Tajna širenja sunijskih mezheba

Onaj ko pomno pročita knjige historije i ono što su prethodnici u njima zapisali naći će, bez sumnje, da su se četiri sunijska mezheba u to vrijeme proširila među ljudima voljom vladajuće vlasti i njenim upravljanjem. Zato su pristalice ovih mezheba mnogobrojne, jer ljudi slijede vjeru svojih vladara.

Isto tako, istraživač će naći da su desetine mezheba nestale, jer vladar nije njima bio naklonjen, kao što su mezheb Evzaijin, Hasana Basrija, Ebu Ujejne, Ibn Ebi Zeujba, Ibn Ebi Davuda, Lejs ibn Saada i mnogi drugi.

Samo ću kao primjer navesti Lejs ibn Saada koji je bio prijatelj Malik ibn Enesa i bio je učeniji i upućeniji od njega što priznaje Šafija.(Menakib Šafii, str. 524.)

Ali, njegov mezheb je nestao i njegov fikh je zaboravljen, jer vlast nije njime bila zadovoljna.

Ahmed ibn Hanbel kaže: “Ibn Ebi Zuejb je bio bolji od Malik ibn Enesa, samo što je Malik bio strožiji kada se radilo o prenosiocima predaja.” (Tezkiretul huffaz, 1/176.)

Kada pogledamo povijest naći ćemo da je Malik, osnivač mezheba, približio se vlasti i vladarima i pristajao njihovoj povorci. Tako je postao poštovan čovjek i poznati učenjak. Njegov mezheb se širio metodama zastrašivanja i poticanja, posebno u Španiji, gdje je njegov učenik Jahja ibn Jahja radio na tome da se približi kroz prijateljstvo vladaru Španije. Tako je postao jedan od njemu bliskih i vladar mu je dao ovlasti da odabire suce, a Jahja je za suca postavljao samo svoje drugove koji su slijedili malikijski mezheb.

Isto tako, nalazimo da je razlog širenja mezheba Ebu Hanife nakon njegove smrti bio taj što su Ebu Jusuf i Šejbani sljedbenici Ebu Hanife i njegovi najiskreniji učenici u isto vrijeme su bili bliski Harunu Rešidu, abasijskom halifi, i oni su odigrali veliku ulogu u jačanju njegove vlasti, pružali su mu podršku i pomoć.

 

Harun nikom nije dozvolio da zauzme položaj sudije bez njihove saglasnosti. A oni bi se saglasili samo ako je dotični sljedbenik hanefijskog mezheba. Tako je Ebu Hanifa postao najveći učenjak, a njegov mezheb nejrašireniji mezheb na području fikha, uprkos tome što ga je ulema iz njegovog vremena, dakle, njegovi savremenici, proglašavali nevjernikom i smatrali ga bezbožnikom. Među njegovim savremenicima su bili Imam Ahmed ibn Hanbel i Imam Ebu Hasan Ešari.

Šafijin mezheb se proširio i ojačao kada je skoro bio zaboravljen. Ojačao je onda kada ga je podržala tiranska vlast, i nakon što je cijeli Egipat i njegovo stanovništvo postali šijama fatimijama, promijenili su se u sljedbenike Šafijine u vrijeme kada je vladao Salahudin Ejubija, koji je ubijao i klao šije, kao što se kolju ovce.

I za hanbelijski mezheb se ne bi znalo, da ga nisu podržale abasijske vlasti u vrijeme Mu'tesama, kada se Ahmed ibn Hanbel pokajao za svoje tvrdnje da je Kur’an stvoren, a njegova zvijezda je zasjala u vrijeme Mutevekkila nasibije.

A u prošlom stoljeću mezheb Muhamed ibn Abdulvehaba se proširio i ojačao uz podršku imperijalističkih sila. Ovaj posljednji je sarađivao sa porodicom Saud koji su ga odmah podržali i pomogli i radili na širenju njegovog mezheba u Hidžazu i Arabijskom poluostrvu.

 

Hanbelijski mezheb se vraća na trojicu Imama, prvi je Ahmed ibn Hanbel koji za sebe nije tvrdio da je fakih, nego je bio od ehlul hadisa. Zatim Ibn Tejmije, kojeg su nazvali šejhul islam i obnovitelj sunneta, a njegovi savremenici su ga proglasili nevjernikom, jer je on rekao da je svaki musliman mušrik koji traži blagoslov putem Poslanika, s.a.v.a. I posljednji je Muhamed ibn Abdulvehab, koji je došao u posljednjem stoljeću, koji je produkt politike britanskog imperijalizma na Srednjem istoku. I on je radio na obnavljanju hanbelijskog mezheba, ali je uzeo samo fetve Ibn Tejmije, a Ahmed ibn Habela je ostavio u prošlom vremenu, pa se prema njemu odnosi kao prošlom, jer se mezheb kod njih danas naziva vehabijski.

Ali, nema sumnje, da su se ovi mezhebi proširili i postali poznati samo uz podršku i blagoslov vladara. Isto tako, nema sumnje, da su svi ovi vladari, bez izuzetka, bili neprijateljski raspoloženi prema Imamima Ehli-bejta, jer su stalno osjećali da im od njih prijeti opstanak i gubitak njihove vlasti. Zato su stalno radili na njihovom odbacivanju i udaljavanju od ummeta, umanjivanju njihovog značaja i ubijanju onih koji su ih slijedili.

Logično je da su ovi vladari postavljali one učenjake koji su njima bili ponizni i ulagivali im se, kao i one koji su izdavali takve fetve koje su se slagale sa ciljevima njihove vlasti i njenim opstojanjem. Budući da svijet uvijek ima potrebu da se nađu rješenja za šerijatska pitanja i obzirom da vladari, nijedan od njih, nije poznavao ništa od šerijata niti su razumjeli fikh, onda su u svoje ime morali postaviti nekog učenjaka koji je donositi fetve, i obmanuti svijet da je politika jedno, a vjera nešto sasvim drugo, te da to dvoje ne ide zajedno.

I tako je halifa bio političar, a fakih je bio vjerski čovjek, što je i danas praksa svi vladari u islamskim zemljama. Svjedoci smo toga da ti vladari danas odrede nekog sebi bliskog učenjaka i proglase ga državnim muftijom ili ga već nekako okarkterišu na drugi način istog značenja i stave mu u dužnost da donosi fetve, da vodi računa o pitanjima ibadeta i vjerskih rituala. Ali, ustvari, ovaj čovjek ne može donijeti ni jednu fetvu bez saglasnosti vlasti. Često se dešava da mu čak oni diktiraju fetvu, ili u najmanju ruku naglašavaju ono što nije u suprotnosti sa politikom vlasti i izvršavanjem njenih planova.

 

Ova pojava je izašla na vidjelo još u vremenu trojice prvih halifa: Ebu Bekra, Omera i Osmana. Oni iako nisu napravili razliku između države i vjere, ali su sebi dali pravo propisivanja i legalnost koja se slaže sa korišću hilafeta i daje garancije njenom produžetku i moći. Obzirom da su ova trojica halifa prisustvovali Poslanikovim, s.a.v.a., okupljanjima i družili su se s njime, uzeli su od njega neke sunnete koji nisu bili oprečni njihovoj politici.

Muavija je prihvatio islam tek 9. godine po hidžri po najpoznatijim sahih predajama, a družio se sa Poslanikom, s.a.v.a., veoma kratko vrijeme i nije znao ništa od njegovog sunneta. Pa je bio prisiljen odrediti Ebu Hurejru i Amr ibn Asa i još neke ashabe da oni donose fetve onakve kakve on želi.

I sve Emevije i Abasije su slijedili ovaj ‘pohvalni sunnet’ ili ovu lijepu novotariju poslije njega, pa bi uz sebe uvijek postavljali suca svih sudaca koji je bio zadužen izabrati suce koje je smatrao da su dobri za državu i koji će raditi na njenom podržavanju. I poslije ovoga, jasno ti je kakve su bile ove sudije, koji su ljutili svoga Gospodara kako bi zadovoljili svoje vladare koji su ih postavili.

Onda, razumiješ i tajnu o udaljavanju čistih Imama Poslanikove porodice, pa nećeš naći nijednog od njih da su ih imenovali za suca koji će izdavati fetve.

Ako bismo željeli još veću analizu toga kako su se širili i dobijali na popularnosti četiri sunijska mezheba posredstvom vladara dovoljno je da navedemo samo jedan primjer tome kroz skidanje zavjese sa mezheba Imama Malika koji se ubraja u najveće i najjače mezhebe sa najrasprostranjenijim fikhom. Malik je poznat po svojoj knjizi El-Muvetta koju je sam napisao, a ehli sunnet drži da je to najvjerodostojnija knjiga poslije Allahove knjige, a neka ulema toj knjizi daju prednost nad Buharijinim sahihom.

Malikova čuvenost je prešla sve granice, pa je čak govoreno: “Zar da izdaje fetvu, a Malik je u Medini?” Nazvali su ga Imamom Medine.

Ne možemo a da ne spomenemo da je Malik izdao fetvu o zabrani uzimanja zakletve silom, pa mu je Džafer ibn Sulejman namjesnik Medine zbog toga udario 70 udaraca bičem.

Malikije ovo uvijek navode kao dokaz kako je Malik bio neprijateljski raspoložen prema vlastima, a ovo nije tačno, jer oni koji prenose ovu priču su isti oni koji prenose sve ono što se poslije desilo, a na tebi je da razjasniš i shvatiš detalje.

Ibn Kutejbe kaže: “Prenose da kada je doprla vijest do Ebu Džafera Mensura o bičevanju Malik ibn Enesa i o tome šta je Džafer ibn Sulejman uradio s njim, pridavao je veliku važnost tome pa je naredio da se Džafer ibn Sulejman razriješi namjesništva Medine i da ga dovedu u Bagdad na devi.”

Zatim je napisao Malik ibn Enesu i pozvao ga da mu dođe u Bagdad, ali je Malik to odbio i napisao je Ebu Džaferu moleći da bude izvinjen zbog toga, navodeći mu nekakva opravdanja. Onda mu je Ebu Džafer napisao da se sretnu iduće godine na hadžu, inšallah, jer će on ići na hadž.(Tarihul hulefai, Ibn Kutejbe, 2/149)

 

Ako emirul muminin, Ebu Džafer Mensur, abasijski halifa, razrješava svoga amidžića, Džafer ibn Sulejmana ibn Abbasa namjesništva Medine zbog toga što je izbičevao Malika, onda ovo potiče sumnju i razmatranje.

Jer, to što je Džafer ibn Sulejman izbičevao Malika je bilo samo zbog toga da bi podržao hilafet svog amidžića i pružio podršku njegovoj vlasti i moći. U ovakvom slučaju bilo je za nadati se da Ebu Džafer Mensur počastiti i nagraditi namjesnika Medine, a ne da ga razriješiti položaja i poniziti na takav način. A on ga je zbacio sa položaja i naredio da ga dovedu u najgorem stanju okovanog u lancima na devi, a halifa istovremeno lično šalje svoje izvinjenje Maliku kako bi ponovo zadobio njegovo zadovoljstvo! Veoma čudno!

Iz ovoga se razumije da je namjesnik Medine, Džafer ibn Sulejman, postupio kao neki glup čovjek koji ne zna politiku i prepredenost i kao da ne razumije da je Malik potpora halifi i njegov oslonac u Mekki i Medini. Da nije tako, ne bi halifa smijenio svoga amidžića sa namjesništva jer je izbičevao Malika koji je to zaslužio izdavši fetvu o zabrani uzimanja zakletve silom. Isto ovo se dešava i nama naočigled svih kada neki pitanik pokuša poniziti osobu i zatvore je kako bi na taj način obezbijedili moć države i sigurnost njene politike, pa kad se otkrije ko je ustvari ta osoba, odnosno sazna se da je to neko od rodbine ministra ili neko od poznanika predsjednikove žene, taj namjesnik se opozove sa svog položaja i da mu se neka druga dužnost koju on i ne poznaje.

Ovo me je podsjetilo na događaj koji se desio kad je Tunis bio francuska kolonija. Šejh tarikata Ajsavija i njegova grupa bi idući u povorci noću kroz ulice grada udarali u bubnjeve glasno i hvalili vlast sve tako dok ne bi došli do svog mjesta, kao što je bio običaj.

 

Jedne noći dok su tako prolazili pokraj kuće komandanta francuske policije, on je izašao ljutit, razbio im bubnjeve i zatvorio ih jer su remetili javni red i mir nakon 10 sati.

Kada je gradski načelnik, a on je kod nas kao namjesnik, čuo za to strašno se naljutio na komandanta policije, smijenio ga sa položaja i dao mu tri dana da napusti grad Kafsu. Zatim je pozvao šejha ajsavijskog tarikata i izvinuo mu se u ime francuske vlasti. Potom mu je dao novac kako bi mogao kupiti nove bubnjeve i dao mu je sve kako bi mu nadoknadio štetu.

Kada ga je jedan od njegovih bliskih namještenika upitao zašto je to uradio, odgovorio mu je da je bolje da ovi divljaci budu zaokupljeni udaranjem u bubnjeve, derviškim plesovima i padanjem u nesvijest i jedenjem akrepa, kako ne bi imali slobodnog vremena da razmišljaju o nama i borbi protiv nas, jer smo mi uzurpirali njihova prava.

Vratićemo se ponovo Imamu Maliku da poslušamo što on kaže o svom susretu sa halifom Ebu Džaferom Mensurom.