Imami ehli sunneta vel džemaata i njihovi prvaci

 

  

Izabrao sam ovih osoba među drugim brojnim prvacima ehli sunneta vel džemaata iz prostog razloga što se oni više spominju i više su hvaljeni od drugih i zbog toga što se na njih najviše poziva u vjeri zbog obimnosti njihova znanja, naravno, po njihovom mišljenju.

O svakom od njih ćemo ukratko govoriti i predočiti njihova suprotstavljanja Poslanikovom sunnetu, namjerno ili iz neznanja, kako bi se objasnilo čitaocu da ehli sunnet vel džemaat za sebe tvrdi ono što, ustvari, nije, i da slijedi svoje prohtjeve misleći da su samo oni na putu istine, a svi ostali u zabludi!



U nekim našim prethodnim raspravama rekli smo da je on 500 Poslanikovih sabranih hadisa zapalio, i da je održao govor rekavši tada: “Ne prenosite ništa od Božijeg Poslanika! Ko vas upita, recite: ‘Pred nama i pred vama je Kur’an, uzmite za halal ono što je u Kur’anu halal i za haram ono što je u Kur’anu haram.’”

Također smo naveli gdje je se on suprotstavio Poslanikovom, s.a.v.a., sunnetu kada je Poslanik htio da napiše oporuku pred smrt i podržao Omera koji je tada rekao: “Božiji Poslanik bunca, dovoljna nam je Allahova knjiga.”

Isto tako, poslanikove hadise o Alijevom hilafetu poslije njega, odbacio i uzurpirao hilafet.

Ostavio je Poslanikov sunnet o imenovanju Usame za njegova komandanta i pohodu u Usaminoj vojsci.

Ostavio je Poslanikov sunnet kada je spalio zapisane hadise.

Ostavio je Poslanikov sunnet kada je uznemirio i naljutio, Poslanikov dio, Fatimu ez-Zehru.

Ostavio je Poslanikov sunnet kada je poveo rat protiv onih muslimana koji su odbili dati zekat.

Ostavio je Poslanikov sunnet kada je zabranio davanje dijela zekata onima čija je srca trebalo pridobiti, i u tome je slijedio Omerovo mišljenje.

Ova i druga protivljenja Poslanikovom, s.a.v.a., sunnetu, zabilježena su u sahihima ehli sunneta vel džemaata, a knjige životopisa su pune ovih izvješća.

Ako je Poslanikov sunnet ono što je definirala ulema: to su riječi, djela i sve ono što je šutnjom odobrio Božiji Poslanik, s.a.v.a., onda je Ebu Bekr radio suprotno svemu, i riječima i djelima i onome što je Poslanik šutnjom odobrio.

Primjer suprotstavljanja Poslanikovim riječima: Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Fatima je dio mene, ko nju ljuti, ljuti mene.”, a Fatima je umrla ljuta na Ebu Bekra, što prenosi Buharija.

Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Allah je prokleo onoga ko izostane iz Usamine vojske.” Ovo je rekao kada su ga kritikovali o imenovanju Usame za komandanta vojske, i odbili da krenu u pohod pod njegovom komandom i da se pridruže njegovoj vojsci. Ebu Bekr je izostao iz ovog pohoda, uprkos svemu tome, ispričavajući se poslom hilafeta.

Primjer suprotstavljanja Poslanikovim djelima: Ono što je Božiji Poslanik, s.a.v.a., uradio sa onima čija srca je trebalo pridobiti, pa je s njima lijepo postupao i davao im je dio od zekata po Allahovoj naredbi. Ali, Ebu Bekr ih je lišio ovog njihovog prava udovoljavajući na taj način Omerovoj želji koji je o njima rekao: “Oni nama nisu potrebni.”

Primjer suprotstavljanja onome što je Poslanik vidio da se radi, pa šutnjom odobrio: Poslanik, s.a.v.a., je šutnjom odobrio pisanje svojih hadisa i njihovo širenje među ljudima, ali Ebu Bekr je spalio zapisane hadise i zabranio da se oni šire i prenose.

Uz ovo bih dodao, da on nije poznavao mnoge propise iz Časnog Kurana. Jedne prilike je bio upitan o propisu kelale o čemu i Kur’an govori, a on je rekao: “O tome ću reći svoje mišljenje, pa ako bude ispravno od Allaha je, a ako bude pogrešno, od šejtana je."

(Tefsir Taberi; Tefsir Ibn Kesir; Tefsir Hazin; Tefsir Džalaludin Sujuti, o tumačenju sure En-Nisa, ajeta 176. o ‘kelali’)

 

Kako da se ne čudiš halifi muslimana koji upitan o propisu kelale o čemu i Kur’an govori i Poslanik objašnjava u svojim hadisima, ostavlja Kur’an i sunnet i daje svoje mišljenje, a zatim priznaje da šejtan vlada njegovim mišljenjem. Zar ovo nije čudno od halife muslimana, Ebu Bekra, koji je rekao više puta: “Imam jednog šejtana koji me zaluđuje.”

Islamska ulema je potvrdila da onaj ko kaže svoje mišljenje o nekom propisu, a on se nalazi u Allahovoj knjizi, postao je nevjernik. Isto tako znamo da Poslanik, s.a.v.a., nikada nije rekao svoje mišljene, niti je se koristio kijasom.

Dodao bih uz ovo da je Ebu Bekr rekao: “Ne dovodite me u vezu sa sunnetom vašeg Poslanika, ja ga nisam u stanju dostići.”

Ako Ebu Bekr nije bio u stanju dostići i realizirati Poslanikov sunnet, kako onda njegovi pomagači i sljedbenici za sebe tvrde da su oni ehli sunnet (sljedbenici sunneta).

Možda ga on ne može dostići, jer ga sunnet podsjeća na njegovo skretanje i udaljavanje od nosioca poslanstva, a da nije tako, kako ćemo tumačiti Allahove riječi: “i u vjeri vam nije ništa teško propisano.”Hadž, 78

“Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate.” Bekare, 185

“Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.”Bekare, 286

I na kraju riječju Uzvišenog: “Ono što vam Poslanik da uzmite, a ono što vam zabrani ostavite.”Hašr, 7

Riječi Ebu Bekra, da on nije u stanju dostići Poslanikov sunnet, su odgovor na ove ajete. Ako nije Ebu Bekr, prvi halifa poslije Poslanika, mogao dostići njegov sunnet u tom vremenu, kako se onda može tražiti od muslimana danas da uspostave Allahovu vlast po Njegovoj Knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika?!

Nalazimo čak da se Ebu Bekr suprotstavljao Poslanikovom sunnetu po nekim malim pitanjima koja su poznavali i manje upućeni ljudi.

Ebu Bekr je ostavljao kurban i nije ga klao, mada je to Božiji Poslanik radio. Ovi muslimani znaju da je kurban sunnet mustehab i potvrđen sunnet, pa kako ga je mogao halifa muslimana ostavljati?! U knjizi El-Umm od Šafije, a i drugi muhaddisi (Es-Sunenu-l-kubra, Bejheki, 9/265; Džemu-l-dževami, Sujuti, 3/45) prenose: “Ebu Bekr i Omer nisu klali kurban, strahujući da ih svijet u tome ne slijedi i da oni koji vide njih da to rade, pomisle da je to vadžib (obavezno) raditi.”

Ovo tumačenje nije ispravno, niti počiva na dokazima. Svi ashabi su znali od Poslanika, s.a.v.a., da je klanje kurbana sunnet, a ne vadžib. Pod pretpostavkom da su ljudi mislili da je klanje kurbana vadžib, kakva je posljedica toga.

Vidjeli smo kako je Omer izumio klanjanje teravih-namaza u džematu, a to niti je sunnet niti je vadžib, a i Poslanik je to zabranio. Uprkos tome, većina ehli sunneta vel džemaata danas misli da je teravih-namaz vadžib.

Možda su Ebu Bekr i Omer, ostavljanjem Poslanikovog sunneta o klanju kurbana, željeli ljudima predstaviti da sve ono što je radio Božiji Poslanik nije vadžib i može se ostaviti i zanemariti.

Ovim su potvrđene njihove riječi: “Dovoljna nam je Allahova knjiga.” Također, i riječi Ebu Bekrove: “Ne prenosite ništa od Poslanika i recite: ‘Ispred nas i ispred vas je Allahova knjiga, uzmite za halal ono što je u njoj halal i za haram ono što je u njoj haram.’”

I kada bi sada neko donio dokaz Ebu Bekru o kurbanu iz Poslanikova sunneta, na primjer, odgovor Ebu Bekra bi bio: “Ne prenosi mi ništa od Poslanika, daj mi dokaz o kurbanu iz Allahove knjige!”

Poslije ovoga, čitalac razumije zašto je Poslanikov sunnet kod njih ostao nepoznat i ostavljen po strani, i zašto su izmijenili Allahove propise i propise Njegova Poslanika sa svojim mišljenjima, kijasom i onim što se slaže sa njihovim prohtjevima.

Ovi primjeri koje smo naveli samo su kap u moru onoga što je uradio Ebu Bekr prema Poslanikovom sunnetu, omalovažavanja, spaljivanja i zanemarivanja. Kada bismo htjeli o tome pisati trebalo bi napisati posebnu knjigu.

Kako čovjek može biti zadovoljan osobom ovakvog znanja i ovakvog odnosa prema poslaničkom sunnetu, i kako se njegovi sljedbenici mogu nazivati ehli sunnet?!

Ehli sunnet, sljedbenici sunneta, ne bi zanemarivali taj sunnet i ne bi ga spaljivali.

Nikako, iskreni sljedbenici sunneta su oni koji ga slijede i veličaju.

“Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!’ - a Allah prašta i samilostan je.” “Reci: ‘Pokoravaj te se Allahu i Poslaniku!’ A ako oni glave okrenu - pa, Allah, zaista, ne voli nevjernike.”Ali Imran, 31-32

 

 

Iz prethodnih rasprava znamo da je on bio junak opozicije Poslanikova sunneta, onaj koji se usudio reći: “Allahov Poslanik bunca, a nama je dovoljna Allahova knjiga.” Dovoljne su Poslanikove riječi, riječi onog koji ne govori ništa po hiru svome. Omer je spriječio da Poslanik napiše opruku i kao rezultat toga on je uzrok zablude onih koji su zalutali u ovom ummetu.

(Dokaz tome su Poslanikove riječi: “Napisat ću vam oporuku, ako je se budete pridržavali poslije mene, nikada nećete zalutati.”, i riječi Ibn Abasa: “Da je napisao tu oporuku, ni dvojica od Ummeta se ne bi razilazila u mišljenjima.”, ali Omer je taj koji je spriječio Poslanika da je napiše i optužio ga je da bunca kako Poslanik ne bi insistirao na pisanju. Dakle on je uzrok zablude i on je spriječio ummet da ide pravim putem)

 

Znamo da je on omalovažavao, uznemiravao i unio strah Fatimi Zehri kada je napao njenu kuću i zaprijetio da će je zapaliti i sve u njoj. Znamo da je on radio na sakupljanju onoga što je zapisano od Poslanikovog sunneta, pa je to spalio i zabranio ljudima da prenose Poslanikove, s.a.v.a., hadise.

Omer je cijelog svog života istupao protiv Poslanikova sunneta i suprotstavljao mu se čak i u Poslanikovom prisustvu. Suprotstavio mu se kada je Poslanik imenovao Usamu za komandanta vojnog pohoda, i nije krenuo sa Usamom tvrdeći da mora ostati kako bi pomogao Ebu Bekru oko hilafeta. Uradio je protivno Kur’anu i sunnetu kada je zabranio da se daje dio od zekata onima čija srca je trebalo pridobiti.

Suprotstavio se Kur’anu i sunnetu kada je zabranio umru uz hadž i privremeni brak. Suprotstavio se Kur’anu i sunnetu kada je talak bain (razvod je ispravan kada se tri puta u vremenskim razmacima izgovore riječi za razvod) učinio kao razvod sa jedanput izgovorenim riječima za razvod. Suprotstavio se Kur’anu i sunnetu kada se radilo o tejemmumu, rekavši da onaj ko ne nađe vode nije dužan klanjati. Suprotstavio se Kur’anu i sunnetu kada je izumio špijuniranje muslimana. Suprotstavio se Kur’anu i sunnetu kada je jedan dio ezana izostavio i zamijenio ga drugim djelom od sebe. Suprotstavio se Kur’anu i sunnetu kada nije kaznio Halid ibn Velida, a prijetio mu je time. Suprotstavio se Kur’anu i sunnetu kada je izumio klanjanje teravih namaza u džematu, a bilo je zabranjeno klanjati nafilu u džematu. Suprotstavio se Kur’anu i sunnetu u tome što iz bejtul-mala nije davao onako kako je to Poslanik, s.a.v.a., radio, nego je on uveo davanje prednosti jednima nad drugima i stvorio je klase u islamu. Suprotstavio se Kur’anu i sunnetu izmislivši medžlis šura, davši prednost mišljenju i izboru Abdurahman ibn Avfa.

Čudno je da ćeš naći kod ehli sunnet vel džemaata da mu poslije svega ovoga daju položaj maasumina (onih koji su sačuvani od griješenja), kada kažu da je pravednost umrla s njim i da su njemu, kada je spušten u kabur, došla dvojica meleka da ga ispituju, a on je povikao na njih: “Ko je vaš Gospodar?” Oni kažu da je on Faruk, da je njime Allah rastavio istinu od laži.

Zar ovo nije dokaz ismijavanja Emevija i njihovih vladara sa muslimanima i islamom, pripisujući ovakve odlike osobi poznatoj po osornosti i grubosti, kao što je poznat i po svom stalnom suprotstavljanju Poslaniku, s.a.v.a.

(Muslim bilježi u svom Sahihu 4/59 da se Ibn Abbas i Ibn Zubejr nisi složili po pitanju mutatejni (umra uz hadž i privremeni brak), pa je Džabir ibn Abdullah rekao: To smo dvoje praktikovali sa Poslanikom, zatim nam je Omer to zabranio i nismo više radili.)

 

Kao da ove okolnosti govore muslimanima: Muhammedovo vrijeme je prošlo i ono što je bilo s njim, a došlo je naše vrijeme kako bismo mi propisali od vjere ono što želimo i što se nama sviđa. Vi ste postali naši robovi uprkos vašoj snazi i uprkos vašem Poslaniku u kojeg vjerujete! Zar ovo nije vrsta reakcije i osvete kako bi se vodstvo vratilo Kurejšijama, rukama Emevija koji su se borili protiv islama i Poslanika?

 

Kada je Omer ibn Hattab radio na zatiranju Poslanikovog sunneta, ismijavao mu se i suprotstavljao, pa čak i u prisustvu Poslanika, onda nije čudno što su Kurejšije njemu povjerili vodstvo i učinili ga svojim najvećim prvakom, jer je on poslije pojave islama bio njihov jezik koji govori i junak koji se suprotstavlja. A poslije Poslanikove smrti postao je njihova snaga koja udara i dugo sanjana nada o ostvarenju njihovih snova i ambicija za vladavinom i vraćanjem džahilijetskih običaja koje su priželjkivali i za kojim još uvijek čeznu.

Nije slučajno da nađemo Omer ibn Hattaba kako se suprotstavlja Poslanikovom sunnetu u vrijeme svog hilafeta kada je radio na zadržavanju Mekama Ibrahimova kod Bejtullaha kao što je to bilo u vrijeme džahilijjeta. Ibn Saad bilježi u Tabekat, a i drugi muhaddisi: “Kada je Poslanik, s.a.a.v.a., osvojio Mekku pripojio je Mekam Ibrahimov Bejtullahu kao što je bilo u vrijeme Ibrahima i Ismaila, a.s., jer su ga Arapi u džahilijjetu pomakli na mjesto koje zauzima i danas. Kada je Omer ibn Hattab postao halifa, on je Mekam Ibrahimov ponovo vratio na mjesto koje je zauzimao u džahilijjetu, a u vrijeme Poslanika i Ebu Bekra, Mekam Ibrahimov je bio odmah uz Bejtullah.

(Et-Tabekatu-l-kubra, Ibn Saad, 3/204, Sujuti u svojoj historiji o hilafetu Omer ibn Hattaba.)

 

Kunem te Bogom, imali kakvog opravdanja za Omer ibn Hattaba koji se latio posla da umrtvi Poslanikov sunnet, koji je vratio ono što je uradio Ibrahim i Ismail, a.s. Omer oživljava običaj iz džahilijjeta i vraća Mekam Ibrahimov na mjesto gdje je bio u džahilijjetu!!! Šta reći nakon ovoga?!

Kako ga onda ne bi hvalile Kurejšije i u čast njemu sricali takve pohvale i odlike koje prelaze maštu. Dok Ebu Bekr, koji mu je prethodio u hilafetu, nije postigao njegov stupanj, jer se kod njega osjećala slabost, po onome što prenosi Buharija.

Ovo je beznačajno prema svemu onome što je on uveo novo u islamu, a sve to je suprotstavljanje Allahovoj knjizi i sunnetu Njegova Poslanika. Kada bismo htjeli sakupiti sve novotarije i propise, koje je donio po svom mišljenju i ljudima naredio da ih rade, trebala bi cijela jedna zasebna knjiga.

Neko će reci: Kako se Omer ibn Hattab suprotstavljao Allahovoj knjizi i sunnetu Njegova Poslanika, a Uzvišeni Allah kaže: “Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Poslanika Njegova ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta.” Ahzab, 36

 Ove riječi danas ponavlja većina i kao da ne mogu vjerovati da je Omer ibn Hattab mogao takvo što uraditi.

A mi kažemo ovima: Ovo je ono što su potvrdili njegovi pomagači i sljedbenici od ehli sunneta vel džemaata koji mu daju prednost nad Poslanikom, a toga nisu ni svjesni.

Ako je sve ono što je rečeno o njemu laž, onda njihovi sahihi se više ne bi mogli smatrati vjerodostojnim, niti bi se iz njih mogli uzimati dokazi za ono što vjeruju! Većina historijskih događaja je zapisana u vrijeme vladavine ehli sunneta vel džemaata u čiju ljubav i poštovanje prema Ibn Hattabu nema nikakve sumnje. A ako su vjerodostojni, što i jesu i od čega se ne može pobjeći, na muslimanima je danas da preispitaju svoj stav i pregledaju svoja vjerovanja, ako pripadaju ehli sunnetu vel džemaatu.

Većinu istraživača i analitičara, danas, naći ćeš da su obmanuti i ne mogu odgovoriti na ovakve predaje i historijske događaje koje su zabilježili historičari i muhaddisi i kao takve ih ne mogu poreći. Naći ćeš ih da ih nastoje protumačiti onako kako njima odgovara i pronaći neka isprazna opravdanja koja ne počivaju na naučnom dokazu. A neki od njih idu toliko daleko da Omerove novotarije ubrajaju u njegove odlike, na čemu mu trebaju biti zahvalni.

Kao da Allah i Njegov Poslanik nisu znali interese i dobrobit muslimana, pa su zanemarili te novotarije. Estagfirullah! Ali Omer ibn Hattab ih je otkrio i propisao muslimanima poslije smrti Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Ovo je velika novotarija i jasno nevjerstvo. Allahu se utječemo od glupih mišljenja i poniženja koje donosi slijeđenje strasti. Ako je Omer prvak i vođa ehli sunneta vel džemaata, ja se utječem Bogu od takvog sunneta i takvog džemaata.

 

 

On je treći halifa koji je zaposjeo taj položaj po planu Omer ibn Hattaba i Abdurahman ibn Avfa koji je uzeo od njeg obećanje da će vladati po Allahovoj knjizi, sunnetu Njegova Poslanik i sunnetu dvojice halifa (Ebu Bekra i Omera).

Ja sam lično počeo sumnjati u drugi uslov koji predstavlja vladanje po sunnetu Božijeg Poslanika, s.a.v.a.,

Abdurahman ibn Avf je znao više od drugih da dvojica prvih halifa Ebu Bekr i Omer nisu vladali po Poslanikovom sunnetu već su vladali i sudili po svojim nahođenjima i idžtihadu, te da je Poslanikov sunnet u vrijeme hilafeta dvojice šejhova skoro nestao, a to bi se i desilo da Imam Ali nije radio na njegovom oživljavanju kada su mu god prilike to dozvolile.

Preovladava mišljenje da je on uslovio Zapovjedniku vjernih, Ali ibn Ebi Talibu, da vlada nad muslimanima po Allahovoj knjizi i sunnetu dvojice šejhova, ali je Ali to odbio rekavši: “Ja ću vladati samo po Allahovoj knjizi i sunnetu Njegova Poslanika.” Zbog ovih riječi mu hilafet kod vjećanja nije predat. Osman je pobijedio, jer je pristao da nastavi put Ebu Bekra i Omera, koji su više puta jasno rekli da nema potrebe za Poslanikovim sunnetom, a da je dovoljan Kur’an i da iz njega uzimaju ono što je halal i haram.

Naše uvjerenje u istinitost ovoga učvršćuje činjenica da je Osman ibn Affan iz ovog uslova razumio da i on može koristiti idžtihad i svoje mišljenje u propisima, kao što su radila njegova dvojica drugova, a to je sunnet koji su oni uveli nakon Poslanika. Zato vidimo da je Osman pustio sebi na volju i koristio idžtihad više od svoja dva prethodnika, čak dotle da su mu i ashabi na to prigovarali. Nakon nemilih događaja ashabi su došli Abdurahman ibn Avfu prekoravajući ga i govoreći: “Ovo je djelo tvojih ruku!”

Kada se povećalo suprotstavljanje Osmanu, ustao je jedan govornik među ashabima i rekao: “Zašto niste negirali Omer ibn Hattabu njegov idžtihad, jer vas je on zastrašivao svojom osorošću?”

A u predaji Ibn Kutejbe stoji: “Ustao je Osman da govori sa minbera kada su mu ljudi prigovarali, pa je rekao: “A sada, tako mi Allaha, o skupino muhadžira i ensarija, prebacujete mi i prigovarate zbog nekih stvari, a isto to ste prešućivali Ibn Hattabu, jer vas je on potčinio i spriječio, i niko se od vas nije usuđivao da ga pogleda i pokaže prema njemu. Tako mi Allaha, ja sam spremniji od Ibn Hattaba i imam bližih pomagača.” (Ibn Kutejbe, Tarihu-l-hulefai, 8/31)

 

Lično vjerujem da ashabi od muhadžira i ensarija nisu prigovarali Osmanu njegov idžtihad. Oni su idžtihad voljeli i blagoslovili su ga prvog dana. Zapravo, oni su njemu prigovarali zato što ih je skinuo sa položaja, a na njih postavio griješnike od svojih amidžića i bližnjih koji su do jučer bili najljući protivnici islama i muslimana.

Muhadžiri i ensarije su prešutili idžtihad Ebu Bekru i Omeru, jer su im oni dali da učestvuju u vlasti i postavili su ih na položaje gdje su uživali ugled i bogatili se.

A što se tiče Osmana, on je većinu njih smijenio i ogromne imetke bez ikakva računa dao Emevijama. Tek tada su mu prigovorili i pobunili se oko njega da ga ubiju.

Ovo je činjenica na koju je Allahov Poslanik, s.a.v.a., ukazao kad je rekao: “Ja se ne brinem za vas da ćete činiti širk nakon mene, ali se bojim da ćete se takmičiti i natjecati oko vlasti i položaja.”

Imam Ali, mir neka je s njim!, kaže: “Kao da oni nisu čuli riječi Uzvišenog Allaha: ‘Taj drugi svijet dat ćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a one koji se Allaha boje čeka srećan kraj.” Kasas, 83

 Nego, tako mi Allaha, čuli su to i shvatili, ali dunjaluk je napunio njihove oči i zaveli su ih njegovi ukrasi.”

Ovo je stvarnost, a da vjerujemo da su mu oni prigovorili što mijenja Poslanikov sunnet to nema osnova, jer isto nisu prigovarali ni Ebu Bekru niti Omeru, pa zašto onda da njemu prigovaraju. To što je Osman ibn Affan spremniji i sa bližim pomagačima od Ebu Bekra i Omera, znači da je on prvak Emevija, a Emevije su bliži Poslaniku od Tejma i Adijja, dva plemena iz kojih potiču Ebu Bekr i Omer, i da je jači od njih i uživa veći ugled i po bogatstvu i porijeklu.

Ashabi nisu prigovarali Ebu Bekru i Omeru. Naprotiv, slijedili su njihov sunnet, a ostavili Poslanikov sunnet. Znali su da ne mogu prigovarati Osmanu zato što su isto drugima odobrili šutnjom.

Dokaz tome je to što su oni prisustvovali više puta kada je Osman izmijenio Poslanikov sunnet, kao što je klanjanje potpunog namaza na putovanju bez skraćivanja, zabranjivanje telbije i tekbira u namazu te zabranjivanje umre uz hadž. To mu niko nije prigovorio, sem Ali ibn Ebi Taliba, o čemu ćemo uskoro govoriti.

Ashabi su poznavali Poslanikov sunnet i svjesno su mu se suprotstavljali da bi stekli zadovoljstvo halife Osmana.

Bejheki bilježi u Sunenu od Abdurahman ibn Jezida da kaže: “Bili smo sa Abdullah ibn Mesudom i kada smo ušli u džamiju na Mini, rekao je: “Koliko je klanjao Emirul muminin (misli na Osmana)?”, odgovorili su: “Četiri.” I on je klanjao četiri. Rekao je: “Pa smo rekli: ‘Zar nam nije preneseno da je Poslanik, s.a.v.a., klanjao dva rekata i Ebu Bekr da je klanjao dva rekata?!’”

“Pa je rekao: ‘E, ja vam sada to kažem, ali Osman je Imam, pa neću raditi suprotno njemu, jer je neslaganje zlo.’”(Bejheki, Sunenu-l-kubra, 3/144)

 

Čitaj i čudi se ovome ashabu, jednom od najpoznatijih, Abdullah ibn Mesudu, jer u neslaganju sa Osmanom vidi zlo, a u neslaganju sa Božijim Poslanikom, s.a.v.a., vidi svo dobro.

Ne vidimo da je poslije ovog rečeno: “Prigovorili su mu kada je ostavio Poslanikov sunnet?!”

Prenosi Sufjan ibn Ujejne od Džafer ibn Muhameda da kaže: “Osman se razbolio dok je bio na Mini, pa je došao Ali i rekli su mu: ‘Budi Imam u namazu.’ Ali je rekao: ‘Ako hoćete, ali ja ću vam klanjati namaz Božijeg Poslanika, s.a.v.a., tj. dva rekata.’ Rekli su: ‘Ne, klanjat ćeš nam namaz emirul-muminina Osmana, četiri rekata.’ I Ali je odbio da im klanja.” (Ibn Hazm, El-Mehalli, 4/270)

Čitaj i čudi se ovim ashabima, kojih je tada za vrijeme hadža na hiljade uglednih bilo prisutno, kako jasno odbijaju sunet Božijeg Poslanika, s.a.v.a., a prihvataju Osmanovu novotariju! Možda je Abdullah ibn Mesud smatrao da je neslaganje sa Osmanom zlo, pa je klanjao četiri uprkos tome što prenosi od Poslanika da je on klanjao dva rekata, samo iz straha od ovih koji su brojili hiljade i koji su prihvatali samo ono što je Osman uradio, a sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.a., su odbacili.

Nemoj zaboraviti, poslije ovoga, da doneseš salavat i selam na Poslanika i Zapovjednika vjernih Ali ibn Ebi Taliba, koji je odbio da im klanja onako kako su oni tražili, a insistirao je da im klanja namaz Božijeg Poslanika, s.a.v.a. On je ovim samo htio da oživi poslanički sunnet kojem su se oni suprotstavili i radili suprotno. Hazreti Ali se kada je bilo pitanje sunneta Poslanikova nije bojao ničijeg prijekora, niti se bojao njihove mnogobrojnosti, ni spletki.

Dobro je spomenuti da je Abdullah ibn Omer rekao: “Namaz na putovanju se skraćuje na dva rekata, a ko tako uradi suprotno ovom sunnetu, postao je nevjernik.”

(Bejheki, Sunen, 3/140; Taberani, El-Muadžemu-l-kebir; Džessas, Ahkamu-l-Kur’ani, 2/3l0)

 

Ovim svojim stavom je Abdullah ibn Omer proglasio halifu Osmana nevjernikom, a i sve one ashabe koji su ga slijedili i primijenjivali novotariju klanjanja punog namaza na putovanju. Uz to, na nama je da se vratimo Abdullah ibn Omeru i da mu presudimo onim čime je on presudio drugima.

Buharija bilježi u svom Sahihu: “Čuo sam Osmana i Alija, r.a., između Mekke i Medine kako razgovaraju. Osman je zabranio da se obavlja umra uz hadž. Kada je to Ali vidio, povikao je: ‘Odazivam se i umri i hadžu zajedno.’ Osman je rekao: ‘Zar ne vidiš da ljudima nešto zabranjujem, a ti to radiš?’ Ali je rekao: ‘Neću ostaviti sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.a., zato što to neko od ljudi kaže.’”(Sahih Buhari, 2/151, babu-t-temettui ve-l-ikrani min kitabi-l-hadži )

 

Zar se ne čudiš halifi muslimana koji radi suprotno jasnom Poslanikovom sunnetu i ne zaustavlja se samo na tome, nego zabranjuje i drugim ljudima da to čine.

I niko mu to nije prigovorio, sem Ali ibn Ebi Taliba koji nije htio ostaviti sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.a., makar zbog toga bio i ubijen.

Reci, kunem te Bogom, nalaziš li među ashabima Muhammedovim nekog ko predstavlja i otjelovljuje nepatvoreni Poslanikov sunnet, sem Alija, mir neka je s njim!?

Uprkos vladareve moći i njegove sile, i uprkos podrške ashaba koju su mu pružali podršku, Ali nikada nije htio ostaviti Poslanikov sunnet. Njihove knjige i sahihi svjedoče o istinitosti ovoga što smo rekli da je Imam Ali ulagao sav svoj napor i trud u oživljavanju poslaničkog sunneta i pozivanju ljudi u njegovo okrilje.

U to vrijeme, nije bilo nikog ko bi ga poslušao i radio po njegovim riječima, sem njegovih sljedbenika (šija) koji su ga slijedili i slušali ga u svemu.

Iz ovoga nam je jasno da ashabi nisu prigovarili Osmanu to što je izmijenio poslanički sunnet. Iz njihovih sahiha znamo kako su oni radili suprotno poslanikovom sunnetu, a s druge strane nisu se Osmanu suprotstavljali zbog toga što je uvodio novotarije, nego su se pobunili protiv njega zbog dunjaluka i sticanja bogatstva, vlasti i ugleda.

Oni su se borili protiv Alija bez milosti, jer ih on nije postavljao na položaje za kojima su žudili, već je od njih tražio da vrate imetke, koje su bespravno nagomilali, u bejtul-mal, državnu riznicu, da bi od njih imali koristi siromašni.

Imaš Allaha, o Ebu Hasane, o ti koji si nastojao sačuvati Knjigu tvoga Gospodara i sunnet tvoga amidžića, Allahova Poslanika, s.a.v.a. Bio si Imam bogobojaznih i pomagač slabih. Tvoji sljedbenici će biti pobjednici, jer se drže Allahove knjige i sunneta Njegova Poslanika tako što su se okupili oko tebe i tebi okrenuli.

Vjeruješ li poštovani čitaoče i razumni tragaoče za istinom, poslije svega što smo iznijeli, da su sljedbenici Osman ibn Affana ehli sunnet, sljedbenici sunneta, a da su sljedbenici Alijevi, rafidije i sljedbenici novotarija?!

Sudi prema onome što ti je Allah dao, ako si pravedan!

“Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! - A Allah doista sve čuje i vidi!” Nisa', 58

Istinu je rekao Uzvišeni Allah!

 

 

On je jedan od poznatih ashaba i jedan od šestorice koje je kandidovao Omer ibn Hattab za hilafet i o njemu rekao da on vjeruje u zadovoljstvo, a poriče ljutnju, jedan dan je čovjek, a drugi dan je šejtan. On je jedan od desetorice koji su obradovani Džennetom, po mišljenju ehli sunneta vel džemaata.

Kada istražujemo ličnosti ovog čovjeka u knjigama historije nalazimo da je on bio jedan od velikih ljubitelja dunjaluka, od onih koje je dunjaluk zaveo i povukao za sobom, pa su prodali svoju vjeru zbog njega. Njihova trgovina im nije donijela nikakve dobiti i na Sudnjem danu će se kajati.

Pogledajmo kako je Talha uznemirio Božijeg Poslanika, s.a.v.a., riječima: “Kada umre Božiji Poslanik oženit ću se Aišom, ona je moja amidžična.” Ovo je došlo do Božijeg Poslanika i on se uvrijedio zbog toga.

Kada je objavljen ajet o hidžabu i kada su se Poslanikove žene pokrile, Talha je rekao: “Zar Muhammed pokriva i zaklanja naše amidžične od nas, a ženi se ženama poslije nas? Ako mu se nešto desi, ja ću oženiti njegove žene poslije njega.”(Tefsir Ibn Kesir, Tefsir Kurtubi, Tefsir Elusi i drugi, svi o tumečenju ovog ajeta iz sure Al-Ahzab, 53)

Kada je Božiji Poslanik ostao uvrijeđen na ove riječi objavljeno je: “Vama nije dopušteno da Allahova Poslanika uznemirujete niti da se ženama njegovim poslije smrti njegove ikada oženite. To bi, uistinu, kod Allaha, bio velik grijeh!”Ahzab, 53

Ušao je Talha kod Ebu Bekra prije njegove smrti kada je ovaj napisao svoju oporuku u kojoj je imenovao Omer ibn Hattaba za halifu, pa mu je Talha rekao: “Šta ćeš reći svome Gospodaru o tome što si imenovao nad nama osornog i grubog halifu?” Na to ga je Ebu Bekr izgrdio veoma ružnim riječima.(El-Imama ve-s-sijasa, Ibn Kutejbe, u pogl. o smrti Ebu Bekra i imenovanju Omer ibn Hattaba za halifu.)

 

Međutim, nalazimo, poslije toga da je on šutio i bio zadovoljan novim halifom. Postao je jedan od njegovih pomagača. Radio je na sakupljanju imetka i robova, a posebno kada je osjetio želju za hilafetom i ispružio vrat za položajem nakon što ga je Omer ibn Hattab kandidovao za hilafet.

Talha je na vijećanju za halifu ostavio Imama Alija na cjedilu i stao u redove Osman ibn Affana, jer je znao da ako hilafet ode Aliju, od njegovih ambicija neće ništa ostati. O tome Imam Ali kaže: “Jedan od njih okrenuo se protiv mene u mržnji svojoj, a drugog su tazbinske veze njegove skrenule na drugi put - te ovo te ono...”Nehdžul-belaga, govor Šikšikija

Šejh Muhamed Abduh u svom komentaru na Nehdžul-belagu kaže: “Talha je naginjao Osmanu zbog veza među njima, a koje su spomenuli neki prenosioci predaja. U svom naginjanju Osmanu dovoljno je to što je ostavio Alija na cjedilu, a to je uradio jer je bio iz plemena Tejmi, a između Benu Hašima i Benu Tejma ljutnje zbog Ebu Bekrovog preuzimanja hilafeta.(Muhamed Abduhu, Šarh Nehdžul-belage, 1/88, govor Šikšikijja)

 

Nema sumnje da je Talha jedan od ashaba koji je prisustvovao polaganju prisege u Gadir Homu i čuo riječi Božijeg Poslanika, s.a.v.a.,: “Kome sam ja bio vladar, ovaj Ali mu je vladar.”

Nema sumnje da je on čuo Božijeg Poslanika kada je rekao: “Ali je sa istinom, a istina je sa Alijem.” I da je prisustvovao na Hajberu kada je Poslanik dao zastavu Aliju i kada je rekao da “Ali voli Allaha i Njegova Poslanika i da Allah i Njegov Poslanik vole njega.” On, također, zna da je Ali u odnosu na Poslanika kao što je bio Harun u odnosu na Musaa, i zna još mnogo toga. Ali, mržnja i zavist su napunili njegovo srce, i vodila ga je samo pristrasnost svome plemenu i svojoj amidžični Aiši kćerki Ebu Bekrovoj, koju je želio oženiti poslije Poslanika, ali Kur’an to nije dozvolio.

Da, Talha se pridružio Osmanu i položio mu je prisegu vjernosti, jer mu je ovaj davao poklone. Čim je Osman postao halifa obilno je darivao Talhu bez računa iz riznice muslimana.

(Navode Taberi, Ibn Ebi Hadid i Taha Husejn o velikoj fitni da je Talha posudio od Osmana 50.000, pa mu je rekao jednog dana: “Čestitao ti je Malik i poslao one što je uhvatio.” Osman je rekao: “Eto to tebi, Ebu Muhamede, zbog pomoći tvoje hrabrosti!” Rečeno je da je Osman dao Talhi i 200.000.)

Njegov imetak se umnožio, stoka i robovi, pa je njegov prihod samo iz Iraka svaki dan bio l.000 dinara.

Ibn Saad u Tabekat kaže: “Kada je umro Talha, njegova zaostavština je iznosila tirdeset miliona dirhema. Gotovine od toga je bilo dva miliona i dvije stotine hiljada dirhema i dvije stotine hiljada dinara, a ostalo je bilo u zemlji i stoci.”(Et-Tabekatu-l-kubra, Ibn Saad, 3/858)

Zbog svega ovoga Talha se uzoholio i počeo je huškati protiv svog dragog prijatelja Osmana kako bi ga zbacio sa hilafeta i preuzeo njegovo mjesto. Možda ga je Aiša, majka pravovjernih, poticala na to i potakla želju u njemu za hilafetom, jer je i ona radila na zbacivanju Osmana sa položaja halife. Ona nije ni sumnjala u to da sljedeći halifa neće biti Talha, njen amidžić. Kada je do nje došla vijest o Osmanovom ubistvu i da su ljudi položili zakletvu Talhi, mnogo se obradovala i rekla je: “Daleko bio maloumnik i propao je! Sam tako Zu-l-isbea, samo tako lave, samo, tako amidžiću, u Talhi su našli dostojnog hilafeta!”

Da, ovo je nagrada Osmanu od Talhe, koji ga je obogatio, a ovaj ga napustio zbog želje za hilafetom i huškao je ljude protiv njega i u tome je bio najžešći. On mu za vrijeme opsade nije dao ni vode da pije.

Ibn Ebi Hadid bilježi da je Osman za vrijeme opsade rekao: “Teško Ibn Hadremijji (misli na Talhu) dao sam mu toliko i toliko zlata i imetka, a on proljeva moju krv i huška protiv mene! Dragi Bože, daj da ne uživa u tome i neka ispati posljedice svog griješenja!”

Da, ovo je Talha koji se pridružio Osmanu i izabrao ga za halifu kako bi udaljio hilafet od Alija, a i zato što mu je Osman dao zlato i srebro, a evo ga danas kako huška protiv njega i podstiče ljude da ga ubiju i spriječava da mu se voda doturi. A kada su donijeli Osmanovo tijelo zabranio je da ga ukopaju u mezarje muslimana, već su ga ukopali u groblju “Hoš kevkeb” u kojem su Jevreji kopali svoje mrtve.(Tarih Taberi, Medaini i Vakidi o Osmanovom ubistvu.)

 

A nakon toga vidimo da je Talha prvi koji je položio prisegu Imamu Aliju poslije Osmanovog ubistva. Zatim je prekršio svoju prisegu na vjernost i pridružio se Aiši u Mekki, i najedanput se mijenja i traži da se osveti Osmanova krv. Subhanallah! Pa, ima li veće potvore od ove?!!

Neki historičari ovo tumače i navode razlog tome što je Ali odbio da ga imenuje namjesnikom Kufe i drugih oblasti, pa je prekršio svoju zakletvu i krenuo u borbu protiv Imama Alija kojem je još jučer položio prisegu vjernosti.

To je rezultat udubljivanja u dunjaluk. Prodao je svoj ahiret, a njegovu pažnju je zaokupio položaj, ugled i imetak.

Taha Husejn kaže: “Dakle, Talha je predstavljao posebnu vrstu opozicije, bio je zadovoljan onim što mu je dodijeljeno od bogatstva i položaja, a kada je zaželio više od toga suprotstavio se dok nije uništio i bio uništen.”(Taha Husejn, El-Fitnetu-1-kubra, 1/l50)

Ovo je Talha koji je do jučer položio prisegu vjernosti Imamu Aliju, a samo nekoliko dana poslije vuče za sobom Aišu u Basru, ubija nevine, uzurpira imetke i sije strah među ljudima, dok se nije rascijepio štap pokornosti Aliju. Bez stida ustaje protiv Imama svog vremena kojem je položio zakletvu na pokornost.

Pored svega toga Imam Ali prije same bitke mu šalje izaslanika sa porukom: “Zar mi nisi položio zakletvu vjernosti? Šta te je navelo da ustaneš protiv mene, o Talha?”

Rekao je: “Tražim da se osveti Osmanova krv.”

Ali je rekao: “Ubio Allah onog ko je odgovoran za ubistvo Osmana!”

A u predaji od Ibn Asakira Imam Ali mu je rekao: “Bogom te zaklinjem Talha, zar nisi čuo Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da kaže: “Kome sam ja bio vladar, ovaj Ali mu je vladar. Dragi Bože, budi prijatelj onome ko je njemu prijatelj, a budi neprijatelj onome ko je njemu neprijatelj?”

Odgovorio je: “Da, čuo sam.” Pa, mu je Ali rekao: “Zašto onda hoćeš da se boriš protiv mene?!”

Njegov odgovor je bio: “Tražim osvetu za Osmanovu krv.” A Ali je odgovorio: “Ubio Allah onog ko je odgovoran od nas za ubistvo Osmana!”

Allah, dž.š., je primio Alijevu dovu i Talha je bio ubijen taj isti dan. Ubio ga je Mervan ibn Hakem kojeg je Talha doveo da se bori protiv Alija.

Talha u ovome nije gledao ni na što drugo osim na svoj cilj. Nije ispunjavao svoja obećanja, niti je slušao zov istine. Na istinu ga je podsjetio Imam Ali i iznio mu dokaze, ali Talha je ostao pri svome, uzoholio se i zalutao i druge odveo u zabludu. Zbog njegove fitne ubijeno je mnogo nevinih ljudi koji nisu učestvovali u ubijanju Osmana, niti su ga ni poznavali, niti su kad izašli izvan Basre.

Prenosi Ibn Ebi Hadid da kada je Talha došao u Basru, došao mu je Abdullah ibn Hakim Temimi zbog pisama koja mu je pisao, pa je rekao Talhi: “Ebu Muhammede, ti si nam pisao pisma?” Rekao je: “Jesam.”

Rekao je: “Još jučer si nam pisao i pozivao nas da zbacimo Osmana i ubijemo ga, a kada si ga ubio, sada nam dolaziš i tražiš da se osveti njegova krv. Tako mi života, kakvo ti je ovo mišljenje! Ti samo želiš ovaj dunjaluk! Polahko, ako je ovo tvoje mišljenje, zašto si od Alija prihvatio ono što ti je izložio kod polaganja zakletve, pa si mu položio zakletvu svojom voljom, a onda si porekao svoju zakletvu, a sada si došao da i nas uvedeš u svoju smutnju.”(Šerh Ibn Ebi Hadid Muatezili 2/500)

Da, ovo je istina o Talhi ibn Ubejdulahu, ali sramotna, onakvom kakvu su je zabilježili muhaddisi i historičari od ehli sunneta vel džemaata. I poslije svega ovoga, oni kažu da je i on jedan od one desetorice koji su obradovani Džennetom.

Valjda oni misle da je Džennet hotel Hilton u koji mogu ući oni koji imaju milione i da će se u njemu sresti ubica i ubijeni, silnik i onaj kome je učinjena nepravda i da će se u njemu sresti vjernik i griješnik, dobročinitelj i zlobnik.

“Kako svaki od njih žudi da u Džennet uživanja uđe?”Ma'aridž, 38

“Zar ćemo postupiti s onima koji vjeruju i čine dobro kao sa onima koji prave nered na Zemlji, ili, zar ćemo postupiti s onima koji se grijeha klone isto kao i sa griješnicima?”Ahzab, 28

“Zar da vjerniku bude isto kao griješniku? Ne, njima neće biti isto.”Sedžde, 18

“One koji su vjerovali i dobra djela činili čekaju Džennetske bašče u kojima će boraviti, kao nagrada za ono što su radili, a one koji nisu vjerovali čeka Vatra u kojoj će prebivati. Kad god pokušaju da iz nje iziđu, biće u nju vraćeni i biće im rečeno: ‘Trpite kaznu u Vatri koju ste poricali.’”Sedžde, 19-2

 

 

I on je jedan od poznatih ashaba, prvih muhadžira i jedan je od bližih po srodstvu sa Božijim Poslanikom, s.a.v.a. On je sin Safije kćerke Abdulmuttalibove, Poslanikove tetke, sestre od oca. On je i muž Esme kćerke Ebu Bekrove, Aišine sestre. On je jedan od šestorice koje je Omer ibn Hattab kandidovao za hilafet.

(Omer ibn Hattab je začetnik ove ideje, koja je u stvari varka. To je stvorilo protivnike Alijeve, jer su svi ashabi znali da Ali ima pravo na hilafet, a Kurejšije su ga uzurpirali. Kada im je Fatima navodila argumente, oni su joj rekli: “Da nam je došao tvoj muž i amidžić, ne bismo nikog izjednčili s njim.” Omer ibn Hattab nije dozvolio da se hilafet poslije njegove smrti vrati legalnom nasljedniku, pa mu je stvorio protivnike tako što je svakom od njih dao nadu da će biti halifa. Zato su prodali svoju vjeru za dunjaluk, ali njihova trgovina im nije donijela dobit.)

 

I on je jedan od onih koji su obradovani Džennetom, kao što tvrde ehli sunnet vel džemaat.

I nije ni čudno zato što je se uvijek družio sa sličnim njemu Talhom. Nikad Talha nije spomenut, a da nije i Zubejr. Niti je ikada Zubejr spomenut, a da nije i Talha s njim.

On je i jedan od onih koji su se natjecali u sticanju dunjaluka i njime punili stomake. Njegova zaostavština je dosezala, po onome što navodi Taberi, 50.000 dinara, l.000 konja, l.000 robova i mnogo nepokretne imovine u Basri, Kufi, Egiptu i drugim oblastima.

Dok o tome Taha Husejn kaže: “Ljudi se razilaze o količini onoga što je podijeljeno od zaostavštine Zubejrove. Pa oni koji tvrde da je malo ostavio kažu: ‘Nasljednici njegovi su između sebe podijelili 35 miliona.’ A oni koji tvrde da je mnogo ostavio kažu: ‘Nasljednici su između sebe podijeli 52 miliona.’ A umjereni kažu: ‘Podijelili su između sebe 40 miliona.’ To nije čudno, jer je Zubejr imao zemlju u Fustatu, zemlju u Aleksandriji, zemlju u Basri, zemlju u Kufi, jedanaest kuća u Medini, i imao je još imovine i stoke.”( Taha Husejn, El-Fitnetu-1-kubra, 1/147)

Buharija prenosi da je Zubejr ostavio iza sebe 50 miliona i 200.000 hiljada.

(Sahih Buhari, 4/53, pogl. o obavezi humusa i berićetu gazije u imetku bilo da je živ ili mrtav.)

 

Mi ovdje ne želimo da pravimo račun šta je koji od ashaba imao od imetka i bogatstva koje su sabrali, jer može biti da je ovaj cijeli imetak halal. Ali kada vidimo koliko su Talha i Zubejr žudili za dunjalukom i znamo da su njih dvojica prekršili zakletvu koju su položili Zapovjedniku vjernih Imamu Aliju, jer je on bio odlučan u tome da sav imetak koji je Osman podijelio, vrati u državnu riznicu muslimana. Ovdje počinjemo sumnjati u ovu dvojicu.

Kada je Imam Ali preuzeo položaj halife, odmah je požurio da vrati ljude Poslanikovom sunnetu. I prvo što je uradio, podijelio je iz državne kase svakom muslimanu jednako, bilo da je bio Arap ili stranac, svakome po tri dinara. Ovo je bila praksa Božijieg Poslanik, s.a.v.a., cijeli njegov život. Ovim je Imam Ali poništio novotariju Omer ibn Hattaba koji je davao prednost Arapu nad nearapom, i duplo je davao Arapu spram nearapa.

Dosta je bilo da Ali ibn Ebi Talib vrati ljude poslaničkom sunnetu pa da se ashabi pobune protiv njega, jer im se svidjelo ono što je Omer uveo kao novotarije.

Ovo je ono šte smo zanemarili u traženju opravdanja ljubavi Kurejšija prema Omeru i njegovom veličanju. Omer je Kurejšijama dao prednost nad ostalim muslimanima i potakao u njima žar arapskog nacionalizma, Kurejševićkog plemstva i osjećaja aristokracije.

Kako onda da Ali četvrtinu stoljeća poslije Poslanikove smrti vrati Kurejšije na položaj koji su imali u Poslanikovo vrijeme, kada je Poslanik svima isto davao, pa bi Bilal Habešija dobio isto kao i Abbas, Poslanikov amidža. Kurejšije su prigovarali ovu jednakost Božijem Poslaniku, s.a.v.a. Nalazimo u historiji i biografiji Poslanikovoj da su mu se suprotstavljali u najvećem broju slučajeva, upravo zbog ovoga.

Zbog ovoga su se Talha i Zubejr pobunili protiv Zapovjednika vjernih Imama Alija, jer je sve izjednačio u udjelu i nije im dao nikakvu oblast za upravljanje što su od njega tražili. Imam Ali ide dalje pa čak traži da mu polože račun o imecima koje su sabrali, kako bi uzurpiran imetak vratio jadnom narodu.

Važno je znati kada je Zubejr izgubio nadu da će ga Ali imenovati za namjesnika Basre i da će mu dati prednost nad drugima i kada se pobojao da će novi halifa od njega tražiti da mu položi račun za ogromno bogatstvo koje je posjedovao, došao je sa svojim drugom Talhom i zatražili su dozvolu da idu na umru. Imam Ali je znao za njihove skrivene namjere, pa im je rekao: “Tako mi Allaha, njih dvojica ne žele umru, oni žele izdaju.”

Zubejr se drugi pridružio Aiši, kćerki Ebu Bekrovoj, a sestri njegove žene. On i Talha su s njom krenuli prema Basri. Kada su zalajali psi iz suhog riječnog korita na Aišu, ona se htjela vratiti, ali oni su joj doveli 50 ljudi kojima su platili kako bi posvjedočili da to nije ono mjesto na koje ju je upozoravao Poslanik, s.a.v.a. Oni su lažno posvjedočili kako bi majka pravovjernih, Aiša, nastavila svoju neposlušnost prema svom Gospodaru i svom mužu i nastavila s njima u Basru.

Oni su bili veoma lukavi i znali su da će ona imati veći uticaj na ljude od njih samih. Cijelu četvrtinu stoljeća su radili na tome da ljudi povjeruju da je ona voljena žena Božijeg Poslanika i kćerka dragog mu prijatelja, kod koje se nalazi pola vjere. Čudno je da i Zubejr isto kao i Talha tražio osvetu za Osmanovu krv, a dobri ashabi su ga optužili da je on taj koji je sve pripremao za Osmanovo ubistvo.

Kada se Imam Ali sreo s njim u borbi, rekao mu je: “Tražiš od mene osvetu za Osmanovo ubistvo, a ti si ga ubio!” (Tarih Taberi, 5/204; Ibn Asir, El-Kamil, 3/102)

Mesudi Prenosi da mu je rekao: “Teško tebi Zubejre, šta je te navelo da kreneš protiv mene?” Zubejr je rekao: “Tražim osvetu za Osmanovu krv.” Ali je rekao: “Ubio Allah onog od nas ko je odgovoran za Osmanovo ubistvo!”

Hakim bilježi u Mustedreku, pa kaže: “Kada su Talha i Zubejr došli u Basru ljudi su im rekli: “Zašto ste došli?” Rekli su: “Tražimo osvetu za Osmanovo ubistvo.” Husejn je rekao: “Subhnallah, zar mislite da ljudi nemaju razuma, pa tako govorite. Tako mi Allaha, Osmana nije ubio niko drugo do vas dvojica!”

I Zubejr je uradio isto što i prijatelj mu Talha. Izdao je Osmana i poticao na njegovo ubistvo, zatim je slobodno, svojom voljom položio prisegu Imamu Aliju. Potom je prekršio svoju zakletvu, krenuo u Basru i tražio osvetu za Osmanovo ubistvo. Kada je ušao u Basru i sam je učestvovao u zločinima. Ubili su više od 70 ljudi, čuvara i opljačkali su državnu riznicu. Historičari kažu da su oni potpisali ugovor o kratkom primirju sa Osmanom ibn Hanifom (namjesnikom Basre) i obećali su da će ga poštovati dok ne dođe Ali. Zatim su prekršili obećanje i ugovor i napali su Osman ibn Hanifu dok je predvodio džemat jacije namaza. Povezali su te ljude i pobili ih. Htjeli su ubiti i Osman ibn Hanifu, Alijevog namjesnika, ali su se pobojali da će to čuti njegov brat Sehl ibn Hanif, namjesnik Medine, pa će se osvetiti njihovim porodicama. Zato su ga samo izbičevali, iščupali bradu i brkove. Zatim su nasrnuli na državnu kasu. Tu su pobili 40 čuvara koji su čuvali kasu. Osmana su zatvorili i još ga više mučili.

O ovoj izdaji Taha Husejn kaže, a misli na Talhu i Zubejra: “Nije im bilo dovoljno to što su prekršili zakletvu vjernosti datu Aliju, nego su uz to dodali i kršenje ugovora o primirju koje su sklopili sa Osman ibn Hanifom. Ubili su koga su ubili od stanovnika Basre koji su prigovorili na poništenju primirja, zatvaranju namjesnika, prisvajanju onog što se nalazilo u državnoj kasi i ubijanju čuvara.”(Taha Husejn, El-Fitnetu-l-kubra, 2/3)

 

Kada je Ali došao u Basru nije odmah krenuo u borbu protiv njih. Prvo ih je pozvao da se vrate Allahovoj knjizi, ali su oni odbili i ubili su one koji su im donijeli Kur’an. Uprkos tome, Imam Ali ih po drugi put poziva i podsjeća Zubejra, kao što je uradio sa Talhom, pa mu kaže: “O Zubejre, sjećaš li se dana kada sam prošao sa Božijim Poslanikom, s.a.v.a., u Benu Ganem, pa je pogledao u mene i nasmijao se i ja sam se nasmijao, a ti si rekao: ‘Ali ibn Ebi Talib ne ostavlja šalu.’ A Božiji Poslanik, s.a.v.a., ti je rekao: ‘Šuti, on se ne bavi besposlicom! Kada se budeš borio protiv njega, ti ćeš biti onaj koji nanosi nepravdu.’”(Tarih Taberi o Bici oko deve; Tarih Mesudi; Tarih Hasem i drugi.)

Ibn Ebi Hadid navodi hutbu Zapovjednika vjernih, Ali ibn Ebi Taliba u kojoj kaže: “Dragi Bože, Zubjer je prekinuo moje rodbinske veze, prekršio je zakletvu meni datu, i poveo neprijatelje protiv mene, zaštiti me danas od njega, čime hoćeš!”(Šerhu Nehdžul-belage, Ibn Ebi Hadidi, l/l0l)

U Stazi rječitosti Imam Ali o Talhi i Zubejru kaže: “O Bože moj, ta dvojica su me napustila i nanijela mi nepravdu. Obojica su prekršili zakletvu na vjernost meni i podigli ljude protiv mene. Ti razveži ono što su oni svezali i ne ojačaj ono što su istkali. I pokaži im zlo kojem su se uputili i po kojemu su radili. Prije boja tražio sam da budu postojani u zakletvi i postupao prema njima sa uvažavanjem, ali su oni prije bitke unizili dobrotu i odbacili sigurnost.” Nehdžul-belaga, govor 36.

U pismu upućenom Talhi i Zubejru prije početka borbe Imam Ali im je napisao: “Odustanite, o prvaci, od mišljenja svoga, jer doista sramota je sad ono što je najveće prije nego li se sastanu sramota i Vatra! Selam!”Nehdžul-belaga, pismo 54.

 

Ovo je bolna istina, i ovo je kraj Zubejra, bez obzira koliko neki historičari pokušavali da nas ubijede da je se on sjetio Poslanikovog hadisa na koji ga je podsjetio Ali, i da se pokajao i odustao od borbe i da je u dolini Sinaa ubio Ibn Džermuza. Ovo se ne slaže sa onim što je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Borit ćeš se protiv Alija i time ćeš počiniti nepravdu prema njemu.”

Neki historičari kažu da se Zubejr htio povući i odustati od borbe protiv Alija kada ga je on podsjetio na Poslanikove riječi, ali njegov sin Abdullah ga je optužio da je kukavica, što ga je veoma uzrujalo, pa se vratio u borbu sve dok nije bio ubijen.

Ovo je bliže i stvarnosti i hadisi šerifu u kojem je vijest o budućem događaju (gajbu) od onog ko ne govori ništa po hiru svome.

Ako se doista i pokajao i povratio od svoje nepravde, zašto onda nije postupio po riječima Božijeg Poslanika, s.a.v.a.: “Kome sam ja bio vladar, ovaj Ali mu je vladar. Dragi Bože, budi prijatelj onome ko je njemu prijatelj, budi neprijatelj onome ko je njemu neprijatelj! Pomozi onoga ko njega pomaže i ponizi onoga ko njega ponižava!” Zašto nije pomogao Alija i njega uzeo za vladara?

Pretpostavimo da je to što je nemoguće uradio, zašto onda nije održao govor ljudima koje je poveo u borbu sa sobom i obavijestio ih da je on shvatio pravu istinu i sjetio se onoga što je bio zaboravio, i zašto nije zatražio od njih da odustanu od borbe čime bi bilo spriječeno proljevanje krvi nevinih muslimana?

Međutim, ništa od toga se nije desilo. Znamo da je priča o pokajanju i odustajanju od borbe samo isprazna izmišljotina lažaca koji su bili pritisnuti ili Alijevom istinom i Zubejrovom laži, pa kada je njegovog druga Talhu ubio Mervan ibn Hakem, izabrali su Ibn Džermuza da ubije Zubejra izdajući ga tako, a kako bi olakšali tumačenje biografije Talhe i Zubejra i da ih ne bi spriječili da uđu u Džennet, sve dok je Džennet njihova privatna svojina u kojeg uvode onoga koga oni hoće i zabranjuju onome kome hoće.

Dovoljan dokaz o neispravnosti ove predaje jeste pismo Imama Alija u kome ih poziva da odustanu od borbe rekavši: “Doista, sramota je sad ono što je najveće prije nego li se sastanu sramota i Vatra!”

Niko nije prenio da su oni odgovorili na Imamove pozive ili da su poslušali njegove naredbe kao odgovor na njegovo pismo.

Imam Ali ih je prije početka borbe pozvao Allahovoj knjizi, ali oni su to odbili prihvatiti i ubili su mladića koji im je donio Kur'an. Tek tada je Ali dozvolio da se otpočne sa borbom.

Možda ćeš pročitati neke anegdote kod nekih historičara. Neki od njih ne znaju istinu, niti mogu shvatiti primjere toga, pa onda kažu da kada je Zubejr saznao da je Ammar ibn Jasir došao sa Ali ibn Ebi Talibom, rekao je: “O kako je on hrabar mladić, od njega sam izgubio odvažnost.”, a onda ga je uhvatio strah i sablja mu se počela tresti u ruci. Jedan od njegovih drugova je rekao: “Zašto me majka nije izgubila, zar je ovo onaj Zubejr s kojim sam htio i umrijeti i živjeti?! Tako mi onog u čijoj ruci je moja duša, ovo što vidim je samo zbog nečega što je čuo ili vidio od Allahova Poslanika, s.a.v.a.!”(Tarih Taberi, 5/205)

Izmišljajući ove predaje oni njima žele reći da se Zubejr sjetio Poslanikovog hadisa: “Teško Ammaru, ubiće ga griješnička skupina!”, pa je i on zadrhtao iz straha da ne bude od ove griješničke skupine.

Oni žele da potcijene naše razume i ismijavaju se sa nama, ali naši razumi su potpuni i zdravi - elhamdulillahi! Kako to da se Zubejr trese iz straha od hadisa “Ammara će ubiti griješnička skupina.”, a ne trese se od mnogih hadisa koje je čuo od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., vezano za položaj Ali ibn Ebi Taliba?!

Zar je Ammar za Zubejra bio vrijedniji i cjenjeniji od Alija?! Zar Zubejr nije čuo Poslanika, s.a.v.a., kada kaže: “O Ali, tebe će voljeti samo iskreni vjernik, a mrzit će te samo munafik (licemjer).” Zar ga nije čuo da kaže: “Ali je sa istinom, a istina je sa Alijem gdje god je i on.” Poslanikove, s.a.v.a., riječi: “Kome sam ja bio vladar, ovaj Ali mu je vladar. Dragi Bože, budi prijatelj onome ko je njemu prijatelj i neprijatelj onome ko je njemu neprijatelj! Pomozi onog ko njega pomaže, a ponizi onog ko njega ponižava!” I njegove riječi: “O Ali, ja sam u ratu s onim ko sa tobom ratuje i u miru sam s onim ko je s tobom u miru!” I njegove riječi: “Danas ću zastavu dati čovjeku koji voli Allaha i Njegova Poslanika i koga voli Allah i Njegov Poslanik.” I njegove riječi: “Ja sam se borio s njima zbog objavljivanja Kur’ana, a ti ćeš se borit s njima zbog tumačenja Kur’ana.” I njegove, s.a.v.a., riječi: “Naređujem ti da se boriš protiv onih koji krše svoje zakletve, protiv nepravednih i otpadnika od vjere.”

I mnogih drugih riječi, a posljednji je hadis koji je Božiji Poslanik, s.a.v.a., uputio Zubejru: “Ti ćeš se boriti protiv njega i time ćeš mu počiniti nepravdu.” Kako je samo Zubejr daleko od svih ovih istina koje poznaju i obični ljudi, a on je Poslanikov i Alijev tetić?

To su kameni razumi koji nisu u stanju spoznati istinu iz historijskih događaja, nego na sve moguće načine nastoje pronaći opravdanja kako bi obmanuli ljude i prikazali im da su Talha i Zubejr od onih koji su obradovani Džennetom.

“To su puste želje njihove! - Ti reci: ‘Dokaz svoj dajte ako je istina to što govorite” Bekare, 111

“Onima koji dokaze naše budu poricali i prema njima se budu oholo odnosili - kapije nebeske neće se otvoriti, i prije će debelo uže kroz iglene uši proći nego što će oni u Džennet ući. Eto tako ćemo Mi griješnike kazniti.”A'araf, 40

 

 

I on je jedan od poznatih velikih ashaba, koji je među prvima prihvatio islam, i od prvih muhadžira koji su učestvovali u Bici na Bedru. On je jedan od šestorice koje je Omer ibn Hattab kandidovao za hilafet poslije njega, i jedan od desetorice koji su obradovani Džennetom, kao što tvrde ehli sunnet vel džemaat.

On je junak bitke na Kadisijji koja se odigrala u vrijeme hilafeta Omer ibn Hattaba. Kaže se da su neki ashabi sumnjali u njegovo porijeklo, prigovarali mu i uznemiravali ga zbog toga, pa prenose da je Poslanik, s.a.v.a., potvrdio da on potiče iz plemena Benu Zehra.

Prenosi Ibn Kutejbe u knjizi El-Imamet ve-s-sijaset da se pleme Benu Zehra okupilo poslije Poslanikove smrti i došlo kod Saad ibn Ebi Vekkasa i Abdurahman ibn Avfa, pa su se okupili u Poslanikovoj džamiji. Kada su tu došli Ebu Bekr i Ebu Ubejde, Omer im je rekao: “Šta ja to vidim da ste u razbacanim halkama? Ustanite i položite prisegu Ebu Bekru! Ja sam mu položio prisegu, a i ensarije” Onda je ustao Saad, Abdurahman i oni koji su bili s njima od Benu Zehre, i položili su mu prisegu.( Ibn Kutejbe, Tarihu-l-hulefi, 1/18)

 

Prenosi se da ga je Omer ibn Hattab skinuo sa položaja namjesnika, ali je oporučio halifi koji bude poslije njega ako hilafet ne bude dat Saadu, da ga postavi za namjesnika, jer ga on nije skinuo sa položaja namjesnika zbog izdaje. Osman ibn Affan je izvršio Omerovu oporuku i imenovao ga je za namjesnika Kufe.

Treba napomenuti da Saad ibn Ebi Vekkas nije ostavio veliko bogatstvo iza sebe u odnosu na njegove drugove. Po nekim predajama njegova zostavština je dostizala 300.000. On nije učestvovao u Osmanovom ubistvu, niti je huškao protiv njega, kao Talha i Zubejr.

Ibn Kutejbe prenosi u svojoj historiji: “Amr ibn As je napisao pismo Saad ibn Ebi Vekkasu i pitao ga ko je ubio Osmana? Saad mu je odgovorio: “Ti me pitaš o tome ko je ubio Osmana. Ja ću te obavijestiti da je on ubijen sabljom koju je izvukla Aiša, uglačao je Talha, a otrovao je Ibn Ebi Talib, Zubejr je šutio i samo pokazao svojom rukom. Mi smo se obuzdali, a da smo htjeli, spasili bismo ga. Ali, Osman se promijenio i izmijenio mnogo toga, učinio dobra i učinio zla. Ako smo uradili dobro, pa dobro je, a ako smo uradili zlo, neka nam Allah oprosti! Obavještavam te da je i Zubejr savladan nadmoći njegove porodice i traženjem njegova grijeha, a Talha, da mu može raspučiti stomak od ljubavi za upravljanjem, raspukao bi...”(Ibn Kutejb, Tarihu-l-hulefai, 1/48)

 

Čudno je od Saad ibn Abi Vekkasa da je on izostao sa polaganja zakletve Zapovjedniku vjernih Imamu Aliju i nije mu pomogao, a dobro je poznavao pravo Imama i njegovu vrijednost. On sam prenosi nekoliko odlika Imama Alija, a koje su zabilježili Imam Nesai i Imam Muslim u svojim sahihima.

Saad kaže: “Čuo sam Božijeg Poslanika., s.a.v.a., da je naveo tri Alijeve odlike. Da sam ja imao samo jednu od njih, volio bih više od najbolje stoke. Čuo sam ga da kaže: ‘Ali je u odnosu na mene kao što je Harun bio u odnosu na Musaa, samo što poslije mene nema više poslanika.’ Čuo sam ga i da kaže: ‘Sutra ću dati zastavu čovjeku koji voli Allaha i Njegova Poslanika, a i kojeg voli Allah i Njegov Poslanik.’ I još sam ga čuo da kaže: ‘O ljudi, ko su vaši zaštitnici?’ Odgovorili su: ‘Allah i Njegov Poslanik.’ Ovo su ponovili tri puta, a onda je on uze Alijevu ruku, podigao je i rekao:‘ Kome su Allah i Njegov Poslanik zaštitnici, ovo je njegov zaštitnik. Dragi Bože, budu prijatelj onome ko je njemu prijatelj i neprijatelj onome ko je njemu neprijatelj!’”(Hasais Imam Nesai, 18/35)

 

A u Sahih Muslimu stoji da je Saad ibn Ebi Vekkas rekao: “Čuo sam Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da kaže Aliju: ‘Zar nisi zadovoljan da u odnosu na mene budeš isto ono što je Harun bio u odnosu na Musaa, samo što poslije mene nema više poslanika.’ A na dan Hajbera, čuo sam ga da kaže: ‘Zastavu ću dati čovjeku koji voli Allaha i Njegova Poslanika i koga voli Allah i Njegov Poslanik.’ Kaže: “Svi smo ispružili ruke prema zastavi, a Poslanik je rekao: ‘Zovite Alija!’” A kada je objavljen ajet: “Reci: ‘Hodite, pozvat ćemo sinove naše i sinove vaše..." Ali Imran, 61 Božiji Poslanik je pozvao Alija, Fatimu, Hasana i Husejna i rekao je: ‘Dragi Bože, ovo je moja Porodica!’”(Sahih Muslim, 7/119, babu fadailu Ali ibn Ebi Talib)

Kako Saad ibn Ebi Vekkas zna sve ove činjenice, pa je opet izostao i nije mu položio zakletvu?!

Kako je Saad mogao čuti Poslanikove, s.a.v.a., riječi: “Kome su Allah i Njegov Poslanik zaštitnici, ovaj Ali mu je zaštitnik! Dragi Bože, budi prijatelj onome ko je njemu prijatelj i neprijatelj onome ko je njemu neprijatelj.”, što i sam prenosi, a poslije da ne uzme Alija za zaštitnika i da mu ne pomogne?!

Kako je Saad ibn Ebi Vekkas mogao zanemariti Poslanikov, s.a.v.a., hadis: “Ko umre, a nije položio zakletvu vjernosti svom Imamu, umro je džahilijetskom smrću.”, a koji prenosi Abdullah ibn Omer. Saad je umro džahilijetskom smrću ne položivši zakletvu vjernosti Zapovjedniku vjernih i prvaku opunomoćenika?!

Historičari spominju da je Saad došao Imamu Aliju da zatraži od njega da mu oprosti, pa je rekao: “Tako mi Allaha, Zapovjedniče vjernih, ja ne sumnjam u to da ti imaš najviše prava na hilafet i da ti je povjerena i vjera i dunjaluk, ali ljudi će ti pobijati to pravo. Ako hoćeš da ti položim zakletvu, daj mi sablju koja ima jezik koji će mi reći: ‘Ovo uzmi, a ovo ostavi!’” Na to mu je Ali rekao: “Vidiš li koga da radi suprotno Kur’anu u riječima i djelima? Muhadžiri i ensarije su mi položili prisegu i obavezao sam se da ću raditi po Allahovoj knjizi i sunnetu Njegova Poslanika. Ako hoćeš, ti položi zakletvu, a ako nećeš, sjedi u svojoj kući, ja te neću natjareti na to.”(Tarih Easem, str. 163.)

Zar stav Saad ibn Abi Vekkasa nije čudan?! On svjedoči i potvrđuje da ne sumnja u to da Ali ima najviše prava na hilafet, i da su mu povjereni i vjera i dunjaluk, zatim mu poslije ovog traži ‘sablju koja govori’ kao uslov da mu položi prisegu, kako bi znao razlikovati istinu od laži?!

Zar ovo nije kontradikcija koju razumni ljudi ne mogu prihvatit. Ovo je sve samo ne nemoguće, a traži ga veliki ashab koji je istinu čuo iz usta nosioca Poslanstva, s.a.v.a., a i sam prenosi više od pet hadisa na ovu temu?!

Zar Saad nije bio prisutan polaganju zakletve Ebu Bekru, Omeru i Osmanu kada su u svim tim prilikama prijetili smrću onome ko izostane sa nje, jer su se bojali nereda?

Saad je položio zakletvu Osmanu i pridružio mu se bez ikaka uslova, a čuo je Abdurahman ibn Avfa kako prijeti Aliju izvukavši sablju iznad njegove glave i rekavši: “Ne otvaraj sebi puta, postoji samo sablja i ništa više!”( Ibn Kutejbe, El-Imama ve-s-sijasa, 1/31)

Bio je prisutan kada Ali nije htio položiti prisegu Ebu Bekru, pa mu je Omer ibn Hattab zaprijetio rekavši: “Položi prisegu, inače, tako mi Allaha Onog koga nema drugog boga sem Njega, odsjeći ću ti glavu!”( Ibn Kutejbe, El-Imama ve-s-sijasa, l/20)

Jesu li se usudili oni koji su izostali sa polaganja zakletve i koji su je ispružili na Poslanikova opunomoćenika, primjera Abdullah ibn Omera, Osame ibn Zejda i Muhamed ibn Mesleme, a da nije izostao i Saad ibn Ebi Vekkas?

Primjećuješ da su pet osoba koje je odredio Omer ibn Hattab u vijeće kako bi se natjecali sa Alijem za hilafet odigrali tačno onu ulogu koju im je namijenio Omer, a to je da spriječe Alija da postane halifa.

 

Abdurahman bira za halifu svog punca Osmana i prijeti Aliju ubistvom ako ne položi prisegu, jer je Omer u odlučivanju dao prednost Abdurahman ibn Avfu i glavnu riječ kod izbora halife. Poslije smrti Abdurahman ibn Avfa i ubistva Osman ibn Affana, ostala su samo trojica iz vijeća da se takmiče sa Alijem za hilafet i to: Talha, Zubejr i Saad.

Kada su ovi vidjeli da su muhadžiri i ensarije požurili da polože prisegu Imamu Aliju ne obazirući se ni na jednog od njih, tada su mu počeli spremati zlo. Talha i Zubejr su krenuli u borbu protiv njega, a Saad ga je ostavio na cjedilu.

Nemoj zaboraviti da Osman ibn Affan nije umro prije nego što je stvorio novog natjecatelja za hilafet protiv Alija i to najopasnijeg od svih njih, najlukavijeg i najprepredenijeg, najsposobnijeg i najspremnijeg. Osman mu je utabao put za preuzimanje hilafeta, jer ga je imenovao namjesnikom i na tom položaju je ostao više od 20 godina, a bio je namjesnik nad najvažnijim pokrajinama koje su donosile više od dvije trećine prihoda iz islamskih oblasti.

Ovaj natjecatelj je Muavija koji niti je imao vjere, niti morala. Jedino je bio zaokupljen kako stići na položaj halife po svaku cijenu i svim mogućim sredstvima.

Uprkos tome, Imam Ali nije silio ljude da mu polože zakletvu kao što su to radile halife prije njega. On, mir neka je s njim!, držao se propisa Kur'ana i sunneta i ništa ga nije moglo promijenuti.

Čitao si njegove riječi upućene Saadu: “Muhadžiri i ensarije su mi položili prisegu i obavezao sam se da ću raditi po Allahovoj knjizi i sunnetu Njegova Poslanika. Ako hoćeš, ti položi zakletvu, a ako nećeš, ti sjedi u svojoj kući, ja te neću natjerati na to!”

Čestitamo ti, sine Ebu Talibov! Ti koji si oživio Kur’an i sunnet poslije što su ih umrtvili oni koji su bili prije tebe. Evo, Allahova knjiga poziva: “Oni koji su ti se zakleli na vjernost - zakleli su se, doista, na vjernost samom Allahu - Allahova ruka je iznad ruku njihovih. Onaj ko prekrši zakletvu krši je na svoju štetu, a ko ispuni ono na što se obavezao Allahu, On će mu dati veliku nagradu.”Fath, 10

“Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?”Junus, 99

Nema prisile u vjeru, niti ima prisilnog uzimanja zakletve u islamu, niti je Allah, dž.š., naredio svome Poslaniku da se bori protiv onih koji neće da mu polože prisegu vjernosti.

Ovo je Poslanikov, s.a.v.a., sunnet i njegov životopis koji nam govori o tome da on nikada nikog nije prisilio da mu položi zakletvu.

Ali, halife i ashabi su uveli ovaj običaj i ovu novotariju te su prijetili ljudima smrću ako im ne polože zakletvu vjernosti.

Pa šta se može očekivati kada je i Fatimi zaprijećeno da će biti spaljena njena kuća ako ne izađu oni što su odbili položiti prisegu Ebu Bekru! Zatim i na Aliju koga je sam Božiji Poslanik, s.a.v.a., imenovao za svog nasljednika izvlačili su sablju iznad glave i kleli se Allahom da će ga ubiti ako ne položi prisegu Ebu Bekru. Onda i ne pitaj o ostalim “slabijim” ashabima, primjera Ammara, Selmana, Bilala i drugih.

Važno je da je Saad ibn Ebi Vekkas odbio položiti zakletvu Imamu, kao što je odbio i da ga proklinje kada mu je to naredio Muavija što bilježi Muslim u svom Sahihu.

Ali, ovo nije dovoljno Saadu i ne garantuje mu Džennet, jer pravac u kojem se slijedi neutralnost, a koji je osnovao pod motom: “Nisam ni s tobom, niti protiv tebe”, islam ne prihvaća, niti ga priznaje, jer islam kaže: “Poslije istine, ima samo zabluda”

Zato su Allahova knjiga i sunnet Njegova Poslanika pojasnili obilježja fitne, odnosno pobune protiv Boga, i obavijestili o njoj i postavili joj granice kako bi bili uništeni oni koji ih pređu i bili spašeni oni koji ostaju unutar tih granica.

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je sve rekao o Aliju sljedećim riječima: “Dragi Bože, budi prijtatelj onome ko je njemu prijatelj i neprijatelj onome ko je njemu neprijatelj! Pomozi onoga ko njega pomogne, a ponizi onoga ko njega ponizi! Neka istina bude uz njega gdje god je i on!”

Imam Ali je objasnio razloge i faktore koji su spriječili Saada da mu se pridruži i potakli ga da mu odbije položiti prisegu u govoru poznatom kao Šikšikijje: “Jedan od njih okrenuo se protiv mene u mržnji svojoj.”

Šejh Muhammed Abduhu u pojašnjenju ove rečenice kaže: “Saad ibn Ebi Vekkas je osjećao mržnju prema Aliju, Allah oplemenio njegovo lice, zbog njegovih dajidža, jer mu je majka bila Hamna bint Sufjana ibn Umejje ibn Abdušemsa, a Ali je imao velikog udjela u ubijanju njihovih prvaka što je svima poznato.”( Muhamed Abduhu Misri, Šerh Nehdži-1-belaga 1/88)

Zavist i mržnja su oslijepile Saadov razum i Alija je počeo smatrati svojim neprijateljem. Prenosi se od njega da kada ga je Osman imenovao za namjesnika Kufe, održao je govor o najboljem čovjeku Emirul mumininu Osmanu.

Saad ibn Ebi Vekkas je svoju naklonost usmjerio prema Osmanu za vrijeme njegovog života, pa čak i poslije njegovog ubistva. Tako i možemo razumjeti njegove optužbe Alija za učestvovanje u ubistvu Osmana, kada je napisao Amr ibn Asu: “Osman je ubijen sabljom koju je izvukla Aiša, uglačao je Talha, a otrovao je Ali ibn Ebi Talib.”

To je lažna optužba što svjedoči i historija. U svom iskušenju Osman nije imao većeg savjetnika i pomagača od Alija, samo da je bilo onoga ko bi poslušao njegovo mišljenje.

Iz Saadovih stavova zaključujemo da je on bio, upravo, onakav kakvim ga je opisao Imam Ali, punog mržnje. On je znao istinu o Imamu Aliju, ali su se njegova mržnja i zavist ispriječile između njega i istine, pa je ostao zbunjen i uznemiren između srca koje ga je upozoravalo i u njemu budilo iskru imana te između nefsa bolesnog od džahilijetskih običaja, pa je poslušao i poveo se za svojom mržnjom. Njime je ovladala duša sklona zlu koja ga je spriječila da pomogne istinu.

Dokaz tome je ono što su zabilježili historičari o njegovim zbunjujućim stavovima. Ibn Kesir bilježi u svojoj historiji: “Kada je Saad ibn Ebi Vekkas ušao kod Muavije ibn Ebi Sufjana ovaj ga je upitao: ‘Šta je tebi pa se nisi borio protiv Alija?’

Saad je odgovorio: ‘Naišao je neki taman vjetar pokraj mene, pa sam rekao sebi: Ah, ah! Podstakao sam moju devu dok se tama nije razišla oko mene, zatim sam vidio put i njime sam išao.’

Muavija je na to rekao: “U Allahovoj knjizi nema ‘ah i ah’. Uzvišeni Allah kaže: ‘Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih, a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni.’Hudžurat, 9  Tako mi Allaha, ti nisi bio sa griješničkom skupinom protiv pravedne, niti si bio sa pravednom skupinom protiv griješničke.”

Saad je rekao: “Nisam se htio boriti protiv čovjeka za koga je Božiji Poslanik rekao: ‘Ti si u odnosu na mene kao Harun u odnosu na Musaa, samo što poslije mene nema više poslanika.’” Muavija ga je upitao: “Ko je ovo još čuo kada si ti čuo?!”

Rekao je: “Taj i taj i Ummu Selema.”

Muavija je ustao i upitao Ummu Selemu, pa mu je i ona rekla isto što i Saad. Muavija je rekao: “Da sam ovo čuo prije, bio bih sluga Aliju sve dok ne umre ili dok ja ne umrem.”(Tarih Ibn Kesir 8/77)

I Mesudi prenosi u svojoj historiji dijalog koji se vodio između Muavije i Saad ibn Ebi Vekkasa. Mesudi prenosi da je Muavija rekao Saadu kada mu je ovaj prenio hadisu menzile (Ti si u odnosu na mene kao Harun u odnosu na Musaa...) ovaj mu je rekao: “Nikad nisam imao pokvarenijeg čovjeka od tebe, zašto ga onda nisi pomogao? Zašto nisi pristao da mu položiš zakletvu? Da sam ja čuo ovo što si ti čuo od Božijeg Poslanika o njemu, ja bih bio sluga Aliju sve dok živim.”

(Tarih Mesudi poznat pod nazivom Hurudžu-z-zeheb, o životu Saad ibn Ebi Vekkasa)

Ovo što je Saad ibn Ebi Vekkas prenio Muaviji o odlikama Alija samo je jedna među stotinama hadisa koji potiču iz jednog izvora i ciljaju jednom cilju, a to je da je Ali ibn Ebi Talib jedina osoba koja oslikava islamsko učenje nakon Allahovog Poslanika, s.a.v.a., što niko drugi ne može. Sve dok je to tako, svi dobri vjernici bi mu trebali služiti dok su živi.

Muavijine riječi da je on čuo ovaj hadis prije, bio bi sluga Aliju sve dok je živ, pokazuju samo istinu na koju su ponosni svaki vjernik i vjernica.

Muavija je ovo rekao samo da bi ismijao Saad ibn Ebi Vekkasa i kako bi ga i na taj način ponizio, jer s druge strane on je odbio da proklinje Imama Alija i nije htio izvršiti Muavijinu zapovijed u tome.

Ovo je tačno, jer Muavija zna više od hadisa menzile o odlikama Ibn Ebi Taliba. On, također, zna da je Ali najvrjedniji poslije Poslanika, s.a.v.a., a to jasno kaže u pismu koje je poslao Muhammed ibn Ebi Bekru, o čemu ćemo govoriti poslije, inšallah.

Je li Muavija odustao od proklinjanja Imama Alija kada je saznao od Saada za ovaj hadis koji mu je potvrdila i Ummu Selema kada je upitao?

Nije prekinuo tu praksu. On je još više ogrezao u griješenju i iz inada je griješio, pa je počeo proklinjati Alija i Ehli-bejt i ljudima je to naređivao. To je potrajalo više od 80 godina, djeca su odrastala na tome, a starci su postajali slabiji i slabiji.

“A onima koji se s tobom o njemu budu raspravljali, pošto si već pravu istinu saznao, ti reci: ‘Hodite, pozvat ćemo sinove naše, i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!’” Ali Imran, 61

Istinu je rekao Uzvišeni Allah!

 

 

U džahilijjetu mu je bilo ime Abduamr, pa ga je Poslanik, s.a.v.a., preimenovao u Abdurahman. I on potiče iz plemena Benu Zehra i amidžić je Vekkasu.

On je jedan od velikih ashaba i prvih muhadžira. Učestvovao je sa Poslanikom, s.a.v.a., u svim bitkama. On je jedan od šestorice koje je Omer ibn Hattab kandidovao za hilafet, samo što je njega odredio da bude glavni u vijeću i dao mu je prednost nad svim ostalim, kad je rekao: “Ako se ne složite, budite u grupi u kojoj je Abdurahman ibn Avf.

On je i jedan od desetorice koji su obradovani Džennetom, po tvrdnjam ehli sunneta vel džemaata.

Abdurahman ibn Avf je, što je poznato, jedan od velikih trgovaca Kurejšija. On je ostavio ogromno bogatstvo koje je dostizalo, po historičarima, l.000 kamila, l00 konja, desetine hiljada ovaca, i zemlje koja se sijala na dvadeset parcela koje su se zalijevale. Dio koji su naslijedile svaka od njegove četiri žene iznosio je 84.000.(Taberi, Mesudi, Ibn Saad, Taha Husejn i drugi.)

Abdurahman ibn Avf je zet Osman ibn Affana, jer se oženio sa Ummi-Kulsum bint Akaba ibn Ebi Muit, a ona je bila Osmanova sestra po majci.

Iz historije znamo da je Abdurahman ibn Avf odigrao veliku ulogu u udaljavanju Alija od hilafeta postavljajući mu uslov da sudi prema sunnetu dvojice prvih halifa, Ebu Bekra i Omera. On je znao da Ali nikada neće prihvatiti taj uslov.

Samo ovo nam je dovoljan dokaz o Abdurahmanovoj pristrasnosti i vezanosti za džahilijetske novotarije, udaljenosti od muhamedovskog sunneta i njegovo aktivno učešće u velikoj zavjeri protiv čistog Potomstva, a sve da hilafet ostane kod Kurejšija koji će suditi onako kako hoće. Buharija bilježi u svom Sahihu u knjizi o propisima, poglavlje kako ljudi polažu zakletvu Imamu, da Mesur kaže: “U jednom dijelu noći pokucao mi je Abdurahman ibn Avf, i kucao je na vrata sve dok se nisam probudio. Kada sam ustao rekao je: ‘Ti spavaš, a ja, tako mi Allaha, nisam mogao zaspati. Idi i zovi mi Zubejra i Saada!’ Pozvao sam ovu dvojicu, a on se dogovarao s njima. Potom me je pozvao i rekao: ‘Zovi mi Alija!’ Pozvao sam ga i on se s njim došaptavao sve do pola noći. Zatim je Ali ustao i on je bio zadovoljan. Abdurahman se malo pribojavao Alija. Zatim je rekao: ‘Zovi mi Osmana!’ Pozvao sam ga i oni su se došaptavali sve dok ih nije razdvojio mujezin koji je pozivao na sabah.

Kada je klanjao sa ljudima sabah, okupila se ova grupa kod minbera pa je poslao one koji su bili prisutni da pozovu muhadžire i ensarije i komandante vojnika, a to isto su radili sa Omerom. Kada su se sakupili Abdurahman je izgovorio šehadet, a onda je rekao: ‘A zatim, o Ali, ja sam razmišljao o halifi muslimana i vidio sam da oni nikog ne izjednačavaju sa Osmanom, a ti sebi ne ostavljaj puta!’ Zatim se obratio Osmanu: ‘Polažem ti zakletvu, a ti se obavezuješ da ćeš suditi prema Allahovoj knjizi, sunnetu Njegova Poslanika i dvojice halifa koji su bili poslije njega!’ Tako mu je položio zakletvu Abdurahman ibn Avf, zatim muhadžiri ensarije i komandinti vojske i muslimana.”(Sahih Buhari, 8/123)

 

Onaj ko traži istinu iz ove predaje koju bilježi Buharija može shvatiti da je zavjera smišljena noću. Isto tako može se shvatiti lukavstvo kojim se odlikovao Abdurahman ibn Avf i da to što ga je Omer izabrao nije bilo slučajno

Pogledaj riječi prenosioca kada kaže: “Zvao sam mu Alija. On se s njim došaptavao. Zatim je Ali ustao od njega, a bio je zadovoljan.” Ovo nas upućuje na to da je Abdurahman ibn Avf bio taj koji je poticao Alija na hilafet, kako se Ali ne bi povukao iz lažne šure i da time izazove podjelu među njima po drugi put, kao što se desilo odmah nakon polaganja zakletve Ebu Bekru u Sekifi. Ispravnost ove pretpostavke potvrđuje Mesud: “Abdurahman se malo pribojavao Alija.” Zato je on odigrao ulogu prepredenjaka i varalice. Alija je zovnuo noću i čestitao mu na hilafetu želeći time da ga smiri do jutra. A kada je osvanulo, došli su komandanti vojske, vođe plemena, prvaci Kurejšija i tada je Abdurahman promijenio sve kako bi iznenadio Alija rekavši da oni nikog ne izjednačavaju sa Osmanom, te da i on ovo mora prihvatiti, inače ostaviće sebi puta (što znači da će ga ubiti ako odbije prihvatiti polaganje prisege Osmanu).”

Svaki istraživač će ovo jasno razumjeti, posebno iz posljednjeg djela predaje gdje Mesud kaže: “Kada su se sakupili Abdurahman je izgovorio šehadet, a onda je rekao: ‘A zatim, o Ali, ja sam razmišljao o halifi muslimana, i vidio sam da oni nikog ne izjednačavaju sa Osmanom, a ti sebi ne ostavljaj puta!”

Zašto se Abdurahman obraća samo Aliju među svim prisutnima? Zašto nije, na primjer, rekao: “A zatim, o Ali, Talha i Zubejre?!

Iz ovoga smo shvatili da je ovo smišljeno noću i da su od početka složili da izaberu Osmana, a Alija da udalje od hilafeta.

Dakle, možemo zaključiti da su se svi bojali razvoja situacije ukojoj bi Ali došao do hilafeta, jer bi on tada uspostavljao pravednost, jednakost, oživio bi Poslanikov sunnet, a umrtvio novotarije sina Hattabova, posebno u nekim vidovima privilegija koje su imali. Omer ibn Hattab je na ovo ukazao još prije i upozorio ih da je Ali opasan, rekavši: “Ako izaberu za halifu onog koji nema kosu na sljepočnicama, on će ih vratiti na pravi put.” Pravi put je Poslanikov sunnet koji Omer ne voli, niti ga vole Kurejšije. Da su voljeli Poslanikov sunnet, izabrali bi Alija za halifu koji bi među njima upravljao po sunnetu.

Kada smo govorili o Talhi, Zubejru i Saadu, rekli smo da su oni posijali smutnju, a požnjeli su gubitak i kajanje.

Da pogledamo Abdurahman ibn Avfa i šta mu je njegovo kovanje zavjere donijelo. Historičari bilježe da se Abdurahman ibn Avf jako pokajao kada je vidio da Osman radi suprotno sunnetu i Ebu Bekra i Omera, jer je sve svoje rođake imenovao za namjesnike i na važne položaje, uz to darujući im ogromne imetke. Abdurahman je otišao kod Osmana i to mu je prvo rekao: “Ja sam te postavio na ovo mjesto i dao ti prednost (Njegove riječi: “Ja sam te stavio na ovo mjesto.”, upućuju da je on radio po svom nahođenju i da nije bilo vjećanja, niti dogovaranja ljudi, kao što oni predstavljaju.) , ali pod uslovom da slijediš put Ebu Bekra i Omera, ali ti radiš suprotno njihovom sunnetu, pristrasan si prema svojoj rodbini i pustio si da gaze po vratovima muslimana.”

Osman je na to rekao: “Omer je prekidao svoje rodbinske veze u ime Allaha, a ja ih još čvršće uspostavljam u ime Allaha.”

Abdurahman reče: “Tako mi Allaha, neću s tobom više nikada razgovarati!” I nije više s njim razgovarao do svoje smrti. Umro je ljut na Osmana.

Jednom prilikom kada je Abdurahman bio bolestan, Osman je došao da ga obiđe, ali je ovaj okrenuo glavu prema zidu i nije htio s njim govoriti.(Tarih Ebi Fida, 1/156; Ensabul ešraf, Belazri 5/57; El-Akdul ferid, Ibn Abd Rabbihi Maliki, 2/261)

Tako je Uzvišeni Allah primio dovu Imama Alija o Abdurahmanu, kao što je primio njegovu dovu o Talhi i Zubejru i oni su bili ubijeni istog dana.

Ibn Ebi Hadidi Muatezili kaže u Šerhu Nehdžul belage da se Ali naljutio na dan vijećanja kada je shvatio šta je Abdurahman ibn Avf smislio, pa mu je rekao: “Tako mi Allaha, ovo si uradio zato što si od njega želio ono što su željeli tvoja dva druga od njega. Allah dao među vama miris crnog smrdljivog ploda.”(Ibn Ebi Hadid, Šerh Nehdžul-belage, 1/63)

Imam Ali ovdje misli na to da je Abdurahman ibn Avf potakao Osmana da njega izabere za halifu poslije sebe, kao što je uradio Ebu Bekr sa Omerom, pa mu je Ali rekao: “Čudno je da se za života želio osloboditi hilafeta, ali ga je za drugoga potvrdio poslije smrti svoje. Ta su dvojica, u što nema sumnje, dijelila vime njegovo strogo među sobom.”

Što se tiče ovog mirisa crnog smrdljivog ploda koji Imam Ali spominje u svojoj dovi, to je izreka u kojoj se kaže: ”Nesreću je donio miris crnog smrdljivog ploda.”, što upućuje na mržnju i ubijanje.

Allah je uslišao dovu Imama Alija i nije prošlo mnogo vremena, nekoliko godina i Allah je posijao među njima razdor, neprijateljstvo i mržnju. Abdurahman pokazivao neprijateljstvo prema svom šuri Osmanu i nije s njim govorio sve do svoje smrti i zabranio je da mu dođe klanjati dženazu.

Iz ovog kratkog izlaganja nam je jasno da je Abdurahman ibn Avf jedan od prvaka Kurejšija koji su radili na zatiranju poslaničkog sunneta i njegovim zamjenjivanjem sa novotarijama dvojice prvih halifa.

Isto tako nam je jasno da je Imam Ali, mir neka je s njim!, jedini koji je žrtvovao hilafet sa svim onim što nosi sa sobom kako bi sačuvao Muhammedov sunnet, sunnet koji je donio njegov brat i amidžić, Muhammed ibn Abdullah, mir i blagoslovi neka su na njega i njegovu časnu, čistu Porodicu!

A ti, poštovani čitaoče, bez sumnje si spoznao pravu istinu elehli sunneta vel džemaata. Isto tako, shvatio si koji su iskreni sljedbenici sunneta. Vjernik je lakovjeran, ali ne smije dozvoliti da ga ujede zmija iz iste rupe dva puta.

 

 

Halid ibn Velid ibn Mugire iz plemena Benu Mahzum, poznat kod ehli sunneta vel džemaata pod nadimkom “Allahova sablja”. Otac mu je bio najbogatiji čovjek, čije bogatstvo se nije moglo procijeniti. Abbas Mahmud Akkad kaže: “Bio je najbogatiji čovjek u svoje vrijeme. Imao je sva poznata bogatstva među njima: zlata, srebra, vrtove, vinograde, trgovinu, zemlju, sluge, sluškinje i robove i zbog toga je nazvan Vehid (Jedini, Izuzetak). (Abkarijjet Halid (Halidova genijalnost), Abbas Akkad, str. 24.)

 

To je bio otac Halid ibn Velida o kojem su objavljeni ajeti u kojima mu se prijeti Džehennemom. Uzvišeni o njemu kaže: “Meni ostavi onoga koga sam ja izuzetkom učinio i bogatstvo mu ogromno dao i sinove koji su s njim i čast i ugled mu pružio - i još žudi da uvećam! Nikako! On, doista, prkosi ajetima Našim, a naprtiću ja njemu teškoće, jer je smišljao i računao, i proklet bio, kako je proračunao, i još jednom, proklet bio, kako je proračunao! Zatim je pogledao pa se onda smrknuo i namrštio i potom se okrenuo i uzoholio, i rekao: ‘Ovo nije ništa drugo do vradžbina koja se nasljeđuje, ovo su samo čovjekove riječi!’ U Sekar ću Ja njega baciti.”Muddasir, 11-26

 

Prenosi se da je Velid došao kod Poslanika, s.a.v.a., nastojeći ga imetkom odvratiti od nove vjere i pozivanja u islam, pa je Allah o njemu objavio: “i ne slušaj nijednog krivokletnika, prezrena klevetnika, onoga koji tuđe riječi prenosi, škrca, nasilnika, velikog grješnika, surova, i osim toga, u tuđe pleme uljeza, - samo zato što je bogat i što ima mnogo sinova - koji govori, kad mu se ajeti Naši kazuju: ‘To su samo naroda drevnih priče!’ Na nos ćemo Mi njemu biljeg utisnuti”Qalem, 10-16

 

Velid je vjerovao da on ima više prava i da je preči da bude poslanik od Muhammeda, pa je zato govorio: “Zar da Kur'an i poslanstvo bude dato siromašnom Muhammedu, a ja velikan Kurejšija i njihov prvak, pa da budem ostavljen?”

Na ovakvom vjerovanju je odrastao i Halid ibn Velid, mrzeći islam i zavideći Poslaniku islama koji je uništio snove njegova oca i srušio njegov prijesto. Zato je Halid učestvovao u svim bitkama protiv Allahova Poslanika, s.a.v.a.

Nema sumnje da je i Halid djelio očevo uvjerenje da je on preči da dobije poslanstvo pored siromašnog siročeta Muhammeda, jer je i Halid kao i njegov otac jedan od velikana Kurejšija, ako ne i najveći među njima. Da su Kur’an i poslanstvo dati njegovom ocu, i Halid bi imao od tog udjela, pa bi naslijedio poslanstvo i vlast kao što je Sulejman naslijedio Davuda.

Kur’an govori o ovom njihovom vjerovanju: “A sada, kad im Istina dolazi, oni govore: ‘Ovo je vradžbina, i mi u nju nikako ne vjerujemo!’ I još kažu: ‘Trebalo je da ovaj Kur’an bude objavljen nekom uglednom čovjeku iz jednog od ova dva grada!"Zuhruf, 30-31

 

I onda nije čudo da svime što raspolaže radi na uništenju Muhammeda i njegova poziva. Vidjeli smo kako je spremio veliku vojsku, što mu je omogućavalo njegovo ogromno bogatstvo, u bici na Uhudu, nastojeći uništiti Muhammeda, s.a.v.a. Isto tako, godine kada se desila Hudejbija on je pokušao ubiti Poslanika, s.a.v.a., ali Uzvišeni Allah je uništio njegove planove, pa je on doživio poraz, a pomogao je Svog Poslanika na svim poljima.

Kada je Halid vidio, što su i drugi velikani Kurejšija vidjeli, da Božiji Poslanik, s.a.v.a., ne može biti ponižen i pobijeđen, i kada je vidio kako ljudi ulaze u Allahovu vjeru u skupinama, prihvatio je stvarnost. Islam je primio tek osme godine po hidžri, na četiri mjeseca prije osvajanja Mekke.

Svoj ulazak u islam Halid je obilježio suprotstavljanjem naredbi Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Na dan osvajanja Mekke Halid je ubio više od 30 ljudi većinom iz plemena Kurejš, a Poslanik im je bio naredio da nikoga ne smiju ubiti.

Neki su tražili opravdanje za ovakav Halidov postupak, pa kažu da je bio spriječen da uđe u Mekku i da su ti koji su ga pokušali spriječiti izvukli oružje pred njim. Međutim, niti ovo mu ne dozvoljava da ih pobije pošto je Poslanik, s.a.v.a., to zabranio. On se mogao vratiti i ući na druga vrata, kao što su to drugi uradili, ili je mogao poslati nekoga da upita Poslanika, s.a.v.a., kako će postupati prema onima koji mu sprečavaju ulazak.

Ali, ništa od toga se nije dogodilo, pa je Halid postupio prema svom nahođenju što je bilo suprotno naredbi koju je čuo od Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

 

Još uvijek govorimo o idžtihadu po ličnom nahođenju što je suprotno autoritativnim tekstovima (Kur’anu i sunnetu), a što je imalo svoje pomagače i one koji su to podržavali. Ili, možemo reći da su takve ideje imale i svoju školu iz koje su izašli poznati ashabi i kadije, što se poslije nazva “škola halifa”. Ovdje moramo reći da idžtihad ovakvog značenja nije ništa drugo nego neposlušnost prema Allahu i Njegovom Poslaniku. A to što smo se privikli na termin idžtihad nasuprot autoritativnom tekstu, ne znači da je to legalno, zakonito. Ustvari, moramo reći: Halid nije poslušao Poslanikovu naredbu, umjesto da kažemo: Halid je iskoristio idžtihad po svom nahođenju nasuprot autoritativnom tekstu, kao što nas je poučio Kur'an kada kaže: “Tako Adem nije Gospodara svoga poslušao i s puta je skrenuo.”Ta Ha, 121 , jer mu je Allah zabranio da jede sa drveta, i zato što je Adem jeo sa drveta, nećemo reći Adem je postupio po svom nahođenju nasuprot autoritativnom tekstu.

Musliman mora poznavati granicu kako ne bi rekao nešto po svom nahođenju, a o čemu postoji naredba ili zabrana od Allaha i od Njegova Poslanika, jer je to očevidni kufr, nevjerstvo.

Allah je rekao melekima: “Poklonite se Ademu!”, i ovo je naredba, “pa su se poklonili.”Ta Ha, 116, a ovo je odgovor, izvršenje i pokornost. Samo se Iblis nije pokorio on je postupio po idžtihadu, svojim ličnim nahođenjem pa je rekao: Ja sam bolji od njega, pa zašto da mu se poklonim? Ovaj slučaj je neposlušnost prema Bogu i oholost, bez obzira ko je bolji, Adem ili Iblis?

Zato je Uzvišeni Allah odredio: “Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe.”Ahzab, 36

 

Na ovo je ukazao Imam Džafer Sadik kada je rekao Ebu Hanifi: “Ne poredi, ne koristi kijas (poređenje jednog pitanja sa drugim), jer ako se šeriat poredi, biće uništen. Prvi koji je uporedio bio je Iblis kada je rekao: ‘Ja sam bolji od njega, mene si stvorio od vatre, a njega si stvorio od zemlje.’”

Njegove riječi: “Ako se šeriat poredi, biće uništen”, najbolji su način dokazivanja da je analogija neispravna. Kada bi ljudi koristili svoja različita mišljenja nasuprot autoritativnim tekstovima, od šeriata ne bi ostalo ni traga, ni glasa. Da se Istina za prohtjevima njihovim povodi, sigurno bi nestalo poretka na nebesima i Zemlji.

Nakon ovog kratkog izlaganja o idžtihadu, vraćamo se Halid ibn Velidu i ovaj put kažemo da on nije poslušao naredbu Božijeg Poslanika i drugi put kada ga je poslao plemenu Benu Džuzejma da ih pozove u islam, i nije mu naredio da ih ubija.

On je otišao kod njih, ulio im strah, a onda ih prevario nakon što su objavili primanje islama i svezane ih je pobio. I Abdurahman ibn Avf, koji je bio prisutan ovom događaju, optužio ga je, a on je rekao da se osvetio za dvojicu amidža koje su ubili ljudi iz plemena Benu Džuzejme.(Bilježi Jakubi u svojoj historiji 2/61 da je Abdurahman ibn Avf rekao: “Tako mi Allaha, Halid je ubio ljude koji su bili muslimani.” A Halid je rekao: “Ubio sam ih da se osvetim za tvog oca Avf ibn Abduavfa.” Abdurahman je rekao: “Nisi ih ubio zbog mog oca, nego zbog tvog amidže Fakih ibn Mugire.”

Pogledaj, Allah te čuvao! Halid ne pobija tvrdnju da je ubio ljude koji su bili muslimani, nego priznaje da ih je pobio iz osvete za Avf Abdurahmanovog oca. Da li ispravno u Allahovoj vjeri da se pobije jedan narod zbog ubistva jednog čovjeka, i je li dozvoljeno pobiti muslimane zbog jednog čovjeka nevjernika?!!)

 

Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.a., čuo za ovo gnusno djelo, rekao je da se Allahu utječe i da je nevin od onoga što je uradio Halid. Ovo je ponovio tri puta. Zatim im je poslao Ali ibn Ebi Taliba sa mnogo novaca da im plati krvarinu za svu krv koju je prolio Halid.

Ma koliko neki iz ehli sunneta vel džemaata tražili isprike i opravdanja za Halid ibn Velida, stranice njegove historije su pune neposlušnosti i ružnih djela počinjenih nasuprot Allahove knjige i sunneta Njegova Poslanika. Istraživaču je dovoljno da pročita njegovu historiju, i šta je uradio u bici na Jemami za vrijeme hilafeta Ebu Bekra, zatim prevara Malik ibn Nuvejra i njegovog naroda, kako ih je svezane u okovima ubio, a oni su bili muslimani, i kako je prvu noć oženio Malikovu ženu i spavao s njom, ne obraćajući pažnju na islamski zakon i ljudskost Arapa.

Čak i Omer ibn Hattab koji je bio nemaran i popustljiv kada se radilo o propisima vjere, prekorio je Halida i nazvao ga Allahovim neprijateljem i zaprijetio mu smrću kamenovanjem.

Na istraživačima je da ponovo pročitaju historiju otvorenog razuma kritički i to će ih dovesti do istine, jasne, očigledne.

Ne smiju se voditi mezhebskom pristrasnošću, pa da ljude ocjenjuju kroz izmišljene hadise koje Poslanik, s.a.v.a., nije rekao. Jer ehli sunnet vel džemaat su, ustvari, Emevije, a oni sve historijske događaje brišu jednim izmišljenim hadisom, kako bi spriječili istraživače da stignu do istine. Najlakše im je reći: “Božiji Poslanik je rekao Halid ibn Velidu: ‘Neka je dobrodošao Allahova sablja!’” Pa, ovaj lažni hadis uzme svoje mjesto u dušama muslimana koji su nevini i koji najljepše misle, a ne znaju ono što je skriveno, niti obmane Emevija. I nakon ovog izmišljenog hadisa, sve što je rečeno o Halid ibn Velidu, oni smatraju činjenicama i za sve to pronalaze opravdanja.

Ovo je ono što se naziva psihološkim djelovanjem na osobe i to je smrtonosna bolest koja zaklanja čovjeka od Istine i potpuno izvrće stvarnost.

 

Uzmi primjer ovog, Ebu Talib, Poslanikov, s.a.v.a., amidža je umro kao nevjernik, ali se prenosi da je Poslanik za njega rekao: “Ebu Talib će biti u vatri samo do nožnih zglavaka, ali će mu od toga vriti mozak.” Povodeći se ovim lažnim hadisom ehli sunnet vel džemaat vjeruje da je Ebu Talib mušrik i da je u vatri. Poslije ovoga oni ne prihvataju razumnu analizu i logiku koja bi ih dovela do istine. Ovim hadisom je uništen cijeli život Ebu Taliba, njegova borba na putu islama zbog podržavanja njegova bratića. Njegov narod se okrenuo protiv njega, a onda je i on postupao neprijateljski prema njima. Čak je prihvatio i bojkot koji je trajao tri godine i zajedno sa svojim bratićem je jeo lišće sa drveća. Ovim lažnim hadisom su poništeni svi njegovi hrabri napori, uvjerenja koja je iskazivao pomažući Poslanikovo pozivanje u islam. Isto tako, nestalo je svega onoga što je Poslanik uradio za svog amidžu. On ga je ogasulio, zamotao u ćefine, a to je bila njegova košulja i spustio ga u kabur. Ta godina je nazvana godina tuge, pa je rekao: “Tako mi Allaha, Kurejšije mi nisu mogle ni prići sve do smrti Ebu Taliba. Allah mi je objavio da idem iz Mekke, jer je umro onaj koji me je pomagao.” Poslanik je napustio Mekku istog dana.

Uzmi za primjer Ebu Sufjana ibn Harba, oca Muavijinog. Rečeno je da je on primio islam poslije osvajanja Mekke i da je Poslanik rekao: “Ko god uđe u kuću Ebu Sufjanovu, biće siguran.”

Zbog ovog hadisa, u kojem nema nikakve vrijednosti ni odlike ehli sunnet vel džemaat vjeruje da je Ebu Sufjan iskreno primio islam i da ga je uljepšao svojim prisustvom, i da je u Džennetu, jer islam briše ono što je bilo prije. Poslije ovog, oni ne prihvataju nikakvu logiku, ni razumnu analizu koja bi ih odvela istini. I s ovim hadisom je izbrisano sve ono što je uradio Ebu Sufjan nosiocu poslanstva. Zaboravljeni su svi ratovi koje je Ebu Sufjan vodio i pripremao da uništi Muhammeda. Zaboravljena je njegova zloba i mržnja prema Poslaniku, jer tek onda kada su ga doveli i rekli mu da prihvati islam ili će ga ubiti, on je rekao: “Svjedočim da nema drugog Boga sem Allaha.” Rekli su mu: “Reci: ‘I svjedoči da je Muhammed Allahov Poslanik.’”, on je rekao: ”Što se ovog tiče, u sebi osjećam nešto prema ovome, pa ne mogu da ga izgovorim.”

Kada bi se sastao sa Poslanikom, nakon ulaska u islam, u sebi bi govorio: “Čime me je ovaj pobijedio?” A Poslanik, s.a.v.a., bi mu rekao: “Allahom sam te pobijedio, o Ebu Sufjane!”

 

Iznio sam dva primjera iz naše islamske stvarnosti, kako bi istraživačima bilo jasno kako utiče psihološko djelovanje na ljude i kako ih zaklanja od istine. Iz ovoga možemo razumjeti kako je ehli sunnet obavio ashabe oreolom lažnih hadisa koji im pribavljaju zaštitu i svetost u dušama onih koji ne mare za istinu, pa nikako ne mogu prihvatiti kritike o njima.

Ako musliman vjeruje da je Božiji Poslanik ove obradovao Džennetom, on nakon ovoga ne može prihvatiti bilo kakvu kritiku o njima. Sve što su oni uradili od zlodjela za njega je beznačajno i za sve to nalaze opravdanja.

Zato su svakom od njih dali nadimke, a to su pripisali Božijem Poslaniku, s.a.v.a., pa je jedan Siddik, drugi je Faruk, treći je Zu-n-nurejn. Pa, imamo voljenu Božijeg Poslanika, učenika Božijeg Poslanika, zaštitnika ummeta, prenosioca islama, pisara Objave, sahibu-n-nealejni (vlasnika obuće), kupičara (koji pušta krv kupičom) Božijeg Poslanika, Allahova isukana sablja i druge.

A svi ovi nadimci, ustvari, neće ništa koristiti na vagi istine kod Allaha. To su samo imena koja ste im vi i vaši očevi dali, Allah tome nije dao nikakve snage! Ono što će kod Allaha koristiti i štetiti jesu djela.

Historija je najbolji svjedok djela, njima mjerimo i vrednujemo čovjeka, a ne mjerimo čovjeka po onome što je o njemu rečeno lažno i izmišljeno.

Imam Ali je doslovno rekao: “Upoznaj istinu, znaćeš njene sljedbenike.” Ispitali smo historiju, i znamo šta je sve uradio Halid ibn Velid. Razlučili smo istinu od laži, i nikako ga ne možemo nazvati Allahovom isukanom sabljom. Imamo puno pravo da pitamo kada je to Božiji Poslanik, s.a.v.a., nazvao Halida tako? Je li ga nazvao Allahovom isukanom sabljom kada je pobio stanovnike Mekke na dan njenog Osvajanja, a znamo da je Poslanik zabranio ubijanje tog dana? Ili, kada ga je poslao u pohod sa Zejd ibn Harisom na Mutu, pa je rekao: “Vojskom će komandovati Zejd, ako on bude ubijen, komandu će preuzeti Džafer ibn Ebi Talib, ako i on bude ubijen, onda će komandovati Abdullah ibn Revaha.”, a njega je odredio da komanduje ako Ibn Revaha bude ubijen. Kada su sva trojica ubijeni, Halid se dao u bijeg sa bojnog polja sa onima koji su ostali od vojnika?

 

Niti ga je nazvao Allahovom sabljom u bici na Hunejnu kada ih je bilo 12.000, kada se Halid dao u bijeg, ostavljajući Božijeg Poslanika u borbi sa samo 12 ljudi?

Ako je Uzvišeni Allah rekao: “Onaj ko im tada leđa okrene, osim onog koji se povuče s namjerom da se ponovno bori ili drugoj četi pristupi, vratiće se natovoren Allahovom srdžbom, a prebivalište njegovo biće Džehennem, a užasno je on boravište.”Anfal, 16

 

Kako može dozvoliti Svojoj sablji da bježi? Zaista je ovo veoma čudno. Ja vjerujem da Halid nije ni znao za ovaj nadimak za vrijeme Poslanikova života, niti ga je Poslanik ikad tako nazvao. Vrhunac svega je da je Ebu Bekr taj koji je dao Halidu ovaj nadimak kada ga je poslao da ušutka pobunjenike koji su se pobunili protiv Ebu Bekra radi hilafeta, pa je uradio šta je uradio. Omer ga je za to izgrdio i rekao je Ebu Bekru: “U Halidovoj sablji je nasilje i zloba.”, a on ga je najbolje poznavao i bio mu najbliži.

Tada je Ebu Bekr rekao Omeru: “Halid je jedna od Allahovih sablji koju je izvukao na Svoje neprijatelje, on je uradio po svom nahođenju, pa je pogriješio.”

Taberi prenosi u Er-rijadu-n-nedira da je u plemenu Benu Selim bilo otpadništva, pa je Ebu Bekr poslao Halid ibn Velida. On je okupio ljude u sušnici za datule, zapalio vatru i spalio ih. Ta vijest je došla do Omer ibn Hattaba, pa je on otišao Ebu Bekru i rekao mu: “Zar dopuštaš čovjeku da muči ljude Allahovom kaznom?”

Ebu Bekr je rekao: “Tako mi Allaha neću vratiti u korice sablju koju je Allah izvadio protiv Svojih neprijatelja, sve dok je On ne vrati u korice.” Zatim mu je naredio i on je krenuo protiv Musejleme.(Taberi, Er-rijadu en-nedira, l/l00)

 

Odavde, ehli sunnet vel džemaat nazivaju Halida Allahova isukana sablja, iako je Halid odbio poslušati Poslanikovu naredbu, spaljivao ljude u vatri i Poslanikov sunnet potpuno odbacio.

Buharija prenosi u svom Sahihu da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Vatrom može kažnjavati samo Allah.” Isto tako je rekao: “Vatrom može kažnjavati samo njen Gospodar.”(Sahih Buhari, 4/325)

 

Već smo govorili o tome da je Ebu Bekr govorio prije smrti: “Da nisam spalio Fedžaett ilmi!” A mi kažemo da je barem neko upitao Omer ibn Hattaba: “Kada si znao da vatrom može kažnjavati samo Uzvišeni Allah, zašto si se zakleo, odmah nakon Poslanikove smrti, da ćeš spaliti Fatiminu kuću i one što su bili u njoj ako ne izađu da polože prisegu Ebu Bekru?! I da Ali nije popustio i naredio skupini koja je bila s njim da izađu i polože zakletvu, ti bi izvršio svoju prijetnju!

Ponekad mi se javi sumnja i smatram nemogućim da se Omer suprotstavlja Ebu Bekru, pa ne obraća pažnju na njega i njegove protivnike. Ovo je čudno! Vidjeli smo da se Ebu Bekr nije nikada suprotstavljao Omeru, čak mu je rekao nekoliko puta: “Već sam ti rekao da si ti jači od mene po ovom pitanju, pa si me pobijedio.” Drugi put, kada su mu se došli požaliti oni čija srca je trebalo pridobiti, pa su ti se žalili na Omerov postupak sa onim što im je napisao, Omer je to pljunuo i pocijepao, pa su oni upitali Ebu Bekra: “Ko je halifa, ti ili Omer?” Ebu Bekr je odgovorio: “On, inšallah.”

 

Zato kažem: Možda je onaj ko se suprotstavljao Halidovim gnusnim djelima bio Ali ibn Ebi Talib, ali prvi historičari i prenosioci predaja su se bojali spomenuti njegovo ime, pa su ga zamijenili sa Omerovim imenom, što se da shvatiti iz nekih predaja koje se pripisuju Ebu Zejnebi ili nekom čovjeku, a time se htjelo prikriti pravi indetitet.

Ovo je samo pretpostavka, ili da mi prihvatamo tvrdnje nekih historičara da je Omer ibn Hattab mrzio Halida i da nije mogao podnijeti ni da ga vidi, jer je bio ljubomoran na njega zato što je Halid privukao srca ljudi pobjedama koje je ostvario. Kaže se da se Halid borio protiv Omera u džahilijjetu, da ga je pobijedio i slomio njegovu nogu. Znakovito je da je Omer istog dana kada je postao halifa smijenio Halida, ali ga nije kaznio smrću kamenovanjem, kao što je bio obećao.

I po drugi put nam se razjašnjava ko je ustvari Halid ibn Velid, s kojim se hvali ehli sunnet, jer oni slijede onog ko je radio suprotno sunnetu, a nije pokazao nimalo poštovanja ni prema Kur'anu, ni prema Poslanikovom sunnetu. O tome pogledaj El-Ihtidžadž od Tabersija.

 

 

On je jedan od ashaba koji je veoma kasno primio islam što potvrđuje At-Tabekat od Ibn Sada. Ebu Hurejre se ubraja tek u devetu ili desetu generaciju. Došao je kod Božijeg Poslanika, s.a.v.a., krajem sedme godine po hidžri i po tome historičari kažu da je njegovo druženje s Poslanikom nije trajalo više od tri godine u najboljoj prilici.(Sahih Buhari, 4/175, o onome što prenosi Ebu Hurejre o sebi, pogl. Znakovi poslanstva.)

Neki smatraju da je njegovo druženje sa Poslanikom trajalo dvije godine, obzirom na to da ga je Poslanik, s.a.v.a., poslao sa Ibn Hadremijem u Bahrejn, a Poslanik je preselio na Ahiret dok je on bio u Bahrejnu.

Ebu Hurejre nije bio od onih koji su poznati po džihadu ili hrabrosti, niti od prepredenjaka mislilaca, niti od učenih fakiha hafiza, nije znao ni čitati ni pisati. Došao je kod Poslanika da bi napunio stomak, kako sam kaže, a kakvim ga je Poslanik i razumio kada ga je pridružio ehli saffa, onima koji su bili na sofama džamije čekajući da ih neko pomogne. I šta god bi Poslaniku bilo doneseno sadake od jela, on bi to poslao njima. Ebu Hurejre sam za sebe kaže da je uvijek bio gladan, pa bi stajao na put ashabima i glumio bi padavičara ne bi li ga odveli svojim kućama i nahranili.

Ali, on se pročuo po tome da prenosi mnogo hadisa od Božijeg Poslanka, s.a.v.a. Broj hadisa koje on prenosi je blizu 6.000 hadisa i na ovo skrećem pažnju čitalaca. Pored toga što se on samo kratko vrijeme družio sa Poslanikom on prenosio hadise i događaje kojima nikada nije prisustvovao.

Neki muhaddisi su sabrali skupinu predaja koje prenose hulefi rašidini, zatim od desetorica koji su obradovani Džennetom, majki pravovjernih i čistog Ehli-bejta. Sve ove predaje ne prelaze ni deseti dio onoga što Ebu Hurejre sam prenosi (uz napomenu da od svih njih Imam Ali ibn Ebi Talib družio se sa Poslanikom 30 godina).

Zbog svega ovoga Ebu Hurejre je optuživan i okarkterisan kao onaj koji izmišlja hadise. Rekli su da je on prvi prenosilac hadisa optužen u islamu.   

Ali, ehli sunnet vel džemaat mu daju počasni naziv ravija (prenosilac) islama, iskazuju mu mnogo poštovanja i navode dokaze u prilog njega. Možda neki od njih vjeruju da je on bio učeniji od Alija, a to zbog hadisa koji on prenosi o sebi, pa kaže: “Rekao sam: ‘Božiji Poslaniče, od tebe sam čuo mnogo hadisa koje sam zaboravio!’ On je rekao: ‘Raširi svoj ogrtač!’ Raširio sam ga, kaže, pa je zahvatio svojim rukama i rekao je: ‘Sada ga skupi!’ Skupio sam ga i više nikad ništa nisam zaboravio."(Sahih Buhari l/38, Knjiga o znanju, pogl. Čuvanje znanja, i 3/2)

 

Ebu Hurejre je prenosio tako mnogo hadisa od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., sve dok ga Omer ibn Hattab nije jednom udario bičem i rekao mu: “Toliko mnogo predaja prenosiš, da se bojim da ne slažeš na Božijeg Poslanika.” Ovo mu je rekao zbog hadisa u kojem je prenio da je Allah stvorio nebesa i Zemlju i da je stvaranje trajalo sedam dana. Kada je to Omer čuo, pozvao ga je i zatražio da mu ponovi hadis. Kada ga je Ebu Hurejre ponovio, on ga je udario rekavši mu: “Allah kaže da je stvaranje trajalo šest dana, a ti kažes sedam?” Ebu Hurejre je rekao: “Možda sam ga čuo od Kaab Ahbara. Onda je Omer rekao: “Sve dok ne budeš znao razlikovati Poslanikove hadise od riječi Kaab Ahbara, ne prenosi nikakve hadise!”(Pogledaj knjigu “Abu Hurejre” od Mahmud Ebu Rija Misri.)

Prenosi se da je Imam Ali ibn Ebi Talib rekao: “Živo biće koje je najviše slagalo na Božijeg Poslanika je Ebu Hurejre Dusi.”(Ibn Ebi Hadid, Šerh Nehdžu-1belaga 4/28)

 

I Aiša, majka pravovjernih, je nekoliko puta opovrgla njegove predaje koje je prenosio od Božijeg Poslanika. Jednom mu nije priznala predaju rekavši: “Kada si čuo Božijeg Poslanika da je to rekao?”

Odgovorio joj je: “Ti nisi imala vremena čuti Poslanikov hadis jer si bila zaokupljena ogledalom, surmom i kanom.”

Kada je ona nastavila insistirati na tome da je taj hadis lažan i kada ga je izvrgla ruglu, umiješao se Mervan ibn Hakem i tražio da mu se potvrdi vjerodostojnost tog hadisa. Ebu Hurejre je tada priznao rekavši: “Doista, nisam ga čuo od Božijeg Poslanika, nego od Fadl ibn Abbasa.”(Sahih Buhari, 2/232, pogl. o postaču koji postane džunub; Muveta Malik 1/272)

Posebno ovu predaju optužuje Ibn Kutejbe pa kaže: “Ebu Hurejre se poziva na Fadl ibn Abbasa nakon njegove smrti i pripisuje hadis njemu kako bi obmanuo ljude i prikrio svoju laž.”( Sijer ealami-n-nubela, Zehebi)

 

Isto take, Ibn Kutejbe kaže u svojoj knjizi Tevil muhtelifi-l-hadis: “Ebu Hurejre je govorio: ‘Božiji Poslanik je rekao tako i tako, a to sam čuo od drugog.”

Bilježi Zehebi u svojoj knjizi Ealamu-n-nubela da je Jezid ibn Ibrahim čuo Šuabu ibn Hadžadža da kaže: “Ebu Hurejre je bio varalica i falsifikator hadisa.”

U knjizi El-Bidaja ve-nihaja od Ibn Kesira stoji da je Jezid ibn Harun čuo Šuabu ibn Hadžadža da o njemu to isto kaže, tj. da je bio varalica pa je prenosio ono što čuje od Kaab Ahbara i od Božijeg Poslanika i nije pravio razliku između ovog i onog.

Isto tako Džafer Iskafi kaže: “Ebu Hurejre je falsifikator za naše šejhove i od njega se ne prima predaja.”(Šerh Ibn Ebi Hadidi Muatezili 4/68)

 

Ebu Hurejre je još za svog života bio poznat među ashabima po laži, izmišljanju i mnogim lažnim hadisima, tako da su se neki ismijavali s njim tražeći od njega da mu izmisli hadis kakav on želi.

Prenosi se da je neki čovjek obukao novu džubu, pa je u njoj gordo koračao i povijao se u hodu. Kada je naišao pokraj Ebu Hurejre, rekao je: “O Ebu Hurejre, ti mnogo prenosiš hadise od Božijeg Poslanika, pa jesi li čuo da šta kaže o ovom mom ogrtaču?”

Ebu Hurejre je rekao: “Čuo sam Ebu Kasima da kaže: ‘Neki čovjek koji je bio prije vas je gordo koračao u svom ogrtaču, pa je Allah dao da propadne zemlja pod njim i on u nju, pa viče iz nje i tako će ostati sve do Sudnjeg dana. Tako mi Allaha, ne znam možda je on od tvog naroda ili tvoje skupine.”(El-Bidaja ve-nihaja 8/l08)

Kako svijet da ne sumnja u predaje Ebu Hurejre kada su one kontradiktorne. On prvo prenese neki hadis, zatim prenese drugi oprečan onom prvom, a kada ga neko upita o tome i kao dokaz mu navede ono što je već prije rekao, okrene se i udalji od njih ili nešto nerazumljivo kaže na abesiniskom jeziku.(Sahih Buhari, 7/31, Bab la hamma)

 

Kako da ga ne optužuju za laž i izmišljanje kada je on sam protiv sebe posvjedočio, njegovim riječima “govorim iz svoje kese”, a onda to pripisuje Poslaniku, s.a.v.a. Prenosi Buharija u Sahihu od Ebu Hurejre da je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Najbolja sadaka je ono što ostavi lijepo, bogato. Gornja ruka je bolja od donje ruke. Počni sa onim ko jadikuje. Žena kaže: ‘Ili me nahrani ili se od mene razvedi.’ Rob kaže: ‘Nahrani me i iskoristi me.’ Sin kaže: ‘Nahrani me onim čemu me pozivaš.’” Pa su upitali Ebu Hurejru: “Jesi li ovo čuo od Božijeg Poslanika?!

On je na to odgovorio: “Ne, ovo je iz kese Ebu Hurejre.”(Sahih Buhari, 6/190, poglavlje o obaveznosti opskrbljivanja porodice)

Pogledaj, kako počinje hadis: “Rekao je Poslanik, s.a.v.a., a onda kada su mu prigovorili i upitali za onoga ko je rekao te riječi, priznaje da ga je on izmislio!

Bravo Ebu Hurejri na ovoj kesi punoj laži i izmišljotina! To mu je obezbjedilo lijepo mjesto kod Muavije i Emevija i pribavilo mu čast i ugled, imetak i dvorce. Muavija ga je imenovao za namjesnika Medine, sagradio mu lijep dvorac i oženio ga bogatom, uglednom ženom koju je Ebu Hureje prije toga služio.

Ako je Ebu Hurejre bio Muavijin pomoćnik, to nije zbog njegovih zasluga, ni ugleda ili znanja, već zato što je Muavija kod njega nalazio hadise kakve je želio i propagirao. Iako su neki ashabi oklijevali u proklinjanju Ebu Turaba, jer su smatrali da je to grijeh, Ebu Hurejre ga je prokleo u njegovoj kući i pred njegovim sljedbenicima.

Ibn Ebi Hadid kaže: “Kada je Ebu Hurejre stigao sa Muavijom u Irak godine koja se naziva amu-l-džamaati (godina zajednice), ušli su u kufsku džamiju. Kada je Ebu Hurejre vidio mnoštvo ljudi koji su ih dočekali, duboko se naklonio, zatim se udario po čelu i rekao: ‘O stanovnici Iraka, zar vi mislite da ja lažem na Božijeg Poslanika i da ću sebe baciti u vatru. Tako mi Allaha, čuo sam Božijeg Poslanika da kaže: ‘Svaki Poslanik ima svoje sveto područje. Moje sveto područje je u Medini između Ajra i Sevra. Pa ko nešto izmisli novo na tom području, na njega je Allahovo prokletstvo i prokletstvo meleka i svih ljudi. A ja svjedočim da je Ali izmislio nešto novo na ovom području!’’

Kada su došle njegove riječi do Muavije, on ga je nagradio tako što ga je postavio za namjesnika Medine.”(Šerh Nehdžul-belaga, Ibn Ebi Hadid, 4/67)

Dovoljan dokaz protiv Ebu Hurejre je taj što ga je Muavija imenovao namjesnikom Medine. Nema sumnje da će istraživači i tragaoci za istinom posumnjati u svakog onog koga je Allahov neprijatelj i neprijatelj Njegova Poslanika imenovao za namjesnika i onaj ko je neprijateljski bio raspoložen prema Božijem halifi Imamu Aliju koga su na taj položaj postavili Allah, dž.š., i Njegov Poslanik.

Nema sumnje da je Ebu Hurejre zasjeo na tako visok položaj namjesnika Medine prijestolnice islama, samo zbog toga što je služio Muaviji i Emevijama. Kako se samo mijenjaju prilike. Ebu Hurejre je u Medinu došao bez igdje ičega, samo sa jednim ogrtačem sa crno-bijelim prugama koji je bio dovoljan da pokrije samo njegovu golotinju. Tih vremena je molio od prolaznika da mu daju nešto samo da održi goli život, a uši su mu hodale po koži.

I onda najedanput postaje namjesnik Medine, živi u divnom dvorcu, ima mnogo imetka, raspolaže sa slugama i robovima, a ljudi su mogli govoriti samo sa njegovom dozvolom.

Ovo je berićet njegove kese. Nemoj zaboraviti i nemoj se čuditi jer i danas možeš vidjeti iste predstave kako se ponavljaju, a i historija se ponavlja.

Ebu Hurejre je volio Emevije i oni su voljeli njega još od vremena Osman ibn Affana njihovog prvaka. On je imao najljepše mišljenje o Osmanu, koje je bilo suprotno svim ashabima od muhadžira i ensarija. On je smatrao nevjernikom svakog ashaba koji je učestvovao u Osmanovom ubistvu i koji je huškao ljude protiv njega.

Nema sumnje da je on optuživao Ali ibn Ebi Taliba za Osmanovo ubistvo. To razumijemo iz njegovog govora koji je održao u džamiji u Kufi kada je rekao da je Ali izumio nešto novo u Medini i prokleo ga je jezikom Poslanika, meleka i svih ljudi.

Ibn Saad prenosi u Tabekat kad je umro Ebu Hurejre 59. godine, sin Osman ibn Affana je nosio njegov tabut sve do Bekie, odavajući time posebnu počast i afirmirajući time njegovo lijepo mišljenje o Osmanu.(Tabekat, Ibn Saad, 2/63)

 

Svim svojim stvorenjima Allah, dž.š., pridaje važnost. Kada umire Osman ibn Affan, prvak i velikan Kurejšija, ubijen i zaklan kao što se kolje stoka, a on je halifa muslimana kojeg su nazvali Zu-n-nurejn, i kojeg se meleki stide, kako oni misle, pa ga niko ne gasuli i ne oblači u ćefine, i njegovo kopanje se odgađa za tri dana, a onda ga ukopaju u jevrejsko groblje.

Ebu Hurejre Dusi umire, ugledan i slavan, a bio je bez igdje ičega. Niko ne zna odakle on potiče, ni njegovo porijeklo. Nema nikakve rodbinske veze sa Kurejšijama, a njegov tabut nose sinovi halife koji su u Muavijino vrijeme postali namjesnici i sahranjuju ga u Bekiji Božijeg Poslanika!

 

Hajmo sada do Ebu Hurejre da vidimo kakav je njegov stav prema sunnetu Božijeg Poslanika!

 

Buhari bilježi u svom Sahihu da je Ebu Hurejre rekao: “Naučio sam i sačuvao od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., dvije posude hadisa. Što se tiče prve, nju sam otkrio i razglasio, a što se tiče druge, da sam nju otkrio bilo bi mi presječeno grlo.”(Sahih Buhari, 1/38, Babu hifzi-l-ilm)

 

Već smo govorili o tome da su Ebu Bekr i Omer spalili sabrani Poslanikov, s.a.v.a., sunnet i zabranili muhaddisima da ga prenose, a evo sada smo vidjeli da Ebu Hurejre lijepo kaže u ovom hadisu o onome što je sakriveno i potvrđuje ono što mi mislimo, priznajući da je on prenosio samo ono što su prečistile vladajuće halife.

Dakle, Ebu Hurejre je posjedovao dvije posude ili dvije kese. Hadise iz jedne je razglasio i to su oni koje nam je on prenio, a koji su se sviđali vladarima.

A što se tiče druge posude koju je Ebu Hurejre sakrio i nije iz nje prenosio hadise iz straha da mu ne bude presječeno grlo, ta posuda sadrži sahih hadise od Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

Da je Ebu Hurejre bio pouzdan ne bi skrivao vjerodostojne hadise, a širio izmišljotine i laži kako bi podržao vladare, silnike, a on zna da je Allah prokleo one koji sakrivaju istinu.

Buharija bilježi njegove riječi: “Ljudi kažu: ‘Ebu Hurejre prenosi mnogo hadisa.’, a da nije dva ajeta u Allahovoj knjizi, ne bi prenio ni jedan hadis.” Zatim je proučio: “One koji budu tajili jasne dokaze koje smo Mi objavili, i pravi put, koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti, a prokleće ih i oni koji imaju pravo da proklinju.”, a naša braća muhadžiri su zaokupljeni sklapanjem trgovine po pijacama, a braća ensarije su zaokupljeni svojim imecima, a Ebu Hurejre je stalno bio uz Poslanika da napuni stomak i prisustvovao je onome čemu oni nisu i pamtio ono što oni nisu.”(Sahih Buhari, 1/37, Babu hifzi-l-ilm)

 

Kako Ebu Hurejre kaže: “Da nije dva ajeta u Allahovoj knjizi, ne bih prenio ni jedan hadis.”, a onda kaže: “Naučio sam od Božijeg Poslanika dvije posude hadisa. Što se tiče prve, nju sam otkrio i razglasio, a što se tiče druge, da sam je otkrio bilo bi mi presječeno grlo!” Zar ovo nije svjedočenje gdje on kaže da je sakrio istinu, uprkos tome što je on znao ona dva ajeta u Allahovoj knjizi?!

Ako je Poslanik, s.a.v.a., govorio svojim ashabima: “Idite svojim porodicama i poučite ih!”(Sahih Buhari, l/30) I još je rekao: “Često onaj kome je preneseno bolje shvati od slušaoca.” Buharija bilježi da je Poslanik poticao izaslanstvo plemena Abdulkajsa da sačuvaju iman i znanje i obavijeste one poslije njih o tome.(Sahih Buhari, l/30)

Onda, zar se mi ne pitamo i zar se ne pitaju istraživači: Zašto da bude ubijen ashab koji prenese Poslanikov, s.a.v.a., hadis i zašto da mu bude presječeno grlo?!

 

Onda, mora postojati neka tajna koju halife nisu željele da se otkrije, a na ovu temu smo ukazali u našim prethodnim istraživanjima u knjizi Pitajte one koji znaju, a ovdje ćemo samo kratko reći da je ta tajna povezana sa hadisom koji govori o Alijevom hilafetu.

Nije prigovor Ebu Hurejri koji je spoznao svoju vrijednost i posvjedočio protiv sebe da Allah proklinje, a i oni koji imaju pravo proklinjati, onoga ko sakrije Poslanikov hadis.

Ali, prigovor je ehli sunnetu vel džemaatu koji su od Ebu Hurejre učinili prenosioca sunneta, a on sam svjedoči protiv sebe da ga je sakrio, svjedoči i da ga je izmislio i slagao na Poslanika. Isto tako, priznaje da mu se izmiješalo i da ne razlikuje Poslanikov govor od govora nekog drugog.

Sve ove predaje i priznanja su sahih, vjerodostojni, jer ih bilježi Buharija u svom Sahihu, a nalaze se i u drugim sahihima ehli sunneta vel džemaata!

Kako mogu vjerovati čovjeku čijoj pravednosti prigovara Zapovjednik vjernih, Ali ibn Ebi Talib i optužuje ga za laž, rekavši: “On je najviše lagao na Poslanika među živima”

Optužuje ga i Omer ibn Hattab, udara ga bičem i prijeti da će ga protjerati. I Aiša ga kritikuje nekoliko puta. I mnogi ashabi ga kritikuju i odbijaju prihvatiti njegove kontradiktorne hadise. Pa vidimo Ebu Hurejru kako nekad priznaje, a nekad izgovara nešto nerazumljivo na abesinskom. Mnoga islamska ulema je izrekla kritike na njegov račun i optužila ga za laž, falsifikovanje i pohlepu za Muavijinom sofrom, zlatom i srebrom.

Kako može biti ispravno, poslije svega, da Ebu Hurejre bude prenosilac islama i da se od njega preuzimaju vjerski propisi?

Neka ulema je potvrdila da je Ebu Hurejre u islam unio jevrejska vjerovanja i israilijate koji su napunili knjige hadisa. Ili da je Jevrejin, Kaab Ahbar unio takva vjerovanja putem i posredstvom Ebu Hurejre, pa su se pojavile predaje koje porede Allaha, govore o Njegovom otjelovljenju i pojavila se teorija o reinkarnaciji, utjelovljenju, zatim gnusna kazivanja o poslanicima i vjerovjesnicima, a sve prenosi Ebu Hurejre.

Hoće li se ehli sunnet vel džemaat pokajati i doći do pravog puta da saznaju od koga će uzimati istinski sunnet? Ako nas pitaju, reći ćemo im: Dođite do kapije znanja i Imama Poslanikove porodice! Oni su čuvari sunneta, zaštita Ummeta, lađa spasa, Imami upute, svjetiljke u tami zablude i oni su najčvršća veza i čvrsto Allahovo uže!

 

 

On je jedan od poznatih ashaba koji su odigrali veliku ulogu u upravljanju i usmjeravanju događaja koji su se desili u vrijeme prve trojice halifa i u vrijeme vladavine emevijske dinastije. Dovoljno je to što mu je otac Omer ibn Hattab, pa da bude kod ehli sunneta vel džemaata omiljen i veličan. Oni ga ubrajaju u velike fakihe i smatraju ga čuvarem poslaničkih hadisa tako da se Imam Malik najviše oslanjao na njega, a svoju knjigu Muvetta je napunio njegovim hadisima.

Ako prelistamo knjige ehli sunneta vel džemaata naći ćemo da su pune spomena na njega i hvale. Ali, ako to budemo čitali otvorenih očiju žudeći za istinom, vidjet ćemo da je on bio daleko od pravednosti i istine poslanikovog sunneta, fikha i šeriatskih znanosti.

Prvo što privuče pažnju kod njegove ličnosti jeste njegovo jako izraženo neprijateljstvo i mržnja prema prvaku Poslanikova potomstva Ali ibn Ebi Talibu. Njegova mržnja je došla do granice gdje počinje borba i Alija je držao za obična čovjeka.

Već smo govorili o tome da je on proturao lažne hadise koji su govorili o tome da su oni, odnosno ashabi, još za Poslanikova, s.a.v.a., života davali prednost najboljim ljudima i to redosljedom: Ebu Bekru, Omeru, zatim Osmanu, a svi ostali ljudi su bili jednaki. On je prenosio da je ovo od Poslanika čuo i da ga on nije porekao.( Bilježe ga Buharija, Muslim, Malik i drugi.)

 

Kao što vidiš, ovo je čista laž kojoj se smiju razumom obdareni. Govorili smo o Abdullah ibn Omeru koji je za vrijeme života Božijeg Poslanika, s.a.v.a., bio dijete koje nije dostiglo punoljetnost i nije imao nikakva posla sa velikanima, niti se pridavalava važnost njegovom mišljenju. Kada je umro Božiji Poslanik, s.a.v.a., Abdullah ibn Omer, je imao 19 godina u najboljem slučaju.

Kada je bilo ovako, kako on može reći: “U Poslanikovo vrijeme, mi smo davali prednost...” Dragi Bože, sem ako su ovako govorila djeca između njih od sinova Ebu Bekra, Osmana i njegove braće. I uz to, nije ispravno reći da je Poslanik, s.a.v.a., to čuo, a nije negirao. Ovo upućuje na to da je hadis lažan i da su namjere loše.

Dodao bih uz ovo da Poslanik, s.a.v.a., nije dozvoljavao Abdullah ibn Omeru da ide s njim u ratne pohode. Tek mu je to dozvolio u bici na Hendeku, i poslije u druge bitke, jer je tada imao 15 godina.(Sahih Buhari, 3/158, knjiga o svjedočenjima, pogl. punoljetnost djece; Sahih Muslim, knjiga o upravljanju, pogl. o godinama punoljetnosti.)

 

Nema sumnje da je on bio u bici na Hajberu koja se desila sedme godine po hidžri i svojim očima je vidio poraz Ebu Bekra, svog oca, Omera. Bez ikakve sumnje tada je čuo Poslanikove riječi: “Sutra ću dati zastavu čovjeku koji voli Allaha i Njegova Poslanika i koga voli Allah i Njegov Poslanik. On je onaj koji žestoko napada, a nije bjegunac. Allah je iskušao njegovo srce kakvo je u imanu.” Kada je osvanulo, Poslanik je dao zastavu onome koji se odrekao svih uživanja, onome koji nalazi izlaze iz teškoća, onome koji ima keramete, Allahovom lavu, pobjedniku, Ali ibn Ebi Talibu.(Ovij hadis bilježe Buharija, Muslim, Tirmizi, Nesai, Ibn Hanbel, Ebu Davud i svi muhaddisi.)

 

Ovaj hadis o zastavi je pokazao koliku vrijednost ima Ali i kakvu prednost nad ostalim ashabima. Ovaj hadis je pokazao uzvišenost njegova položaja kod Allaha i Njegova Poslanika i njegov uspjeh i pobjedu sa Allahovom ljubavlju i ljubavlju Njegova Poslanika. Ali mržnja Abdullah ibn Omera je htjela da prikaže Alija kao prostog, običnog čovjeka!

Govorili smo o tome da je ehli sunnet vel džemaat uradio onako kako im je obznanio njihov prvak Abdullah ibn Omer, pa nisu ubrojali Ali ibn Ebbi Taliba u hulefai rašidine, niti su priznavali njegov hilafet. Tek su ga priznali mnogo kasnije, u vrijeme Ahmed ibn Hanbela. Tek onda kada su se razotkrili, u vremenu kada se pojavilo mnogo hadisa i muhaddisa i kada su se prsti optužbe počeli okretati prema njima i kada su optuživani za neprijateljstvo prema Ehli-bejtu. Muslimani su tada spoznali da je mržnja prema Ali ibn Ebi Talibu, jedno od najgorih znakova licemjerstva.

Tek tada su bili primorani priznati hilafet Alijev i pripojiti ga hulefai rašidinima. Tek tada su počeli ispoljavati lažnu ljubav prema Ehli-bejtu, kako bi druge obmanuli.

Ima li iko da upita Abdullah ibn Omera zašto se muslimani, svi ili većina, nisu složili poslije Poslanikove, s.a.v.a., smrti, i zašto su se razišli po pitanju onoga ko ima najviše prava na hilafet. Nisu se složili oko Alija i Ebu Bekra, a njegov otac i Osman, u to vrijeme nisu imali nikakva uticaja.

Ima li neko da upita sina Omerovog: Ako je Poslanik, s.a.v.a., potvrdio tvoje mišljenje, i ako nije nikog izjednačavao sa Ebu Bekrom, zatim Omerom, zatim Osmanom, zašto je onda samo na dva dana prije svoje smrti imenovao za komandanta nad njima mladića kojem ni brada nije počela rasti i koji je mlađi od tebe, i naredio im da idu s njim u pohod pod njegovim vodstvom i komandom? Zar i ti misliš da je Poslanik buncao, kao što je to rekao tvoj otac?

Ima li neko da upita sina Omerovog: Zašto su muhadžiri i ensarije, odmah poslije davanja prisege Ebu Bekru, rekli Fatimi Zehri: “Tako nam Allaha, da je tvoj muž i amidžić došao nama prije Ebu Bekra, nikog s njim ne bi izjednačili.” Ovo je priznanje velikih ashaba da oni nisu izjednačavli sa Alijem nikog, samo da nije bilo davanje prisege Ebu Bekru, koju su nazvali greškom. Kakva je onda vrijednost mišljenja Abdullah ibn Omera, zlobnog i punog mržnje, koji ne zna kako da se razvede od svoje žene zbog mnogobrojnih mišljenja velikih ashaba?

I na kraju, ima li neko da upita Ibn Omera: Zašto su odabrani ashabi izabrali Ali ibn Ebi Taliba za halifu poslije Omerovog ubistva i dali mu prednost nad Osmanom, da on nije odbio uslov kojeg mu je Ibn Avf postavio, a to je bilo da vlada po sunnetu dvojice šejhova?(Tarih Taberi, 5/40; Tarihu-l-hulafa Sujuti, l04.; Tarih Ibn Kutejbe i Musned Imam Ahmed 1/75)

 

Ali, Abdullah ibn Omer je bio pod uticajem svog oca i živio je u vrijeme Ebu Bekra, Omera i Osmana, a vidio je kako je Ali ibn Ebi Talib izolovan, udaljen, nije imao među zajednicom mjesta medžlisa, niti je u vlasti imao položaj. A ljudi su okrenuli glave od njega poslije smrti njegovog amidžića, s.a.v.a., i njegove žene, prvakinje svih žena, a on nije imao ništa kod sebe da primami ljude.

Nema nikakve sumnje u to da je Abdullah ibn Omer bio jedan od najbližih ljudi svome ocu, slušao je njegova mišljenja, poznavao je njegove prijatelje i neprijatelje, odrastao je na mržnji, zavisti i odvratnosti prema Aliju, naročito, a i prema cijelom Ehli-bejtu. Odrastao je na tom, a onda kada je jednog dana vidio da su muhadžiri i ensarije položili zakletvu vjernosti poslije Osmanovog ubistva, to je za njega bilo veliko. Nije to mogao podnijeti, pa je ispoljio ono što je krio u sebi, svu svoju zavist i mržnju. Odbio je da položi zakletvu Imamu bogobojaznih i Zapovjedniku vjernih. Nije podnio da boravi u Medini, otišao je u Mekku pod izgovorom da ide obaviti umru.

 

Poslije toga vidimo Abdullah ibn Omera kako sav svoj trud ulaže u odvraćanje ljudi i slabljenje njihove odlučnosti kako bi se odbili od pomaganja Istine i kako bi ih navratio da se bore protiv griješničke skupine što je i Allah naredio sve dok se ne povrate Allahu. Bio je jedan od prvih koji je ostavio na cjedilu Imama svog vremena, kome je bilo farz pokoriti se.

Nakon ubistva Imama Alija i pobjede Muavije nad Imamom Hasanom ibn Alijem i preuzimanja hilafeta od njega, Muavija je održao slijedeći govor: “Ja se nisam borim protiv vas kako biste vi klanjali ili postili ili obavljali hadž. Ja sam se borio protiv vas kako bih vladao vama, i Allah mi ja to dao!”

Vidimo Abdullaha ibn Omera kako tada žuri da položi zakletvu Muaviji tvrdeći da su se ljudi saglasili i okupili oko njega nakon što su bili razjedinjeni!

Ja vjerujem da je on taj koji je tu godinu nazvao “godina udruživanja” (amu-l-džemaati). On i njegovi sljedbenici od Emevija su postali “ehli sunnet vel džemaat” od tog vremena pa sve do danas.

Ima li neko da upita sina Omerovog i onog ko tvrdi kao i on od ehli sunneta vel džemaata: Kada se u histriji desila saglasnost o halifi kao ona što se desila Zapovjedniku vjernih, Ali ibn Ebi Talibu?

Hilafet Ebu Bekra je bio pogreška, sačuvao Allah njenog zla, a mnogi ashabi su izostali sa polaganje zakletve Ebu Bekru.

Omerov hilafet je bio bez vijećanja, dogovaranja muslimana. Ebu Bekr ga je imenovao za halifu, a drugi ashabi tu nisu dali svoje mišljenje niti su učestvovali u tome.

Osmanov hilafet se desio tako što su ga izabrala samo trojica ashaba ili bolje je reći to je bila samovolja Abdurrahman ibn Avfa.

A što se tiče Alijevog hilafeta, to je bilo polaganjem zakletve muhadžira i ensarija, bez ikakve obaveze ili prisile. O polaganju prisege Imamu Aliju je napisano pismo i poslano u sve islamske pokrajine. Svi su to objavili sem Muavije u Siriji.( Ibn Hadžer, Fethu-1-Bari, 7/586)

 

Ibn Omer i ehli sunnet vel džemaat su bili obavezni ubiti Muaviju ibn Ebi Sufjana jer je on ubacio razdor, slomio štap pokornosti i tražio hilafet za sebe. Ovo kažem ovako jer je to u skladu sa predajama koje prenose u svojim sahihima da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Ako zakletva bude položena dvojici halifa, ubijte drugog od njih dvojice!”(Sahih Muslim 6/23; Mustedreku Hakim, 2/156; Sunen Bejheki 8/144)

 

Muslim bilježi u svom Sahihu, a i drugi, da je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Ko položi zakletvu jednom Imamu koji mu da svoju ljubav i stisak ruke, neka i on njemu da ako može! A ako dođe drugi da traži vlast, ubij te ga!”(Sahih Muslim, Sunen Bejheki, Sunen Ibn Madže)

 

Abdullah ibn Omer je uradio potpuno suprotno tome, pa umjesto da posluša Poslanikov hadis i njegove naredbe, a na temelju toga da se bori protiv Muavije, jer on se otimao za hilafet i osporavao halifi pravo na vlast i time je upalio vatru fitne, vidimo ga kako odustaje od polaganja zakletve Aliju kojem su svi muslimani položili prisegu na vjernost i svi se suglasili u tome. On polaže zakletvu Muaviji koji je rascijepio štap pokornosti, ubijao nevine i prouzročio takvu fitnu čiji tragovi su ostali i do dan-danas.

Zato vjerujem da je Abdullah ibn Omer učestvovao sa Muavijom u svim zločinima koje je počinio, u grijesima i zlim djelima, jer on je podržao njegovu vlast, pomogao mu da preuzme hilafet koji je Allah i Njegov Poslanik zabranio oslobođenim ratnim zarobljenicima i njihovim sinovima, kao što se navodi u hadisi šerifu.

Abdullah ibn Omer se nije zadovoljio samo s tim, nego je požurio da položi prisegu Jezid ibn Muaviji. Jezidu pijanici, griješniku, nevjerniku, prokletnik sin prokletnika.

Ako je Omer ibn Hattab, kao što navodi Ibn Saad u Tabekat, govorio: “Hilafet nije ispravan ako pripadne taliku (oni koje je Poslanik oslobodio na dan osvajanja Mekke), niti sinu od oslobođenog roba, niti onome ko je primi islam poslije osvajanja Meke.” ( Ibn Saad, Et-Tabekat el-kubra 3/248) ; kako onda Abdullah može raditi suprotno svome ocu shodno ovom principu? Ako je Abdullah ibn Omer radio suprotno Allahovoj knjizi i sunnetu Njegova Poslanika po pitanju hilafeta, onda nema mjesta čuđenju što je radio suprotno mišljenju svoga oca.

Nadalje, mi pitamo Abdullah ibn Omera kakva se to saglasnost desila kod izbora Jezid Ibn Muavije. To su odbacili dobri iz ummeta, ostali muhadžiri i ensarije, a od njih je bio i prvak mladića u Džennetu Imam Husejn ibn Ali, Abdullah ibn Zubejr, Abdullah ibn Abbas i svi oni koji su bili s njima i dijelili isto mišljene?

 

Poznato je da je i sam Abdullah ibn Omer u početku bio jedan od protivnika davanje prisege Jezidu, ali Muavija je znao kako da ga pridobije, pa mu je poslao l00.000 dirhema i on ih je velikodušno prihvatio. Kada mu je spomenuo polaganje prisege njegovom sinu Jezidu, Abdullah Ibn Omer je rekao: “To je ono što želiš? Onda je moja vjera veoma jeftina.”(Belazri, Ensabu-l-ešraf, 5/31; Ibn Adulbirr, Al-Istiab, 2/396; Esedu-1-gaba 3/289)

 

Da, Abdullah ibn Omer je prodao svoju vjeru veoma jeftino, što i sam svjedoči. Pobjegao je od davanja prisege Imamu Aliju, a požurio ju je dati Imamu griješnika Muaviji i Imamu bezbožnika Jezidu. Isto kao što će nositi terete zločina koje je prouzročila Muavijina nepravedna vladavina, isto tako će bez sumnje nositi terete Jezidovih zločina, a na njihovom čelu će biti povreda svetosti Božijeg Poslanika i ubistvo njegovog bosiljka prvaka mladića u Džennetu i dobrog Poslanikovog potomstva od sinova ummeta kojeg je ubio na Kerbeli.

Abdullah ibn Omer se nije zadovoljio samo davanjem prisege Jezidu, nego je i druge nagovarao da mu je daju, a prijetio je svakom ko je govorio da neće položiti zakletvu Jezidu.

Buharija bilježi u svom Sahihu, a i drugi muhaddisi da je Abdullah ibn Omer sakupio svoju djecu, familiju i robove i to kada su se stanovnici Medine odrekli poslušnosti Jezid ibn Muvaiji i rekao im: “Mi smo položili prisegu ovom čovjeku po onome što Allah i Njegov Poslanik to traže od nas (Jesu li Allah i Njegov Poslanik naredili davanje prisege bezbožnicima i zločincima? Ili je naredio da se prisega daje Njegovim dobrim evlijama, pa kaže: “Vaši zaštitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju dok su na ruku.”) , a ja sam čuo Božijeg Poslanika da kaže: ‘Na Sudnjem danu, izdajniku će biti podignuta zastava i bit će rečeno: Ovo su izdajice tog i tog, a najveće izdajstvo i vjerolomstvo poslije pripisivanja Bogu druga jest da čovjek nekome da prisegu, onako kako to Allah i Njegov Poslanik od njega traže, a onda je prekrši.’(Da je sin Omerov ovo rekao Talhi i Zubejru koji su prekršili zakletvu datu Aliju i borili se protiv njega! Da su ehli sunet vel džemaat radili po ovom hadisu u dijeljenju ljudi! Ako je kršenje zakletve jedan od najvećih grijeha poslije širka, šta će onda biti sa Talhom i Zubejrom koji ne samo da su prekršili zakletvu, nego su udarali na čast, ubijali nevine, otimali imetke i prekršili ugovor o primirju?!)

I niko od vas ne smije odbiti poslušnost Jezidu i niko od vas se neće istaći u ovome, a da ne bude ružan raskid između mene i njega.”(Sahih Buhari, 1/166; Musned Ahmed, 2/96; Sunen Bejheki 8/159)

 

Smjelost i žestina Jezida je ojačala pomoću Abdullah ibn Omera i njegovo poticanje ljudi da mu daju prisegu. On je spremio vojsku pod vodstvom Muslim ibn Akabe, jednog od najvećih bezbožnika, i naredio mu da napadne Poslanikovu Medinu i dozvolio mu da radi u njoj šta god hoće tri dana. Muslim je ubio desetine hiljada ashaba, a njihove žene i imeci su zarobljeni. 700 hafiza Kur’ana je ubijeno, po onome što navodi Belazri. Žene su silovane, tako da je iz tog silovanja, rođeno više od l.000 djece.

 

Muslim je silom od njih uzeo polaganje zakletve tako da su oni svi robovi njegovom gospodaru Jezidu. Zar Abdullah ibn Omer nije bio njegov saučesnik u svemu tome, jer ga je poticao i podržavao? Zaključivanje o ovome ću ostaviti tragaocima za istinom!

Abdullah ibn Omer se nije zaustavio na ovome, nego je pripremao teren za davanje prisege Mervan ibn Hakemu, plašljivcu, prokletniku i griješniku koji se borio protiv Alija, ubio Talhu i uradio još mnogo toga, kao što je spaljivanje Bejtullaha, gađanje Kabe katapultima sve dok nije srušio jedan njen dio, tada je ubio Abdullah ibn Zubejra, i mnoga druga djela koja su toliko sramotna i potresna da se ne spominju.

Zatim Ibn Omer u polaganju zakletve ide i dalje, pa polaže prisegu Hadžadž ibn Jusufu Sekafiju, velikom bezbožniku koji se ismijavao sa Kur’anom. Za Kur’an je rekao “izmišljotina Arapa”. Hadžadž, čiji svršetak zna svako, davao je prednost Abdulmelik ibn Mervanu nad Božijim Poslanikom, s.a.v.a. Historičari čak bilježe da je on prekršio sve temelje islama.

Hafiz Ibn Asakir u svom Tarihu navodi da su se dvojica ljudi raspravljala o Hadžadžu, pa je jedan rekao: “On je nevjernik” Drugi je rekao: “Nije, on je vjernik koji je odlutao u zabludu.” Oni su se tako prepirali dok nisu upitali Šaabija, pa je on rekao: “On vjeruje u idole i ne vjeruje u velikog Allaha.”(Tarih Ibn Asakir, 4/81)

 

Ovo je Hadžadž, zločinac, onaj koji je prekršio sve ono što je Allah učinio zabranjenim, i onaj za koga historičari kažu da je pretjerao u ubijanju i mučenju dobrih vjernika ovog Ummeta, onih iskrenih, muhlisa, a posebno je proganjao pristalice Porodice Poslanikove. Ehli-bejt je od njega doživo ono što ni od koga nisu.

Ibn Kutejbe navodi u svojoj historiji da je Hadžadž u jednom danu ubio sedamdeset i nekoliko hiljada ljudi i to je bilo tako da je krv ubijenih došla do vrata džamije i u sokake.(Tarihu-l-hulefai, Ibn Kutejbe, 2/26)

Tirmizi prenosi u svom Sahihu: “Izbrojano je koliko je Hadžadž ubio svezanih ljudi, pa je taj broj bio 120.000.”(Sahih Tirmizi, 9/64)

Ibn Asakir u svojoj povijesti nakon što navodi koliko je Hadžadž pobio nevinih ljudi, kaže: “U tamnicama je poslije njegove smrti nađeno 80.000 ljudi, od toga 30.000 žena.”( Tarih Ibn Asakir, 4/80)

 

Hadžadž je sebe poredio sa Uzvišenim Gospodarom, pa tako kada bi prošao blizu tamnica i čuo zatvorenike kako dozivaju u pomoć i mole za milost on bi im rekao: “Nosite se (izrečeno izrazom koji se tjeraju psi) i ne obraćajte mi se!”

Ovo je onaj Hadžadž o kome govori Božiji Poslanik, s.a.v.a., prije svoje smrti: “U Sekifu se nalazi lažac i zločinac.” Čudno je da je prenosilac ovog hadisa Abdullah ibn Omer!(Sahih Tirmizi, 9/64; Musned Ahmed ibn Hanbel 2/91)

 

Da, Abdullah ibn Omer nije htio dati prisegu najboljem među ljudima poslije Allahovog Poslanika, s.a.v.a. Nije ga pomogao, niti je htio klanjati za njm! Uzvišeni Allah ga je ponizio, pa je Ibn Omer otišao kod Hadžadža noću i rekao mu: “Čuo sam Božijeg Poslanika da kaže: ‘Ko umre, a nije dao prisegu vladaru, umro je džahilijetskom smrću.’” Hadžadž ga je tada ponizio i ispružio mu je svoju nogu ispod prekrivke, rekavši: “Ruka mi je zauzeta, pa možeš uzeti moju nogu i dati mi prisegu!” Ibn Omer je klanjao za Hadžadžom, bezbožnikom i za njegovim namjesnikom Nedžde ibn Amirom, vođom haridžija.(Et-Tabakatu-l-kubra, Ibn Saad, 4/110; El-Mehalli, Ibn Hazm 4/213)

 

Nema sumnje da je Abdullah ibn Omer izabrao da klanja upravo za ovima, jer su oni bili poznati po tome što su psovali i proklinjali Alija iza svakog namaza. Tako je Ibn Omer liječio svoju žeđ za osvetom i skrivenu mržnju, jer kada bi čuo proklinjanje Alija, umirio bi se i srce bi mu bilo spokojno.

Zato nalazimo da ehli sunnet vel džemaat donosi fetvu o dozvoli klanjanja za Imamom dobročiniteljom i Imamom griješnikom, za vjernikom i bezbožnikom. U tome su se oslanjali na svog prvaka i fakiha njihovoj mezheba Abdullah ibn Omera koji je klanjao za Hadžadžom, bezbožnikom, i haridžijom Nedžde ibn Amirom.

A što se tiče Poslanikovih, s.a.v.a., riječi: “Ljudi treba da klanjaju za imamom koji najbolje uči Kur’an, a ako su jednaki u učenju onda za onim koji najbolje poznaje sunnet. A ako su i u poznavanju sunneta jednaki, onda za onim koji je među prvima učinio hidžru. Ako su i u tome isti, onda neka za imama izaberu onog ko je prvi primio islam.”(Sahih Muslim, 2/133; Sahih Tirmizi, 6/34; Sunen Abi Davud, 1/96) Ibn Omer odbacuje ove Poslanikove riječi u potpunosti.

Nijedna od ove četiri osobine: učenje Kur’ana napamet, čuvanje sunneta i njegovo poznavanje, prednost činjenja hidžre i prednost primanja islama, ne nalazi se kod ovih kojima je Ibn Omer položio zakletvu i za kojima je klanjao. One se ne nalaze ni kod Muavije, ni Jezida, ni Mervana, ni Hadžadža, ni Nedžde haridžije.

Naravno, sve ovo je Poslanikov sunnet kojem je Abdullah ibn Omer svojom praksom radio suprotno i u potpunosti ga odbacio. On je ostavio prvaka čistog Poslanikova potomstva Alija, koji je imao sve ove osobine, pa i više. Ibn Omer ga je odbacio ustranu, a svoje lice je okrenuo prema griješnicima, haridžijama, nevjernicima, neprijateljima Allahovim i Njegovog Poslanika i njih je slijedio u namazu!

Koliko je samo Abdullah ibn Omer, fakih ehli sunneta vel džemaata, radio suprotno Allahovoj knjizi i sunnetu Njegova Poslanika, s.a.v.a. Da hoćemo o tome bismo mogli sabrati i napisati posebnu knjigu, ali dovoljno je spomenuti neke primjere iz njihovih knjiga i sahiha i da to bude dovoljan dokaz.

Neslaganje Abdullah ibn Omera sa Kur'anom i sunnetom

Uzvišeni Allah u Svojoj knjizi kaže: “Borite se protiv one skupine koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni!”Hudžurat, 9

 

Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “O Ali, ti ćeš se poslije mene boriti protiv onih koji krše zakletve, silnika i varalica.”

Abdullah ibn Omer se suprotstavlja tekstu Kur’ana i sunneta, kao što se suprotstavlja i saglasnosti Ummeta, muhadžira i ensarija koji su se borili sa Imamom Alijem, i on govori po svom nahođenju: “Neću se boriti protiv fitne, nereda, i klanjat ću za onim ko pobijedi.”(Et-Tabekatu-l-kubra, Ibn Saad, 4/110)

 

Ibn Hadžer navodi da je mišljenje Abdullah ibn Omera bilo da ostavi borbu protiv fitne, makar se i pokazalo koja od dvije skupine ima pravo, a koja je zastranila.(Fethu-l-bari, Ibn Hadžer, str. 39.)

 

Čudo, tako mi Allaha, Abdullah ibn Omer vidi jednu skupinu da je na putu istine, a drugu da je na putu laži, a onda se i ne pomakne da pomogne istinu protiv laži. Niti da odbije laž sve dok se ne povrate Allahovim popisima. On klanja za pobjednikom, ko god da bio pa i na putu laži. Ovo se uistinu ovako desilo i tako je uradio Ibn Omer.

Muavija je pobijedio, pokorio ummet i preuzeo silom vlast nad njima. Onda mu dolazi Ibn Omer, polaže prisegu i klanja za njim uprkos tome što zna kakve je sve zločine Muavija počinio, mučenja i ubijanja koja prelaze granice mašte, a to je Ibn Omeru bilo poznato.

Sljedbenici laži su pobijedili zbog svog mnoštva nad sljedbenicima istine. Imami Ehli-bejta su bili protjerani, a griješnici i zalutali zločinci su silom oduzeli vlast nad ummetom.

Ibn Omer je u potpunasti ostavio istinu. Historija ne bilježi da se on družio ili iskazivao ljubav prema Ehli-bejtu, a živio je u isto vrijeme kad i petorica Imama Ehli-bejta. Ni za jednim od njih nije klanjao, niti je i od jednog prenio neki hadis, niti je ijednom od njih priznao da posjeduje neku odliku ili vrijednost.

Kada smo u poglavlju o dvanaest Imama govorili, iznijeli smo njegovo mišljenje o dvanaestorici halifa, pa je on nabrojao i ispravnim smatrao hilafet: Ebu Bekra, Omera, Osmana, Muaviju, Jezida, Seffaha, Selama, Mensura, Džabira, Mehdija, Emina i Emirulasba, pa kaže: Ovo su dvanaestorica, svi su iz Benu Kaaba ibn Luije, svi su dobri i nema im sličnih.(Tarih Sujuti; Kenzu-l-ummal; Tarih Ibn Asakir i Zehebi. Za izvore, pogledaj poglavlje ‘Dvanaest halifa kod ehli sunneta iz Kur’ana’.)

 

Ima li među ovima i jedan Imam iz Poslanikove porodice i za koje je Poslanik, s.a.v.a., rekao da su oni lađa spasa i da su oni na jednoj strani, a na drugoj je Kur’an?!

Zato i ne vidiš da se oni uopće spominju kod ehli sunneta vel džemaata, a kamo li na listi njihovih Imama i halifa koje oni slijede.

Ovakvo je stanje Abdullah ibn Omera kada je u pitanju neslaganje s Kur’anom i sunnetom, a da i ne govorimo o tome koliko je bilo njegovo neznanje o njima.

On nije znao da je Poslanik, s.a.v.a., dao olakšicu ženama da ako su zabranjene da mogu obuvati papuče, a Ibn Omer je donio fetvu o zabrani toga.(Sunen Ebi Davud, 1/239; Sunen Bejheki, 5/25; Musned Ahmed 2/29)

Ibn Omer je, također, davao pod zakup svoju zemlju za vrijeme Poslanika, Ebu Bekra, Omera, Osmana i Muavije, pa mu je jedan od ashaba pred kraj Muavijinog hilafeta rekao da je Božiji Poslanik to zabranio.(Sahih Buhari; Sahih Muslim 5/21)

 

Da, ovo je fakih ehli sunneta vel džemaata koji ne zna za zabranu davanja zemlje u zakup i nema sumnje u to da je on sve ovo navedeno vrijeme, dakle od vremena Poslanika pa sve do pred kraj Muavijinog hilafeta, a to je blizu 50 godina, izdavao fetvu o dozvoljenosti toga.

Ono što on nije znao jeste i ono što mu je Aiša zanijekala, a to je da se poslije poljupca mora uzimati abdest, ili njegova fetva da mrtvog čovjeka muči plač živog. Zatim pitanje ezana za sabah i njegovim riječima da mjesec ima 29 dana, a Aiša mu se suprotstavila i u mnogim drugim pitanjima.

Buharija i Muslim prenose u svojim sahihima: “Rečeno je Abdullah ibn Omeru: Ebu Hurejre kaže: ‘Čuo sam Božijeg Poslanika da kaže ko prati dženazu, ima nagradu dužine kao palac.’ Ibn Omer na to reče: ‘Ebu Hurejre je prenosio mnogo hadisa, pa je Aiša rekla da Ebu Hurejre kaže istinu i rekla je: ‘Čula sam Božijeg Poslanika da isto kaže.’’, a onda je Ibn Omer rekao: ‘Mi smo već napustili mnoge palčeve i prešli mnoge mjere."(Sahih Buhari, knjiga o dženazi, poglavlje: Slijeđenje dženaze)

 

Dovoljno je svjedočenje Omer ibn Hattaba o svom sinu Abdullahu kada mu je jedan od laskavaca rekao dok je ležao na samrtnoj postelji: “Imenuj za halifu svog sina Abdullah ibn Omera!” On mu reče: “Kako da im imenujem za halifu čovjeka koji ne zna kako da se razvede od svoje žene?”

Ovo je sin Omerov i niko ga bolje i više ne poznaje od njegova oca.

Što se tiče lažnih hadisa koje je servirao svom vođi Muaviji, mnogobrojni su. Navešćemo samo neke kao primjere.

Ibn Omer prenosi da je Božiji Poslanik rekao: “Pojavit će vam se čovjek od stanovnika Dženneta, pa se pojavio Muavija.” Zatim je rekao: “Sutra će vam se pojaviti čovjek jedan od stanovnika Dženneta, pa se pojavio Muavija.” Još je rekao: “Sutra će se pojaviti, isto kao i prethodni, pa se pojavio Muavija.”

Ibn Omer kaže: Kada je objavljen ajetu-l-kursijj, Božiji Poslanik je rekao Muaviji: “Napiši ga!” Muavija je rekao: “Šta ću ja imati od toga ako ga napišem?” Rekao mu je: “Niko ga neće proučiti, a da tebi ne bude upisana nagrada.”

Zatim je rekao: “Muavija će biti proživljen na Sudnjem danu, a na njemu će biti ogrtač od nura imana (vjerovanja).”

Ne znam samo zašto ehli sunnet vel džemaat nije i njihovog vođu Muaviju pripojio onoj desetorici koji su obradovani Džennetom, a njihov prvak Ibn Omer tri puta potvrđuje, i tri dana uzastopno da je Muavija Džennetlija, jer ljudi će na Sudnjem danu biti proživljeni goli i bosi, a Muavija će biti najbolji od svih, jer će na sebi imati ogrtač od nura imana! Čitaj i čudi se!

Ovo je Abdullah ibn Omer, ovo je njegovo znanje i njegov fikh, ovo je njegovo suprotstavljanje Kur’anu i sunnetu, ovo je njegovo neprijateljstvo prema Zapovjedniku vjernih i čistim Imamima Poslanikove, s.a.v.a., porodice, i ovo je njegovo slijeđenje i ulizivanje Allahovim neprijateljima i neprijateljima Njegovog Poslanika i neprijateljima ljudskosti. Hoće li ehli sunnet vel džemaat danas shvatiti ovu istinu i spoznati da se Poslanikov sunnet ne nalazi nigdje drugo nego kod sljedbenika čistog potomstva, a to su šije imamije! “Nisu jednaki stanovnici Džehennema i stanovnici Dženneta. Stanovnici Dženneta će ono što žele postići.”Hašr, 20

 Istinu je rekao Uzvišeni Allah!

 

 

Otac mu je Zubejr ibn Avam koji je ubijen u Bici oko deve, a u sunnetu ova bitka se još naziva Bitka onih koji su prekršili zakletvu. Majka mu je Esma kćerka Ebu Bekrova ibn Ebi Kuhafe. Tetka mu je Aiša, majka pravovjernih, kćerka Ebu Bekrova i supruga Poslanikova, s.a.v.a. On je jedan od najvećih protivnika Imama Alija, neka je mir s njim, i jedan od onih koji su ga najviše mrzili.

On se vjerovatno ponosio i hvalio fetvama svoga djeda Ebu Bekra i tetke Aiše, pa je od njih naslijedio tu mržnju i zavist, i na tome je odrastao. Imam Ali je govorio Zubejru: “Ubrajali smo te u sinove Abdulmuttalibove, sve dok tvoj sin nije postao sin zla, pa nas je rastavio od tebe.”

Poznato je iz historije da je on u Bici oko deve bio jedan od priznatih ličnosti i komandanata, tako da će ga Aiša postaviti za imama džemata nakon što je razriješila te dužnosti Talhu i Zubejra, jer se oni nisu međusobno saglasili, želeći svaki za sebe tu poziciju.

Također se kaže da je on doveo svojoj tetki Aiši 50 ljudi da lažno posvjedoče da to mjesto odakle su na nju zalajali psi nije Mau-l-haveb na što ju je upozorio Poslanik rekavši da će tada bit na krivdi, pa su poslije toga nastavili put.

Abdullah je taj koji je optužio svog oca da je kukavica kada je odlučio napustiti bitku nakon što ga je Imam Ali podsjetio na Poslanikov, s.a.v.a., hadis u kojem kaže da će se Zubejr boriti protiv Alija i da će mu time učiniti nepravdu.

Kada mu je sin upućivao optužbe da je kukavica i da ga je strah, Zubejr je rekao: “Šta je tebi, Bog te ubio, kako je ovo nesretno dijete!”(Tarih Easem; Šerh Nehdžul-belaga, Ibn Ebi Hadid, 2/170)

 

Rečeno je da je on optuživao svog oca dok nije krenuo prema Alijevoj vojsci i onda bio ubijen. Tako su se obistinile riječi njegova oca: “Kako je ovo nesretno dijete!”

Ovu predaju smo izabrali, jer je ona najbliža stvarnosti i ličnosti Zubejrovoj, koji je bio zavidan, a njegov sin Abdullah je bio sin zla. Zubejr se nije mogao tek tako povući iz bitke i ostaviti iza sebe Talhu, svoje drugove i robove koji su se borili s njim u Basru, i nije mogao tako 1ahko ostaviti majku pravovjernih i sestru svoje žene, a već je bio na rubu propasti. Da i prihvatimo da je on njih ostavio, oni njega ne bi ostavili, posebno to ne bi uradio njegov sin Abdullah, čija nam je odlučnost i žestina poznata.

Historičari navode da je Abdullah ibn Zubejr psovao i proklinjao Alija govoreći: “Došao vam je podmukao bijednik.” (misli na Alija) Održao je govor stanovnicima Basre potičući ih na borbu i rekao je: “Ljudi, Ali je ubio halifu Osmana nepravedno, zatim je pripremio vojsku kako bi preuzeo vlast nad vama i uzeo vaš grad! Budite ljudi koji će tražiti osvetu za prolivenu krv vašeg halife, čuvajte vaša mjesta, borite se da biste odbranili vaše žene, djecu, imetke i porijekla! Ali smatra da samo on ima pravo na ovo, ako vas pobijedi, tako mi Allaha, uništiće vašu vjeru i vaš dunjaluk!”(Šerh Nehdžul-blage, Ibn Ebi Hadid, l/358; Tarih Mesudi, 5/163)

 

Toliko je mrzio Hašimije, a Alija posebno, tako da je čak ostavio donošenje salavata na Poslanika, s.a.v.a., četrdeset džuma, pa je rekao: “Od njegovog spominjanja me odvraća to da neki ljudi ne bi dizali svoje noseve i da se ne bi oholili.”(Tarih Jakubi 3/7; Šerh Nehžul-belaga, 1/385)

Kada ga je njegova zavist i mržnja dovela dotle da ostavi donošenje salavata na Poslanika, s.a.v.a., onda nema nikakva čuda u tome što on laže ljudima i optužuje Imama Alija i baca na njega ljagu. Čuli ste šta je rekao kada se obraćao stanovnicima Basre: “Tako mi Allaha, ako vas pobijedi, uništiće vašu vjeru i vaš dunjaluk!”

Ovo je sramotna laž i velika potvora od Abdullah ibn Zubejra, do čijeg srca istina nije pronašla put.

Dokaz tome je da je Ali ibn Ebi Talib u toj bitci pobijedio i većinu je zarobio, a među njima je bio i sam Abdullah ibn Zubejr, ali je svima oprostio i pustio ih na slobodu. Prema Aiši je velikodušno postupio, zaklonio je i vratio u njenu kuću u Medinu. Zabranio je svojim drugovima da uzimaju ratni plijen, da proganjaju žene i djecu, da ubijaju ranjenike. Ovakav stav Imama Alija je prouzrokovao buntovno ponašanje nekih vojnika i sumnjičenje u njegovu vlast.

Imam Ali je čisti Poslanikov sunnet, on poznaje Allahovu knjigu kao niko drugi, ali mnogi licemjeri u njegovoj vojsci su se pobunili protiv njega i počeli huškati i druge, govoreći: “Kako nam dozvoljava da se borimo protiv njih, a zabranio nam da progonimo njihove žene?” Mnogi vojnici su bili obmanuti ovim riječima, ali Imam Ali im je iznio dokaze iz Allahove knjige i rekao: “Borite se protiv onog ko je pokušao da od vas uzme vašu majku Aišu!” Tada su shvatili da je on u pravu, pa su rekli: “Molimo Allaha da nam oprosti! Ti si u pravu, a mi smo pogriješili!”

Riječi Abdullah ibn Zubejra su laž i očita potvora, jer ga je mržnja prema Imamu Aliju zaslijepila i izvela ga iz imana. Ibn Zubejr se nije pokajao poslije toga, niti je iz tih ratnih pohoda uzeo pouke koje su mu mogle biti korisne.

Da, ovo je uzvraćanje zlim na dobro i uvećanje njegove mržnje i zavisti prema Hašimijama i prema prvaku čistog Potomstva. Sve što je bilo njemu na raspolaganju, on je uložio da utrne njihovo svjetlo i da ih uništi.

Historičari bilježe da je on poslije ubistva Imama Alija ustao da poziva ljude da njega uzmu za vladara. Oko njega su se okupili neki ljudi što ga je malo osokolio. Radio je na tome da zatvori Muhamed ibn Hanefiju, sina Imama Alija i Hasan ibn Alija i s njima 17 ljudi iz Benu Hašima. Htio je da ih zapali tako da je kod vrata tamnice naslagao drva i zapalio vatru. Međutim, došla je odabrana vojska u pravo vrijeme, ugasila vatru i spasila ih tamnice. Ibn Zubejr je bio blizu ostvarenja svoje namjere.(Tarih Mesudi, 5/185; Šerh Nehdžul-Belaga, Ibn Ebi Hadid, 4/487)

Mervan ibn Hakem je poslao vojsku na njega pod komandom Hadžadža, oni su ga opkolili, ubili, a zatim razapeli u Haremu.

Ovako je završio život Abdullah ibn Zubejra, kao što je završio i njegov otac prije njega. Obojca su voljeli dunjaluk i imali ambicije za vlast. Željeli su da vladaju ljudima i zato su se i borili. Umro je ubijen, a nije ispunio svoje želje.

I Abdullah ibn Zubejr ima svoje stavove u fikhu i to je bio njegov način da se suprotstavi fikhu Ehli-bejta koje je mrzio iznad svega. Najpoznatije njegove riječi u fikhu su o zabrani privremenog braka.

Jedanput je rekao Abdullah ibn Abbasu: “O ti koji si slijep, ako budeš primjenjivao privremeni brak, sigurno ću te kamenovati!”

Ibn Abbas mu je odgovorio: “Ja jesam slijepih očiju, ali tvoj razum je slijep. Ako želiš da saznaš o dozvoljenosti privremenog braka, pitaj o tome svoju majku!”(Abdullah ibn Abbas je oslijepio u starosti, a to što mu je rekao: “O tome pitaj svoju majku!”, kaže se da je Zubejr oženio Esmu samo privremeno i da je Abdullah sin iz privremenog braka. Kaže se da se Abdullah vratio svojoj majci i rekao joj: “Zar da ne klevećem Ibn Abbasa, on najbolje poznaje mane Arapa!”)

Ne želimo da dugo govorimo o ovoj temi. Samo smo htjeli pokazati kako se Ibn Zubejr suprotstavljao Ehli-bejtu u svemu, pa čak i u fikhskim pitanjima, o kojima on nije imao nikakva uvida.

Svako od ovih je otišao onako kako je zaslužio, a ummet su ostavili da grca u moru krvi i da se utapa u moru zabluda. Većina njih ne ralikuju istinu od laži, a to su jasno pokazali Talha, Zubejr i Saad ibn Ebi Vekkas.

Jedini ko je bio na pravom putu i koji nije posumnjao ni jedan trenutak u Istinu, bio je Ali ibn Ebi Talib, s kojim istina ide gdje god da on ide.

Čestitamo onome ko ga slijedi! Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ti, o Ali i tvoje pristalice ste pobjednici na Sudnjem danu!”(Ed-Durru-l-mensur fi-t-tefsiri bi-l-mesur, Dželaluddin Sujuti, o suri Bejjine.)

“Pa da li je onda dostojniji da se poštiva onaj koji na pravi put upućuje ili onaj koji ni sam nije na pravom putu, osim ako ga drugi na pravi put ne uputi? Šta vam je, kako rasuđujete?!” Junus, 35

Istinu je rekao Uzvišeni Gospodar!

 

 

Ona je Poslanikova, s.a.v.a., supruga i majka pravovjernih. Poslanik se oženio njom druge ili treće godine po hidžri, a kada je on preselio na ahiret, ona je imala 18 godina, prema najpoznatijim predajama.

Dobro je spomenuti da svaka žena kojom se Poslanik, s.a.v.a., oženio nosi titulu “majka pravovjernih”, pa se kaže majka pravovjernih Hatidža, majka pravovjernih Hafsa, majka pravovjernih Marija itd.

Ovo kažem jer sam bio iznenađen kada sam razgovarao sa mnogim ljudima koji nisu razumjeli značenje majčinstva, kako su bile nazvane žene Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

Kada ehli sunnet razgovara o Poslanikovim ženama spominju samo Aišu kao što i najveći broj Poslanikovih hadisa prenose od Aiše i pola vjere uzimaju od crvenkasto-bijele Aiše.

I kao da su iz riječi “majka pravovjernih” razumjeli da je to odlika koja je svojstvena samo za Aišu između svih Poslanikovih žena.

Allah, dž.š., je zabranio vjernicima da se žene Poslanikovim ženama poslije njegove smrti: “Vama nije dopušteno da Allahova Poslanika uznemirujete niti da se ženama njegovim poslije smrti njegove ikada oženite. To bi, uistinu, kod Allahva bio veliki grijeh!”Ahzab, 53

Uzvišeni Gospodar je također rekao: “Vjerovjesnik treba da bude preči vjernicima nego oni sami sebi, a žene njegove su kao majke njihove.”Ahzab, 6

Već smo govorili kako je Poslanik, s.a.v.a., bio uznemiren Talhinim riječima: “Kada umre Muhammed, ja ću se oženiti Aišom, mojom amidžičnom.”

Allah, dž.š., je ovim želio reći da su Poslanikove žene njima haram, i njih oženiti bilo bi kao oženiti svoju majku.

Aiša koja je bila nerodilja, nije imala djece, bila je jedna od najvećih ličnosti koju je poznavala historija islama, jer je odigrala najveće uloge u približavanju nekih hilafetu i udaljavanju drugih od hilafeta.

Učestvovala je u bitkama, vodila pohode i vojsku. Slala je pisma poglavarima plemena, naređivala i zabranjivala, smjenjivala komandante vojske, a druge imenovala, u Bici oko deve je bila duhovni vođa, a Talha i Zubejr su joj bili potčinjeni i pod njezinim vodstvom.

Ne želimo ovdje nabrajati sve njene uloge u životu. O njoj smo govorili u knjizi Pitajte one koji znaju, i ko želi više saznanja neka pogleda knjigu.

Ono što je nama važno ovdje jeste da se osvrnemo na njen idžtihad i izmjenu sunneta Božijeg Poslanika, s.a.v.a. U tom cilju prije svega moramo iznijeti nekoliko primjera kako bi razumjeli “niz velikana” koji su ponos ehli sunneta vel džemaata, koje slijede i njima daju prednost nad čistim Imamima Poslanikove potomstva.

Ustvari, ovo je samo plemenska pristrasnost koja je uradila šta je uradila na zatiranju Poslanikovog sunneta, uništavanju njegovih učenja i gašenju njegove svjetlosti. Da Imam Ali i njegovi sinovi nisu ustali protiv toga, mi danas ne bi ništa našli od Poslanikova sunneta.

Znamo da Aiša nije slijedila sunnet Allahova Poslanika, s.a.v.a., niti mu je pridavala važnost. Od svoga muža je čula mnogo hadisa o Alijevom pravu na hilafet, ali ona ih je opovrgla i uradila suprotno.

Nije poslušala Allahovu naredbu, a ni naredbu Njegova Poslanika lično njoj upućenu. Izašla je i povela Bitku oko deve, u kojoj je uništena čast i ubijeni mnogi. Porekla je ugovor o primirju koji je sklopila sa Osman ibn Hanifom i kada su joj doveli svezane 1jude, naredila je da ih pobiju i kao da nije čula Poslanika, s.a.v.a., da kaže: “Psovanje muslimana je grijeh, a borba protiv njega je nevjerstvo.”(Sahih Buhari 8/91; Sahih Muslim u knjizi o imanu)

Ostavimo bitke i fitne koje je zapalila majka pravovjernih i njima uništila ljude i posjede. Hajdemo vidjeti kako je i ona sudila po svom nahođenju u Allahovoj vjeri. Kada obični ashab ima mišljenje i njegove riječi su dokaz, šta onda reći za onu od koje su uzeli pola vjere?!

Bilježi Buharija u svom Sahihu u poglavlju o skraćivanju od Zehrija od Urveta od Aiše, r.a., da je rekla: “Prvo što je propisano jest namaz dva rekata, pa je to potvrđeno za onog ko je na putu, a onaj ko je kod kuće klanja puni namaz.” Zehri kaže: “Rekao sam Urvetu: ‘Šta je Aiši, što ona klanja cijeli namaz na putu?’” Rekao je: “Radi po svom nahođenju kao što je radio i Osman.”( Sahih Buhari 2/36)

Zar nije čudno kako majka pravovjernih, Poslanikova supruga, ostavlja sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koji je sama prenijela i rekla da je sahih, a zatim slijedi novotariju Osman ibn Affana, a ona je bila ta koja je huškala i poticala da se Osman ubije tvrdeći da je promijenio Poslanikov sunnet i izhabao ga prije nego što je izhabao svoju košulju?!

Da, ovo se dogodilo u vrijeme hilafeta Osman ibn Affana, ali ona je promijenila mišljenje u vrijeme Muavije ibn Ebi Sufjana. Kako je samo brzo promijenila svoje mišljenje majka pravovjernih. Prvo je poticala da se ubije Osman, ali kada je saznala da su ga ubili i da su položili Aliju zakletvu, promijenila je mišljenje. Počela je da plače za Osmanom i izašla je da da traži osvetu za njegovu krv.

Iz predaje se razumije da je ona klanjala cijeli namaz na putovanju, klanjala je četiri umjesto dva rekata u vrijeme Muavijinog hilafeta, jer je on radio na tome da oživi novotarije svoga amidžića i dobročinitelja Osman ibn Affana.

Ljudi slijede vjeru svojih vladara. I Aiša je bila od takvih ljudi. Zato je sklopila mir sa Muavijom nakon što je gajila neprijateljstvo prema njemu. Muavija je bio taj koji je ubio njenog brata Muhammed ibn Ebi Bekra i s njim postupio na najgori način.

Uz to, zajednički dunjalučki interesi okupljaju neprijatelje i ujedinjuju protivnike. Zato se Muavija približio Aiši i ona se njemu približila. Počeo joj je slati poklone i davati velika bogatstva.

Historičari kažu: Kada je Muavija došao u Medinu, otišao je do Aiše da je posjeti. Kada je sjeo, rekla mu je: “O Muavija, zar si siguran da nisam sakrila nekog ko će te ubiti zbog mog brata Muhammed ibn Ebi Bekra?”

Muavija je rekao: “Ušao sam u kuću u kojoj sam siguran.”

Aiša je rekla: “Bojiš li se Allaha što si ubio Hadžer ibn Adijja i njegove drugove?”

Odgovorio je: “Njih je ubio onaj ko je posvjedočio protiv njih.”(Tarih Ibn Kesir, Ibn Abdulbirr, u El-Istiab, o Hadžer ibn Adijju.)

Također se prenosi da je Muavija slao Aiši poklone, odjeću i stvar koje se stavljaju u predvorje, a jednom joj je poslao l00.000 odjednom.( Tarih Ibn Kesir 7/136; Mustedrekul Hakim 4/13)

Drugi put joj je poslao, dok je bila u Mekki, ogrlicu čija vrijednost je bila l00.000. Muavija je isplatio i sve njene dugove koji su dostizali vrijednost 18.000 dinara i sve ono što je ona davala ljudima.( Tarih Ibn Kesir, 7/137)

U knjizi Pitajte one koji znaju napisali smo da je u jednom danu oslobodila 40 robova kao otkup za svoju zakletvu.(Sahih Buhari 7/90, knjiga o edebu, pogl. o hidžri)

Isto tako i namjesnici i komandanti od Emevija su joj slali poklone i darivali imetkom.(Musned Imam Ahmed 6/77)

Kada istražujemo o ovom međusobnom približavanju, rekli bismo: Kada je bilo udaljavanje i neprijateljstvo, pa da možemo reći o približavanju, jer Ebu Bekr je prvi pružio priliku Muaviji da učestvuje u vlasti i imenovao ga je za namjesnika Šama poslije smrti njegova brata. Zato je Muavija uvijek osjećao zahvalnost prema Ebu Bekru, jer da nije bilo njega Muavija ne bi mogao ni sanjati o hilafetu.

Muavija se složio sa skupinom u njihovoj velikoj zavjeri da uništi Poslanikov sunnet i njegovo čisto Potomstvo. Oni su između sebe podijelili ovaj zadak pa su jedni spalili zapisane hadise, a njemu su ostavili da uništi čisto Poslanikovo potomstvo.

Muavija je uradio ono što mu je povjereno tako što je ljude prisilio da proklinju Potomstvo. Njegovom zavjerom su se haridžije podigle protiv Imama Alija. Njegovom zavjerom je Ali ubijen. Njegovom zavjerom je ubijen Hasan ibn Ali stavljajući mu otrov u hranu. Njegov sin Jezid je, poslije njega, dovršio uništavanje Potomstva.

Između Muavije i Aiše nije bilo neprijateljstva. Njene riječi: “Zar si, Muavijo, siguran da nisam sakrila nekog ko će te ubiti zbog toga što si ubio mog brata. Muhammed ibn Ebi Bekra?”, bile su samo šala, jer ona nije voljela sina Hasamije (pleme) Muhammed ibn Ebi Bekra, koji se borio protiv nje sa Alijem.

Zatim, ona se slagala sa Muavijom i u mržnji prema Ebu Turabu, Aliji, a oboje su prema njemu osjećali takvu zavist i mržnju da je prelazilo sve granice.

Ne znam ko je od njih dvoje osjećao jaču mržnju? Da li je to bio Muavija koji se borio protiv Imama Alija, psovao ga, proklinjao i radio na tome da se zatre njegovo svjetlo?

Ili Aiša, koja je radila na tome da ga udalji od hilafeta, borila se protiv njega i nastojala izbrisati njegovo ime? Nikada nije spominjala njegovo ime, a kada je do nje došla vijest o njegovom ubistvu, ona je od radosti pala na sedždu i zahvalila se Bogu!

Njena mržnja je ostala i sada se usmjerila prema Alijevom sinu, Imamu Hasanu, pa je zabranila da ga ukopaju pokraj njegovog djeda Božijeg Poslanika. Izašla je jašući na mazgi, izazivajući mržnju Emevija i tražeći pomoć od njih protiv Hašimija, govoreći: “Ne unosite u moju kuću onog koga mrzim.” Htjela je zapaliti novi rat, ali su joj neki njeni rođaci rekli: “Zar nam nije dovoljna Bitka oko deve crvenoj, pa da nam se još kaže bitka na sivoj mazgi.”

Ona je, bez sumnje, pratila veliki pohod vlasti Emevija i čula ih je da proklinju Alija i Poslanikov Ehli-bejt sa minbera, ali to nije opovrgla, niti zabranila. Možda je čak tajno i ohrabrivala to.

Ahmed ibn Hanbel bilježi u svom Musnedu, pa kaže: “Došao je neki čovjek pa je klevetao Alija i Ammara kod Aiše, na što je ona rekla: ‘Što se tiče Alija, neću ti ništa reći o njemu. A što se tiče Ammara, čula sam Poslanika da o njemu kaže da ako treba izabrati između dvije stvari, on će uvijek izabrati ono što je najispravnije.’”(Musned Imam Ahmed ibn Hanbel, 6/113)

 

Onda se ne čudimo što je Aiša zanemarila Poslanikov sunnet, a prigrabila Osmanove novotarije u klanjanju potpunog namaza na putovanju, kako bi zadovoljila Emevije, a prije svega Muaviju, koji su je slijedili u onome što je ona smatrala dozvoljenim i u njenim pohodima, hvalili je i od nje uzimali vjeru.

Aiša im je donijela fetvu o tome da odrastao čovjek može dojiti neku ženu koja će mu time postati mahram i haram za oženiti.(O ovome smo govorili u knjizi Sa onima koji su iskreni u poglavlju “Neslaganje Aiše sa ostalim Poslanikovim suprugama”)

Imam Malik prenosi u Muvetta, od čega se koža ježi vjernicima i vjernicama, pa kaže da je Aiša slala muškarce svojoj sestri Ummu Kulsum i kćerkama svoga brata, pa su dojili od njih. Poslije toga majka pravovjernih Aiša je smatrala dozvoljenim da ih primi bez hidžaba, jer su joj po njenom mišljenju oni postali mahremi!! (Muvetta Malik, 2/116, poglavlje o dojenju odraslih.)

Možemo samo zamisliti kako neki od muslimana uđe kod svoje žene i zatekne je sa odraslim muškarcem kako je doji, pa mu ona kaže: “Dojim ga kako bi nam postao sin i ulazio kod nas bez problema.”

Šta će jadni muž nego da izdrži Aišinu novotariju, makar mu to bilo i teško.

Skrećem pažnju istraživačima i analitičarima na ovu nesreću koja je sama dovoljna da se otkrije istina i razluči laž od istine.

Ovim nam se objašnjava da ehli sunnet vel džemaat obožava Allaha po tekstovima koji nemaju nikakve snage, a bez ispitivanja i utvrđivanja. A da im se objasne ove novotarije, shvatili bi da su obmanuti i ostavili bi ih.

Ovo sam lično doživio kod nekih sunijski alima koji nisu bili pristrasni i kada su vidjeli hadis o dojenju odraslih, ostali su zapanjeni i potvrdili da ga nikad prije nisu čuli.

Ovo je raširena pojava kod ehli sunneta vel džemaata, pa mnoge hadise koje šije navode kao dokaze, a nalaze se u njihovim sahihima, oni ne poznaju, niti znaju i da postoje, a one koji ih kažu smatraju nevjernicima.

“Allah navodi kao pouku onima koji ne vjeruju ženu Nuhovu i ženu Lutovu: bile su udate za dva čestita roba Naša, ali su prema njima licemjerne bile - i njih dvojica im neće ništa pomoći kod Allaha, i reći će se: ‘Ulazite vas dvije u vatru, sa onima koji ulaze!’”Tahrim, 10