Hulefai rašidini kod ehli sunneta vel džemaata

 

To su četvorica halifa koja su bili na položaju hilafeta poslije Poslanikove, s.a.v.a., smrti. Ehli sunnet vel džemaat tvrdi da su oni bili najbolji ashabi shodno redosljedu kojim su bili halife. To je ono što čujemo danas, a znamo iz onoga što smo prethodno govorili, da se Imam Ali ibn Ebi Talib, mir neka je s njim!, nije ubrajao u grupu halifa uopće, a da ne govorimo u hulefai rašidinima. Ovoj trojici halifa tek ga je pripojio Imam Ahmed ibn Hanbel, veoma kasno, a prije toga je bio proklinjan sa njihovih minbera u svim islamskim krajevima i emevijskoj imperiji.

Da bi pojasnili i uvjerili čitaoca u ovu žalosnu činjenicu, neophodno je obratiti pažnju na sljedeće: Već smo govorili o tome da je Abdullah ibn Omer jedan od velikih fakiha kod ehli sunneta vel džemaata i na njega se oslanjao Malik kad je sastavljao Muvettau, zatim Buharija i Muslim u svojim sahihima, a i ostali muhaddisi.

Ovaj čovjek je bio poznati nasibija, a oni su bili poznati po svojoj javno izraženoj mržnji prema Zapovjedniku vjernih Ali ibh Ebi Talibu, mir neka je s njim! Povijest nam govori da je on odbio položiti zakletvu Vladaru vjernika Imamu Aliju, a požurio je položiti zakletvu prokletom Hadžadžu, Allahovom neprijetelju i neprijatelju Njegova Poslanika, s.a.v.a.

(Hadžadž ibn Jusuf Sekafi je bio poznat po svom griješenju, nevjerstvu, krvoločnosti, zločinima i omalovažavanju vjere. Hakim u Mustedreku 3/69 i Ibn Asakir 4/69 bilježe da je Hadžadž govorio: “Ibn Mesud misli da on uči Kur’an od Allaha, a to nije ništa drugo do mnogoboštvo Arapa.” Još je govorio: “Bojte se Allaha koliko možete, jer u tome nema nagrade, a slušajte i pokoravajte se emirul mumininu, Abdulmelik ibn Mervanu, jer u tome je nagrada.” Ibn Akil u knjizi En-Nesaihul kafija, str. 81. bilježi da je Hadžadž prilokom govora u Kufi spomenuo one koji posjećuju Poslanikov kabur u Medini i rekao: “Teško njima, oni obilaze istruhlo tijelo i kosti! Hajde, obilazite dvorac emirul muminina, Abdulmelika! Zar ne znate da je čovjekov halifa bolji od njegovog poslanika.”)

 

Abdullah ibn Omer je sam otkrio ono što je bilo skriveno u njegovom srcu kada je rekao da on ne daje Aliju, mir neka je s njim!, nikakvu vrijednost, pa ni jednu odliku koja bi ga postavila u najmanju ruku na četvrtom mjestu poslije Osman ibn Affana.

Znamo da on prednost daje i cijeni samo Ebu Bekra, Omera i Osmana. A što se tiče Alija, mir neka je s njim!, po njemu je on kao i ostali ljudi, ako ne i manji od njih. Evo i druge istine koju bilježe muhaddisi i historičari, a koja govori jasno o mržnji i zavisti Omerova sina prema Aliju i svim ostalim Imamima, mir neka je s njima!, koji pripadaju Poslanikovom, s.a.v.a., čistom potomstvu.

Tumačeći Poslanikov hadis: “Poslije mene će biti dvanaest halifa i svi su iz Kurejša.”, Abdullah ibn Omer kaže: “Po ovome će biti dvanaest halifa, a to su: Ebu Bekr Siddik, Omer Faruk, Osman Zu-nurejn, Muavija i njegov sin vladari svete zemlje, Sefah, Selam, Mensur, Džabir, Mehdi, Emin i Emirul Asb, svi su iz Benu Kaab ibn Leujj, svi su dobri i nema takvih kao što su oni.”

(Tarih hulefai, Sujuti, str. l40.; Kenzul ummal, 6/67; Tarih Ibn Asakir i Tarih Zehebija.)

 

Čitaj i čudi se, poštovani čitaoče, ovom velikom fakihu kod ehli sunneta vel džemaata, kako izvrće istinu pa Muaviju i njegovog sina i Sefaha ubraja u najbolje Božije robove, jer jasno kaže: “Svi su dobri i nema njima sličnih!”

Njegov razum zaslijepila je zavist i neznanje, kao što mu je razum pomutila mržnja i zloba (Pročitaj i nemoj zaboraviti riječi Božijeg Poslanika, mir neka je s njim i njegovom čistom Porodicom!, koje prenose i Buharija i Muslim da je ljubav prema Ali ibn Ebi Talibu znak imana, a mržnja prema njemu je znak licemjerstva i da su se munafici u vrijeme Poslanikovo poznavali samo po tome što su mrzili Alija.) pa nije smatrao da Zapovjednik vjernih, Imam Ali, mir neka je s njim!, ima ikakve odlike i vrijednosti. Dao je prednost Muaviji i njegovom sinu bezbožniku Jezidu i zločincu Sefahu nad Imamom Alijem. Sve dok živim neću se moći iščuditi!!

Abdullah ibn Omer je, uistinu, sin svog oca i sve što dođe od njega ne treba da izaziva čuđenje, jer iz posude izlazi samo ono što je u njoj. Njegov otac je uložio sve svoje napore da udalji Alija, mir nek je s njim!, od hilafeta i da ga omalovaži u očima ljudi.

Ovo je njegov sin, koji mrzi i zavidi, uprkos tome što je Ali postao halifa poslije Osmanovog ubistva, i uprkos tome što su mu i ensarije i muhadžiri položili zakletvu, sin Omerov mu ne polaže zakletvu. On ulaže sve svoje napore da ugasi Alijevo svjetlo, ponižava ga pred ljudima kako bi bio zbačen sa položaja halife, pa je tako počeo govoriti pred muslimanima da Ali nema nikakve vrijednosti, nego da je poput ostali običnih ljudi.

Abdullah ibn Omer je služio emevijskoj državi, a Muaviju i njegova sina Jezida je ustoličio na prijestolje hilafeta lažući i izmišljajući o Poslaniku, s.a.v.a. Priznaje hilafet Sefaha, Mensura i svakog drugog griješnika od Emevija i njima daje prednost nad prvakom muslimana i zapovjednikom vjernih navodeći u prilog toga tekst iz Kur’ana i sunneta, a ne priznaje Alijev hilafet uprkos tome što je njemu bila data prisega na to! Zaista je ovo čudno!!!

Imat ćemo i drugi susret sa Omerovim sinom u slijedećem istraživanju kako bi još više uklonili zastori sa njega. Uprkos tome što je i ovo što smo do sada naveli dovoljno da ga više ne smatramo pravednim i da ga ubrojimo u nasibije koji su osnovali mezheb ehli sunnet vel džemaat, a on je kod njih postao jednim od najvećih fakiha i muhaddisa.

A ti, ako prođeš Zemlju, istokom i zapadom, i klanjaš u džamijama ehli sunneta vel džemaata i ako budeš razgovarao sa njihovom ulemom, njihovi Imami će ti napuniti uši govoreći svakom prilikom: Abdullah ibn Omer, r.a., kaže; Abdullah ibn Omer, r.a., kaže...