Aiša, majka pravovjernih, svjedoči protiv sebe

 

Poslušajmo Aišu kako govori o sebi i kako je zbog zavidnosti izgubila osjećaj za pravdom. Ona je rekla:

“Safija, žena Božijeg Poslanika, s.a.v.a., poslala je po sluškinji posudu s hranom Božijem Poslaniku. Kada sam ugledala sluškinju, razbijesnila sam se uzevši posudu i bacivši je. Božiji Poslanik me je tada s ljutnjom pogledao, a ja sam rekla: “Tražim utočište od Allahova Poslanika da me ne prokune!” - pa je dalje rekla: “On je rekao: ‘Nadoknadi to!’” Uputila sam: “Kako, koji je otkup?” Rekao je: “Hrana za hranu, posudu za posudu.”

(Musned Imama Ahmed ibn Hanbel, svez. 6., str. 277.; Sunen al-Nesai, svez. 2., str. 148.)

 

Drugom prilikom, govoreći o sebi ona je rekla:

“Kazala sam o Safiji da je ona takva i takva, a Božiji Poslaniik, s.a.v.a., mi reče: ‘Ti si izrekla takve riječi da kad bio se one pomiješale s vodom mora obojile bi svo more.’”

(Sahih Tirmizi i Tefsir Zamahšeri, str. 73.)

 

Subhanallah! Kako je daleko bila majka pravovjernih od ahlaka i drugih normi koje je islam strogo zabranio, kao što je ogovaranje.

Bez sumnje da ono što je Aiša rekla o Safiji i ukor koji je dobila od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., ima ogromnu težinu.

Ja sam uvjeren da su prenosioci hadisa našli da su Aišine riječi u pogledu Safije bile toliko mizerne i ružne, da su ih oni izostavili da bi je zaštitili. Isto tako, lahko ćemo posumnjati njenje riječi:

“Nisam bila zavidna ni jednoj ženi, osim Mariji. Ona je imala potpuno ljepotu i time je osvajala Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Kada ju je prvi put doveo, ona je uobičavala da boravi u kući Haris ibn Al-Mu'mana. Plašile smo je se, a ja sam bila zabrinuta, jer je Božiji Poslanik poslao na veće mjesto i tamo bi je posjećivao. To nam je padalo teško i tada ga je Allah blagoslovio s dječakom što je za nas značilo kaznu.”

(Ibn Sa'd Tabakat, svez. 8., str. 212.; Baladhuri, Ansab al Ašraf svez. 1., str. 449 .)

 

Aišina zavidnost se nije odnosila samo na Mariju, već se odnosila i na Ibrahima nevino novorođenče.

Ona je rekla:

“Kada se Ibrahim rodio Božiji Poslanik, s.a.v.a., je donio dijete meni i rekao:

‘Pogledaj kako mnogo liči na mene.’, a ja sam mu odgovorila: ‘Ja ne vidim nikakve sličnosti.’ On je rekao: ‘Zar ne vidiš kako je krupan i zdrav?’ Ja sam rekla: ‘Ko god se hrani mlijekom od ovce postaje krupan i zdrav.’” (Ibid, svez. 1., str. 37.)

 

Kada bi ona bila obuzeta zavidnošću i sujetom, njena zavidnost bi prelazila sve granice i išla bi dotle da se ne može izraziti riječima, vodeći je dotle da bi sumnjala u Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Često bi se pravila da spava kada bi Božiji Poslanik boravio kod i kada bi nekom prigodom odlazio vani ona bi kradom pratila muža u mraku.

 

Navodimo ovdje događaj prepričan njenim vlastitim riječima, a koji prenosi Muslim u svom Sahihu i Ahmed u svom Musenedu kao i drugi prenosioci. Ona je kazala:

“Kada je bila noć i red Božijem Poslaniku kod mene, on je došao i skinuo gornji ogrtač, unio svoju obuću i stavio kod svojih peta. Tada je raširio svoju donju odjeću preko dušeka i legao. Nije ostao tako dugo sve dok nije ustanovio da sam i ja zaspala. Tada je uzeo svoj gornji ogrtač. polahko ga obukao i tiho izašao. Obukla sam ogrtač, pokrila se i stavila veo i pratila ga dok nije došao do mezarja Bekije. Ostao je tamo duže vrijeme. Tada je podigao svoje ruke tri puta i vratio se nazad. Ubrzo je svoj korak što sam i ja učinila, a kada je stigao kući ja sam već bila u kući. Kada je ušao u kuću, rekao je: ‘Šta se dogodilo Aiša, vidim da si obučena.’

Rekla sam: ‘Ništa se nije dogodilo.’ On je rekao: ‘Nećeš mi reći, ili će me Uzvišeni Allah obavijestiti o tome?!’

Aiša kaže da je rekla: ‘O Božiji Poslaniče, neka moja mati i moj otac budu žrtvovani za tebe, i potom sam mu sve ispričala...’

‘Ti si bila, dakle, tamna figura koju sam vidio ispred sebe?’

Odgovorila sam: ‘Da.’, potom me je pritisnuo na moja prsa i to me zaboljelo, a zatim je rekao: ‘Zar ti misliš da će Allah i Njegov Poslanik biti nepravedni prema tebi?’”

(Sahih Muslim, svez. 3., str. 64.; Musned, Ahmed ibn Hanbel, svez. 6., str. 221.)

 

U drugoj verziji, ona je rekla:

“Ja sam izgubila trag Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i posumnjala sam da je otišao nekoj od žena. Počela sam ga tražiti i našla sam ga na sedždi kako govori: ‘O moj Gospodaru, oprosti mi.’” (Musned, Imam Ahmed, svez. 6., str. 147.)

 

U sljedećem slučaju ona je kazala:

“Jedne noći nakon što je Božiji Poslanik bio sa mnom, izašao je. Obuzela me je zavidnost, kada je došao i vidio šta sam učinila, rekao je: ‘Šta se dogodilo o Aiša, nisi li zavidna?’ Odgovorila sam: ‘Zašto neko poput mene ne bi bio zavidan na nekoga po put tebe.’ Božiji Poslanik, s.a.v.a., je tada odgovorio: ‘Nije li te obuzeo tvoj šejtan.’”

(Ibid., svez. 6., str. 115.)

 

Zadnji rivajet dokazuje jasno, kada bi je obuzimala zavidnost ona se nije mogla kontrolisati, činila bi čudne stvari, poput razbijanja posuda, cijepanje odjeće.     

U duhu toga, ona u ovom rivajetu kaže: “Kada je on došao i vidio šta je sa mnom, rekao je: ‘Šta se dogodilo o Aiša, nisi li zavidna?’ ‘Zašto neko poput mene ne bi bio zavidan na nekoga poput tebe.’ Božiji Poslanik je tada rekao: ‘Nije li te obuzeo tvoj sejtan.’”

Bez sumnje, Aiša je često bila nadvladavana i obuzimana svojim šejtanom, jer je on našao put do njenog srca pomoću zavidnosti.

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ljubomora dio muškarčeve vjere, a ženi donosi nevjerovanje”. Dakle, muškarac može biti ljubomoran na ženu, šta više to je dio njegove vjere, jer prema šeriatu njemu nije dozvoljeno da svoju ženu dijeli bilo s kim. Žena, međutim, nema pravo da bude zavidna (ljubomorna) prema svom mužu, jer mu je Allah, dž.š., dozvolio da oženi više od jedne žene. Stoga pravedna žena s imanom i koja sluša Božije propise prihvaća svoju ‘suparnicu’ cijelim srcem, naročito ako je njen muž pravedan i ako se boji Allaha Uzvišenog.

Što onda reći u ovom slučaju, naspram vođe humanosti, simbola pravde i najplemenitijeg karaktera? Dalje, mi nalazimo jasnu kontradikciju navodnoj specijalnoj ljubavi Božijeg Poslanika prema Aiši i ono što ehli sunnet ve-l-džema'at kaže, navodno o “njegovoj najvoljenijoj i najdražoj ženi”. Oni čak izvještavaju da su se neke Poslanikove žene odricale svog reda radi nje, nakon što su došle do saznanja da je Božiji Poslanik voli i jedva čeka na njen red. Ako je to tako, možemo li naći ikakvo opravdanje i objašnjenje za Aišinu pretjeranu ljubomoru. Neko bi mogao pomisliti da je stvar obrnuta, tj. da su ostale žene Božijeg Poslanika bile zavidne prema Aiši, zbog navedene intenzivne Poslanikove ljubavi prema njoj kako tvrde sunnitski izvori.

 

Ako je ona bila najljubljenija i najvoljenija, čemu onda mjesta ljubomori?

 

Historija prenosi samo njene hadise u pogledu toga, pa se tako biografska iznošenja isprepliću sa njenim uzdizanjem “da je ona najvoljenija Poslanikova žena i da se on teško odvajao od nje”.

Ja vjerujem da su svi ovi rivajeti došli od Umajada koji su voljeli Aišu i dali joj najveći epitet budući da je ona služila njihovim interesima. Ona im je prenijela ono što su oni željeli da čuju i borila se protiv njihovog glavnog neprijatelja Ali ibn Ebu Taliba.

 

Ja, također, vjerujem da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., nije mogao mnogo voljeti kada je činila one stvari koje smo prethodno spomenuli. Kako bi Božiji Poslanik mogao voljeti onoga ko je bio sklon laganju, klevetanju, vrijeđanju i ko sumnja u Poslanikovu pravednost? Kako bi Božiji Poslanik mogao voliti nekoga ko ga špijunira, izlazi bez njegove dozvole vani, vrijeđa u njegovom prisustvu njegove mrtve žene, kako bi mogao voljeti nekoga, ko mrzi njegova sina Ibrahima i optužuje njegovu majku Mariju za laganje? Kako bi Božiji Poslanik mogao voljeti nekog ko se mješa između njega i njegovih žena lažući i izmišljajući, uzrokujući time razvod sa drugom.

Kako bi on mogao voljeti onoga ko mrzi njegovu kćerku Fatimu i njegova amidžića Alija do stepena da ona nije mogla spomenuti njegovo ime niti o njemu misliti bilo što dobro.

(Sahih Buhari, svez. 3., str. 135)

 

Sve ovo i ono što se dogodilo nakon Poslanikove smrti, a dogodilo se više toga, sve je to pokuđena u očima Allaha i Njegova Poslanika i oni ne mogu voljeti one koji su skloni takvim djelima, jer Allah je Istina, a Njegov Poslanik personificira Njegovu Istinitost.

Vidjet ćemo u toku daljih diskusija, da je Božiji Poslanik nije volio i da je upozorio svijet protiv njenih spletkarenja.

Jednom sam pitao neke od naših učitelja za razloge izuzetne ljubavi Poslanikove za Aišom, a naročito razloge za zanemarivanje nekih drugih njegovih žena. Oni su iznijeli brojne odgovore, od koje su svi bili lažni.

 

Jedan od njih kaže: “Zato što je ona bila lijepa i mlada i što je bila djevica.”

Drugi kaže: “Zato što je bila kćerka iskrenog Ebu Bekra, njegovog bliskog ashaba.”

Treći kaže: “Zato što je sačuvala u pamćenju pola vjere Božijeg Poslanika i bila je učeni fakih.”

Četvrti kaže: “Zato što je Džebrail dolazio u njenom liku i on nikada ne bi došao Božijem Poslaniku, a da to nije bilo u njenoj sobi.”

 

Kao što možes vidjeti, dragi čitaoče, nijedna od ovih tvrdnji nije utemeljena na logici i realnosti. Mi ćemo negirati tačnost ovih odgovora sa nepobitnim dokazima.

Ako je Božiji Poslanik voli Aišu zato što je bila lijepa i zato što je jedina bila djevica od njegovih žena, šta ga je sprečavalo od ženidbe sa lijepim djevojkama koje su je nadmašivale u šarmu i ljepoti i koje su bile uzor ljepote među arapskim plemenima?

Historičari, s druge strane, također, spominju kao razlog Aišine ljubomore prema Zejneb bint Jahs, Safiji bind Hudžaj i Mariji Kopitkinji, zato što su one bile ljepše od nje.

Ibn Sa'ad (Ibn Sa'd, Tabakat, svez. 8., str. 148.) i Ibn Kesir (Ibn Kesir, Tarih, svez. 5., str. 299.)

spominju da je Božiji Poslanik oženio Meliku Bint Ka'ab koja je bila poznata po svojoj izuzetnoj ljepoti. Aiša je otišla da je vidi i rekla joj: “Zar se ne stidiš udati za ubicu svoga oca?!”

 

Ona je tada zatražila utočište Allahovo od Božijeg Poslanika našto je on razveo. Njeni suplemenici su došli kod Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i rekli: “Ona je mlada i zelena ona je obmanuta pa je povrati.” Božiji Poslanik je odbio da to učini. Njen otac je ubijen na dan osvajanja Mekke, a njegov ubica je bio Halid ibn Vehid.

Ovaj rivajet jasno pokazuje da Božiji Poslanik, s.a.v.a., nije bio opsjednut ljepotom i mladošću u svojim brakovima.

Naprotiv, da je to bilo tako on ne bi razveo Maliku bint Ka'ab koja je bila mlada i izuzetno lijepa. Ovaj, dakle, rivajet, kao i mnogi drugi, kazuju nam vrste metoda kojima se Aiša služila u sprečavanju mladih i lijepih da se udaju za Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

Rekli samo već kako je ona izazvala razvod Esme bint Nis'man iz zavidnosti zbog njene izuzetne ljepote.

Aiša joj je rekla: “Božiji Poslanik voli ženu koja će mu reći kad joj prilazi: ‘Tražim utočište kod Allaha od tebe.’”

Spomenuli smo slučaj vezan za Meliku u kojoj Aiša budi osjećaj ubijenog joj oca, govoreći joj: “Zar te nije stid udati se za čovjeka koji je ubio tvoga oca?!”

To je bilo vrijeme kad su tragovi džahilijjeta bili još jaki što je iniciralo ljude na osvetu i odmazdu.

 

Nama je ostalo samo da se pitamo, zašto je Božiji Poslanik razveo ove dvije nevine žene koje su bile žrtve Aišine ljubomore?

Prije svega, moramo shvatiti da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., bio nepogriješiv i kao takav nikom nije načinio nasilje i nepravdu. U razvodu ove dvije žene je morala biti neka mudrost znana samo Allahu i Njegovom Poslaniku.

Sigurno, uprkos njenim moralnim djelima, morala je biti neka mudrost ili povod zašto Božiji Poslanik nije razveo Aišu. Mi ćemo se ove stvari dotaći u sljedećim diskusijama.

Kada je u pitanju prva žena, tj. Esma bint Nu'man, njeno naivno stanje je postalo očigledno kada ju je Aiša zavela svojim trikom i prvim riječima kojima je ona pozdravila Božijeg Poslanika, kada je on ispružio svoju ruku prema njoj, njene riječi su bile: “Tražim utočište kod Allaha od tebe.”

Uprkos njenoj izuzetnoj ljepoti Božiji Poslnik, s.a.v.a., je nije zadržao zbog njenog ograničenog razuma, djetinjastog. Mada prema neki drugima prenosiocima Ibn Sa'ab u svom Tabakatu, svezak 8., str. 145., kaže da je Ibni Abbas rekao: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., je oženio Esmu bint El-Nu'man i ona je bila među najljepšim najsavršenijim ženama svoga vremena.”

 

Možda nas je Božiji Poslanik, s.a.v.a., podučiti da važnost inteligencije nadmašuje fizičku ljepotu jer, koliko je mnogo ljepuškastih žena bilo zavedeno zbog svoje maloumnosti. Stoga, možda, Božiji Poslanik kada je u pitanju bila Melika ibn Ka'ab, a kojoj je nedostajalo shvatanja (kao što je to njen narod posvjedočio) nije želio da ona živi u strahu i nemiru, koji bi joj prouzrokovali velike probleme jer je Aiša ne bi ostavila na miru bez sumnje, da postoje i drugi razlozi, a koji su nama nepoznati. Važna stvar je u tome da se shvati da Božiji Poslanik, s.a.v.a., nije žudio za ljepotom i putanim strastima, kako to neke neznalice i orjentalisti smatraju, jer, oni tvrde da je Božiji Poslanik bio opsjednut lijepim ženama. A mi smo se uvjerili kako je Božiji Poslanik razveo ove dvije lijepe i mlade žene.

Tvrdnja onih koji kažu da je Božiji Poslanik volio Aišu zbog njene mladosti i ljepote je neutemeljena i neprihvatljiva.

Što se tiče onih koji drže da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., Aišu navodno, volio zato što je ona bila kćerka Ebu Bekra, je također neistina. Možemo reći da ju je on oženio radi Ebu Bekra, zato što se Božiji Poslanik oženio u nekoliko slučajeva iz različitih plemena, iz čisto političkih razloga s ciljem da pridobije njihova srca i da posije ljubav i milost među svim plemenima, a istisne mržnju i neprijateljstvo iz njihovih srca.

Božiji Poslanik je tako oženio Umi Habibu sestru Muavijinu, sestru Ebu Sufjana, svog najvećeg neprijatelja. Ovo je bilo stoga što on nije gajio ni prema čemu i ni prema kome zla, već samilost prema svim svjetovima.

Njegova osjećajnost i ljubav prema arapskim plemenima vodila ga je ka ženidbi sa Jevrejkama, krišćankama, kopitkinjom samo zato da bi približio ljude Knjige jedne preme drugima.

Ovo je naročito bilo stoga, kako možemo razumjeti iz biografskih radova, što je Ebu Bekr zamolio Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da oženi njegovu kćer Aišu upravo kao što ga je i Omer zamolio da oženi njegovu kćerku Hafsu.

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je udovoljio njihovim željama zato što je njegovo srce obuhvaćalo cijelokupno čovječenstvo.

Allah Uzvišeni je rekao:

“A da si ti grub i tvrdog srca, oni bi se razbježali od tebe.”Ali Imran, 159

 

Svi moji stavovi su potkrijepljeni dokazima iz šest sunnitskih Sahiha. Muslim, poput drugih, prenosi u svom Sahihu da je Omer ibn Hattab rekao: “Kada se Božiji Poslanik odvojio od svojih žena ušao sam u džamiju, a ljudi su grebali tlo sa kamenjem govoreći: “Božiji Poslanik je razveo svoje žene.”

Ovo je bilo prije naredbe o nošenju hidžaba. Ja sam kazao:

“Ja ću to sigurno doznati danas.” Otisao sam Aiši i upitao je: “O kćeri Ebu Bekra! Jesi li dostigla kranju tačku vrijeđanja Božijeg Poslanika?” Ona je odgovorila: “Moj problem te se ne tiče Omere, gledaj svoja posla!” Zatim je Omer nastavio: “Tako sam otišao kod Hafse svoje kćerke i upitao je: ‘Je si li dostigla krajnju tačku uznemiravanja Božijeg Poslanika, s.a.v.a.? Ti znaš tako mi Allaha da Božiji Poslanik nema ljubavi prema tebi, da nije za mene, on bi te razveo.’ A potom je zaplakao”

(Sahih Muslim, svez. 4., str. 188.)

 

Ovaj hadis jasno ilustrira da poslanikov brak sa Hafsom nije bio zbog ljubavi, već zbog političkih okolnosti koje su diktirale neke stvari.

Ono što nas čini uvjerenim u ispravnost našeg rezonovanja je činjenica da se Omer ibn Hattab zakleo Bogom da Božiji Poslanika nije volio Hafsu.

Prema tome, kod nas ne postoji ni najmanje sumnje o njenom braku da je on bio rezultat političkih okolnosti što je jasno izraženo Omerovim riječima: “Da nije bilo za mene, Božiji Poslanik bi te razveo.”

Ovaj hadis nam također da je neke naznake o braku Božijeg Poslanika, s.a.v.a., sa Aišom, i da je usprkos svim njenim ispadima ispoljavao strpljivost i uzdržanost zbog Ebu Bekra.

Inače Hafsa je zavređivala više ljubavi i pažnje od Aiše budući da ona nije činila mnoge stvari koje je činila Aiša.

Ukoliko prostudiramo sve događaje, pritom zanemarujući fabrikovane predaje koje su iskonponovali Umajadi u čast Aišinu, primijetit ćemo da je Božiji Poslanik bio u mnogo slučajeva uznemirava njenim ponašanjem. Ovdje se pozivamo na hadis koji prenosi Buharija, a i nekoliko drugih sunnitskih zbirki. U svima njima se govori o stepenu averzije koju je Aiša osjećala prema svome mužu, Božijem Poslanik, s.a.v.a.

 

Buharija prenosi u 3. svesku u odjeljku izražavanja bolesne osobe, prenosi: Čuo sam Al-Kasima ibn Muhameda da kaže:

“Aiša je rekla: ‘Boli me glava.’”

Božiji Poslanik joj je rekao: “Ako bi se to dogodilo dok sam ja živ, tražio bih od Allaha oprosta i molio bi za tebe.”

Aiša je kazala: “Lijepe li priče! Tako mi Allaha, ja mislim da bi ti volio da me vidiš mrtvu i kad bi se to dogodilo, to bi potrošio ostatak dana ženeći neku drugu ženu.”

(Sahih Buhari, svez. 7., str. 8.)

 

Da li ovaj hadis indicira da je Božiji Poslanik volio Aišu?

Konačno, sumirajmo sve ovo, ističući da su Benu Ummejje, a naročito Muavija ibn Sufjan, mrzili Božijeg Poslanika, s.a.v.a., pa su nakon što im je hilafet pao u ruke uložili sve svoje napore da iskrive istinu i okrenu sve naopako.

Oni su tako do vrhunca uzdigli moć ljudi koji su bili obični za vrijeme života Božijeg Poslanika, bez ikakva specijalna statusa, dok su istovremeno ignorisali druge koji su bili primjer uzoritosti i čestitosti.

Vjerujem da je njihov jedini kriterij u skladu igroniranja je bilo njihovo intenzivno neprijatelistvo i izrazita mržnja prema Muhammedu i članovima njegove porodice: Aliju, Fatimi, Hasanu i Husejnu.

Umajadi su onima prvim uzdigli status i fabrikovali lažne hadise o njihovim posebnim vrednotama, naročito onih osoba koje su oponirale Božijem Poslaniku, s.a.v.a., i njegovom Ehli-bejtu koje je Allah očistio i nečistoću od njih otklonio.

Oni su tražili bliskost s takvima, a u skladu s njihovim visokim položajima su uživali respekt među ljudima.

A s druge strane, nastojali su da ponize i proizvedu greške i mahane pomoću lažnih rivajeta i hadisa za svakoga onoga koji je gajio ljubav prema Božijem Poslaniku, s.a.v.a., i koji bi ga branio.

Tako je Omer ibn Hattab koji bi polemisao i raspravljao o svakoj odluci i naredbi Božijeg Poslanika, s.a.v.a., postao heres umajadske dinastije. S druge strane Ali ibn Ebu Talib koji je naspram Božijeg Poslanbika, s.a.v.a., bio kao Harun naspram Musa, a.s., i kojeg je Božiji Poslanik toliko volio, osamdeset je godina bio proklinjan sa svih minbera od strane tadašnje vlastodržačke uleme.

Slično je i Aiša, koja je uzrokovala Božijem Poslaniku mnoge nevolje i koja je ispoljavala neposlušnost prema njegovim naredbama, a tako i naredbama Božijim, ustala protiv Poslanikovog nasljednika h. Alije i uzrokovala njegov rat poznat među muslimanima, a koji je rezultirao smrt hiljade muslimana. Tako ona, dakle, postaje slavna žena u islamu čija fikhska stajališta bivaju prihvaćena i slijeđena.

Ali s druge strane, h. Fatima Ez-Zehra, prvakinja među svim ženam, ona za koju je Božiji Poslanik kazao da će biti ljut na onoga ko naljuti nju i da će biti zadovoljan s onima s kim je ona zadovoljna, postaje zaboravljena, biva pokopana u mrkloj noci i nakon prijetnje da će joj kuća biti zapaljena i nakon što su joj vrata silom otvorena i pritisla stomak uzrokujući pobačaj djeteta u njenom stomaku. Niko među ehli sunnitskim muslimanima ne zna ni jedan hadis koji je ona prenijela od svog oca. Slično, Jezid ibn Muavjja, Zijad ibn Ebi, ibn Merdžan, Ibn Mervan, Hadžadž ibn 'As i drugi pokvarenjaci, prokleti jezikom Kur'ana i jezikom Božijeg Poslanika, s.a.v.a., postali su prvaci vjernika i zaštitnici vjere.

 

Što se tiče Hasana i Husejna, prvaka đžennetskih mladića, koji su bili ponos nasljednika Božijeg Poslanika, s.a.v.a., zaštitnika umme, oni su proganjani, ubijeni i trovani.

Na ovaj način Ebu Sufjan, munafik i vođa u svakoj bici protiv Božijeg Poslanika je dobio status hvaljenog i priznatog. To se pravdalo time, da ko god je ušao u njegovu kuću prilkom osvajanja Meke bio je siguran. Što se tiče Ebu Taliba, zaštitnika i branioca Muhammeda, s.a.v.a., sa svim što je imao na raspolaganju, završio je svoj život u neprijateljstvu sa svojim narodom i svojim rođacima radi svoga bratića i to do te mjere da je čak tri godine proveo u izolaciji s Božijim Poslanikom, s.a.v.a., u dolini Mekki drzeći svoje vjerovanje u tajnosti radi koristi islama samo zato da bi se uspostavili neki mostovi komunikacije sa Kurejšijama da muslimani ne bi bili ubijeni. On je bio poput vjernika porodice faraonove, koji je krio svoje vjerovanje. Tako je prema hadisima koji su došli preko gore spomenutih, nagrada Ebu Taliba na onom svijetu će biti takva da će mu biti dato par papuča od vatre koje od kojih će mu mozak ključati.

 

Na ovaj način je Muavija ibn Sufjan amnestirani sin amnestiranog čovjeka (nakon oslobođenja Mekke), prokleti sin prokletog čovjeka, onaj koji se igrao sa naredbama Božijim i naredbama Njegovog Poslanika ne predajući im nikakav značaj, onaj koji je ubijao nevine na pravdi Boga, slijedeći pritom svoje strasti i koji je vrijeđao Božijeg Poslanika dok su to muslimani gledali i slušali, stvari su postojale poznate i tretirane kao stvar objave. Oni kažu da je Allah, dž.š., svojom objavom opunomoćio Džibrila, Muhammeda i Muaviju. On je opisivan kao čovjek mudrosti, razuman i pronicljiv političar.

 

Što se tice Ebu Zera Al-Gafarija, zemlja ne može poreći, niti nebo može spustiti svoju senku na nekog tako iskrenog, po riječima Poslanika, a on je kod njih tretiran kao nekakva razuzdana osoba, bio je tučen i protjeran u mjesto Rabada.

Selman, Mikdad, Amar i Huzejfe i svi iskreni ashabi koji su uzeli Alija kao svoga lidera, suočili su se sa oštrom kaznom protjerivanjem i ubistvom.

Slično, oni koji su slijedili školu halifa, sljedbenici Muavije i pripadnici škola utemeljenih od tiranskih vladara su postali ehli sunnet ve-l-džema'a i oni su predstavljali islam. Ko god bi im se suprostavio, osuđivan je kao nevjemik. Kamo sreće da su slijedili Imame Ehli-bejta koji su od grijeha očišćeni!

Što se tiče onih koji su slijedili školu Ehli-bejta i slijedili “Kapiju grada znanja” i prvog koji je prihvatio islami i Poslanstvo Muhammedovo, s.a.v.a., onoga koji je uvijek svjedočio Istinu gdje god bi bio. Oni koji koji su slijedili Ehli-bejt i čiste Imame dobili su epitet onih koji slijede novotarije i zablude, a onaj ko se borio protiv njih, tretirao se dobrim i pohvalnim muslimanom.

Sigurno, nema snage niti moći sem Allaha Uzvišenog! Allah je sigurno rekao istinu u riječima: “Kad im se kaže: ‘Ne činite nered na Zemlji kad je red već uspostavljen!’ Oni odgovaraju: ‘Mi samo red uspostavljamo!’ Zar?! A, uistinu, oni nered siju, ali ne opažaju.” Bekare, 11-12

“Zar da vjerujemo kao što vjeruju glupaci? A uistinu oni su glupaci (bezumni).” Bekare, 13

 

Ukoliko se vratimo predmetu ili stvari koja se tiče Resulullaha i njegove navodne ljubavi prema Aiši, kako je ona, navodno, sačuvala pola vjeru, i da je Poslanik, navodno uobičavao reći: “Uzmite vjeru od ove crnokose (Humejre).” Mi smatramo da je ovaj hadis lažan jer nije utemeljen na istini, niti je u skladu s čudnim i smiješnim propisima koji su preneseni od Aiše. To uopće ne priliči Poslaniku, s.a.v.a., da govori takve stvari. Dovoljno nam se obratiti na slučaj dojenja djeteta koji se prenosi od Božijeg Poslanika, a zabilježen u Muslimovom Sahihu i Malikovom Muvetu. O ovaj stvari smo potpunije diskutovali u našoj knjizi “Zatim sam postao upućen”. Ko želi više detalja naćiće u toj knjizi.

Za nas je dovoljno primjetiti u vezi onog nesigurnog hadisa da su sve druge žene Božijeg Poslanika odbile da djeluju u skladu s tim. Čak je i prenosilac hadisa šutio godinu dana izbjegavajući da ga spomene zbog svoje buntovničke i nečiste prirode.

Obratimo se Sahihu Buhari u odjeljku “Ko god napusti mjesto svoga stanovanja mora skratiti namaz”, on je prenio preko Zuhrija Urve, a ovaj od Aiše koja je kazala: “Namaz je prvobitno naređen kao dvorekatan pa je ovo pravilo primjenjeno na molitvu na putovanju, a molitva u mjestu življenja je kompletirana.”

Zuhri je kazao: Ja sam kazao Urve: “Pa kako će Aiša kompletirati molitvu tokom putovanja?, a on je odgovorio: “Ona je pojasnila taj propis na način kako je pojasnio Osman.”

Muslim također prenosi u odjeljku o skraćivanju namaza na putovanju i to eksplicitnije od Buharije. On je prenio od Zuhrija preko Urve, a ovaj od Aiše da je “namaz je prvo bio dvo-rekatan a onda je ovaj propis ostao samo za namaz na putovanju, a u mjestu boravka je kompletiran.” Zuhri kaže: “Ja sam rekao Urvetu: ‘Pa kako je Aiša kompletirala namaz na putovanju?’ On je odgovorio: “Ona je pojasnila to onako kako je to pojasnio i Osman.”

Postoji jasna kontradikcija jer ona je jedna od njih koja tvrdi da je namaz naređen kao dvorekatan, a suprostavlja se onom što je Allah, dž.š., učinio farzom i suprostavlja se onim što je Božiji Poslanik slijedio. I umjesto da to interpretira kao izmjenu koju je Allah učinio, ona oživljava praksu Osmanovu. Zbog ovoga mi vidimo dosta propisa u Sahihima ehli sunneta ve-džemaata, ali ih oni ne slijede, jer se u većini slučajeva pozivaju na interpretaciji mišljenja Ebu Bekra, Omera, Osmana, Aiše, Muavije i drugih ashaba.

Ako Humejra (Aiša) od koje je, navodno, uzeto pola vjere, može interpretirati Božije propise kako ona želi, ja ne mogu vjerovati da bi njen muž (Božiji Poslanika, s.a.v.a.) mogao bio zadovoljan s njom, a niti zadovoljan ljudi nju slijede. A uistinu je preneseno u mnogim Sahihima, kao što je Buhariji, Muslimu, da je poslušnost njoj, zapravo, neposlušnost Allahu, dž.š. Ako Bog da, ovim pitanjem ćemo se kasnije detaljnije baviti.

Što se tiče onih koji tvrde da je Božiji Poslanik volio nju zato što je Džibril uvijek dolazio njemu u njenom liku prije no što je oženio, i da mu je dolazio samo onda kada bi se nalazio u njenoj odaji. Na ove hadise bi se i luda osoba nasmijala.

Ne znam da li je lik koji bi poprimao Džibril bila slika fotografska ili uljena?! Uistinu se u Sahihima ehli sunneta nalaze hadisi da je Ebu Bekr poslao Aišu sa sahanom datula tako da bi je on vidio i da bi je na taj način mogao oženiti uz dozvolu njenog oca. Da li je tada bilo ikakve potrebe za Džibrila da dolazi u njenom liku kada je ona živjela samo nekoliko metara od kuće Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

Vjerujem da je Marija Kopitkinja, budući da je živjela daleko od Božijeg Poslanika (u Egiptu) bila priličnija da se Džibril pojavljuje u njenom liku, i da time Božijem Poslaniku najavi dobre vijesti da će donijeti sina Ibrahima. Dakle, ovi hadisi pripadaju Aišinim izmišljotinama, koji nikad nisu mogli značiti ništa drugo do li znakovi njene umišljenosti i pokušaja da se uzdigne nad drugim ženama.

Ili, i drugom slučaju, oni su nastali kao rezultat izmišljotina Benu Umeja i pripisanih njoj da bi joj uzdigli status kod umno nedoraslih.

Što se tiče navoda, da Džibril nije posjećivao Muhammeda, s.a.v.a., nigdje osim u Aišinoj sobi, ovo je još gore od prethodne tvrdnje, obzirom da je svima iz Kur'ana jasno da joj je Allah prijetio kad se urotila protiv Božijeg Poslanika. Allah joj je prijetio sa Džibrilom, melekima i pravednim vjernicima da će pomoći Poslanika ako se ona ne pokori.

Tako su tvrdnje naših učenjaka i učitelja škole ehli sunneta samo pretpostavke i legende.

“Reci: ‘Imate li znanje ispravno za to, pa izađite s njim! Vi samo slijedite pretpostvke, a pretpostavke ne koriste istini.’”