Otvoreno pismo indijskom učenjaku gosp. Ebu Hasanu Nadaviju

U ime Allaha Milostivog Svemilosnog

 

Neka je selam na Časnog Poslanika i njegov čisti rod! Neka je selam i Božji blagoslov na Vas!

Ja sam Muhammed Tidžani Samawi, Tunižanin kome se Bog Uzvišeni smilovao Svojom Uputom i nakon dugih traganja i rasprava, vratio porodici Poslanikovoj, s.a.v.a., tj. školi mišljenja Ehli-bejta.

Nakon što sam pripadao malikijskom mezhebu i sufiskom redu tidžanija, koji je priznat u Sjevernoj Africi, tokom jednog putovanja susrevši sa šiitskom ulemom prihvatio sam njihovo učenje. Tako sam upoznao i spoznao Istinu, a potom sam napisao knjigu Summe ihtedejtu, tj. Zatim sam postao upućen, a onda Madžma' ilmi islami, tj. Kompletno islamsko znanje. Sve je to objavljeno na nekoliko jezika i stoga sam i pozvan u posjet Indiji.

Cijenjeni gospodine! Došao sam u Indiju, u kraću posjetu s nadom da ću se susreti sa Vama. O Vama sam mnogo čuo, naročito to da Vaša ekselencija pripada najvećim uglednicima ehli sunneta vel džema'ata. Ali, velika udaljenost i nedostatak vremena su me spriječili u tome. Zato sam se zadovoljio posjetom gradovima Bombaj, Buna, Džebel Pur i drugim u provinciji Gudžarat.

 

Nakon svega što sam vidio tamo, a posebno mržnju i prezir prema svemu što je šiitsko, ostao sam razočaran, tužan i zabrinut.

Čuo sam da ponekad stupaju u obračune, međusobno ratuju i prolijevaju krv nevinih, a sve u ime odbrane načela islama. Čuvši sve to, nisam mogao povjerovati misleći da su to samo pretjerivanja i preuveličavanja. Međutim, ubrzo sam na moje veliko iznenadenje ustanovio da se prljavi i opasni nepriajteljski plan i scenario realizirao na način da muslimani sunnije i šije međusobno ubijaju i uništavaju. Ono što mi je posebno otvorilo oči, bio je moj spor sa nekoliko sunnitskih alima i sa njihovim predvodnikom muftijom Šejh Aziz Rahman, koji se dogodio u džamiji u Bombaju, a na njihov poziv.

 

Samo što sam se smijestio među njih, počeli su sa vrijeđanjima, blaćenjem i ismijavanjem šiitskog mezheba. Htjeli su me tako isprovocirati jer su znali da sam ja autor knjige koji poziva mezhebu ili putu Ehli-beta.

U svakom slučaju, shvativši šta im je namjera pribrao sam se i smiješeći im rekao: “Ja sam vaš gost, a vi ste me pozvali zato da me vrijeđate i psujete? Je li vas islam podučio takvom ahlaku?” Sa potpunom arogantnošću odgovorili su: “Ko si ti, ti nijedan dan u svom životu nisi bio musliman, budući da si šija i da pripadaš šijama.”

Rekoh: “Bojte se Boga, braćo! Naš Bog je isti, poslanici su nam isti, Knjige su nam iste, Kibla nam je ista. Šije vjeruju u Jednog Boga i oni praktikuju islamske propise, slijede Poslanika, s.a.v.a., i njegovu porodicu. Stoga, kako sebi dopuštate da ih držite kao nevjernicima?!”

Oni odgovoriše: “Vi ne vjerujete u Kur'an, vi ste munafici, vi praktikujete teqijju jer je vaš Imam rekao: ‘Teqijja je dio moje vjere i vjere mojih očeva.’ Vi ste jedna obična jevrejska sekta čiji je osnivač Jevrej Abdullah ibn Sebe'.”

Rekao sam smješeći se: “Ostavimo šije, razgovarajte sa mnom, jer ja sam bio prije kao i vi, bio malikija i nakon izvijesnih istraživanja došao sam do uvjerenja da je istina na strani Ehli-bejta, a oni su najdosljedniji i najpriličniji da ih slijedimo. Da li imate namjeru da se sa mnom prepirete i svađate ili ste spremni da me pitate o mojim argumentima i razlozima, jer možda bi jedino tako mogli razumijeti jedni druge?!”

Oni rekoše: “Ehli-bejt su žene Božijeg Poslanika, zar ti ništa ne znaš o tome iz Kur'ana?”

Rekoh: “Sahih Buhari i Sahih Muslim ne govore tako kao što vi govorite.”

Oni su rekli: “Sve što se nalazi u Buhariji i Muslimu kao i drugim sunnitskim zbirkama hadisa, a ide u prilog vašim argumentima, šije su umentnule i ubacile.”

Sa osmijehom rekoh: “Ako su šije mogle ubaciti u vaše sahih knjige, onda vaše knjige ni za vas nemaju vrijednost i značaj, a isto tako i za vaš mezheb koji je utemeljen na tim knjigama.”

 

Šutili su i nisu ništa odgovorili, ali iznenada jedan od njih ponovo započe provokativno: “Ko god ne vjeruje u hilafet Ebu Bekra, Omera, Osmana, Aliju, Muaviju, Jezida, Allah s njima bio zadovoljan, nije muslima.”

Zapanjila me ova konstatacija, koju sam prvi put u svom životu čuo, da onaj ko ne vjeruje u hilafet Muavije i Jezida nema vjere. To me teško pogodilo pa rekoh u sebi: “Hajde, razumljivo je da muslimani budu zadovoljni Ebu Bekrom, Omerom, Osmanom, ali kako mogu biti sa Jezidom?! Ovako nešto sam čuo u Indiji.” Okrenuh se njima i upitah ih: “Slažete li se vi s njegovom konstatacijom?” Oni odgovoriše: “Da!”

Shvatio sam da je beskorisno nastavljati diskusiju s njima jer sam osjećao da me žele isprovocirati svojim spletkama u znak osvete (zbog mojih stavova), možda su poželjeli da me i ubiju pod izgovorom da sam klevetao ashabe, samo Allah zna?!

Vidio sam zlobu u njihovim očima i zamolio sam svoga prijatelja koji me je doveo da me odvede od njih. On me je izveo vani tražeći izvinjenje za ono što se tamo desilo. Naravno, ovaj plemeniti čovjek, koji je organizirao ovaj susret, imao je cilj da sazna istinu kroz ovaj susret. Njegov ime je Šerefuddin, a bio je vlasnik islamske knjižare i štamparije u Bombaju. On je bio svjedokom ovoj diskusiji i stoga on nije krio svoje razočarenje prema ovim ljudima koji su se ubrajali u ulemu.

 

Ostao sam razočaran zbog žalosnog stanja u kojem se nalaze muslimani, posebno oni koji se smatraju ulemom. Pomislih u sebi: “Ako je ulema dostigla ovakav stepen slijepe predrasude, kakvo će onda biti stanje laićkih i džahilskih masa? Tako sam tada shvatio da su bitke i ratovi u kojima je na nedozvoljen način prolijevana nevina krv, skrnavljena čast i dostojanstvo, zapravo, vođeni pod pretekstom odbrane islama.

Ja sam plakao zbog stanja ovih ljudi kojima je Allaha, dž.š., povjerena uloga vodstva i upućivanja ljudi na pravi put. Međutim, svjetlo teško dopire do njihovih srca. U situaciji kada samo u Indiji oko 700 miliona ljudi obožava krave, kipove i druga božanstva mimo Allaha, umjesto da ti muslimani ujedine svoje snage i napore kako bi te ljude izbavili iz zablude i mraka i uputili ih stazama islama, oni, nažalost, sami trebaju uputu i vodstvo.

Upravo, stoga, cijenjeni gospodine, pišem Vam ovo pismo i to u ime Boga Uzvišenog i Svemilosnog, u ime želje našeg Časnog Poslanika, s.a.v.a., i uzvišenih ciljeva islama, kao i zbog istine Uzvišenog koji kaže: ”I držite se čvrsto Allahovog užeta i nikako se ne razjedinjujte.”

 

Od Vas želim, da poput odvažnog muslimana budete smjeli i hrabri, da se na Božijem putu ne plašite ničijeg ukora niti kritike i da se distancinirate od svake vrste fanatizma i nacionalizma i od skupine šejtanskih štićenika. U ime Boga otvoreno ustanite, jer vi ste ti koji nastupate u ime islama, vi ste se Bogu obavezali na to i sigurno Bog neće biti zadovoljan sa Vama ako budete u ulozi nijemih posmatrača i zbivanja oko sebe. Bez sumnje, Uzvišeni Bog će na Sudnjem danu pitati sve vas za sve to što se dešava, bilo to sitno ili krupno. Stoga: “Oni koji znaju nisu jednaki onima koji ne znaju.” (Qur'an)

Svako će biti pitan i odgovoran prema kapacitetu uma koja mu je darovana. Budući da ste Vi vrhovni poglavar, a time i nosilac odgovornosti za upućivanje i vođenje indiske uleme, Vaša odgovornost je veća od drugih.

Vaša dobronamjerna izgovorena riječ može imati dalekosežne pozitivne posljedice na muslimane oko vas, a isto tako Vaša zlonamjera riječ može voditi uništenju tog naroda. Zato, “Bojte se Boga vi razumom obdareni.”

Pošto je Uzvišeni Bog učene odlikovao uzvišenim stepenom odlučnosti: “Allah svjedoči, a i meleci i učeni koji postupaju pravedno da nema drugog Boga osim Allaha”, a i sve nas je obavezao na pravednoost i na istinitost: “Mjerite pravedno i ne zakidajte na vagi”, što neki mufesiri tumače kao da se to odnosi samo na pravdu u materijalnoj sferi (smislu). Međutim, u mezhebskim pitanjima (mes'elema) i u pitanjima vjerovanja (akida) gdje i istinu od neistine nije jednostavno razaznati i gdje pravilan stav može značiti uputu i spas čovječanstvu, poenta spomenutog ajeta može biti svrsihodnija.

Uzvišeni Allah kaže: “O Davudu, Ja sam te postavio namjesnikom na zemlji, pa sudi pravedno i ne provodi se za strastima svojim, jer ćete one skrenuti s puta istine.”

A Časni Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Slijedi istinu, ma koliko protiv tebe bila i govori istinu ma koliko gorka bila.”

Dragi gospodine! Pozivam te Božijoj Knjizi i sunnetu Njegova Poslanikova, s.a.v.a., pa izvolite priznati istinu ma kako ona bila gorka, da bi vam ovo bio dokaz pred Bogom.

Tako vam Boga, da li vi šije smatrate nemuslimanima, da li ste vi uistinu uvjereni da su šije kafiri? Da li sljedbenike Poslanikovog Ehli-bejta koji očituju Božiju jednoću i više od svih ga štuju i veličaju i koji Mu ne prispodjevaju nikakvu sličnost ni s čim, niti ga otjelovljuju u bilo kakvu formu i obliku, za razliku od drugih, koji vjeruju u poslanstvo Muhammedovo, s.a.v.a., i koji na njega donose više blagoslova i salavata od bilo kojeg drugog i koji ga od drugih više cijene i poštuju, jer ga drže nepogrešivim i to čak i prije nego je počeo dobivati objavu - da li su ovakvi sljedbenici islama kafiri?!

Da li su oni koju se pokoravaju Allahu, dž.š., i Poslaniku Njegovom, oni koji vole i slijede najuzoritiju porodicu svoga Poslanika, s.a.v.a., a koje zovu šijama, nevjernici?

Da li ove šije koje namaz drže najvažnijom stvari, koji plaćaju zekat i koji, radi upotpunjavanja poslušnosti Bogu i Poslaniku dodatno plaćaju hums (davanje 1/5 prihoda na ime članova porodice Božijeg Poslanika, s.a.v.a.), oni koji poste ramazan i druge dodatne dane kao dobrovoljni post, koji obavljaju hadž, koji respektuju Božija obilježja, koji poštuju Božije prijatelje, a distanciraju se od Božijih neprijatelja, smatrajući ih neprijateljima svojim, pa da li oni ovakvi imaju status nevjernika?!

Da li su oni koji vjeruju u dvanaest Imama iz Ehli-bejta, onih od kojih je Allah odstranio svaku nečistoću i pogrešku i koje je učinio čistim i bezprijekornim i čiji je dolazak najavljen u hadisima koje bilježe i Buharija i Muslim. Da li su, dakle, nosioci ovih vjerovanja izašli iz islama?!

Da li je baš tako da muslimani nikad nisu vjerovali u imamet i da nisu prihvatili Imame pa bilo to u doba života samog Poslanika, s.a.v.a., ili poslije njegove smrti, pa da danas imamet i Imame tretiramo kao izmišljotinu Iranaca, prijašnjih obožavalaca vatre.

Da li ste vi, doista, uvjereni u nečiji kufr ako on ne prihvaća imamet Jezid ibn Muavije čiji su nemoral i raskalašenost bili poznati i uglednom i običnom svijetu u njegovo vrijeme.

Njegov namoral i pervezni duh dali su dozvolu njegovoj vojsci da se poput divljih hordi, sruče na Medinu, Poslanikov grad, i da tamo naprave nevviđen nered i nasilje, a sve to s ciljem da bi muslimani Medine iskazali njemu privrženost i položili mu prisegu.

U ovom pohodu na Medinu stradalo je na desetine hiljada najboljih ashaba i tabiina, a Jezidovoj vojsci je dozvoljeno da muslimane uzme kao roblje, a njihove žene i kćerke su podvrgavane najgorim poniženjima, tako da je veliki broj djece, njihov broj samo Allah zna, došao na svijet kao rezultat silovanja. A to što je ubio unuka Božijeg Poslanika, s.a.v.a., h. Husejna, što je njegova mrtva usta udarao štapom, što je unuke Božijeg Poslanika učinio robljem, samo za ovo bit će mu dovoljno grijeha za vjeke-vjekova. To je Jezid koji je udarajući po usnama h. Husejna recitovao: “O očevi moji, koji poginuste na Bedru...”, pa sve do: “djeca Benu Hašima (Pejgamber i njegovi potomci) su se igrali vlašću, ali od toga sada nema ni habera, a ni Objava nije nikakva spuštena, to je samo izmišljotina bila.”

On je ovim na najgrublji način porekao poslanstvo Muhammeda, s.a.v.a., i Allahovu Knjigu Kur'an. Da li jošuvijek držite nekog nevjernikom ako se ograđuje od Jezida i njegovog oca Muaviju koji je otvoreno proklinjao h. Aliju i koji je svakog onog ko bi se tome usprotivio ubijao i kažnjavao, i ako je h. Alija za sve muslimane jedan od najboljih ashaba, kao što je to uradio sa Hadžer ibn Adi Kindijem i njegovim prijateljima. Tako je Muavija proklinjanje učinio sunnetom koji je trajao punih sedamdeset godina, unatoč hadisu Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kojeg je i sam znao: “Ko god uvrijedi Alija, povrijedio je i mene, a ko god mene uvrijedi uvrijedio je i Allaha, dž.š.” (Mustadrak Hakim, svez. 3., str. l21.)

 

Tako prenose sahihi ehli sunneta. No, sem ovoga Muavija je u islamu učinio još mnogo proturiječnih djela, kao što je ubijanje čestitih i odanih ashaba, samo zato što nisu pristali da prisilom daju svoju prisegu njegovom sinu Jezidu. U isti red njegovih djela spada i ubistvo (trovanjem) unuka Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Hasana, posredstvom žene po imenu Džuda, kćerke Asasove kao i niz drugih zločina koji se vežu za Muavijno ime, što prenose i historičari ehli sunneta kao i šitski izvori.

Dragi gospodine! Ja ne mislim da ćete sve ovo prihvatiti, a niti mislim ako ovo ne prihvatite da će to značiti smak svijeta i kraj islama. Jer, kada bi to bilo tako, onda ne bi bilo više mjesta ni šerijatskim kriterijima, ni razumu, ni logoci, ni dokazima, ni aksiomima, niti ičemu više. Uzvišeni Allah kaže: “O vi koji vjerujete, bojte se Allaha i budite sa iskrenima.”

Lijepo je pakistanski alim Ebu'l Ala Mewdudi, r.a., u svojoj knjizi Hilafet ve'l mulk (hilafet i kraljevstvo) na str. 106., citirao Hasana Basrija, r.a.: “Muavija je imao četiri karakteristike, svaka od njih pojedinačno je dovoljna za njegovu propast u Džehennemu:

 

1. hilafet je prigrabio za sebe bez dogovaranja (šure) u situaciji kada je još bilo ashaba koji su po odlikama prednjačili nad njim;

 

2. svoj hilafet je prenio na sina Jezida koji je bio pijanica, pokvarenjak (fasik), koji se odjevao u svilu i svirao na bubnju i tanburu;

 

3. tretirao je Zijad ibn Ubeje kao svog sina i pored jasnog hadisa Božijeg Poslanika, s.a.v.a.: ‘Dijete pripada postelji gdje je rođeno (dakle, stvarnom ocu), a za one koji učine preljubu slijedi kamenovanje.’;

 

4. Hadžer ibn Adi Kindija i njegove drugove je pobio. Teško njemu zbog Hadžera i njegovih drugova (i ovo je 3 puta ponovio).”

 

Neka se Allah smiluje Mewdudiju koji je objelodanio istinu i da je htio mogao je navesti ne četiri nego četrdeset i više sličnih Muavijinih karakteristika. Ali su dovoljne i ove četiri koje će ga upropastiti i odvesti u Džehennem.

Možda je pri ovome Mevdudi vodio računa i o osjećajima svijeta koji je godinama podučavan da treba respektovati prethodnike (selef) među kojima su i Muavija i Jezid i koje su godinama blagosiljali u što sam se lično uvjerio u Indiji. Ve la havle vela kuwete ila billahil azim (Nema snage ni moći sem kod Allaha!)

Upravo iz tog razloga ja sam bio osjećajan prema onima koji su me pozvali sa željom da me isprovociraju, pa im iz bojazni za sopstveni život, nisam ništa rekao.

Dragi gospodine! Ja od Vas istinski želim da bez bojazni posvjedočite istinu, jer Allah se ne ustručava da kaže istinu. Ne tražim od Vas da objelodanite Muavijine prijestupe i kobne greške i grijehove.

U tome neće biti nikakva problema, uzet ćemo historiju za svjedoka.

Ono što, također, od Vas očekujem je, da priznaje istinu i da svoje sljedbenike podučite da oni koji ne prihvaćaju imamet niti vodstvo vašeg selefa, ne tretirajau kao kafire, jer, oni su muslimani koji zaslužuju uvažavanje i respekt, u što nema nikave sumnje.

 

Priznajte da su šije tokom cijele historije bili obespravljeni, smo zato što nikada nisu htijeli da prihvate vodstvo onih koji su prokleti, a koje je Allah obilježio u Kur'anu.

Tako Vam Boga, je li grijeh šija u tome što su poslušali naređenje Resulullahovo, s.a.v.a., da slijede Ehli-bejt, koje je on slikovito predstavio poput Nuhove lađe pa ko god se ukrca u nju, bit će spašen, a ko god se suprostavi bit će izgubljen?

Kakav je grijeh šija što su ovu direktivu prihvatili dušom i srcem. Evo tog Poslanikovog govora: “Ostavljam vam dvije skupocijene stvari. Prvo je Allahova Knjiga (Kur'an) i drugo je moja porodica i ako ih se čvrsto budete držali, nikada nećete zalutati.”

A ovaj hadis je vjerodostojan i kod šija i kod sunnija. Kakva sramota, umjesto da im ukažemo poštovanje što nisu nikada iskazali poslušnost kojekakvim vlastodržcima, emirima i kraljevima, već su ostali odani Poslaniku, s.a.v.a., i njegovoj porodici. Ovo ne samo što nije pošteno, već je i neracijonalno.

 

Cijenjeni gospodine! Ostavimo se suhoparne i besplodne priče koja nije utemeljena ni na kakvim valjanim dokazima i argumentima, poput onih da šije imaju poseban (drugačiji) Kur'an, da oni h. Aliju smatraju Božijim Poslanikom, ili da je munafik Abdullah ibn Sebe utemeljio šiizam, o čijoj vjerodostojnosti razumna islamska intelegencija ne pridaje vrijednost. To su podvale i tendenciozne laži. Bog je Svjedok tome, da su njihovi fabrikanti dušmani islama i muslimana. Ova pojava je nastala isključivo kao odraz slijepog fanatizma i zlobne tendencioznosti.

Poštovani gospodine! Ja Vas pitam zar nije ulema iz Indije čula da je na Al-Azharu, prije trideset godine donesena fetva kojom se muslimanima dozvoljava da uvažavaju i izučavaju šitski mezheb. Bilo je među velikom ulemom Al-Azhara i onih koji su smatrali da je đzaferijski fikh bliži islamskom duhu od ostalih mezheba koji se koriste njime i profitiraju iz njega. Jedan od tih velikih alima je i Muhammed Šeltut, koji je svojevremeno bio i rektor Al-Azhara, a koji se veoma pozitivno izjasnio u pogledu đzaferijskog mezheba (šije imamije). Može li se reći da ulema ovog ranga nije poznavala ni islam ni muslimane, a da je ulema Indije od ovih učenija i više obavještenija? Ne mislim baš da tako rezonujete.

Cijenjeni gospodine! Ja imam nade u Vas, moje srce je puno ljubaznosti i srdačnosti prema Vama.

 

Za mene je kao i za vas nekada istina bila prekrivena velom tajne i ja sam nekada bio daleko od Ehli-bejta, ali me je Allah nakon zablude uputio pa sam se oslobodio prijašnjih zabluda, predrasuda i slijepog ponašanja. Spoznao sam tada da izuzetno veliki broj muslimana živi s pogrešnim uvjerenjima zbog uticaja zle propagande, tendencioznih glasina i od shvatanja istine je daleko. Upravo te izmišljene glasine su razlozi da je većina tog svijeta spriječena da stigne do lađe spasa Ehli-bejta, nosioca sunneta Božijeg Poslanika, s.a.v.a., a umjesto toga se usmjerava na rat protiv čvrstog Allahovog užeta (jedinstva) kao što i sami znate. Nekih većih razlika izmedu šija i sunnija nema, osim u slučajevima koji su se desili poslije smrti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kada su nastale nesuglasice i sporovi oko hilafeta, kada su se pojavila oprečna mišljenja među ashabima koja su ponekad bila toliko radikalna da su ashabi jedni druge proklinjali ili su se medusobno ubijali i vodili međusobne ratove.

Pa ako su razmirice među muslimanima razlog njihovog izlaska iz dina, asahabi su ponajviše krivi za to stanje. Ja i ne očekujem da ćete sa mojim mišljenjem biti zadovoljni. Ja očekujem od Vas da šije ne tretirajte otpadnicima od vjere, jer kao što šije izražavaju svoje poštovanje i divljenje prema Ehli-bejtu, slično tako i sunnije iskazuju svoj respekt prema ashabima. Koliko je razlika sada izmedu ova dva stava?

Pa ako su šije pogriješile, onda je i ehli sunnet bez sumnje u grešci, jer svi ashabi su Ehli-bejt držali odabranijim od sebe i na Ehli-bejt su donosili salavate i blagoslove kao što su to donosili i na Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i nemamo ni jedan slučaj da je neki od ashaba sebe uvrstio u Ehli-bejt.

Sada je, dakle došlo vrijeme da se historijska nepravda učinjen šijama (sljedbenicima Ehli-bejta) otkloni i da se sa s njima, na osnovu bogobojaznosti, uspostavi prijateljstvo, brastvo i lijepa saradnja. Jer, dosta je svjesne smutnje, krvoprolića u muslimanskom ummetu.

Neka Bog pomogne da uz Vaše posredovanje dođe do uspostave brastva i jedinstva među muslimanima, da uz Vaše posredovanje zarastu otvorene rane, vatra smutnji ugasi, a šejtan i njegovi štićenici budu poraženi i da Vi na taj način, kod Boga Uzvišenog budete upisani u iskrene, a to govorim posebno stoga, što sam čuo da ste Vi jedan od potomaka Ehli-bejta (sejjid), a Vaš iskreni trud može biti razlog da budete proživljeni među njima. Bože naš, pomozi i nas i njih u onome što je dobro i učini nas uspiješnim. Daj nam u konačnom staništu mjesto među tvojim iskrenim robovima!

Ujedno s ovim pismom, šaljem Vam i svoju knjigu Zatim sam postao upućen s nadom da će Vam ona u ovom planu biti prihvatljiva.

 

Ve selamu alejkum ve rahmetullah ve berekatuhu!

 

Vaš Muhammed Tidžani Samawi Tunisi