Aiša, majka pravovjernih, je bila vođa

 

Histiričari su zabilježili da je ona bila vođa koji je vršio nadgledanje, razdvajanja ljudi i izdavajanje naređenja. Čak kada su Zubejr i Talha raspravljali ko bi trebao da predvodi molitvu (namaz) i kada su obadvojca to željeli, Aiša je intervrenisala i uklonila obadvojcu. Ona je naredila svom sestriču Abdullahu ibn Zebejru da predvodi namaz.

Ona je slala glasnike sa pismima koje je slala u nekoliko pokrajina tražeći podršku protiv Alija ibn Ebu Taliba i podstrekala ljude džahilijetskim zovom.

 

Regrutovala je 200.000 arapskog ološa i rulje da se bore i da zbace vladara pravovjemih s vlasti. Njeno agitovanje je rezultiralo raskol kada je veliki broj ljudi bio ubijen u ime odbrane i podrške majci pravovjernih. Histiričari kažu, kada su Aišini pomagači došli Osman ibn Ha'nifu vladaru Iraka sa sjedistem u Basri, njega i njegovih 60 službenika su zatvorili. Oni su bili dovedeni pred Aišu koja je naredila da budu pogubljeni. Oni su svi poklani kao što se ovce kolju.

Izviještava se da je tu, zapravo, bilo četiri stotine muškaraca i da su to bili prvi muslimani čije su glave bile odsječene i da su sve to strpljivo podnijeli.

(Ibid., svez. 5., str. 178.; Komentar Nehdžul-belage, svez. 2., str. 501 i dr.)

 

Al-Sabi prenosi od Muslima ibn Ebu Bekra, a ovaj od svog oca:

“Kada su Talha i Zubejra stigli u Basru, ja sam pripasao svoju sablju s namjerom da im pomognem. Posjetio sam Aišu, ona je naređivala, zabranjivala, ukratko, ona je komandovala. Zapamtio sam hadis Božijeg Poslanika, s.a.v.a., slušajući kada bi on govorio: ‘Zajednica koja dopusti da njom vlada i upravlja žena, neće nikad uspijeti.’ Potom sam se povukao i otišao od nje.”

 

Buhari prenosi od Ebu Bekra:

“Allah Uzvišeni me je podsjetio u toku “bitke oko deve”, na riječi Božijeg Poslanik kada je čuo da su Perzijanci proglasili svoju kćerku Kosres princezom: ‘Ljudi koji vlast prepuste ženi, neće nikada uspjeti.’”

(Sahih Buhari, svez. 8., str. 97.; Nisai, svez. 4., str. 305.; Mustadrak, svez. 4., str. 525.)

 

Jedna od stvari koja me zasmijava i navodi me na plač je to da je Aiša izašla iz svoje kuće u neposlušnosti Allahu i Njegovu Poslaniku i naredila ashabima (svojim pristalicama) da ostanu u svojim kućama.Ovo je, doista, čudna star! Kako se to, Bože dragi, moglo dogoditi?!

 

Mu'tezil Ibn Abil Hadid u komentaru Nahdžul-belage, prenosi zajedno s drugim historičarima da je Aiša poslala pismo Zejd ibn Salhamu El Abdiju kada je bila u Basri, u kojem mu je poručila:

“Od Aiše, umm ul-mumi'nin, kćerke Ebu Bekra, istinske žene Božijeg Poslanika, ostanite u svojim kućama i trudite se da ljudi napuste sina Ebu Talibova. Ja se nadam da ću čuti ono što želim od vas, jer vi ste mi najpodaniji od moje familije. Vesselamu alejkum!”

 

Ovaj pravedni čovjek joj je odgovorio:

 

“Od Zejda ibn Salhana, Aiši kćerki Ebu Bekra. Allah ti je naredio, a i nama je naredio. Tebi je naredio da ostaneš u svojoj kući, a nama da se borimo. A tvoje pismo je došlo meni preporučujući mi obrnuto od onoga što mi je Bog Uzvišeni naredio. Ti želis da činiš ono što ti je Allah zapovijedio, a ustvari, činis ono što je meni zapovijedio da činim. Tvoju naredbu ne mogu prihvatiti. Stoga je moj odgovor negativan.”

 

Iz ovoga se jasno uočava, da se Aiša nije borila samo za vodstvo u vojsci kojom je upravljala događajima oko “deve”. Ona je čeznula za apsolutnom dominacijom nad vjernicima u svim dijelovima zemlje i u svim stvarima. U skladu s ovim, ona je dala sebi za pravo da se dopisuje sa vođama plemena i namjesnika pokrajina i provincija, podstičući ih na saradnju i tražeći od njih pomoć. Zahvaljujući ovom ona je postigla status i slavu među Umajadima do te mjere da je ona postala primjer i izvor poštovanja za sve njih čije su se moći njene svi plašili.

 

Kada su heroji i ljudi poznati po svojoj hrabrosti napuštali i bježali s bojišta suočavajući se sa h. Alijem, ona bi ostala i podsticala ljude protiv njega.

Razum zastaje poslije svega ovoga. S jedne strane, znajući njen stav u pogledu Imama Alija, i s druge strane, saznanje da ju je Imam Ali časno otpratio njenoj kući, nakon što je bila poražena, ali ona je tvrdoglava i dalje insistirala na borbi.

Za ovo nema objašnjenja izuzev u shvatanju dubine i stepena zavidnosti i mržnje koju je majka pravovjernih nosila u sebi.