kćerki Ebu Bekra.

Ona je otišla da ga vidi dok je on ležao s Aišom pokriven jednim pokrivačem, isto onako kako ga je zatekla njegova kćerka Fatima. Ona je insistirala od Božijeg Poslanika da bude pravedan ukazujući mu na njegov različiti odnos prema Aiši i drugim ženama, a onda stala napadati i vrijeđati Aišu, koje je također, uzvratila istom mjerom prema Zejnebi, dok je nije umirila. Na ovo se Poslanik nasmijao i rekao: ‘Ona je kćerka Ebu Bekra.’”

Šta ja mogu da kažem o ovom ružnom rivajetu koji prikazuje Alahovog Poslanika, s.a.v.a., da je on osoba koja slijedi svoje strasti i ne pokazuje pravednost prema svojim ženama. Mada je u Kur'anu rečeno: “Ako se bojite da prema njima nećete biti pravedni, tada se ženite samo jednom ili živite s onima koje su u vašem posjedu.”

Nadalje, kako može Božiji Poslanik dozvoliti svojoj kćerki Fatimi, Prvakinji žena, da uđe dok je on bio u ležećem položaju sa svojom ženom pod istim pokrivačem i da joj pritom govori: “O moje dijete, ne voliš li ti ono što ja volim...” Slično i kad ulazi Zejneb, koreći ga da bude pravedan, on se nasmijao i kazao: “Ona je kćerka Ebu Bekra.”

Pogledaj poštovani čitaoče, ovo prezreno ponašanje Božijeg Poslanika, kako ga oni opisuju i kakve riječi mu prepisuju, onoga koji je simbol pravde i jednakosti u pravima i moralu. Oni opisuju Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kao onoga koji je davao malo važnosti ispravnom karakteru, ne poznajući čestitost i idealnu muževnost.

Nažalost, ovakvih hadisa u Sahihima ehli sunneta ima veoma mnogo, gdje je motiv njihovih prenosilaca naizgled dobar za jedne ashabe, naročito Aišu, zato što je ona kćerka Ebu Bekrova, i u ovome, svjesno ili nesvjesno se ponižava Božiji Poslanik, s.a.v.a., i upravo onako kao što sam rekao, izmišljanje ovakvih hadisa samo je zbog toga da se umanji veličina ličnosti Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Ovakvih vrsta hadisa ima još.

 

3. Muslim u svom Sahihu u dijelu koji govori o vrlinama Osmana ibn Affana, prenosi se od Aiše i Osmana da su rekli:

“Ebu Bekr je tražio dozvolu da uđu Božijem Poslaniku u stanju dok je on ležao sa Aišom u spavaćoj odjeći na ležaljci. Potom mu je Poslanik ispunio njegove potrebe i on je otišao.Tada je Osman zatražio da uđe, na što se Božiji Poslanik podigao i sjeo te rekao Aiši: “Saberi svoju odjecu oko sebe.” “Ja sam završio svoj posao s njim i otišao.” - rekao je Osman.

Aiša je rekla: “O Božiji Poslaniče, kako mi je izgledalo, ja ne vidjeh da si se postidio Ebu Bekra i Omera, dok si se Osmana zastidio?”

Božiji Poslanik je odgovorio: “Osman je vrlo stidljiv čovjek. Pobojao sam se, ako bi mu dozvolio da uđe, a da sam ostao u onom stanju, da mi on ne bi izložio svoje probleme.”

 

Neka Allah ponizi one Benu Umejje koji su išli na to da ponize Božijeg Poslanika, da bi time uzdigli status svojih vođa!

 

4. Muslim je prenio u svom Sahihu u poglavlju “Zapovijest ili nalog za uzimanje gusula nakon spolnog odnosa sa svojim suprugama”. Od Aiše se prenosi da dok je ona sjedila u prisustvu Božijeg Poslanika, s.a.v.a., došao je čovjek i pitao ga:

“Ako je gusul obavezan za obadvije osobe koje su imale spolni odnos i kad se on osjeća lijenim da se okupa, što tada čini?” Božiji Poslanik je odgovorio: “I meni se to događa, i meni i njoj (pokazao je na Aišu), onda se poslije okupamo.” 

(Sahih Muslim, svez. 1., str. 187.)

 

Ostavljam tebi dragi čitaoče da sam razmotriš ovaj hadis, da Božiji Poslanik dopušta sebi da ide dotle da diskutuje s drugim ljudima o ličnim sexualnim relacijama sa svojom ženom u njenom prisustvu. Koliko je takvih hadisa preneseno na račun Aiše, kćerke Ebu Bekra koji umanjuje položaj Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

Prema nekim predajama, on bi stavio svoj obraz na njen obraz, a ona je u takvom stanju uživala u plesu crnaca, a drugom prilikom on bi je nosio na svojim ramenima. U drugim slučaju, on bi se utrkivao s njom i ona bi ga pobijedila da bi Božiji Poslanik, s.a.v.a., čekao da se ona udeblja da bi on nju pretekao govoreci joj: “Ovo je izjednjačenje.”

U nekom sljedećem slučaju, on bi se naslonio na nju odpozadi, dok bi neke žene tamo udarale od def i đavolske muzičke instrumente u njegovoj kući, a Ebu Bekr bi ih obadvoje kritikovao.

Koliko li je samo prenosenih ovakvih hadisa u Sahihima čiji je jedini cilj da se degradira Božiji Poslanik, s.a.v.a., poput hadisa koji tvrde da je Božiji Poslanik bio podvrgnut sihirama, tako da nije znao šta čini, odnosno govori. On je mislio da je imao sexualni odnos sa svojim ženama, a nije imao. (Sahih Buhari, svez. 4., str. 68.; svez. 7., str.29.)

Drugi hadisi tvrde da je uobičavao da ostaje u ramazanskim jutrima nečist (džunub) (Sahih Buhari, svez. 2., str. 232. i 234. ), da je hrkao dok je bio u stanju spavanja, pa bi se probudio i obavljao molitvu bez uzimanja abdesta. (Sahih Buhari, svez. 1., str. 44. i 171.)

Također, čitamo slučaj da je zaboravio tokom molitve, koliko bi rekata klanjao. (Ibid, svez. 1., str. 123.; Ibid, svez. 11., str. 65. )

Nadalje, Božiji Poslanik, s.a.v.a., ne zna kakva ga očekuje sudbina na Sudnjem danu i ne zna šta će biti s njime. (Ibid., svez. 2., str. 171.)

Zatim, on bi mokrio stojeći, a njegov prijatelj bi se udaljavao od njega da ga ostavio nasamo, ali on bi ga vratio da bude blizu njega dok on ne završi mokrenje. (Sahih Muslim, svez. 11., str. 157.)

 

Da, Božiji Poslanik se ponašao prema svojoj supruzi Aiši tako pristrasno da je čak zaduži sve muslimane uključujući i sebe da traže njen lančić koji je bila izgubila. Oni nisu imali vode sa sobom i ljudi su se žalili na račun Aiše, nakon čega je njen otac došao Božijem Poslaniku i nakritikovao je. Ovo se sve događalo dok je Božiji Poslanik, s.a.v.a., spavao na njenom krilu. Evo detaljnog rivajeta: Buhari u svom Sahihu u poglavlju o tejemumu prenosi da je Aiša kazala: “Krenuli smo s Božijim Poslanikom na jedno od njegovih putovanja. Stigli smo u mjesto Bida gdje sam izgubila svoju ogrlicu. Tada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., počeo tragati za njom i ljudi su ga slijedili. Nije bilo u blizini vode za piće, a i ljudi je nisu ponijeli sa sobom. Ljudi su počeli prilaziti Ebu Bekru i govoriti: ‘Ne vidiš li šta je učinila Aiša. Uposlila je Poslanika i ljude da traže ogrlicu dok nigdje u ovom mjestu nema vode.’ Ebu Bekr se zaputio Božijem Poslaniku, s.a.v.a., našavši ga gdje se odmarao glavom naslonjen na njeno krilo (bedro) gdje je i zaspao. On joj je rekao: ‘Zarobila si Božijeg Poslanika i žedne ljude koji ne mogu naći vode.’

Potom je ona rekla: ‘Moj otac me je nastavio kritikovati onoliko koliko je Allah želio da me kritikuje, a onda me svojom rukom počeo udarati na mom bedru. Ništa me nije spriječavalo da se pokrenem osim Allahovog Poslanika koji je spavao na mom krilu. On je spavao do jutra. Okolo nije bilo vode, tako da je Uzvišeni Allah objavio ajet o tejemumu i oni su uzeli tejemum.’”

Asijad ibn Al-Hudej, jedan od vođa, je kazao: “Ovo nije prvi blagoslov na vas o članovi kuće Ebu Bekra.”, a zatim je Aiša kazala: “Mi smo natjerali kamilu na kojoj sam ja obično jahala da ustane, a ispod nje sam našla svoju ogrlicu.” (Sahih Buhari, svez. 1., str. 86.)

 

Može li ijedan vjernik koji je svjestan islama vjerovati da je Allahov Poslanik bio nemaran toliko oko molitve da je uposlio sve muslimane, čak tamo u mjestu u kom nije bilo vode i da oni ništa nemajući uza se tragaju za ogrlicom njegove žene? Da li bi potom ostavio muslimane koji su se brinuli o namazu koji su se žalili Ebu Bekru, a da je on u vrijeme kada su ljudi došli da se žale Ebu Bekru, utonuo u san i to tako da je bio potpuno nesvjestan ulaska Ebu Bekra, njegovih kritika i udaranju kćerke po bedrima. Kako je moguće za Božijeg Poslanika da ostavi ljude da traže ogrlicu pri nedostatku vode u momentu kada je bilo vrijeme za namaz, a da on spava na krilu svoje žene?!

Nema sumnje da je ovaj rivajet izmišljen u toku Muavijinog hilafeta i da nema nikakve osnove. Inače kako bismo objasnili događaj poput ovog u kojem su svi ashabi bili prisutni osim Omera ibn Hattaba, jer on nije znao za tejemum kada je bio upitan za njega, kako prenose Buharija i Muslim u svojim Sahihima u odjelu o tejemumu.

Važna stvar u svemu ovome je da shvatimo da su spletke protiv Božijeg Poslanika, s.a.v.a., bile zlonamjerne, čak do tog stepena kad niko od nas danas, uprkos korupciji i nemoralu (koji se raširio i na moru i na kopnu), osobno ne bio zadovoljan ovakvim oblikom ponašanja i djelovanja. Kako onda može biti dopušteno za najveću ličnost koju poznaje ljudska historija i koja predstavlja osobu koju je Svemoćni i Uzvišeni Gospodar iskušao i učinio je najboljom po ćudi i karakteru.

Po mom mišljenju spletke su već počele nakon Oproštajnog hadža i nakon što je Božiji Poslanik, s.a.v.a., odredio Alija za kao svoga nasljednika na dan Gadir Huma.

Oni koji su žudili za liderstvom znali su da im je jedini način naspram izbora Alija oponiranje i pobuna, ma koliko ih to koštalo, pa makar to značilo vraćanje nazad u staru vjeru.

Stoga, se čini poželjnim interpretiranje događanja koja su počela s oponiranjem Božijem Poslaniku u svim njegovim naredbama. Ovo je počelo s njegovim sprečavanjem oporuke pa do izbora Usame za zapovjednika vojske, do njihove nesklonosti da pristupe vojsci Božijeg Poslanika, s.a.v.a. K tome još, važno je interpretirati događaje koji su uslijedili nakon njegove smrti, od prisiljavanja ljudi da daju prisegu vjernosti i prijetnjama paljevinom imovine disidenata među kojima su bili h. Ali, Fatima, Hasan i Husejn.

Slično ovome je zabranjivanje ljudima prenošenje hadisa Božijeg Poslanika, s.a.v.a., spaljivanje knjiga koje su predstavljale sunnu Božijeg Poslanika, s.a.v.a., do ograničavanja kretanja ashabima da ne bi mogli širiti hadise Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

Dakle, izgleda mi također nužnim spomenuti ubijanje ashaba koji su odbili da plate zekat Ebu Bekru, jer on nije bio halifa kojem su oni u skladu s direktivom Božijeg Poslanika dali prisegu. Treba spomenuti i poricanje Fatiminog prava na imanje Fedak i njenog udjela u humsu (vrsta zekata koja se da je samo porodici Božijeg Poslanika).

 

Odbijajući sve njene argumente slično je i udaljavanje Imama Alija od bilo kakve pozicije ili položaja, a davanje položaja korupcijonistima i munaficima iz Benu Umajada i zabranjivanje ashabima odavanje počasti ostacima Božijeg Poslanika, s.a.v.a., pokušaj da se ukloni njegovo ime iz ezana i izlaganja Medine vojsci nevjernika da u njoj čine šta im je volja, a ovo se kretalo u rasponu od napada na svetu kuću Bejtullah, paleći i ravnajući ga sa zemljom te ubijanje ashaba koji su bili unutar Bejtullaha.

Vrijedi naglasiti ubijanje potomstva Božijeg Poslanika, s.a.v.a., proklinjanje i vrijeđanje njih te prisiljavanje ljudi da to isto čine. Ubijanje i protjerivanje onih koji su gajili ljubav prema Ehli-bejtu i islijedili li ih, do onda kada je Allahova vjera postala izvor zabave, predmet ismijavanja, a Kur'an je postao stvar omalovažavanja. Ova spletka ustrajava do dana današnjega. Njeni uticaji i udari su još uvijek rasprostranjeni u islamskom ummetu i tako će biti sve dok budu postojali muslimani koji su zadovoljni s Muavjjom i Jezidom, koji će pravdati njihova djela na osnovu toga da su oni donosili svoje samostalne sudove (idžtihad) i da ih zato slijedi nagrada od Allaha.

Dokle god bude onih koji pišu knjige i članke protiv šija Ehlul-bejta u haremu Bejtullaha i u sezoni Hadž spletka će se nastaviti i imat će svoj kontinuitet sve dokle Allah bude dozvoljavao.

Ja nisam u stanju da raspoznam cijeli plan, niti da obuhvati sve njegove detalje, ali ću uložiti moje skromne napore u najboljoj namjeri da distanciram Božijeg Poslanika, s.a.v.a., od omalovažavajućih nečasnih predaja koji su njemu pripisani, s ciljem da odbranim njegovu čast i nepogriješivost.

Pokušat ću da uvjerim obrazovane i slobodoumne muslimane da ovaj Poslanik koga je Allah poslao radi upute cijelog ljudskog rada i kojeg je učinio svijetlim mjesecom u mračnoj noći, da je on najveći, najčistiji, najplemenitiji, najuzvišeniji, najsavršeniji čovjek koga je Allah ikad stvorio. Nemoguće nam je šutiti naspram ovakvih predaja. Ovakve predaje nemaju nikakav drugi cilj, osim da unize njegov dignitet i da devalviraju njegov status.

Mi nismo i nećemo nikada biti zadovoljni s ovakvim predajama, čak ako ehli sunnet ve-1-džema'a se bude slagala s njima i ako ih budu prenosili u svojim sahihima i musnedima. Ako se svi smrtni ljudi na zemlji slože se s njima, Allahove riječi: “I ti si zaista najuzvišenije ćudi.”, krajnji je sud, a na stranu to što je sve drugo laž i pogrešna pretpostavka.

Ovo je pozicija šija u vezi vođe i predvodnika svih ljudskih bića, onoga kome je Allah dao moć da oslobađa od sljepila i lutanja, onoga koji vodi čovječanstvo sigurnosti, miru i spokoju, zato razmislite o ovome, vi koji ste razumom obdareni.