Sumnja i zbunjenost

Za osobu poput mene je bilo veoma tesko prihvatiti sve sto sam od sejida cuo. Prozivio sam dvadest pet godina diveci se i postujuci Poslanikove ashabe, narocito cetiri pravedne halife. Vjerovao sam da nam je Poslanik naredio da slijedimo njihova ucenja, narocito Abu Bekra el-Sidika i Omera el-Faruka cija imena nisam cuo da se spominju od kako sam dosao u Irak. Umjesto o njima slusao sam o imamima za koje nisam nikad cuo. Takodjer su tvrdili da je Poslanik jasno proglasio hazreti Aliju za svog nasljednika. Kako sam mogao vjerovati da su se Poslanikovi ashabi poslije njegove smrti udruzili protiv Alije, neka mu Allah podari Svoj blagoslov!? Od malena smo bili uceni da su oni, neka ih Allah sve blagoslovi, bili najbolji ljudi i da su postovali Aliju. Znali su da je on bio muz hazreti Fatime Zehre, otac Hasana i Husejna i ulaz u "grad znanja".

 

Hazreti Alija je znao vrijednosti Abu Bekra el-Sidika, to jest da je bio prvi musliman; da je bio s Poslanikom (s) u pecini sto Allah pominje i u Kur'anu; da mu je Allahov Poslanik (s) povjerio vodjenje namaza za vrijeme svoje bolesti; da je Poslanik rekao o njemu: ako bih trebao bliskog prijatelja odabrao bih Abu Bekra. Zbog svega toga Muslimani su ga postavili za prvog halifu. Hazreti Alija je znao polozaj naseg Omera kojim je Allah proslavio islam i koga je Poslanik zvao el-Faruk, tj, onaj koji razdvaja istinu od lazi. Takodjer, hazreti Alija je znao poziciju naseg Osmana u cijoj su se prisutnosti Allahovi meleci zastidjivali i koji je od Allahovog Poslanika (s) dobio ime "Zu el-Nurejn" sto znaci "covjek kome su podarena dva svjetla".

 

Kako mogu nasa braca shije zanemariti njihov status i smatrati ih obicnim ljudima, podloznim ovosvjetskim cejfovima i tvrditi da su savladani pohlepom skrenuli sa pravog puta i prekrsili Poslanikova naredjenja!? To je bilo nezamislivo, jer nam je poznato da su oni zurno izvrsavali njegova naredjenja. Za islam i njegovu konacnu pobjedu, bili su se spremni boriti protiv vlastitih oceva, sinova i brace. Onaj ko je bio u stanju ubiti vlastitog sina ili oca radi Allaha i Njegovog Poslanika nije mogao biti podlozan ovosvjetskim ambicijama.

 

Zbog ovoga nisam mogao vjerovati u sve sto su shije tvrdile, mada sam priznavao da su njihovi dokazi bili zasnivani na logici i zdravom razumu. S druge strane, nisam mogao povjerovati da bi se Poslanikovi ashabi, neka ih Allah sve blagoslovi, mogli spustiti tako nisko i ponasati kao obicni ljudi, nimalo nepromijenjeni objavom niti prosvijetljeni Muhammedom (s).

O moj Boze! Kako je to moguce? Da li su stvarno ashabi bili takvi ljudi kako ih shije predstavljaju? Znao sam da je sumnja pocetak slabosti i da se sada moraju preispitati mnoge stvari da bi se doslo do istine.

 

Kad se prijetelj vratio otisli smo do Kerbale gdje sam saznao za Husejnovu tragediju i nacin na koji je bio pogubljen. Ljudi bi se okupljali oko njegovog kabura i plakali, kao da je tek bio poginuo. Slusajuci govornike kako opisuju bitku na Kerbali i mene je obuzimala tuga i zalost kao nikad do tada. Plakao sam i plakao dozvoljavajuci dushi da se oslobodi. Osjecao sam kao da sam bio medju redovima Husejnovih neprijatelja i sada sam, odjednom, promijenio stranu i postao jedan od njegovih sljedbenika spreman da se zrtvuje. Govornik je upravo prepricavao dogadjaj o Hurru, koji je stajao u sredini bitke tresuci se kao list. Jedan od njegovih vojnika ga je upitao:

- Da li ste se to smrti uplasili? 

- Nisam, tako mi Allaha, nego upravo biram izmedju Dzenneta i Dzehennema. 

Onda je potjerao konja prema Husejnu i upitao: 

- Husejne, da li se moze oprostiti meni ovakvom? 

Kada sam cuo ovo nisam se mogao vise kontrolisati i poceo sam plakati.

Osjecao sam se kao da sam bio na Hurrovom mjestu pitajuci Husejna: Da li postoji oprost i za mene, o sine Allahovg Poslanika? Kada me je prijatelj cuo kako placem zagrlio me je kao majka dijete zeleci ga utjesiti.

 

To su bili trenuci u kojima sam shvatio sta znaci plakati, jer sam osjecao da su suze prale srce i tijelo iznutra. Tek tada sam shvatio Poslanikove rijeci: "Ako bi znali ono sto i ja, manje bi ste se smijali a vise plakali".

 

Taj citav dan sam bio potisten uprkos prijateljevom nastojanju da me oraspolozi. Izgubio sam apetit tako da nisam okusio nista citav dan. Zamolio sam ga da mi ponovo isprica dogadaj sa Kerbale o cemu nisam znao mnogo. Lokalni imami su nam govorili da su neprijatelji islama ubili nase vodje Omera, Osmana i Aliju i da su isti neprijatelji ubili Poslanikovog unuka Husejna. To je bilo sve sto smo znali. Obiljezavali smo ashuru tako sto bi milostinja bila podijeljena, kuhala bi se razna hrana, a djeca bi isla kod starijih da dobiju novac za igracke i slatkise.

 

Takodjer, u nekim selima na dan ashure ljudi ne pale vatru i ne rade nikakav posao. Narod se ne vjencava niti se ista proslavlja. Mi smo ove obicaje prihvatali i postovali ne pitajuci mnogo o razlozima. Uprkos tome sto se ovaj dogadaj smatra islamskim niko od lokalnih imama nije govorio o njemu javno.

 

Poslije smo otisli da posjetimo kabur Husejnovog brata, Abaza gdje mi je prijatelj ispricao o njegovoj hrabrosti i pogibiji. Tamo smo sreli veliki broj alima cija imena nisam zapamtio u detalje, ali se jos uvijek mogu sjetiti njihovih prezimena kao sto su Bahr Ulum, sejid Hakim, Kasif Ghita, Jasin, Tabatabai,Fejruzabadi, Asar Hajder i drugi. U njima sam primijetio znakove dostojanstvenosti i skromnosti sto je u meni izazivalo osjecaj postovanja. Shija muslimani im vjeruju i daju im petinu svog prihoda. Kroz ovu petinu oni odrzavaju i otvaraju vjerske skole, stampaju knjige i pomazu studentima koji im dolaze iz i svih krajeva islamskog svijeta.

 

Oni su nezavisni i nisu ni na kakav nacin povezani sa vlastima, za razliku od nasih imama, koji ne bi uradili ili rekli nesto bez odobrenja vlasti koja isplacuje njihove plate, postavlja ih i smjenjuje kad god zeli.

 

To je bio novi svijet koji sam otkrio, ili bolje receno kojeg mi je Allah pokazao. Poceo sam se lijepo osjecati u njemu nakon odupiranja koje sam na pocetku pruzao. Pridruzio sam se ljudima nakon sto sam im se prvo suprotstavljao. Ovaj novi svijet me je inspirisao zeljom za znanjem i proucavanjem. Sada sam imao priliku da dodjem do zeljene istine na koju sam pomisljao svaki put kada bih procitao rijeci poslanika Muhammeda (s): "Israilovi sinovi su se podijelili u sedamdeset jednu grupu; krscani su se podijelili u sedamdeset dvije grupe; moj narod ce se podijeliti u sedamdeset tri grupe, koje ce sve osim jedne zavrsiti u Dzehennemu".

 

Svaki put kada citam ovaj hadis obuzme me veliko cudjenje zbog Muslimana koji ga citaju, ali olahko preko njega prelaze bez pokusaja da ga objasne i pronadju koja je to jedina grupa koja ce biti spasena i koje su to grupe koje ce zavrsiti u Dzehennemu.

 

Zanimljiva je stvar da svaka islamska grupa tvrdi da je ona ta koja ce biti spasena. Na kraju Poslanikovog kazivanja dolazi: "Ko su oni, O Allahov poslanice"? Poslanik (s) je odgovorio. Oni koji slijede Kur'an i moj put (sunet)".

 

Da li postoji i jedna islamska grupa koja ne tvrdi da se ne drzi Allahove knjige (Kur'ana) i sunneta (Poslanikove tradicije)? Ako bi imami Malik, Abu Hanifa, Shafi ili Ahmed ibn Hanbel bili pitani svaki od njih bi tvrdio da se drzi Kur'ana i ispravnog sunneta.

 

Svi suni mezhebi i razlicite shijske grupe, za koje sam vjerovao da su zastranile, tvrde da se drze Kur'ana i tacnog sunneta. Da li je moguce da su svi u pravu? Ako bi bilo tako onda je Poslanikovo kazivanje izmisljeno ili iskrivljeno. Ali, ni to nije bilo moguce, jer je ono prihvaceno od svih sunija kao i shija. Da li nam preostaje da ovome hadisu ne pridajemo neko veliko znacenje? Boze nas sacuvaj! Allahov Poslanik (s) nije mogao reci nesto sto bi bilo bez znacenja i cilja, jer je uvijek govorio rijeci mudrosti i upute. Zbog toga nam je samo ostala mogucnost da prihvatimo postojanje jedne grupe koja je u pravu dok su ostale na pogresnom putu. Ovaj Poslanikov hadis ce nas podstaknuti da se preispitamo, ali u isto vrijeme nagnati na istrazivanje i proucavanje sa zeljom da pripadnemo onima koji ce biti spaseni.

 

Ova potreba za preispitivanjem vlastitog vjerovanja, javila se nakon sto sam dosao u kontakt sa shijama. Nesto me je njima privlacilo. Da li je to bila istina? Mozda, ko zna. Zar ne bih trebao sve licno ispitati i prouciti?

 

Islam mi, preko Kur'ana i sunneta, naredjuje da proucavam, istrazujem i uporedjujem. Allah, Najveci, je rekao:

"One koji se zbog Nas trude mi cemo, sigurno, na Nasim putevima voditi".

Kur'an 29:69

 

On je takodjer rekao:

"Oni koji slusaju i slijede ono sto je najbolje; oni su ti koje je Allah vodio i oni su ljudi od razuma".

Kur'an 39:18

 

Allahov Poslanik (s) je rekao: "Proucavajte svoju vjeru" Zbog toga je proucavanje vjerska obaveza svakog odgovornog Muslimana.

 

Donio sam cvrstu odluku i obecao sebi da cu licno ispitati stvari.

Pozdravio sam se sa prijateljima srcem punim tuge i zalosti. Osjecao sam da napustam drage i odane prijatelje, koji, su mi poklanjali svoje vrijeme da bi mi pruzili pomoc, uvijek pazeci da se ne osjecam zaduzenim. Poslanik Muhammed (s) je rekao: "Ako vas Allah, Uzviseni, odabere da pokazete jednom covjeku pravi put, onda je to vrijednije od citavog bogatstva na zemlji".

 

Napustio sam Irak, gdje sam proveo dvadeset dana medju imamima i njihovim sljedbenicima. Boravak tamo je bio kao lijep san iz kojeg spavac ne zeli da se probudi. Napustio sam Irak tuzan zbog kratkoce perioda i rastanka od dragih prijatelja, zaljubljenika u Ahlulbejt.

 

Krenuo sam ka Hidzazu, jer mi je cilj bila Allahova kuca i kabur naseg hazreti Muhammeda (s)