Ebu Bekr ustupa hilafet svom prijatelju Omeru čineći tako očigledan prekršaj jasnog teksta

 

U pogledu ove stvari Imam Ali je rekao:

“Pazite! Tako mi Boga, sin Ebu Kuhafe ogrnuo se njime. A doista, znao je da je moj položaj spram njega bio jednak položaju osovine u odnosu na ručni mlin. Obilje vode otiče od mene, a ptica ne može uzletjeti do mene. Stavio sam zastor spram hilafeta i držao se odjeljenjim od njega. Potom sam počeo misliti da li bi trebalo napasti ili mirno trpjeti zasljepljujuću tminu patnji u kojoj su odrasli malaksali, a mlađi ostarjeli, dok vjernik istinski djeluje pod teretom sve dok ne susretne Boga. Našao sam da je ustrajnost u tome bila mudrija. Usvojio sam, zato, strpljenje, iako iako je bilo bockanja u oku i gušenja u grlu. Gledao sam otimanje nasljedstva moga sve dok je prvi išao putem svojim, ali je nakon sebe hilafet predao Ibn el-Hattabu.

Čudno je da se za života želio osloboditi hilafeta, ali ga je za drugoga potvrdio nakon smrti svoje. Ta su dvojca, u što nema sumnje, dijelila vime njegovo strogo među sobom. Taj je stavio hilafet u ogradu čvrstu, gdje je govor bio ohol i gdje je dodir bio grub.”

Staza rječitosti, govor 3.

 

Svaki tragalac i istraživač zna da je Allahov Poslanik izabrao Ali ibn Taliba za halifu prije svoje smrti. Većina najznačajniji ashaba među kojima sa Ebu Bekr i Omer znaju za to dobro.

(Imam Gazali, u svojoj knjizi Sirrul-Alimin; Šarh Nehdžul-belaga, Muhamed Abduh, svez. l., str. 84-87)

 

Upravo zbog ovoga Imam Ali bi uobičavao kazati: “A doista, znao je da je moj položaj spram njega bio jednak položaju osovine u odnosu na ručni mlin.”

Možda je ovo bio razlog da su Ebu Bekr i Omer zabranili prenošenje hadisa od Poslanika, s.a.v.a., kao što smo to prikazali u prethodnom poglavlju, oslanjajući se isključivo na Kur'an.

Kur'an iako govori o nasljeđivanju direktno ne spominje ime Alija, kao i hadisi. Međutim, sadrže egzaktno spominjanje Alijevog imena kao što je to na primjer sljedeći hadis:

“Kome god sam ja vođa i Ali mu je vođa.”, ili na drugom mjestu: “Ali je u odnosu na mene ono što je Harun bio za Musa.”, ili: “Ali je moj nasljednik i halifa poslije mene.”, ili: “Ali je od mene, a ja sam od njega i on je vođa svakog vjernika nakon mene.”

( Sve ove hadise prenese Taberi u Rijedul nazara i Nesai u svom al-hasa'is i Ahmed ibn Hanbel)

 

Ovo sve nam pomaže da pojmimo stepen uspiješnosti zabrane širenja hadisa kao i razlog njihovog spaljivanja, ili pak način zauzdavanja ljudi da čak ni ashabi nisu smjeli spomenuti hadise, kako smo to vidjeli iz izvještaja od Karza ibn Ka'ba.

Ova restrikcija na hadise se nastavila 15 godina, tj. do kraja hilafeta prve trojice halifa, do početka hilafeta h. Alija. Tada vidimo ashabe kako se na jednom skupu prisjećaju hadisa “Gadir Hum”. Tridestorica od njih su posvjedočila taj događaj, a sedamnaestorica od njih su bili veterani s Bedra.  (Ibn Hanbel, svez. 1., str. 119.; Ibn Asakir, Ta'rih Dimšek, svez. 2., str. 7.)

 

Ovo je jasan dokaz da ovi ashabi ne bi spomenuli događaj na Gadir Humu da ih h. Ali nije pitao o tome. Da h. Ali nije postao halifa i da nije imao u rukama moć i vlast ashabi bi ostali njemi, iz straha od sankcija.

Ovo se stvarno dogodilo u slučaju nekih od ashaba kojima strah i zavidnost nisu dozvolili da iskažu svoje svjedočenje o “Gadir Humu”. Među njima su bili: Enes ibn Malik, Bera' ibn Azib, Zejd ibn Arkam, Džerir ibn Abdullah.

(Al-Baladhuri, Ansabul Ašraf, svez. 92., str. 156.; Sira al-Halabijja, svez. 3., str. 337.; Ibn Qutejbe al-Ma'araf, str. 194.)

 

Alijevo pravo je obznanjeno od njih, ali se njemu nije dozvolilo da upravlja hilafetom u miru. Njegovi dani su bili ispunjeni s izdajama, spletkama i neredima. Ratovi protiv njega su poduzimani sa svih strana, a izvori pobune protiv njega leže u njihovoj zavidnosti i zlobi pokrenuta još iz dana njegovih velikih pobjeda (i poraza njihovih prvaka) na Bedru, Hunejnu, Hajberu, pa sve dok nije pao šehidom. Poslanikove upute nisu našle mjesta u ušima onih koji su kršili svoje zakletve, onih prestupnika koji su zanemarivali istinu i oportunista koji su se prilagođavali prema prilikama. Oni su se upustili u nemoral, uzimanje mita i u ljubav prema dunjaluku u vrijeme Osmanovog hilafeta. Sin Ali ibn Taliba nije mogao ispraviti u 3-4 godine vladavine korupciju, pokvarenost i devijacije, stvaranu četvrtinu vijeka. Ali je bio taj koji je kazao: “Ja znam dobro šta će vas ispraviti, ali ja vas neću liječiti kvareći sebe.”

Nije dugo potrajalo prije nego je Muavija ibn Sufjan preuzeo hilafet i nastavio isti plan koji smo već opisali, tj. zabranu hadisa izuzev onih koji su bili opće poznati u doba Omera. Zaista, on je otišao i korak dalje, unajmljujući posebnu grupu ljudi ashaba dajući im isključivi zadatak da i izmišljaju hadise. Tako je Poslanikov sunnet bio zagubljen u mreži njihovih spletki, laži, legendi i lažnih vrlina.

Muslimani su nastavili živjeti tako cijelo stoljeće tokom kojeg je masa generano slijedila Muavijin sunnet. Kada kažemo Muavijina sunnet mislimo na djelovanje prve trojice halifa i sve ono što su on i njegovi pomagači dodali tome od laži, inovacije, klevete, blasfemija Alija i njegove porodice i njegovih sljedbenika među iskrenim ashabima. To je razlog zašto ja ponavljam da su Ebu Bekr i Omer uspijeli u svom planu da prebrišu Poslanikov, s.a.v.a., sunnet pod firmom obraćcanja Kur'anu.

 

Možete se jasno uvjeriti danas, nakon 14 stoljeća, ako s njima polemišete na osnovu ispravno prenesenih Poslanikovih tekstova koji dokazuju da je Poslanik, s.a.v.a., Alija izabrao za svog nasljednika, biće vam rečeno: “Ostavimo po strani Poslanikov sunnet koji se razlikuje, Knjiga Allahova nam je dovoljna, a Knjiga Allahova ne prenosi da je Ali Poslanikov nasljednik, već se u njoj kaže: ‘Vaše poslove uređujte međusobnim dogovaranjem (šurom).’” Ovo je njihov argument. Svaki sunijski učenjak s kojim sam raspravljao spominje ovu argumentaciju kao njihov slogan i redovnu praksu.

Zanemarjući činjenicu da je hilafet Ebu Bekra bio iznenadan događaj, kroz koji je Allah zaštitio muslimane od nesreće (Sahih Buhari, svez. 8., str. 26., “Knjiga al-Muharibi min ahlul, kufr we'l ridda”, “Poglavlje o kamenovanju trudne žene koja je bludničila”) njegov izbor nije učinjeno kroz dogovaranje kako to neki tvrde. Prije će biti da je to učinjeno kroz obimne pritiske, prijetnje i silu.(Ibn Kutejba, el-Imama wel sijasa, “Poglavlje izbor Ebu Bekra”)

 

Nekoliko najboljih ashaba se usprotivilo i suprostavilo ovome, a na čelu grupe su bili: Ali ibn Ebu Talib, Sa'd ibn Uboda, Ammar ibn Jasir, Salman Farsi, Migdad, Zujber, Abas i mnogi drugi, kao što to eminentni historičari navode. No, ostavimo ovo po strani i vratimo se Ebu Bekrovom naimenovanju Omera kao njegovog nasljednika i njegovo nametanje muslimanima, umjesto da se stvar prepustila zajedničkom dogovoru (šuri).

Nadalje ćemo se prema našem dobrom običaju, oslonuti samo na knjige ehli sunneta, i tako prezentirati čitaocima kako je Ebu Bekr izabrao svog prijatelja za nasljednika.

 

Ibn Kutejbe izvješćuje u svom djelu Historija Halifa (Tarihul-Hulefa), u “poglavlju o Ebu Bekrovoj bolesti i njegovom planiranju Omera za svog nasljednika”:

“Tada je on poznavao Osman ibn Affana i rekao mu: ‘Zapiši moj testament.’ Tako je on, Ebu Bekr diktirao Osmanu, a on je pisao:

‘U ime Allaha Milostivog Svemilosnog! Ovo je ono što je Ebu Bekr ibn Kuafa odlučio kao svoju posljednju oporuku i testament na ovom svijetu kojeg on napušta i pravi testament za onaj svijet u koji on ide.

Izabrao sam Omera ibn Hattaba kao svog nasljednika, ako ga smatrate pravednim čovjekom među vama, to je i moje mišljenje o njemu i moja nada je u njemu. Ako on skrene i izmjeni se, ja sam samo želio dobro i ja nemam znanja o neviđenom. A oni koji rade loša dijela uskoro će saznat svoju sudbinu.’”

On je tada udario svoj pečat na dokument i dao ga Osmanu. Kada su se vijesti proširile među muhadžirima i ensarijama, da je on za svog zamjenika izabrao Omera, oni su mu ušli i kazali: “Vidimo da si nam Omera postavio za halifu. Ti znaš dobro njegovu žestinu u ophođenju s nama, čak i dok si ti bio među nama, kao što će biti kada nas ti napustiš. Sada ti odlaziš u susret Allahu Uzvišenom i Moćnom, šta ćeš mu reći kada te bude pitao o tome?” Ebu Bekr na to odgovori: “Ako me Allah upita o tome, ja ću mu najverovatinije odgovoriti: ‘Izabrao sam im među njima onoga ko nije izgledao najbolji među njima."

 (Ibn Kutujbe, Tarihul Hulefa, poznato kao al-Imama wel sijasa, svez. 1., str. 24)

 

Neki historičari poput Taberija i Ibn Asira, prenose da kada je Ebu Bekr pozvao Osmana da mu izdiktira zadnji testament, bio izgubio svijest u toku diktiranja, a da je Osman upisao ime Omer ibn Hattaba. Kada se osvjestio rekao je Osmanu da mu pročita napisano, on je pročitao i tako spomenuo Omerovo ime. Ebu Bekr ga je upitao: “Odakle si dobio ovo?” On mu odgovori: “Nikada nisi želio da mu oponiraš.” Ebu Bekr je odgovorio na to: “U pravu si.”

 

Kada je završio svoj testament, neki od ashaba, među njima i Talha, posjetili su ga. Talha mu je rekao:

 

“Šta ćeš sutra reći svome Gospodaru? Izabrao si grubog, oštrog, žestokog čovjeka da vlada nad nama. Ljudi bježe od njega i njihova srca udaraju u strahu od njega.” Ebu Bekr reče: “Svi ste vi pomagali meni, a on je bio moja potpora, zato sada podržite njega.” Potom je rekao Talhi: “Da li ti želiš da me zaplašiš s Allahom? Ako bih sutra bio pitan kazao bih: ‘Izabrao sam najboljeg od tvojih ljudi da im upravlja."

(Ibn Abi'l-Hadid, Šarh Nahdžul Balaga, hutba 3. Šekšekija)

 

Pošto se svi historičari slažu da je Ebu Bekr izabrao Omera kao svog nasljednika, bez konsultacija sa ashaba, mi možemo samo dodati da je to uradio uprkos željama ashaba koji su mrzili Omera. Da li je to bio Ibn Kutejbe koji je prenio da su muhadžiri i ensarije ušli kod njega i rekli: “Ti si potpuno svjestan njegove grubosti prema nama.”, ili Taberi koji je kazao: “Neki ashabi, i Talha među njima, ušli su kod Ebu Bekra. Talha mu je tada rekao: “Šta ćeš reći svom Gospodaru za to što si izabrao nekoga ko će prema nama biti grub, sirov, žestok...”

 

Na kraju rezultat je isti: Ti ashabi nisu riješavali njihove stvari putem dogovora i oni nisu odobrili izbor Omera za halifu. Rezultat je taj, kako je to Imam Ali ranije kazao, da je Omer grubo postupio prema njemu kada on nije htio dati prisegu Ebu Bekru. Pa Ali je već prije rekao: “On je za tebe muzao mljeko, od kojeg će polovina biti za tebe, zato ojačaj njegovu vlast danas, on će ti to vratiti sutra.”

Ovo je upravo ono što je rekao jedan od ashaba Omeru ibn Hattabu kada je on izašao vani s pismom u kojem je naimenovan za halifu. On je rekao Omeru sljedeće: “Kakav je to dokument o Ebu Hafsa?” Omer odgovori: “Ne znam, ali ja ću biti prvi koji će (to što je napisano) slušati i pokoriti se.”

Na to mu asahab reče: “Tako mi Allaha ja znam šta je u njemu. Ti si njega napravio vođom prve godine, sada on tebe pravi vođom.” 

(Ibn Kutejbe, al-Imama vel sijasa, “Poglavlje o Ebu Bekrovom naimenovanju Omera” )

 

Ovo nam jasno pokazuje, bez imalo sumnje, da princip šure na koji se ehli sunnet toliko poziva, nije imao nikakvu ulogu kod Ebu Bekra i Omera.

Drugim riječima, Ebu Bekr je bio prvi koji je odbacio i uništio princip šure pa je tako otvorio vrata Umajadskim vladarima da slijede njegove stope u uspostavljanju carske dinastije kod koje se vlast prenosila s oca na sina i tako redom. Nakon njih, Abasidi su nastavili istu praksu a šura je ostala samo mislena imenica za kojom ehli sunnet vel džema'at traga, ali nikako da je nađe.

Ovo me podsjeti na dijalog koji se dogodio između vehabijskog alima iz Saudiske Arabije i mene, u Najrobiju (Kenija) u jednoj džamiji, po pitanju hilafeta. Ja sam istupio s mišljenjem da je halifet bio stvar već unaprijed predodređena od strane Allaha i da tu nije bilo nikakva prostora za ljude da oni odlučuju o tome. On je bio zagovornik šure i branio ju je svim sredstvima. Sa sobom je, također, imao nekoliko svojih studenata i oni su ga podržavali u svemu. Tako da su oni svoje argumente bazirali na Kur'anu u kojem je Allah, dž.š., rekao Poslaniku: “Njihovi poslovi treba da se riješavaju (odlučuju) šurom između njih.”

 

Shvatio sam da sam moćniji od njih, jer oni su naučili sva vehabijska mišljenja od svojih učitelja, a malo su slušali istinske hadise. Oni su se uglavnom oslanjali na neke hadise koje su naučili napamet od kojih su većina bili lažni. Ja sam se stoga ograničio na princip šure i rekao njima i njihovom učitelju: “Možete li vi zasnovati vladu vašeg visočanstva, vašeg kralja na principu šure, tako da bi on morao odstupiti s trona i slijediti primjer vaših dobrih prethodnika (selefa). Pa da se time da sloboda izbora vladara narodu cijelog arapskog poluostrva? Nisam siguran da bi on (kralj) to dopustio zato što su i njegov otac i njegov djed upravljali po dinastijskom principu, a i cijelo arapsko posluostrvo je postalo njihovo kraljevstvo.”

Na to njihov alim reče: “Mi nemamo nikakva posla s politikom, mi smo u Božijoj kući u kojem nam je zapovjeđeno da spominjemo Njegovo ime i da mu se klanjamo.”

Odgovorio sam: “I da se traži znanje, također.”

On reče: “Tako je, i mi također podučavamo mlade ovdje”

Rekoh: “Također, mi ovde vodimo aktuelnu diskusiju.”

On reče: “Ali ti si je (džamiju) oskrnavio dotičući se politike.”

Napustio sam moje sagovornike, osjećajući se tužim zbog stanja muslimanske omladine čije misli se kontrolišu od strane vehabija, na svaki način, tako da su u stanju objaviti rat vlastitim očevima. Svi su oni bili sljedbenici šafijskog mezheba koji je, ja mislim, najbliži porodici Poslanikovoj, s.a.v.a. Šejhovi su počeli da stiču respekt među obrazovanim i neobrazovanim svijetom, jer većina njih su izrasli iz časnih potomaka.

 

Tada su došle vehabije koristeći se njihovim siromaštvom krenuli su s kupovinom mladih novcem i drugim stvarima, tako da su oni izmjenili svoja gledanja. Tako, naprimjer, ubjedili su ih da je njihov respekt prema šejhovima u stvari idolatrija, jer to, po njima proizvodi obožavanje ljudskog bića. Tako su se sinovi okrenuli protiv svojih očeva. Nažalost, ovo je nešto što se dogodilo u mnogim muslimanskim afričkim zemljama.

 

No, vratimo se našoj temi smrti Ebu Bekra. Mi ga nalazimo upravo prije smrti, kako se kaje šta je učinio, jer Ibn Kutejbe prenosi u svome djelu “Historija halifa” Ebu Bekrove riječi:

“Da, tako mi Allaha, žalim samo zbog tri stvari, i da ih bogodo nisam nikad učinio:

1. da nisam bogdo, išao prema Alijevoj kući. U drugoj predaji stoji, “da bogdo nisam napustio kuću Fatiminu, pa i da su mi oni najavili rat.”

2. da sam bogdo, na dan Sakife u Beni Sa'idu ja dao prisegu Ebu Ubejdu ili Omeru, i da je neko od njih bio halifa, a ja samo ministar.

3. da sam bogdo, kada sam došao do Zi al-Fedža'alul-Sulamija, dok je on bio ratni zarobljenik, ubio ga ili poštedio ga, umjesto što sam ga spalio.

 (Tarih Taberi, svez. 4., str. 52.; Ibn 'Abd Rabbih u al-'Akdul-Ferid, svez. 2., str. 254.; Mesudi u Murudžu Zeheb, svez. 1., str. 414.)

 

A mi dodajemo i da bogdo, o Ebu Bekre, nisi tlačio Fatimu-Zehru, da je nisi ranio ili naljutio i da si se bogdom pokajao prije njene smrti i tražio halala od nje. Ovo naročito zbog kuće h. Alija koju si ti izložio prijetnji i dozvolio da se spali.

U svezi s hilafetom, da si bogdo, ostavio tvoja dva prijatelja Ebu Ubejda i Omera i dao prisegu od Boga odabranom halifi koji je bio postavljen na to mjesto od donosioca Objave Muhammeda, s.a.v.a. Danas bi svijet bio drugačiji od onog kakvog ga vidimo, i islam bi bio rasprostranjen na cijeloj zemaljskoj kugli, kako to Allah obećao, a njegovo obećanje je istinito.

Što se tiče el-Fedža'a el-Sukamija, koga si spržio do smrti, da bogodom nisi spržio Poslanikovu tradiciju koje si bio sabrao, naučio bi korektana šeriatska pravila iz njih, i ne bi pribjegavao vlastitom sudu i ličnom mišljenju.

 

Na kraju, dok si bio na samrtnoj postelji da si samo pomislio o načinu svog izbora i o izboru tvoga nasljednika, i da si povratio poziciju halife njegovom pravom vlasniku, onome koji je u odnosu na hilafet poput osovine u odnosu na mlinski točak, jer ti si bio najbolje upoznat o njegovim kvalitetima, njegovoj odlučnosti, asketizmu, znanju, pobožnosti, jer on je bio od samog Poslanika Božijeg, s.a.v.a., a naročito onda kada ti je prepustio tu stvar i nije se digao protiv tebe, radi zaštite islama. Ti si bio slobodan da se posavjetuješ ummet Muhammedov da izabere za sebe onoga ko će popraviti njene stvari, ko joj upravljati kako treba i dovesti je do vrhunca slave.

 

Mi molimo Allaha Uzvišenog da oprosti tvoje grijehe i da umiri (ljutnju) Fatiminu, njenog oca, njenog muža, i njenih sinova zbog tebe! Jer ti si razljutio dio Mustafe, a Bog postaje ljut kad je ona ljuta, i on je zadovoljan kad je ona zadovoljna.

A onaj ko rani Fatimu, rani njenog oca, u skladu s tekstom hadisa, i u skadu s Allahovih riječima: “Ko god uzrokuje tegobu Poslanik, za njega je grozna kazna.”

I mi tražimo utočište od Allaha od Njegove srdže i tražimo od njega da bude zadovoljan sa nama i sa svim muslimanima, sa svim muškarcima i ženama, vjernicima i vjernicama!