O dva Sahiha: Buhari i Muslim

 

Ove dvije zbirke su toliko važne za ehli sunnet vel džema't da one predstavljaju za njih, generalno, dva temeljna i referentna djela za svaku vjersku studiju. Za neke je, međutim, postalo teško da izvješćuje o odabranim hadisima, kontradikcijama i sumnjivim stvarima koje su otkrili tako da ih oni prihvataju odbojno. Oni to ne otkrivaju ljudima ili zbog straha od njih ili straha za njih. Jer u duše ljudi je polahko uliven respekt i poštovanje prema ove dvije knjige, kako od učenjaka tako i od svijeta uopće.

Ako ih podvrgnemo kritici i donosemo neke navode protiv njih, to činimo samo zato da oslobodimo odgovornosti našeg Vjerovjesnika i da uklonimo svaku sumnju s njegove nepogriješivosti i neprikosnovenosti. Ako neki ashabi nisu pošteđeni kritika i osuda onda zasigurno Buhari i Muslim nisu vrijedniji da budu privilegovaniji od onih koji su bili bliže nosiocu Poruke.

Naš cilj je samo zaštita Božijeg Poslanika, s.a.v.a., od onoga što mu se lažno pripisuje i skrnavi njegova bezgriješnost, neprikosnovenosti i najveće učenosti. Mi znamo da ga je Uzvišeni Allah izabrao da bude milost svim svjetovima i da ga je poslao i ljudima i džinima. Nema sumnje da i Allah od nas traži odbranu njegova digniteta, njegove svetosti od laži i od bilo kakvih optužbi i kleveta.

Kao rezultat ovoga, mi i svaki musliman smo obavezni da obdijemo sve što oponira njegovom visokom moralu i karakteru i svim njegovim vrlinama-i da odbacimo sve što narusava njegovu bezgrijesnost ili njegov časi lik pa bez obzira odakle i od koga to dolazilo.

Ashabi, tabiini, Imami, hadiski učenjaci i svaki musliman, ustvari cijelo čovječanstvo, svjedoče njegovu superiornost i uzvišenu vrlinu. Oni koji ga kritiziraju, to su oni koji mu oponiraju ili oni koji su opsjednuti predrasudama u odnosu na sve novo. Ali, Allahovo zadovoljstvo je naš cilj, zadovoljstvo našeg Poslanika je naša nada. On je naš istinski kapital i riznica posebno na Sudnjem danu kada neće koristiti ni imetak ni djeca i ništa izuzev čista srca.

Usprkos svemu ovome, na nama je da podržimo i pomognemo istinske vjernike da upoznaju status i moć Allaha i Poslanika Njegova, s.a.v.a., prije nego upoznaju moć svojih vladara, halifa, i sultana.

Ja vas pozivam na ustrajnost i strpljivost naspram žestokih napada, kao što su mene optužili za nevjerovanje i otpadništvo od vjere. Kada sam kritikovao Buhariju zbog njegovog hadisa u kojem je Musa, a.s., navodno udario meleka smrti Azraila i izbio mu oči. Rečeno mi je : “Ko si ti da kritikuješ Buhariju?” Oko mene se digla tolika buka i graja kao da sam kritkovao ajet iz Allahove knjige.

Uistinu ukoliko istraživač oslobodi sebe od predrasuda, slijepe imitacije i fanatizma naći će iznenađujuće stvari u Buhariji i Muslimu koje dolikuju samo beduinskom dekadentnom nivou svijesti i vjerovanja koje se isprepliće s bajkama i legendama. Njegova svjest i misli oslanjaju se na sve što je čudno. To samo po sebi ne mora biti greška, i mi ih (tj. beduine i slične njima) ne osuđujemo za njihovu mentalnu nezrelost, jer su oni živjeli u dalekom vremenu, a ne u vremenu kompjuterske tehnologije i elektronike.

Međutim, mi također ne želimo da ti nanosi prošlosti budu pridodati Vjerovjesniku, s.a.v.a., jer između toga dvoga postoji ogromna razlika. On je onaj kojeg je Allah poslao među nepismene da ih poduči Knjizi Mudrosti, jer on je pečat poslanika, i da ih očisti, da ih poduči Knjizi i Mudrosti, jer je on pečat poslanika i vjerovjesnika i Allah ga je podučio znanjima svih njegovih prethodnika i dao mu nova znanja.

Skrenuo bi pažnju cjenjenjom čitaocu da sve što je prenesno u Buhariji ne znači da je preneseno od Resulullaha, s.a.v.a., nego se dio toga odnosi na mišljenje i stavove pojedinih ashaba. Ima čitaoca koji misle da su to misli Resulullahove, a u stvari nisu. Evo nekoliko primjera:

U “Knjizi o ratnom lukavstvu” u “Poglavlju o braku”, svez. 8., str. 62., Buhari prenosi u svom Sahihu od Ebu Hurejre da je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Djevojka se ne može udati dok se ne zatraži njena dozvola i djevojka udavana dok ne bude konsultovana.” Rečeno je: “O Poslaniče kako ćemo mi znati za njenu dozvolu?” On odgovori: “Ako ona prešuti.” Neki od ljudi su kazali: “Ako nije zatražena djevojkina dozvola i njoj se ne udaje, ali je neki čovjek obmane dovodeći dva lažna svjedoka i tvrdeći da je to učinio uz njen pristanak i kadija (sudac) to prihvati valjanost tog braka iako taj čovjek zna da je njegovo svjedočenje lažno, tada nema štete u tome ako se on sastao sa njom, to je sada legalan brak.”

Procijenite Buharijinu predaju (nakon poslanikova hadisa) “i neki ljudi su rekli”, zašto nama trebaju izjave nekih ljudi (i to nepoznatih) koji još uvjek tvrde da je brak sklopljen prevarom legalan?! Čitalac može pomisliti da je to Poslanikovo mišljenje, što nema veze s njim.

Drugi primjer, u “Knjizi o početku stvaranja” u “Poglavlju o odlikama muhadžira i njihovoj superiornosti”, svez. 4., str. 203., Buhari izvješćuje u svom Sahihu od Abdullaha ibn Omera koji je kazao: “Za Poslanikova vremena mi nikada nismo smatrali jednakim nikoga Ebu Bekru, nakon njega Omeru, potom Osmanu, a poslije njega više nikoga među ashabima nismo smatrali superiornijim od ostalih.”

Ovo je mišljenje Abdullahu ibn Omera, i niko ne odgovora za valjanost sadržaja rečene predaje do on sam. Inače kako je moguće da Ali ibn Ebi Talib koji je bio najbolji nakon Božijeg Poslanika ne bude ni po čemu odlikovan u odnosu na druge. Naravno, ovo je lični stav Abdullaha ibn Omera koji je ovaj svoj iskaz potvrdio kasnije i na djelu nikada ne davši prisegu Aliju i nikada ga nije prihvatio za svog vođu, što prema jasnom hadisu (ranije citiranom) vodi u nevjerstvo.

(El-Savaikul Muhrika, Ibn Hadžer, str. 107.)

Hazreti Ali je onaj za koga je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Ali je sa istinom i istina je s Alijem.” 

(Sahih Tirmizi, svez. 5., str. 297.; Hakim, Mustadrek, svez. 3., str. 124.)

 

Umjesto toga mi nalazimo Abdullaha ibn Omera kako daje prisegu neprijatelju Allaha, Poslanika i vjernika Hadžadž ibn Jusufa pokvarenom i nemoralnom čovjeku. Ne želimo da se još jednom vraćamo ovoj temi, ali smo učinili samo nakratko da biste shvatili karakter Buharije i drugih sličnih njemu. On unosi ovu predaju u “Poglavlje o odlikama muhadžira”, kako bi sugerirao čitaocu kao da je to Poslanikov stav, dok se u stvari radi o mišljenju Abdullaha ibn Omera deklarisnog Alijevog neprijatelja.

Mi ćemo dokazati razboritom čitaocu poziciju Buharije u svemu u vezi s Ali ibn Ebi Talibom i koliko se on trudio da sakrije njegove vrline i da plasira njegove greske koje mu je sam pripisivao.

Buhari prenosi u svom Sahihu u “Knjizi o početku stvaranja” u “Poglavlju koje se donosi od Humejdija preko Muhammeda ibn Kasira, potom Sufjana, a ovaj od Džami ibn Ebi Rašida preko Ebu Ja'la i Muhammeda ibn Hanefije koji je kazao: “Rekao sam svome ocu (hazreti Aliju): ‘Ko je najbolji čovjek poslije Resulullaha, s.a.v.a., ?’ On odgovori: ‘Ebu Bekr.’ Ja upitah ponovo: ‘Pa onda.’ On reče: ‘Onda Omer!’ Bio sam iznenađen da će on sada reći Osman, pa mu rekoh: ‘Onda ti.’ On reče: ‘Ja nisam niko osim običan, jedan među muslimanima.’”

Oni su pripisali ovaj hadis Muhammed ibn Hanefiji sinu Imama Alija. To je slično onome ranije rečenom od Ibn Omera.

Zaključak u Buhariji je na kraju da se Ibn Hanefija plašio da će njegov otac reći: “Osman je treći.”, ali umjesto toga njegov otac je rekao: “Ja nisam niko do običan, jedan među muslimanima.” Ovo bi naprosto trebalo značiti da je Osman bolji od njega, jer nikoga do ehli sunneta ne tvrdi da je Ali jedan obični među muslimanima. Umjesto toga kao se to iz rečenog vidi, oni smatraju da je superironost Ebu Bekra i Omera neupitna a da je Osman treći, a ostali su međusobno slični i jednaki.

Ne iznenađuje li vas ovi hadisi koje prenosi Buhari? Sve to vodi jednom cilju, a on je poricanje bilo kakvih značajnih vrlina Ali ibn Ebi Taliba. Da li to znači da je Buharija uglavnom pisao sve ono što je trebalo zadovoljiti vladare Benu Umejje, Benu Abbas i sve druge koji su nastojali devalvirati Ehli-bejta? Ovo su očigledni dokazi za one koji žele da shvate istinu.