Ehli sunnet i uništavanje sunneta

 

U ovom poglavlju želim objasniti jednu vrlo važnu stvar, a za istraživača je neophodno da je ispita, kako bi otkrio, bez ikakve sumnje, da oni koji sebe nazivaju ehli sunnet vel džemaat, ustvari, imaju jedan svoj specifičan stav spram Poslanikovog sunneta koji ćemo navesti.

A to je zato što su oni, ili drugim riječima, njihovi prethodnici od ashaba i hulefai rašidina kod njih oni koje oni slijede i ljubavlju prema njima nastoje se približiti Allahu, dž.š., oni su spram Poslanikovog sunneta zauzeli negativan stav do tog stupnja da su ga spaljivali i zabranjivali da se zapisuje i prenosi.(O ovome pogledaj Pitajte one koji znaju, str. 200 i poslije.)

 

Uz ono što smo prethodno objasnili, nužno je skinuti zastore sa ove opasne zavjere koja se vodila protiv čistog Poslanikovog sunneta kako bi se spriječilo njegovo širenje i potpuno uništio u bešici. A u isto vrijeme, nastojali su izvršiti zamjenu propisa njihovim idžtihadom i mišljenjima i tumačenjima ashaba.

Prvi vladari su radili na:

Prvo: Na izmišljanju lažnih hadisa koji podržavaju njihov mezheb i stav u pogledu zabrane pisanja Poslanikovog sunneta i hadisa.

Evo, Imam Muslim bilježi u svom Sahihu od Heddaba ibn Halida Ezdij od Hemama od Zejda ibn Eslema od Ataa ibn Jesara od Ebu Seid Hudrija da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Nemojte ništa pisati od mene. Ko napiše od mene nešto, sem Kur’ana, neka izbriše. A ne smeta da prenosite od mene...”(Sahih Muslim, 8/229, kitabu-z-zuhd verrekaik, babu-t-tesebbut fil hadis ve hukmu kitabetil ilmi.)

 

Cilj izmišljana ovog hadisa je da bi se opravdao postupak Ebu Bekra i Omera spram Poslanikovih hadisa koje su neki ashabi sakupili i zapisali. Ovaj hadis je izmišljen mnogo poslije hulefai rašidina, a oni koji su to uradili zaboravili su i zanemarili sljedeće:

a) Da je ovaj hadis izgovorio Poslanik, s.a.v.a., ashabi bi poslušali njegovu naredbu i izbrisali ga prije nego što su Ebu Bekr i Omer preuzeli vlast i spaljivali hadise koji su bili zapisani, mnogo godina poslije Poslanika, s.a.v.a.

b) Da je ovaj hadis vjerodostojan, Ebu Bekr bi ga naveo kao dokaz, prvo, pa i Omer, drugi, kako bi opravdali svoju zabranu pisanja hadisa i njihovo uništavanje. I ashabi koji su ga napisali, opravdali bi se, jer bi bilo da su to učinili ili iz neznanja ili iz zaborava.

c) Da je ovaj hadis vjerodostojan, onda bi bila dužnost Ebu Bekra i Omera da potpuno unište hadise (kako je Poslanik rekao), a ne da ih spale.

d) Da je ovaj hadis istinit, onda bi muslimani od hilafeta Omer ibn Abdullaziza pa sve do danas bili griješnici, jer su se suprotstavili Poslanikovoj naredbi, na čelu sa Omer ibn Abdullazizom koji je naredio ulemi u svom vremenu da skupljaju i zapisuju hadise. A Buharija i Muslim, prvo, ovaj hadis upisuju, jer ga smatraju sahih, vjerodostojnim hadisom, a onda griješe i neposlušni su, jer zapisuju još hiljade drugih hadisa od Poslanika, s.a.v.a.

e) I na kraju, da je ovaj hadis ispravan i vjerodostojan, vrata grada znanja, Ali ibn Ebi Talib to ne bi zaboravio, jer je on sakupio Poslanikove hadise na stranicama dužine 70 aršina i nazvao je El-Džamiatu (o ovome ćemo kasnije govoriti).

Drugo: Emevijski vladari su radili i na tome da pokažu da Božiji Poslanik, s.a.v.a., nije bio masum (nepogrješiv), nego da je kao i drugi ljudi griješio i radio ispravno. O tome prenose mnogobrojne hadise. Cilj ovih hadisa je potvrda da se Poslanik, s.a.v.a., mnogo koristio idžtihadom po svom nahođenju i da je mnogo griješio, što su neki ashabi iskoristili da ga isprave. O tome se govori kod pitanja o oprašivanju palmi i objavi ajeta o hidžabu, istigfar munaficima, primanje otkupnine od zarobljenika na Bedru i mnoga druga koje ehli sunnet ve džemaat bilježi u svojim Sahihima i vjeruju da je tako radio nosilac poslanstva (neka su najljapši salavat i najčišći selam na njega i njegovu porodicu!).

A mi ehli sunnetu vel džemaatu kažemo:

Ako ovako vjerujete u Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kako onda možete pozivati na pridržavanje njegovog sunneta, kad je njegov sunnet kod vas i vaših prethodnika pun pogreški, tj. nije sačuvan od griješenja, i ne samo to, nepoznat je i nije zapisan?

(Jer pisanje Poslanikovog sunneta je počelo tek sa hilafetom Omer ibn Abdulaziza ili poslije njega. A halife i vladari prije njega su spaljivali i zabranjivali pisanje hadisa i njihovo prenošenje)

 

Na nama je da odgovorimo na ove vaše laži i da ih opovrgnemo iz vaših knjiga i sahiha.

(Čudno je da ehli sunnet prenosi mnogo hadisa i njima oprečnih u istoj knjizi. A još je čudnije da oni rade po onome što je lažno, a ostavljaju vjerodostojni sunnet.)

 

Evo, Imam Buharija bilježi u svom Sahihu, u knjizi o znanju, poglavlje o zapisivanju znanja, od Ebu Hurejre da je rekao: “Nijedan Poslanikov, s.a.v.a., ashab nije prenio više njegovih hadisa od mene, sem Abdullah ibn Amr koji ih je pisao, a ja nisam pisao.”(Sahih Buhari, 1/36, babu kitabetil-ilm.)

Iz ove predaje saznajemo da je bilo Poslanikovih, s.a.v.a., ashaba koji su pisali hadise od njega. Pa, ako je Ebu Hurejre usmeno prenio od Poslanika, s.a.v.a., više od 6.000 (šest hiljada) hadisa, Abdullah ibn Amr ibn As je napisao Poslanikovih hadisa više od 6.000. I zato Ebu Hurejre priznaje da je Abdullah ibn Amr prenio više hadisa od njega, jer je on pisao. Međutim, nema sumnje, da je bilo još mnogo ashaba koji su pisali hadise od Poslanika, ali ih Ebu Hurejre ne spominje zbog toga što nisu bili poznati po tome što su prenijeli mnogo Poslanikovih hadisa. Uz ove dodajemo još Imama Ali ibn Ebi Taliba koji je sa minbera govorio hadise koje je sakupio u El-Džami. Ovdje je sakupio sve Poslanikove hadise koji su potrebni ljudima, a naslijedili su ih Imami Ehli-bejta, mir neka je s njima, i mnogo su iz nje prenosili.

Imam Džafer Sadik kaže: “Mi imamo knjigu čija je dužina 70 aršina, diktirao je Božiji Poslanik, s.a.v.a., a napisao ju je Ali svojom rukom. I ništa nema od halala, ni harama, niti bilo čega drugog što ljudima treba, a da nije u njoj, pa čak i odšteta za ogrebotinu.”(Usulul kafi, 1/239; Besairu-d-deredžat, str. l43.)

 

I sam Buharija je u svom Sahihu ukazao na ovu knjigu koja je bila kod Alija, u nekoliko poglavlja, ali, kao što smo i navikli od Buharije, mnogo je osakatio od njenih osobina i sadržaja. U poglavlju o pisanju znanja, Buharija bilježi: “Od Šaabija od Ebu Džuhejfe da kaže: ‘Pitao sam Alija imate li vi kakvu knjigu?’ Odgovorio je: ‘Ne, sem Allahove knjige ili razumijevanja data čovjeku muslimanu ili ono što je u ovoj knjizi.’ Rekao je: Rekao sam: A šta je u toj knjizi? Odgovorio je: Razum, oslobađanje zarobljenika i da musliman ne smije biti ubijen od kafira.(Sahih Buhari, 1/36)

U jednom drugom poglavlju Buharija bilježi: “Od Eanesa od Ibrahima Tejmija od njegovog oca od Alija da kaže: ‘Kod nas nema ništa sem Allahove knjige i ove knjige (El-Džamia) od Poslanika, s.a.v.a.’” (Sahih Buhari, 2/221)

Na drugom mjestu, Buharija prenosi: “Od Ibrahima Tejmija od njegovo oca da kaže: ‘Ali nam je držao govor, pa je rekao: ‘Kod nas nema nijedna knjiga koju čitamo, sem Allahova knjiga i ono što je u ovoj knjizi (misli na El-Džamiu).’” (Sahih Buhari, 4/67; Sahih Muslim, 4/115)

U drugom poglavlju svog Sahiha, Buharia bilježi: “Ali, r.a., kaže: ‘Od Poslanika, s.a.v.a., smo napisali samo Kur’an i ono što je u ovoj knjizi (misli na El-Džamiu).’” (Sahih Buhari, 4/69)

Opet, Buharija bilježi na drugom mjestu u svom Sahihu: “Od Ibrahima Tejmija od njegovog oca da je rekao: ‘Držao nam je Ali, r.a., govor sa minbera, a na njemu je bila sabljarka u kojoj je bila obješena knjiga, pa je rekao: ‘Tako mi Allaha, nema kod nas nijedne knjige koju čitamo, sem Allahove knjige i onoga što je u ovoj knjizi." (Sahih Buhari, 8/144)

 

Buharija ne prenosi da je Imam Džafer Sadik rekao da se ova knjiga zove El-Džamia, jer je u njoj sabrano sve što govori o halalu i haramu, i sve što je ljudima potrebno, čak i odšteta za ogrebotinu. A sve to je diktirao Božiji Poslanik, s.a.v.a., a Ali je pisao svojom rukom. Ali, Buharija je skratio, pa jednom kaže: da je u njoj razum, oslobađanje zarobljenika i šta kad muslimana ubije nevjernik, a drugi put: Ali je razglašavao, a u njoj se govori o devinim zubima, o gradu i haramu... o sigurnosti muslimana je jedna... o onome ko vlada narodom bez dozvole pretpostavljenog...

Ovo je krivotvorenje i zamračivanje istinitih činjenica, jer da nije tako, zar je normalno da Ali piše ove četiri rečenice i knjigu zatim je objesi na sablju i ne razdvaja se od nje kada drži govor sa minbera, pa od ove knjige učini drugi izvor poslije Allahove knjige, pa kaže ljudima: Od Poslanika smo napisali samo Allahovu knjigu i ono što je u ovoj knjizi?!

Zar je razum Ebu Hurejre bio veći od Alijevog razuma, jer je Ebu Hurejre zapamtio od Poslanika hiljade hadisa, a nije ih napisao?!

Čudo, tako mi Allaha, veoma je čudno da oni prihvataju l00.000 hadisa od Ebu Hurejre koji je bio sa Poslanikom samo tri godine, a nije znao ni čitati ni pisati, a sa druge strane smatraju da je Ali vrata na gradu znanja, od koga su učili drugi ashabi. Prihvataju knjigu u kojoj se nalaze četiri hadisa od Alija, onoga koji se nije odvajao od Poslanika za svo vrijeme njegova života, koji kasnije u vrijeme svog hilafeta, nosi knjigu obješenu o sablji i tako se penje na minber?! Velike su te riječi koje izlaze iz njihovih usta, koje su same laži.

Razumnima i istraživačima je dovoljno ono što bilježi Buharija, kada kaže da se u ovoj knjizi nalazi razum, to je dokaz da se u El-Džamiu nalaze mnoga pitanja vezana za razum i islamske misli.

Mi ne želimo iznositi dokaze o onome što se nalazi u ovoj knjizi, a stanovnici Mekke bolje poznaju svoj narod, a Ehli-bejt najbolje zna šta se u njoj nalazi. Oni vele da se u njoj nalazi sve što je potrebno ljudima od halala i harama, pa čak i odšteta za ogrebotinu.

Ono što mi ovdje želimo istaći jeste da su ashabi zapisivali Poslanikove, s.a.v.a., hadise. Riječi Ebu Hurejre da je Abdullah ibn Amr pisao Poslanikove hadise i riječi Ali ibn Ebi Taliba: “Od Božijeg Poslanika smo zapisivali samo Kur’an i ono što se nalazi u ovoj knjizi.”, što bilježi Buharija, nepobitan su dokaz da Allahov Poslanik, s.a.v.a., nije zabranio pisanje njegovih hadisa. Naprotiv, naredio je to. A hadis koji bilježi Muslim u svom Sahihu: “Ne zapisujte od mene, a ko zapiše od mene neka isto izbriše.”, je lažan i izmislili su ga pomagači vladara kako bi podržali i opravdali ono što su uradili Ebu Bekr, Omer i Osman kad su spaljivali Poslanikove hadise i zabranjivali njihovo pisanje i širenje. Ono što nam još više poveća uvjerenje da Božiji Poslanik, s.a.v.a., nije zabranio pisanje njegovih hadisa, nego naprotiv, naredio je to, jesu ono što je rekao Imam Ali, najbliži čovjek Poslaniku: “Od njega, s.a.v.a., smo zapisali samo Kur’an i ono što je u ovoj knjizi.”, a što i Buharija smatra vjerodostojnim.

Ako uz ovo dodamo da je Imam Džafer Sadik rekao da je El-Džamia Poslanik diktirao, a Ali je pisao svojom rukom, to znači da je Poslanik naredio Aliju da piše. Kako ne bi ostalo nikakve sumnje, poštovani čitaoče obrati pažnju na slijedeće. Bilježe Hakim u svom Mustedreku, Ebu Davud u Sahihu, Imam Ahmed u Musnedu i Darimi u Sunenu, svi bilježe veoma važan hadis koji se odnosi na Abdullaha ibn Amr, a koji je izrekao Ebu Hurejre da je on pisao hadise od Poslanika, s.a.v.a.: “Abdullah ibn Amr kaže: ‘Pisao sam sve što bih čuo od Božijeg Poslanika pa su to zabranile Kurejšije rekavši: ‘Pišeš sve što čuješ od Božijeg Poslanika a on je čovjek koji govori i kad je ljut i kad je zadovoljan?’ Abdullah kaže: ‘Prestao sam sa pisanjem i to sam spomenuo Božijem Poslaniku, s.a.v.a., on je na to pokazao na svoja usta i rekao: ‘Piši, tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša, iz njih izlazi samo istina!" (Mustedrekul Hakim, l/l05; Sunen Ebi Davud, 2/126, Sunenu Darimi, 1/125; Musned Imam Ahmed, 2/162)

 

Možemo primijetiti u ovom hadisu da je Abdullah ibn Amr pisao sve što bi čuo od Poslanika, s.a.v.a., a Poslanik mu to nije zabranio. Zabrana je došla od strane Kurejšija. Abdullah ne navodi imena onih koji su zabranili pisanje hadisa, jer u njihovoj zabrani je kritika upućena Božijem Poslaniku, pa je govor učinio nejasnim, rakavši da su to Kurejšije. Pod Kurejšijama on je mislio na njihove vođe i prvake, a to su: Ebu Bekr, Omer, Osman, Abdurahman ibn Avf, Ebu Ubejde, Talha, Zubejr i svi oni koji su slijedili njihovo mišljenje.

Također, primjećujemo da su oni svoju zabranu izrekli još za Poslanikova života, što potvrđuje dubinu zavjere i njenu opasnost.

Da nije tako, zašto bi se ovi odlučili da zabrane Abdullahu pisanje hadisa, a da se prije toga, ne konsultuju sa samim Poslanikom, s.a.v.a.

Također, iz njihovih riječi: “Božiji Poslanik je samo običan čovjek, govori i u ljutnji i u zadovoljstvu.”, razumije se da je njihovo vjerovanje o Poslaniku, s.a.v.a., bilo loše do te mjere da su oni sumnjali u to da on govori laži i sudi nepravedno, posebno kada je u stanju ljutnje. Kada je Abdullah ibn Amr spomenuo ovu zabranu Kurejšija Poslaniku, s.a.v.a., on mu je na to rekao: “Piši, tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša, iz njih izlazi samo istina!”, pokazujući na svoja usta. Kao drugi dokaz da je Poslanik, s.a.v.a., znao za njihove sumnje u njegovu pravednost, da dozvoljavaju da Poslanik griješi i zaboravlja i govori laži, pa se zaklinje Allahom, da iz njegovih usta izlazi samo istina. Ovo je ispravno tumačenje riječi Uzvišenog Alaha: “On ne govori po hiru svome, to je samo objava koja mu se obznanjuje.”Nedžm, 3-4

 

Mi tvrdimo da je on, s.a.v.a., čist od grijeha i lažnog govora, i zato mi kategorički izjavljujemo da svi hadisi i predaje izmišljeni u vrijeme emevijskih vladara, iz kojih proizilazi da Poslanik nije masum, nisu istiniti i vjerodostojni. Isto tako, iz navedenog hadisa osjećamo da su oni imali veliki uticaj na Abdullaha ibn Amra, jer je on prestao pisati hadise kada su mu to zabranili, a što je i sam jasno rekao: “Pa, sam prestao pisati hadise.”I ostao je pri tome, dok nije došla prilika da se Božiji Poslanik, s.a.v.a., umiješa kako bi uklonio sumnje koje su se gomilale oko Poslanikove bezgriješnosti i pravednosti. Mnoge sumnje bi se javljale čak i u njegovoj prisutnosti, kao kad su mu jasno rekli: “Jesi li ti, uistinu, Božiji Poslanik?” (Ovo je rekao Omer ibn Hattab kada je sklapan mir na Hudejbiji, a prenosi Buharija 2/122)

; ili: “Ti si onaj koji misli da je poslanik.” (Ovo je rekla Aiša kćerka Ebu Bekrova Poslaniku. Ihjau ulumi-d-din, Gazali, 2/29)

, ili: “Tako mi Allaha, ovom zakletvom nije mislio na Allahovo lice.” (Ovo je rekao jedan ashab Poslaniku, prenosi Buharija, 4/47 Sahih Buhari, 6/24 i 6/128)

Ili kao što su bile Aišine riječi upućene Poslaniku: “Tvoj Gospodar žuri da ispuni tvoje prohtjeve.”

(Sahih Buhari, 6/24 i 6/128)

 

Njene riječi njemu ovdje se odnose na sve one izraze koji govore o njihovoj sumnji u njegov ismet i o njihovom vjerovanju da on griješi, čini nepravdu i laže. Allah nas sačuvao takvih tvrdnji!

Ali onaj ko je imao najljepši odgoj, mir neka je s njim i njegovom čistom porodicom, blag i milostiv, uklanjao je te sumnje, pa bi jednom rekao: “Ja sam samo rob kome se naređuje.” Drugi put bi rekao: “Ja sam najpobožniji Allahu i najsvjesniji Boga.“ Drugi puta bi rekao: “Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša, iz njih izlazi samo istina!” A često bi govorio: “Allah se smilovao mome bratu Musau, mnogo više je uznemiravan od ovog (misli na sebe), pa je ostao strpljiv.”

Ove ružne riječi koje vrijeđaju Poslanikov ismet i bacaju sumnju na njegovo poslanstvo, nisu potekle od nekih ostavljenih ljudi ili munafika, nego su potekle, na žalost, od velikih ashaba i majke pravovjernih, onih koji su kod ehli sunneta vel džemaata, najljepši uzor. We la havle ve la kuvvete ilia billahi Alijjil Azim!

Ono što nas sve više uvjerava da je predaja: “Ne pišite od mene...”, izmišljena, lažna i Božiji Poslanik, s.a.v.a., je nije uopće izgovorio jeste to što je i sam Ebu Bekr pisao neke Poslanikove hadise za života Poslanikova, s.a.v.a., a kada je postao halifa, počeo je da ih spaljuje zbog razloga koji je poznat svim istraživačima.

Evo šta njegova kćerka Aiša kaže: “Moj otac je sakupio od Božijeg Poslanika 500 hadisa, pa se počeo kolebati, rekla sam: ‘Kolebao se zbog tužbi ili nečega što je saznao.’, pa kada je osvanulo, rekao je: ‘Kćeri, donesi mi hadise koje imaš kod sebe.’ Kad sam mu ih donijela, zapalio ih je."

(Kenzul ummal, 5/237; Ibn Kesir, El-bidajet ve-nihajet; Zehebi, Tezkiretul huffaz, 1/5)

 

A Omer ibn Hattab, u vrijeme svog hilafeta, jednog dana je držao govor: “Neka svako ko ima zapisanih hadisa kod sebe, donese ih meni da iznesem svoje mišljenje.” Pomislili su da ih želi pogledati kako bi ih ojačao nečim u čemu nema razilaženja. Kad su mu donijeli svako svoje zapisane Poslanikove hadise, on ih je bacio u vatru.” (Et-tabekatul kubra, Ibn Saad, 5/188, Katib Bagdadi u Takjidul ilmi.)

Poslao je naređenje u sve oblasti: “Ko bude imao zapisanih hadisa neka ih uništi!” (Džamiu bejanil ilmi od Ibn Abdulbirra)

Ovo je najveći dokaz da su svi ashabi, bez razlike, bili nastanjeni u Medini, ili u drugim islamskim oblastima, imali kod sebe knjige u koje su skupljali Poslanikove, s.a.v.a., hadise, a koje su zapisivali još za njegova života. Sve te knjige su zapaljene. Prvo je to uradio Ebu Bekr, a zatim Omer. Za vrijeme Omerova hilafeta uništene su preostale knjige koje su nalazile u različitim pokrajinama.(Pogledaj, Allah te sačuvao, ovog ružnog djela koje su radili halife Ebu Bekr i Omer spram Poslanikova sunneta, veliki gubitak koji se ne može procijeniti i koji su oni uzrokovali islamskom ummetu koji ima silnu potrebu za Poslanikovim hadisima da bi razumjeli Kur’an i Allahove propise. A to su, života mi, sahih hadisi, jer su ih oni pisali od njega direktno, bez posrednika. A hadisi koji su sakupljeni kasnije većinom su izmišljeni, jer se fitna desila poslije i ubijanje muslimana, i jer su napisani po naredbi vladara, silnika i zločinaca.)

 

Zbog svega ovoga, nije moguće da mi, a ni jedan razuman čovjek, povjerujemo da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., zabranio pisanje hadisa, poslije što smo vidjeli da je većina ashaba imala svoje knjige u koje su zapisivala hadise, a posebno knjiga El-Džamia od koje se Imam Ali nije odvajao, čija dužina je bila 70 aršina i koju je nazvao El-džamia, jer je sadržavala sve što je bilo potrebno jednom čovjeku.

Kako je vladajuća vlast i politika, svoju korist vidjela u uništenju sunneta i njegova spaljivanja, a ashabi koji su podržavali te halife izvršavali su njihove naredbe i ono što su tražili vladari od njih, tako da njima, a i njihovim sljedbenicima, tabiinima, nije preostalo ništa drugo do idžtihada po svom nahođenu, ili oponašanje sunneta Ebu Bekra, sunneta Omera, sunneta Osmanova, sunneta Muavije, sunneta Jezida, sunneta Mervana ibn Hakema i Abdulmelika ibn Mervana i Velid ibn Abdulemlika i sunneta Sulejman ibn Abdulmelika, dok nije došao Omer ibn Abdullaziz, pa je on zatražio od Ebu Bekra Hazmija da mu napiše Poslanikove hadise ili njegov sunnet ili predaje Omer ibn Hattaba.(Muvetta, Imam Malik, 1/5)

 

I u ovom raspletu, da čak i u prilikama koje su dozvolile pisanje sunneta, nakon prolaska stotinjak godina, njegova uništenja i zabrane pisanja, vidimo umjerenog emevijskog vladara, kojeg je ehlu sunnet pripojio hulefai rašidinima, kako naređuje da se sakupi sunnet Božijeg Poslanika i sunnet Omer ibn Hattaba, kao da je Omer ibn Hattab saučesnik Muhamedov u njegovom poslanstvu.

Zašto Omer ibn Abdullaziz nije tražio od Imama Ehlul-bejta, koji su živjeli u njegovo vrijeme, da mu daju primjerak sahife El-Džamia, i zašto nije njih zadužio da mu sakupe Poslanikove hadise, jer oni su najbolje poznavali hadise svoga djeda?!

Istraživaci i oni koji traže istinu znaju u čemu je tajna toga!

Da li se može biti zadovoljno i spokojno sa tim hadisima koje je sakupio ehli sunnet vel džemaat od Emevija i njihovih pomagača, koji su predstavljali hilafet Kurejšija, a znamo ko su Kurejšije i kakvo je njihovo vjerovanje o Božijem Poslaniku i njegovom čistom sunnetu?

Ostaje jasno poslije ovoga da je vladajuća vlast, kroz prolazak stoljeća hilafeta, radila i postupala po idžtihadu, analogiji i dogovaranju jednih s drugim.

Obzirom da je vlast odstranila Imama Alija sa pozornice života i bacila ga u zaborav, oni nisu imali vlasti nad njim da on spasi ono što je zapisao u vrijeme Poslanikova života i ono što mu je sam Poslanik diktirao.

I tako je Ali ibn Ebi Talib sačuvao ovu sahifu u kojoj je sakupio sve ono što je potrebno ljudima, pa čak se tu nalazi i odšteta za ogrebotinu. A kada je preuzeo hilafet, objesio bi je o svoju sablju i s njom se penjao na minber kako bi govorio ljudima i upoznao ih sa njenim značenjem i sadržajem.

Prenesene su predaje tevaturom od Imama Ehli-bejta, mir neka je s njima!, da su oni naslijedili ovu sahifu, otac od djeda, velikan od velikana, i da su oni iz nje donosili fetve za pitanja koja su se pojavila u njihovo vrijeme i onima koji su ih slijedili.

Zato su Imam Džafer Sadik i Imam Rida, i drugi Imami, stalno ponavljali: “Mi ne donosimo fetve ljudima po svom mišljenju. Da mi donosimo fetve ljudima po svom mišljenju i svojim prohtjevima, bili bismo upropašteni. Ali, to su tragovi od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., znanje naslijeđeno sa starijeg na mlađeg, i koje smo čuvali kao što svijet čuva zlato i srebro.” (Mealimul medresetejni od Allame Askerija, 2/302)

 

A drugi put, Imam Džafer Sadik veli: “Moj hadis je hadis mog oca, hadis mog oca je hadis mog djeda, hadis mog djeda je hadis Husejnov, hadis Husejnov je hadis Hasanov, hadis Hasanov je hadis Zapovjednika vjernih, hadis Zapovjednika vjernih je hadis Božijeg Poslanika, a hadis Božijeg Poslanika su riječi Uzvišenog Allaha.” (Usulul Kafi 1/53)

 

I uz sve ovo mutevatir hadis sekalejn: “Ostavljam vam dvije vrijedne stvari: Allahovu knjigu i moje potomstvo, ako ih se budete pridržavali, nikada poslije mene nećete zalutati.” (Sahih Muslim, 5/122; Sahih Tirmizi, 5/637) , postade istinom poslije koje nema ništa drugo do zablude, a Poslanikov sunnet postade vjerodostojan i nema drugog čuvara, sem čistih Imama iz Porodice Odabranog Poslanika, s.a.v.a.

Isto tako, iz ovoga se može zaključiti da su pristalice i sljedbenici Ehli-bejta, koji se pridržavaju potomstva i čiste Porodice Poslanikove, da su oni ustvari ehli sunnet, a da ehli sunnet vel džemaat za sebe tvrde ono što nisu, niti njihove tvrdnje počivaju na dokazima i argumentima.

Neka je hvala Allahu koji nas je na ovo uputio!