Držanje ashaba naspram Poslanikovih naređenja za vrijeme njegova života

 

Počnimo s naredbama koje je Božiji Poslanik izdiktirao u toku svoga života, a kojima su se opirali ashabi s revoltom i neposlušnošću.

Zbog uštede na prostoru, mi ćemo se osvrnuti samo na one dokaze dokumentovane u Buharijinom Sahihu. Također ćemo kasnije obratiti pažnju na ostale ehli sunnetske Sahihe koji nam ovakvih i sličnih primjera znatno više nude i koji su u svom kazivanju eksplicitniji.

Buharija u djeli III., str. 72., nakon što je opisao događaj sklapanja ugovora na Hudejbiji u kojem je Omer ibn Hattab osporavao ugovor koji je sklopio Božiji Poslanik izražavajući sumnju u njega i govoreći mu otvoreno: “Nisi li ti uistinu Božiji Poslanik?”

Na kraju ovog događaja, Buharija prenosi: “Kada su oni potpisali ugovor, Božiji Poslanik je rekao svojim ashabima: ‘Ustanite i zakoljite svoje kurbane a potom obrijte svoje glave.’ On je rekao: ‘Tako mi Allaha, niko nije ustao od njih čak i kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., ponovio i treći put. Potom je Božiji Poslanik otišao Ummu Selemi i prenio joj ono s čime se suočio.”

Nisi li iznenađen o čitaoče neposlušnošćcu ashaba kada su u pitanju Poslanikove naredbe?!

Nužno je da prenesemo diskusiju koja se vodila između mene i nekih učenjaka, koja se dogodila nakon štampanja moje knjige A potom pronašao ispravan put. Oni su čitali moje primjedbe na ugovor o Hudejbi i uzvratili mi komentarima: “Ako niko nije poslušao Allahovog Poslanika, u pogledu kurbana i brijanja glave, niko se, dakle, nije pokorio naređenju Poslanikovom, pa čak ni Ali ibn Ebu Talib koji je bio među njima.”

Ja sam im odgovorio: “Prvo: Ali ibn Ebu Talib se ne ubraja u ashabe, on je bio amidžić i muž njegove kćerke i otac njegova potomstva. H. Ali je bio s Božijim Poslanikom na jednoj, a ostali su bili na drugoj strani.

Ako je prenosilac hadisa u Sahih Buhari rekao da je Božiji Poslanik naredio svojim ashabima da zakolju kurbane i obriju glave, tada svakako nije računao na Ebu Hasana (h. Aliju) kao jednog od njih, jer on je bio naspram Božijeg Poslanika kao što je Harun bio naspram Musaa a.s. (s tim što Ali nije bio Poslanik). Ne uočavate li da donošenje salavata na Božijeg Poslanika nije kompletno dok se ne donese salavat i na njegovu porodicu (Ehli-bejt).

Bez sumnje h. Ali je vođa porodice i potomstva Muhammedova poslije njega.

Ebu Bekr, Omer, Osman i drugi ashabi nisu mogli obaviti potpuni namaz ako ne bi uz Poslanika spomenuli i njegovu porodicu prilikom donošenja salavata.

Drugo: Božiji Poslanik bi uvijek dijelio svoj kurban s Alijem kao svojim bratom, kao što se to dogodilo i na Oprosnom hadžu kada je h. Ali došao iz Jemena, on ga je upitao: ‘Šta imaš za kurban o Ali?’

On mu odgovori: ‘Ono što ima i Božiji Poslanik.’ Dakle, Božiji Poslanik je dijelio svoj kuraban s njim.

Svi hadisi ovo prenose, a i historičari su također zabilježili ovaj događaj. Prema tome, on je morao biti učesnik u njegovom kurbanu i na Hudejbiji.

Treće: Ali ibn Ebu Talib je bio jedan od onih koji je pisao, bilježio stavke ugovara na Hudejbiji kako je to diktirano od strane Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i nikada se ni u čemu s njim nije sporio u toku svoga života.

Historija nije zabilježila nijedan slučaj gdje je Ali odbio naredbu Poslanikovu niti je ikada zabilježila da je on pobjegao sa bojnog polja i ostavio Božijeg Poslanika među neprijateljima. Već je, naprotiv , uvijek isturao sebe kao štit i žrtvu umjesto njega.

Ukratko Ali ibn Ebi Talib je bio najbliži Božijem Poslaniku u svakom pogledu.

 

A i sam Božiji Poslanik je uobičavao reći:

‘Nikome nije dopušteno da ostane u džamiji u stanju džunupluka osim mene i Alija.’ 

(Sahih Tirmizi, svez. 5., str. 303.; Historija halifa, Sujuti str. 172.; Savaik al Muhrika, Ibn Hadžar, str. 121.)

 

Većina učesnika diskusije su bili uvjereni u ono što sam rekao i priznali su da Ali ibn Ebu Talib se nikada nije suprostavljao Božijem Poslaniku, s.a.v.a.

Buharija je u dijelu VIII., str. 161., kao i u I. dijelu str. 37., te u V. Dijelu, str. 138., od Abdullaha ibn Abbasa se prenosi da je kazao: “Kada se približilo vrijeme smrti Božijem Poslaniku ljudi su bili u kući i među njima je bio Omer ibn Hattab. On Božiji Poslanik je rekao: ‘Dajte mi papir i olovku da vam oporučim nešto što će vas poslije mene spriječiti da se raziđete, pa ako se budete toga držali nećete skrenuti s pravog puta.’

Omer je tada rekao: ‘Sigurno je Božiji Poslanik obuzet bolovima. Sa nama je Allahova Knjiga i ona nam je dovoljna.’

Članovi porodice su međusobno govorili: ‘Priđite bliže Božiji Poslanik će vam reći nešto poslije čega nećete zalutati.’ Među prisutnima je bilo i onih koji su ponovili ono što je rekao Omer. Kada se sporenje i galama pojačali u prisustvu Božijeg Poslanika, on je rekao: ‘Izlazite ili udaljite se od mene.’”

Ovo je druga naredba Poslanikova kojoj su ashabi kontrirali i odbili poslušnost omalovažavajući status Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

Ovdje se mora primjetiti da kada je Božiji Poslanik zatražio papir i tintu da izdiktira testament koji bi ih trajno sačuvao od lutanja i skretanja, Omer ibn Hattab je u prisustvu Božijeg Poslanika kazao: “Božiji Poslanik bunca (halucinira).”

Buharija je, međutim, prilagodio ovaj izraz rekavsi ‘obuzet bolom’ da bi spasio Omer ibn Hattaba.

Vi primjećujete da je on ispustio Omerovo ime u predaji rekavši: “I oni rekoše: ‘Božiji Poslanik halucinira.’” I to je ‘dosljedno’ Buharijino prenošenje?! Mi ćemo, inšallah, posvetiti cijeli pasus u vezi ovoga.

U svakom slučaju, većina hadiskih učenjaka i historičara se slažu da je Omer ibn Hattab rekao:

“Sigurno Božiji Poslanik govori u bunilu (halucinira) i mnogi ashabi su ga pratili i isto ponovili u prisustvu Božijeg Poslanika, s.a.v.a.”

Ovo nam stvara sliku strašnog događaja i onih koji su podigli svoje glasove i upustiti se u prepirku u Poslanikovom prisustvu.

Bez obzira koliko ova predaja ističe malo ovaj momenat, ona nas ipak barem djelimično informiše o aktuelnom stanju. To je isto ono što možemo pročitati iz historiskih knjiga o životu Musaa, a.s.

Bez obzira koliko bile upečatljive te knjige, one ne mogu imati efekat filma koji mi gledamo svojim očima.

U dijelu VII., str. 99., zatim dijelu II., str. 252. i u IV. dijelu, str., 168., Buharija prenosi u knjizi “Knjiga morala” Božiji Poslanik je sačinio malu sobu sa prostirkom od palminog lišća. Izašao je iz svoje kuće i otišao da obavi namaz. Ljudi su ga pratili u tome. Sljedeće noći, oni su, također, došli, ali Božiji Poslanik nije došao. Oni su toliko galamili i bacali kamenje na vrata.

Poslanik, s.a.v.a., je izašao ljut i rekao: “Vi ste insistirali na tome da sam se pobojao da ćete to prihvatiti kao obavezni namaz, zato, obavite svoje namaze u kućama svojim, jer, sigurno, najbolji namaz je namaz čovjeka u njegovoj kući, izuzev obaveznih namaza.

Ponovo na veliku žalost, Omer je kontrirao naredbi Božijeg Poslanika. Sakupio je ljude radi ove molitve u toku svoga halifeta, govoreći u prilog svoga mišljenja: “Ovo je novotarija (bid'at) korisna i divna.”

Većina ashaba je slijedila njegove novotarije. Oni su prihvaćali njegova mišljenja i stajališta i davali mu podršku u svemu što bi on govorio i činio. Ali ibn Ebu Talib i Ehli-bejt su se s njim sporili, pošto oni nisu htjeli djelovati u duhu njegovog novog pokreta, oni su slijedili samo postupke svoga vođe, tj. Alllahova Poslanika, s.a.v.a., i ništa nisu dodavali niti oduzimali.

Ako svaki bid'at (novotarija) vodi u grešku i svaka greška vodi u Vatru, šta je sa greškama koje su iminirane da bi se suprostavilo propisima Allahova Poslanika, s.a.v.a.

U I. Dijelu, str. 84., Buharija prenosi od Ibn Omera koji je kazao: “Božiji Poslanik je naredio Usamu ibn Zejdu da vodi vojsku, ali oni su pokušali da nađu grešku u njegovom komandovanju. On je kazao: “Ako pokušate pronaći grešku u njegovu vodstvu, vi ste također pokušali da nađete grešku u komandovanju njegovog oca prije njega. Boga mi, on je stvoren za vodstvo i on je spadao među one koji su mu bili vrlo dragi, a sada mi je je Usame također među najdražima.”

Ovaj dogadaj je također, prenesen detaljno od strane historičara, između ostalog, kako su oni rasrdili Božijeg Polsanika dotle da je on prokleo one koji su izostali iz Usamine vojske zbog njegove mladosti, on tada nije napunio ni sedamnaest (17) godina, a Božiji Poslanik ga je stavio na mjesto zapovjednika vojske u kojoj su bili Ebu Bekr, Omer, Talha, Zubejr, Abdurrahman ibn Afv i svi drugi Kurejševićki uglednici. Božiji Poslanik nije uključio h. Alija ibn Ebu Taliba u tu vojsku niti bilo kojeg od shaba koji su slijedili Alija.

Buharija također sumira događaje i koriguje hadise tako da zaštiti dostojanstvo “selefa” (časnih prethodnika) među ashabima. Uprkos ovome, ove predaje su sasvim dovoljne onome ko želi da dođe do istine.

U II. Dijelu, str. 203., Buharija prenosi od Hurejre: “Božiji Poslanik je zabranio postiti dva dana u uzastopno bez prekidice, pa mu je Muslim rekao na to: ‘Ali, ti neprekidno postiš, o Allahov Poslaniče.”, na što je on rekao: ‘A ko je to među vama poput mene. Sigurno sam ja budan i noći, i moj Gospodar me opskrbljuje i hranom i vodom.’

Kada su oni odbili da prestanu s neprekinutim postom, on je rekao da poste preko dana. Potom su oni ugledali polumjesec pa je on kazao: ‘Kada bi ovaj mjesec zakasio, ja bih nastavio post s vama.’ Ovo im je bio ukor zbog njihovog nepokoravanja njegovoj naredbi.”

Dobro je učinjeno onim ashabima koje je Božiji Poslanik sprečavao od činjenja toga, ali oni su uprkos tome ustrajali. On je ponovio zabranu, ali oni nisu slušali. Nisu li oni čuli Allahove riječi: “Što god vam Poslanik da prihvatie, a što god vam zabrani ostavite i bojte se Allaha, Allah žestoko kažnjava.” (59:7)

Uprkos prijetnji o žestokoj kazni od Allaha, dž.š., onima koji se budu suprostavljali Božijem Poslaniku neki ashabi nisu pridavali nikakav značaj ovim prijetnjama i ovim upozorenjima.

Ako je to bilo tako, onda nema nikakve sumnje o njihovom licemjerstvu, strahu pa čak kad oni naizgled obavljaju mnogo namaza, posta, druge ibadete do stepena da sami sebi zabranjuju sastajanje sa svojim ženama.

Oni su se odrekli onoga što je Božiji Poslanik činio kao što je to naprijed pojašnjeno.

Buhari u svom Sahihu, dio V. str, 107., kao i VIII. Dio, str. 118., prenosi Zuhrija, a on od svoga oca da je kazao: “Božiji Poslanik je poslao Halida ibn Velida Benu Judejima da ih pozove u islam. Njima nije bilo baš nagodno da kažu: ‘mi smo se pokorili’, već su rekli ‘mi smo napustili idole.’

Halid je počeo da ih ubija i zarobljava i dao je svakom od nas po roba pa je zatim naredio svakom čovjeku da ubije svoga roba.

Ja sam odgovorio: ‘Boga mi, ja neću ubiti svoga roba i niko od mojih drugova to neće učiniti.’

Desilo se da smo došli kod Božijeg Poslanika i izvijestili ga o tome. Božiji Poslanik je podigao svoje ruke i dva puta izgovorio: ‘O moj Bože, ja sam čist od onoga što je Halid učinio.’”

Historičari su u svojim hronikama opisali ovaj događaj detaljnije i pokazali kako je Halid ovim odvratnim činom ispoljio neposlušnost. On i neki od njegovih drugova nisu poslušali Božijeg Poslanika u pogledu zabrane i ubijanja bilo koga ko primi islam. Sigurno je ovo bio jedan od njegovih grijeha usljed koga je potekla nevina krv, jer, Božiji Poslanik, s.a.v.a., je naredio njemu da poziva ljude u islama ne da ih ubija.

Halid ibn Velida je nadjačan požudom iz džahilijetskog vremena i savladan šejtanskim silama. Ljudi iz benu Džudejna su ubili njegovog daidžu, Fakiha ibn Mugiru u vrijeme džahilijjeta, pa je on osvetnički raspoložen došao i kazao im: “Položite oružije (a ljudi su prihvatili islam). Potom je naredio da im se svežu ruke, a mnogi su i poubijani.

Kada su neki iskreni ashabi shvatili Halidove namjere, pobjegli su iz njegove vojske, došli Božijem Poslaniku, s.a.v.a., i prenijeli mu ono što se dešavalo.

Potom se Božiji Poslanik ogradio od tog akta i poslao Ali ibn Ebu Taliba koji im je nadoknadio materijalnu štetu i platio krvarinu.

Znajući za oaj događaj, o nekim detaljima bi se bilo dobro osvrnuti na knjigu “Strašni Halid” od Abbas Muhammed Akada na 58. stranici gdje je napisano: “Nakon osvajanja Mekke Poslanikova briga je bila usmjerena na čišćenje idola u beduinskim plemenima okolo Mekke. On je slao ekspedicije ovim plemenima da ih pozovu u vjeru i da ih pravilno usmjeri. Među ekspedicijama bila je i Halidova poslana Benu Džuvejda koja je brojala 350 muhadžira, ansarija i ljudi iz plemena Benu Sulajm. Božiji Poslanik ih je poslao kao misionare i nije im dozvolio da se bore.

Benu Džunejda je bilo najžešće pleme u džahilijjetsko doba i bilo je poznato po prolijevanju krvi. Među onima koje su oni ubili bio je: Fakih ibn Mugire i njegov brat, amidža Halid ibn Velida i otac Abdurrahmana ibn Avfa, te Malik ibn Sarida i njegova tri brata iz Benu Sulejm odjednom. Isto tako i nekoliko drugih osoba iz različitih plemena.

Kada im je Halid došao znajući da su pripadnici plemena benu Sulejm bili s njim, oni su pripremili svoja oružja za borbu, odbijajući da ih predaju.

Halid ih je upitao: “Jeste li vi muslimani?” Prenosi se da su neki od njih rekli: “Da”, a neki su samo rekli: “Napustili smo idole.”

On ih je zatim upitao: “A šta će vam oružje?” Oni odgovoriše: “Postoji neprijateljstvo između nas i nekih arapskih plemena i mi se bojimo da si ti s njima, zato smo pripremili naša oružja.”

Zatim im je on rekao: “Bacite oružja ljudi su prihvatili islam” Čovjek između njih po imenu Džuhdan je uzviknuo: “Teško tebi o Beni Džudejne, ovo je Halid, tako mi Allaha ropstvo će slijediti iza polaganja vašeg oružja, a nakon ropstva slijedi odrubljivanje glava. Bogami, ja nikada neću odložiti svoje oružje.” Dok je on govorio njegovi suplemenici su predali svoje oružje. Potom je Halid naredio da se ljudi povezu i prepuste sudu sablje. Benu Sulejm i drugi Arapi su prihvatili njegovu naredbu da se pogube. Ansarije i Muhadžiri su odbili da ubiju bilo koga bez naredbe Božijeg Poslanika. Ove vijesti su stigle do Božijeg Poslanik koji je, čuvši to, digao svoje ruke prema nebu i tri puta ponovio: “O moj Bože, ja se ograđujem od onoga što je učinio Halid!” Potom je Poslanik poslao h. Alija Benu Džunejdi da im nadoknadi krvarinu i uništena materijalna dobra.

Događaj je pogodio ugled ashaba, kako one koji su bili u sastavu njegove ekspedicije, tako i one izvan. Abdurrahman ibn Avf je bio toliko ljut da je optužio Halida za smišeno ubijanje radi osvete svojih amidža.

Ovo bi bio citat iz onog što Ahad prenosi u svojoj knjizi. Ahad je poput drugih ehli sunnetskih mislilaca. Nakon što je prenio cijeli događaj, pokušao je da pronađe neka hladna fiktivna pojašnjenja u cilju odbrane Halida od onoga što je počinio, što je dakako, bez osovne i bilo kakvog zdravog rezona. Nema nikakvog argumenta Ahada izuzev što je naslovio knjigu “Strašni Halid”. Sve što je prezentovao u odbranu Halidovu, temelji se na pretpostavkama koje su slabe kao paukova mreža. Ko god to bude čitao, shvatiće slabost i manjkavost njegove odbrane.

Kako može biti bilo kakvog izgovora ovdje kada on sam prenosi svjedočenje svojim vlastitim riječima, da ih je Božiji Poslanik, s.a.v.a., poslao kao misionare, a ne kao ratnike.

Sâm je također priznao da su pripadnici Benu Džudejna odložili svoje oružje nakon što ih je Halid obmanuo govoreći: “Ostavite oružje, ljudi su prihvatili islam.”

Sâm je također posvjedočio da je Džudejma odbio da odloži svoje oružje i upozirio svoje pleme da će ih Halid obmanuti: “Teško vama o Benu Džudejma, nema vam spasa, ako odložite oružje slijedi ropstvo, a zatim odsjecanje glava. Boga mi, ja nikad neću odložiti svoje oružje.”, što također ukazuje na dobre namjere ovog plemena.

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je poslao njih kao propagatore islama i nije im naredio da se bore kao što i sam svjedočiš Ahade. Kakav ti izgovor možes naći za Halida koji nije slušao Božijeg Poslanika?!

Ako je pleme odložilo svoje oružje, izjavilo svoju pripadnost islamu i nakon toga savladali svoga člana koji se bio zakleo da neće odložiti svoje oružje dok ga oni nisu smirili, kao što si to i sam priznao.

O Ahade, kakav je to izgovor za Halida koji ih je izdao i uzrokovao prolijevanje njihove krvi kada su oni bili pasivni i kada su mirno predali oružje.

Ti si rekao da je Halid izdao naređenje protiv njih, njihove ruke vezao, a potom ih izvrgao svojoj sablji. Ovo je drugo djelo koje ti ne možes ničim opravdati. Da li je islam naredio muslimanima da ubijaju one koji se ne bore protiv njih čak i uz uslov da oni nisu izjavili prihvatanje islama? Sigurno ne!

Ovo je argument koji orijentalist i neprijatelji islama koriste i propagiraju danas.

Još si jednom priznao da Božiji Poslanik, s.a.v.a., im nije nardio da se bore protiv ljudi. Kazao si da su muhadžiri i ansarije odbili Halidovo naređenje da ubija bilo koga, već da budu misionari vjere.

U odgovoru Ahadu, dovoljno nam je da u cjelosti odbacima njegove vlastite izgovore riječima: “Nezadovoljstvo protiv ovog čina je obuzelo sve eminetne ashabe koji su bili u ekspediciji.”

Ako su eminetni prema Halidovom činu do te mjere da su pobjegli iz njegove vojske i žalili se Božijem Poslaniku i ako je Abdurrahman ibn Avf optužio Halida za smišljeno ubijanje ljudi iz osvete za svoju dvojicu amidža, kao što je to Ahad posvjedočio i ako je Božiji Poslanik digao svoje ruke prema nebu i tri puta rekao: “O moj Bože, ja se ograđujem od onog što je Halid učinio!”

Ako je Allahovo Poslanik poslao Alija sa materijalnim protuvrijednostima da nadoknadi štetu Benu Džudejni za prolivenu krv i uništena materijalna dobra da bi ih umirio, time se jasno pokazuje da je to pleme bilo prihvatilo islam, ali da je Halid svjesno pogriješio i napravio ovaj eksces protiv njih. Može neko upitati Ahada, ko to pokušava ili ulaže sve napore da odbrani Halida i da li je taj koji to pokušava, učeniji od Božijeg Poslanika koji se ogradio od njega tri puta ili pak, da li je učeniji od eminentnih ashaba koji su se također ogradili ili učeniji od ashaba koji su bili prisutni s njim, pa su ga napustili ne želeći da učestvuju u grijehu, ili je on učeniji od Abdurrahmana ibn Avfa koji je bio s Halidom i bez sumnje poznavao Halida bolje od samog Ahada, a on ga je optužio za smišljeno ubijanje s ciljem da osveti svoju dvojicu amidža. Neka Allah uništi slijepi fanatizam i džahilijjetski zov koji mijenja istinu.

Možda je Buharija sabrao ovaj dogadaj u četri reda, ali ono što je on spomenuo je dovoljno da okrivi Halida i druge ashabe koji su ga poslušali u ubijanju nevinih muslimana i koje Ahad spominje riječima: “Benu Sulejm i neki drugi Arapi koji su poslušali njega u ubijanju nevinih.” Međutim, Buharija spominje samo dvije ili tri osobe koje se nisu pokorile njegovim komandama, oni su napustili njegovu vojsku i vratili se Božijem Poslaniku, s.a.v.a., žaleći se na Halidovo ponašanje. Ti nas ne možes uvjeriti o Ahadu da muhadžiri i ansarije, čiji je broj 350 kao što si naveo, da nisu poslušali Halida i da su napustitli njegovu vojsku.

Ni jedan istraživač u ovo ne može povjerovati. To je pokušaj da sačuvaš dostojanstvo i ugled selefa, ali ujedno da se skine zastor i da se istina ukaže i obznani.

Koliko li je pokolja Halidovih istorija zabilježila. Posebno na dan “Al-Batah” kada ga je Ebu Bekr izabrao za komandanta cijele vojske u kojoj su bili najugledniji ashabi. On je obmanuo Malika ibn Nuvejra i njegove ljude nakon što su oni odložili oružje. Naredio je da se povežu i onda im je odrubio glave bez borbe, a potom ušao Malikovoj ženi Lejli Tamim istu noć kad joj je muž ubijen. Kada je Omer ibn Hattab saznao za ovo, kaznio ga je i rekao: “Ubio si muslimana da bi zgrabio njegovu ženu! Boga mi, kamenovat ću te, o neprijatelju Božiji!” Ebu Bekr je stajao pored Halida i rekao Omeru: “Zaustavi svoj jezik protiv Halida, on je radio po onome što je mislio i pogriješio.”

Ovo je druga stvar čije je spominjanje samog tog čina odvratno. Koliko li je prava oduzeo nesretnim ljudima i koliko se samo tiranima pomagalo i progledalo kroz prste zato što su bili moćni i snažni. A iznad svega bogati i blizu režimskog aparata.

Kada nam Buharija prenosi događaj o Benu Džudejne, on nam u jednom momentu prekida predaju i kaže: “Božiji Poslanik je poslao Halida Benu Džadejni, Halid ih je pozvao u islam, pa pošto glavari plemena nisu smatrali za shodno da kažu: “Mi smo se pokorili.”, kazali su: “Mi smo napustili idole.”

Nisu li Benu Džudejne bili Perzijanci, Turci, Indijci ili Germani pa zbog toga nisu umjeli kazati: “Mi smo se pokorili.”

O Buharija! Pa jesu li oni bili arapskog pleme na čijem je jeziku objavljen Kur'an?

Slijepi fanatizam i velike spletke učinjene zato da bi zaštitile svetost ashaba uzrokovale su to da Buharija iznosi takve tvrdnje da opravdava djelo Halida ibn Velida.

Ahad je također prenio: “Halid ih je upitao: ‘Jeste li vi muslimani?’” Pa potom Ahad kaže: “Kaže se da su neki od nji odgovorili potvrdno, a neki su odogovrili: ‘Mi smo napustili idole.’ Riječ “Kaže se” pokazuje jasno da je zajednica bila spremna prihvatiti bilo šta što ljudi kažu u zaštitu Halid ibn Velid, to stoga, što je Halid digao sablju vladara ili upravitelja i bio pomagač uzurpatorima hilafeta. On je bio njihov sljedbenik trenirajući strogoću nad svima onima koji bi i pomislili ili se odlučili na pobunu protiv onoga što je je bilo odlučno od strane heroja “Sahife” na dan kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., preselio. Nema moći ni snage osim u Allaha, Velikog i Uzvišenog!