Ehli sunnet vel džemaat i ljubav prema Ehli-bejtu

 

Nijedan od muslimana ne sumnja da je Allah, dž.š., učinio ljubav prema Ehli-bejtu, neka je mir na njih, nagradom muslimana Poslaniku nasuprot toga što im je dostavio Objavu i poslanstvo i onoga što u tome ima od blagodati, kao što se kaže u Kur'anu: “Ne tražim od vas za to nagradu, osim ljubavi prema rodbini.”Šura, 23

 

Ovaj časni ajet stavlja u obavezu muslimanima ljubav prema čistom potomstvu, a to su: Ali, Fatima, Hasan i Husejn, uz svjedočenje više od 30 izvora ehli sunneta vel džemaata.

[Pogledaj našu knjigu Sa onima koji su iskreni]

 

Imam Šafija je o tome rekao u svojim poznatim stihovima: “O Porodico Božijeg Poslanika, ljubav prema vama je farz od Allaha u Kur’anu objavljen.”

Ako o ljubavi prema njima govori Kur’an i tretira je strogom naredbom svima koji se okreću prema kibli, što priznaje i Imam Šafija, ako je ljubav prema njima nagrada za Muhammedovo poslanstvo, o čemu jasno govori kur'anski ajet, i ako je ljubav prema njima sredstvo i način kojim se približava Uzvišenom Allahu, onda šta je sa ehli sunnetom vel džemaatom koji Ehli-bejtu ne pridaju nikakav značaj i koji ih stavljaju na niži položaj od ashaba?!

Na nama je da upitamo ehli sunnet vel džemaat i da ih pozovemo da nam donesu makar jedan kur’anski ajet ili Poslanikov hadis koji muslimane obavezuju na ljubav prema Ebu Bekru ili Omeru ili Osmanu ili ijednom od ashaba?!

[Jer svi iz ehli sunneta daju prednost Ebu Bekru, Omeru i Osmanu nad Ali ibn Ebi Talibom, pa ako je Ali prvak Potomstva i najbolji iz Ehli-bejta poslije Poslanika, s.a.v.a., onda Ehli-bejt kod ehli sunneta dolazi tek iza ashaba, trojice poznatih kao hulefau rašidini.]

 

Nemaju oni takvog primjera, ne nalazi se ni u Allahovoj knjizi ni u sunnetu Njegova Poslanika. Naprotiv, u Kur’anu ima mnogo ajeta koji ukazuju na položaj Ehli-bejta i njihovu vrijednost i prednost nad ostalim robovima.

 

I u Poslanikovom sunnetu ima mnogo hadisa koji daju prednost Ehli-bejtu nad ostalim muslimanima kao što se daje prednost vođi nad vođenim i učenom nad neznalicom.

Iz Kur’ana nam je dovoljno da spomenemo ajet meveddeti (koji govori o ljubavi prema Ehli-bejtu) o kojem trenutno govorimo, ajetu-l-mubahele (u kojem Poslanik raspravlja sa kršćanima i kaže im da oni pozovu svoje žene i djecu, a da će on pozvati svoje), ajet o donošenju salavata na Poslanika i njegovu Porodicu, ajetu o tathiru (ajet koji govori o otklanjanju nečistoće od Ehli-bejta), ajetu o vilajetu (ajet koji govori da se za zaštitnike uzimaju samo Allah, Njegov Poslanik i oni koji vjeruju i dok su na ruku'u zekat daju) i ajet o istifa (ajet u kojem Allah kaže da samo odabrani robovima daje mudrost i znanje o Knjizi).

Iz Poslanikovog sunneta dovoljni su nam hadisi sekalejn, hadis sefinet (u kojem se kaže da je Ehli-bejt lađa, ko se na nju popenje spašen je, a ko izostane utopio se), hadisu-l-menzileti (u kojem Poslanik kaže Aliju da je on u odnosu na njega kao Harun u odnosu na Musaa), hadis koji govori o potpunom salavatu na Poslanika (a potpun je samo ako se uz Poslanika, salavat donese i na njegovu Porodicu), hadis u kojem Poslanik kaže da je njegov Ehli-bejt kao zvijezde koju god slijedite bićete sačuvani od zablude, zatim hadis gdje Poslanik kaže da je on grad znanja, a da je Ali kapija na tom gradu i hadis u kojem Poslanik kaže da će poslije njega biti 12 Imama i svi će biti iz plemena Kurejš.

 

Ne želimo govoriti o tome da je trećina Poslanikovog sunneta izrečena u pohvalu i hvalu Ehli-bejta i upućivanju ljudi ka njihovim vrijednostima i odlikama, kao što je rekao Imam Ahmed ibn Hanbel.

I iz Kur’ana i iz sunneta, dovoljno nam je ono što smo naveli iz sahiha ehli sunneta vel džemaata kao dokaz prednosti Ehli-bejta nad ostalim ljudima.

Nakon kratkog istraživanja vjerovanja ehli sunneta vel džemaata iz njihovih knjiga i povijesti spram Ehli-bejta, doći ćemo do jasnog zaključka da su oni izabrali neprijateljski raspoloženu stranu prema Ehli-bejtu i da su oni izvukli sablje u borbi protiv njih i podčinili svoja pera kako bi pisali o njihovim manama, a sve to da podignu značaj i važnost njihovih neprijatelja, koji su se borili protiv njih.

Za ovo nam je dovoljan samo jedan dokaz koji će dati jasne argumente. Već smo rekli da ehli sunnet vel džemaat nije bio poznat pod ovim imenom sve do drugog hidžretskog stoljeća koji se pojavio kao reakcija na šije koji su slijedili Ehli-bejt u njihovom fikhu i ibadetima i u vjerovanjima. Nalazimo da su šije crpili sve iz Poslanikova sunneta koji je prenesen putem Ehli-bejta.

[Uzmimo da je tako kao što danas misle i kažu: Mi smo preči i bliži Aliju i Ehli-bejtu od šija, zašto su onda njihova ulema i Imami mezheba ostavili fikh Ehli-bejta i potpuno ga zaboravili?! A slijede mezhebe koje su izmislili i za koje Allah nije dao nikakve dokaze. Allah kaže: “Ibrahimu su od ljudi najbliži oni koji su ga slijedili.”, a što se tiče onih koji ga nisu slijedili, nisu mu najbliži, što je jasno.]

 

Uprkos tome što je Ehli-bejt najbolje poznavao sunnet, jer su oni Potomstvo odabranog Poslanika i njegova Porodica, uprkos tome što ih niko nije pretekao ni u znanju ni u djelima i što su oni vodili ummet tri stoljeća duhovno i vjerski kroz imamet i to kroz ličnost dvanaest Imama, koji se ni po jednom pitanju nisu razilazili, mi nalazimo da ehli sunnet vel džemaat svoj fikh i vjerovanja crpe iz četiri mezheba koji su nastali tek u trećem hidžretskom stoljeću. Imami ova četiri mezheba se ne slažu ni po jednom pitanju, svaki ima za sebe svoja mišljenja i dokaze. Uprkos svemu tome, oni su odbacili Ehli-bejt i prema njima zauzeli neprijateljski stav i borili su se i još se uvijek bore protiv svih onih koji njih slijede.

 

Ako želimo i neki drugi dokaz, ostaje nam da proanaliziramo stav ehli sunneta vel džemaata na sjećanje ašure, tog dana kada je uništen jedan stup islama ubistvom prvaka mladića u Džennetu iz čistog Poslanikovog potomstva i odabrane elite među njegovim ashabima.

Prvo: Primjećujemo da oni prema Husejnovim ubicama gaje određen oblik zadovoljstva tako što se raduju tuđoj nesreći. To nije čudno od njih, jer ubice Imama Husejna su svi iz ehli sunneta vel džemaata. Dovoljno je znati da je komandant vojske koju je Ibn Zijad spremio da ubije Husejna bio Omer ibn Saad ibn Ebi Vekkas. Ehli sunnet vel džemaat je zadovoljan sa svim ashabima, pa i sa onim koji su ubili Imama Husejna i koji su bili saučesnici. Njihove hadise smatraju pouzdanim, a među njima ima i onih koji Imama Husejna smatraju haridžijom jer se pobunio protiv emirul muminina, Jezid ibn Muavije!!!

 

Već smo govorili o tome da veliki fakih ehli sunneta vel džemaat Abdullah ibn Omer je položio prisegu Jezid ibn Muaviji i zabranio svojim sljedbenicima da se pobune protiv njega, rekavši: “Mi smo s onim ko pobijedi.”

Drugo: Vidimo da je ehli sunnet vel džemaat kroz historiju, od dana kada se desilo ono što se desilo na Kerbeli do naših dana, slavili ovaj dan ašure i učinili su ga blagoslovljenim danom kada se čiste imeci zekatom i kada su svoje porodice darivali, i prenose da je to dan blagoslova i milosti.

I nije im to dovoljno, nego ih vidiš kako do današnjih dana to prigovaraju šijama i osuđuju ih zbog njihova plača za Husejnom, a u nekim islamskim zemljama im zabranjuju da održavaju skupove na kojima se prisjećaju događaja sa Kerbele, napadaju ih oružjem, udaraju i ubijaju pod izlikom da se bore protiv novotarija.

Ustvari, oni se ne bore protiv novotarija koliko zastupaju emevijske i abasijske vladare koji su svim silama nastojali uništiti sjećanje na ašuru, pa je stvar došla dotle da su iskopali Husejnov kabur i zabranili ljudima da ga posjećuju. Oni sve do današnjih dana žele otkloniti oživljavanje ovog sjećanja iz straha da svijet i oni koji ne znaju suštinu Ehli-bejta ne sazna pravu istinu i da time ne razotkriju sramotu njihovih vođa i velikana, pa će svijet znati razlikovati istinu od laži, vjernika od griješnika.

I po drugi put nam se pokazuje da su šije istinski sljedbenici poslaničkog sunneta, jer su oni slijedili Poslanikov, s.a.v.a., sunnet, čak i u tuzi i plaču za Abu Abdullahom Husejnom, i to su potvrđene predaje da je Poslanik, s.a.v.a., zaplakao za svojim unukom Husejnom kada ga je Džibril obavijestio o tome kako će biti ubijen na Kerbeli, a to je bilo 50 godina prije samog događaja.

Pokazalo se da ehli sunnet vel džemaat slavi dan ašure, jer oni slijede sunnet Jezida ibn Muavije i Emevija koji su proslavljali taj dan, jer su pobijedili Husejna i ugušili su njegovu pobunu koja je prijetila njihovom opstanku i time su prekinuli korijen pobune kako su oni mislili.

Povijest nam pripovijeda da su Jezid i Emevije slavili ovaj dan i pripremali velike proslave, a kada su im donijeli Husejnovu glavu i zarobljene iz Ehli-bejta, oni su se silno obradovali. Naslađivali su u pobjedi i zlurado govorili o Božijem Poslaniku, i o tome su spjevali stihove.

Neka ulema iz ehli sunnet vel džemaata im se stavila u službu i izmislili su hadis o vrijednosti tog dana, i da je ašura dan u kojem je Allah primio pokajanje Ademovo, i da je to dan u kojem se Nuhova lađa zaustavila na planini Džudijj, i da je to dan u kojem je vatra postala hladna i spasonosna za Ibrahima, i da je to dan u kojem je Jusuf izašao iz zatvora i vratio se vid njegovom ocu Jakubu, i da je to dan u kojem je Musa pobijedio faraona, i da je to dan u kojem je spuštena sofra Isau sa neba.

 

Sve ove predaje, ulema ehli sunneta vel džemaata ponavlja, a i njihovi imami sa minbera sve do dana današnjeg povodom ašure. Ali sve ove predaje su izmislili dedžali koji oblače odjeću uleme i svim mogućim sredstvima se nastoje približiti vladarima. Oni prodaju svoj ahiret za njihov dunjaluk, ali njihova trgovina nema nikakve dobiti i na Sudnjem danu bit će gubitnici.

Doista su pretjerali u laži kada su rekli da se dan kada je Poslanik, s.a.v.a., učinio hidžru u Medinu poklapa sa danom ašure, pa se uspostavilo da Jevreji iz Medine poste taj dan, pa su bili pitani za razlog, a oni su odgovorili da je to dan u kojem je Musa pobijedio faraona. Poslanik je rekao: ”Mi smo bliži Musau od vas.” Zatim je Poslanik, s.a.v.a., naredio muslimanima da poste deseti i deveti dan muharrema, kako bi se razlikovali od Jevreja.

Ovo je sramotna laž, jer Jevreji žive sa nama i ništa od njih nismo takvo čuli ni za kakav praznik u kojem poste, i nazivaju ga ašurom.

 

Možemo li upitati Uzvišenog Gospodara: Kako to da je On ovaj dan učinio blagoslovljenim svim poslanicima i vjerovjesnicima, od Adema do Isaa, samo nije Muhammedu. Za njega je ovaj dan bio nesreća i tuga jer je na taj dan ubijeno njegovo potomstvo i Ehli-bejt. Poklani su kao što se stoka kolje, a njegove kćerke su zarobljene? Odgovor je: “On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani.”Enbija, 23

“A onima koji se s tobom o njemu budu raspravljali, pošto si već pravu istinu saznao, ti reci: ‘Dođite, pozvaćemo sinove naše, i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!”

Ali Imran, 61