Fatima je dio Poslanika (s.a.v.a.) i Poslanik je ljut kada je ona ljuta

 

U svezku 4., u “Knjizi o početku stvaranja” u poglavlju “o Fatiminim vrlinama”, Buhari prenosi od Abu Velida ovaj od Ibni Ujajne, ovaj od Amra Ibn Dirara, ovaj od Malika, ovaj od Misvera ibn Muharima da je Božiji Poslanik kazao:

 

“Fatima je dio mene i ko god naljuti nju naljutio je mene. Fatima je dio mene i što god je njoj odvratno odvratno je i meni i ko kod je povrijedi povrijedio je i mene.”

 

Ako Poslanik Božiji postane ljut, kada njegov dio, Fatima-Zehra, postane ljuta i ako on pati kada ona pati, iz toga jasno proizlazi da je ona sačuvana od svih pogrešaka, u protivnom ne bi bilo dozvoljeno Poslaniku da kaže nešto poput ovoga. Ovo je i stoga što je dozvoljeno uzrokovati patnju i ljutnju nekog ko čini nepravdu, i uniženje tuđeg statusa, jer islamsko pravo – šeriat, ne opravdava nikoga za skretanje s osnovnog pravca pa ma kakve on formalne veze imao, bio aristokrat ili sluga, bio bogat ili siromašan. Ako je stvar takva kako se iznosi pa ko je onda Ebu Bekr da može povrijediti Fatimu-Zehru i da pri tome nema nikakva obzira prema njenoj ljutnji? Uistinu on ju je držao ljutom sve do njene smrti. Ona je bila povrijeđena i zbog toga ga je izbjegavala sve dok nije preselila, moleći protiv njega u svakoj dovi, kako to prenosi u historiji Ibni Kutejba i drugih historičari.

Uistinu, ovo su gorke i mučne činjenice koje tresu stubove i drmaju našu vjeru. Nepristrasan istraživač, odan istini i stvarosti, nema alternative osim da prizna da je Ebu Bekr nepravdu učinio Zehri i uzurpirao njena prava. Bilo je moguće njemu kao halifi da joj izađe u susret i zadovolji njene zahtijeve. Ovo tim prije što su se Allah, Njegov Poslanik svi vjernici među kojima je bio i Ebu Bekru osvjedočili u njenu istinoljubivost. No dnevna politika je učinila svoje da su iskreni postali lažovi, a lažovi istinoljubivi.

 

Da, to je bila spletka smišljena zato da se porodica Poslanika eliminše s pozicije za koju je bila odabrana od Allaha, dž.š. Počelo je sa udaljavanjem h. Alija od hilafeta, potom bespravne zapljene nasljedstva h. Fatime, odbijanjem njenog svjedočenja s indignacijom i poniženjem tako da prema njoj ne ostane nikakav respekt među muslimanima. To je završeno ubistvima h. Hasana i h. Husejna, i sve njihove djece i uzimanjem njihovih žena ratnim robljem, kao i progonima i ubijanjima njihovih simpatizera. Možda su se ove spetke nastavile do dana današnjeg, njihova djela se ozakonjuju, a plodovi njihovih spletki još sazrijevaju. Posigurno svaki slobodni mislilac, musliman neopterećen predrasudama, shvatit će, kada pročita historijske knjige i kada razluči istinu od neistine, da je Ebu Bekr bio prvi koji je počeo s nepravdom prema Ehli-bejtu. Čak je čitanje Buharije i Muslima dovoljno da se nepristrasan tragalac suoči s istinom.

 

Buharija i Muslim priznaju da je Ebu Bekr vjerovao svakom običnom ashabu ako bi mu se za nešto obratio. Ali je odbijao da prihvati uvjerenja od h. Fatime prvakinje Dženeta, pa je potom odbio svjedočenje h. Alija i Umm Ajman! Pogledajmo još šta Muslim i Buharija imaju kazati.

 

Prenosi se u 3. svezku Buharije u “Knjizi svjedočenja”, u poglavlju “o onome kome je naređeno da ispunjava obećanja”, također, i u Muslimu u “Knjizi o vrlinama” u podnaslovu “Božiji Poslanik nikada nije za nešto upitan a da to nije dao”, da je Džabir Ibn Abdullah kazao:

“Nakon što je Božiji Poslanik umro, neko imanje je dospijelo Ebu Bekru od Ala ibn Hadramija i Ebu Bekr je kazao: ‘Ko god je dao neku pozajmicu Poslaniku ili ima neko potraživanje od njega neka dođe nama.’ Džabir je kazao: ‘Ja sam rekao: ‘Božiji Poslanik mi je obećao da će mi dati to i to, i tri puta raširo svoje ruke.’’ Džabir je potom kazao: ‘I on je izbrojao 5 stotina dinara, potom još 5 stotina i još 5 stotina i dao mi u ruke.’”

 

Može li iko upitati Ebu Bekra zašto je vjerovao Džabir ibn Abdullahovoj tvrdnji da je Poslanik obećao da će mu dati ovo i ono i da mu je potom napunio ruke sa 3 puta po 500 dinara, i to bez traženja od njega ikakva svjedoka?

Da li je Džabir Ibn Abdullah bio pobožniji od Fatime pravakinje svih džennetskih žena. Čak je od svega gore navedenog još čudnije da je Ebu Bekr odbio svjedočenje i h. Alija kojeg je Allah očistio od svake nečistoće i na koga je donošenje salavata obaveza za svakog muslimana slično kao što je to i na Božijeg Poslanika. Za onoga prema kojem je Poslanik ljubav izjednačio s vjerom i prema kojem je mržnju izjednačio s nevjerovanjem. (Sahih Muslim, svez. 1., str. 61.; Sahih Tirmizi,svez. 5., str. 306.; Sunen-Nesa'i svez. 8., str. 116. )

 

Nadalje, Buharija prenosi drugi događaj koji nam da je cjelovitu sliku o tlačenju Fatime-Zehre i njenog Ehli-bjeta. Iz “Knjige o darovima i vrlinama i strogom podsticanju na davanje darova ili milostinje”, Buhari prenosi u svom Sahihu da je pleme Suhajb koje je Klient od Ibn Džad'ana, uložilo zahtjev za dvije kuće i sobu tvrdeći da ih je Poslanik Božiji dao Suhajbu. Ibn Mervan je pitao:

“Ko će posvjedočiti kao svjedok na vlastitu odgovornost?” Oni su kazali: “Ibn Omer.” Tako su ga pozivali i on je potvrdio da je Poslanik, s.a.v.a., dao Ibni Suhajbu dvije kuće i sobu. Mervan je tako bazirao svoju presudu na Ibni Omerovom svjedočenju.” 

(Sahih Buhari, svez. 3., str. 143. )

 

Pogledajte muslimani svjedočenja koja favorizuju jedne, a zapostavljaju druge! Nije li to nepravda i nasilje? Ako je svjedočenje Ibn Omera u prilog neke obične stranke validno sada sami odgovorite zašto svjedočenje Ali Ibn Taliba i Ajman nije nije bilo dostatno? Nije li po svim propisima svjedočenje jednog čovjeka i jedne žene jače nego svjedočenje samo jednog čovjeka ukoliko želimo da ispunimo kur'ansku normu u pogledu broja svjedoka. Ili je u pitanju to da da su sinovi Suhajbovi bili jači u njihovim zahtijevu nego što je to h. Fatima; ili je pak Ibn Omer u očima sudaca jači svjedok od h. Alija.

Što se pak tiče Ebu Bekrovog odbijanja zahtijeva h. Fatime na nasljedstvo Božijeg Poslanika, s.a.v.a., ona je Ebu Bekrovo pribjegavanje hadisu (po kome se poslanici ne nasljeđuju) pobila kur'anski argumentom, argumentom u odnosu na kojeg se sve stvari trebaju vagati, a koji se temelji na pouzdanoj Poslanikovoj predaji: “Sve što vam dođe od mene podvrgnite Allahovoj knjizi, pa ako se slaže s njom prihvatite to, ako se pak, ne slaže odobacite to.”

Nema nikakve sumnje da je ovaj hadis u kontradikciji s brojnim kur'anskim ajetima. Ima li iko od muslimana u cijelini da se upita: Da li je samo jedno svjedočenje Ebu Bekra jače od svih drugih rivajeta i od argumanta Knjige Božije? I zašto su svjedočenja od Fatime i Alija, koja su se podudrala s drugim predajama, s razumom, s Božijom Knjigom odbijena?

 

I na kraju krajeva ma kako simpatizeri i branioci Ebu Bekra dokazivali njegov visok položaj, taj status nikada nije bio viši od položaja h. Fatime (prvakinje svih žena) niti veličine h. Alija kojeg je Allahov Poslanik odlikovao na drugim u svim poljima. Prisjetimo se dana kada se Božiji Poslanik obraćao ashabima riječima da će dati zastavu onome ko voli Allaha i Njegova Poslanika i kojeg vole Allah i Njegov Poslanik. Svi su žudili da zastava bude data u njegove ruke, ali je ona dospijela nikome drugom do Ali ibn Talibu. (Sahih Buhari, svez. 4., str. 5, svez. 4., str. 20.)

 

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je kazao: “Ali je od mene i ja sam od njega i on je zaštitnik i skrbnik svakog vjernika poslije mene.”(Sahih Muslim, svez. 7., str. 121. )

 

Međutim, mnogi ekstremisti mogu sumnjati u autentičnost svih ovih hadisa, ali ne mogu poreći obaveznost donošenja salavata na h. Alija i Fatimu isto kao što to donose na Poslanika u svakom svom namazu. Ne mogu poreći da su Ebu Bekr, Omer, Osman i svi oni kojima je navodno obećan Dženet, bili primorani da donose u svakoj molitvi salavate na Muhammeda, s.a.v.a., i njegovu porodicu koja je pročišćena od svih nečistoća i nedostataka, kako je to preneseno u sunitiskim Sahihima poput Buharije (Sahih Buhari, svez. 6., str. 27.) , Muslima i drugim.

 

Ovo je dostiglo tačku da je Imam Šafi kazao: “Molitva onoga ko ne donese na tebe salavat je ništavna.”

Ako je dozvoljeno slagati i poreći prava ovih časih članova porodice Ehli-bejt, tada se možemo slobodno oprostiti sa islamom. Ako ih upitate zašto ponovo insistiraju na ispravnosti Ebu Bekrove presude, reći će da je on bio sudac, a sudac presuđuje kako on misli da je najbolje, tako da je on uvjek u pravu. Tako je pravo jakog slično pravu lava, koje proizlazi iz njegovih očnjaka i njegovih kandži.

Kreni sa mnom, čitaoče, da bi ti vjerodostojnost ove tvrdnje bila jasnija. Pogledaj u kakvu kontradikciju upada Buharija u svom Sahihu tretirajući pitanje nasljedstva. Dakle, Buharija prenosi da je Ebu Bekr prenio sljedeći hadis: “Mi smo skupina poslanika i mi se ne nasljeđujemo, što god ostane iza nas je sadaka.”

Ovo je hadis u kojeg vjeruju sve sunnije, i na osnovu njega oni donose dokaz da Ebu Bekr nije dužan ispuniti Fatimin zahtijev.

Ono što dokazuje bezvrijednost ovog hadisa je to da su osim h. Fatime i žene Poslanikove, majke pravovjernih od Ebu Bekra također zatražila svoje pravo u nasljedstvu Poslanikovom. Tako Buhari upada u vlastitu kontradikciju kada potvrđuje da je Omer Ibn Hattab razdjelio Poslanikovo nasljedstvo njegovim ženama. Za ovo u “Knjizi o namjesništvu” u poglavlju “o raspodjeli sljedovanja”, Buharija prenosi od Nafija, ovaj od Abdullaha ibn Omera da je Poslanik zaključio ugovor sa ljudima Hajbera o korištenju zemlje za obrađivanje pod uslovom da pola pripada njima, a pola zajednici.

 

Poslanik, s.a.v.a., bi uobičavao dati svakoj od svojih žena po 100 vasaka (količina za žitarice), 80 vasaka hurmi, i 20 vasaka ječma. Kada je Omer postao halifa on je ponudio ženama Poslanikovim izbor između posjedovanja zemlje i vode ili prijašnjih slijedovanja u namirnicama. Neke su odabrale zemlju, a neke namirnice, a Aiša je odabrala zemlju. (Sahih Buhari, svez. 3., str. 68. )

 

Ova predaja jasno pokazuje da je Hajber bio stvar nasljedstva Božijeg Poslanika, baš onako kako je Fatima tražila svoj udio u njemu, a Ebu Bekr odbio njen zahtijev na osnovu tvrdnje da je to nasljedstvo Poslanikovo koje se ne nasljeđuje.

Iz hadisa se očigledno vidi da je Omer zemlju s Hajbera, nasljedstvo Poslanikovo bio spreman podjeliti ženama Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i da su neke od njih prihvatile svoj udio u zemlji.

Ako je Poslanik zabranio nasljeđivanje kako je onda Aiša uzela svoj dio? I kako je moguće da Fatima ne dobije svoj udio?

 

Dajte nam mjerodavano tumačenje ovoga o vi ljudi od razuma, bićete posigurno nagrade i blagoslova hvale vrijedna zaslužni. K tome još, kako je Aiša prisvojila gotovo cijelu kuću, za razliku od drugih njegovih žena? Ona je bila ta koja sahranila svoga oca u kući Božijeg Poslanika, potom je sahranila i Omera do njega, a h. Husejnu je zabranila sahranu njegovog brata h. Hasan, a pored njegova djeda, da bi joj Ibni Abas na sve to kazao: “Ti si zajahala devu (asocijacija na bitku oko devei - op. prev), danas si zajahala magarca (jer je na magarcu izašla pred dženazu h. Hasana da srpiječi njen ukopo pored Poslanika), ti ćes ako preživiš zajahati i slona, imala si pravo samo na devetinu miraza od 8 dijelova, ali ti činiš što god se tebi sviđa.”

U svakom slučaju je ne želim da otežam s ovom temom, jer to treba ostaviti istraživačima da se obrate analima historije, no nije zgoreg podsjetiti se na govor h. Fatime-Zehre upućenog Ebu Bekru i drugim istakutim ashabima koji su bili prusutni, tako da se ispuni kur'ansko načelo da onaj ko strada bude sa znanjem i također, da je onaj ko se spasi bude nakon očigledna dokaza.

U kur'anu se kaže: “Da li ste vi svjesno zanemarili Knjigu Božiju i svjesno je bacili iza svojih leđa?”

“I Sulejman nasljedi Davuda...”

Pa se u pogledu Zekerija, a.s., kaže: “Daj mi od sebe nasljednika koji će nasljediti mene, porodicu Jakubovu i učini ga moj Gospodaru jednim od onih kojima ćeš biti zadovoljan.”

“Oni koji su u srodstvu po rođenju (krvnom srodstvu) oni će nasljeđivati jedni druge u skladu sa Allahovim propisom.”

“Allah vam zapovijeda da vaša muška djeca uzmu dva dijela od ženske dijece!”

“Naređuje vam se ako vas zadesi smrt napravite valjanu raspodjelu imanja i svojim roditeljima i svojim najbližim rođacima na propisan nacin! Ovo je dužnost na one koje su pobožni.”

Da li je vama dostavljen poseban ajet koji lišava mog oca od spomenutih obaveza?

I da li ste vi vise učeni od moga oca i njegovog amidžića (tj. Alija). Kada su u pitanju tumačenja jasnih i dvosmislenih ajeta ili hoćete da kažete da se ljudi različitih vjera ne nasljeđuju (hoce reći: smatrate li mene i mog oca pripadnicima razlicitih vjera - op.prev).

 

Sve što činite bilježi se, pečati se i čekat će vas to na Sudnjem danu! Da, najbolji sudija je Allah, najbolji vođa je Muhammed, s.a.v.a., a naročit dan će biti Sudnji dan kada će svi koji su lagali biti gubitnici.”