Allahovu knjigu i moje Potomstvo ili Allahovu knjigu i moj sunnet?

 

O ovoj temi smo opširno govorili u knjizi Sa onima koji su iskreni. Tada smo rekli da ova dva hadisa nisu oprečna jedan drugom, jer ispravni poslanički sunnet je sačuvan kod čistog Potomstva kod Ehli-bejta, mir neka je s njima! Ehli-bejt najbolje poznaje ono što se u njemu nalazi, a Ali ibn Ebi Talib je vrata Poslanikovog sunneta i on je preči da bude prenosilac islama, a ne Ebu Hurejre, Kaabul-Ahbara i Vehb ibn Munebbeha.

Ovdje je potrebno dati nova pojašnjenja pa da neko ne prigovori na ponavljanju jer u ponavljanju je korist. Možda neki nisu pročitali objašnjenja data u spomenutoj knjizi zato će moći ovdje pročitati sa dodatnim detaljima i objašnjenjem.

Možda će poštovani čitaoci naći u ovom istraživanju nešto što će ih uvjeriti da je hadis “Allahovu knjigu i moje potomstvo” osnov, a halife su se latile posla da ga zamijene hadisom “Allahovu knjigu i moj sunnet”, kako bi time udaljili Ehli-bejt sa pozornice života.

Moramo napomenuti da hadis “Allahovu knjigu i moj sunnet” nije vjerodostojan čak ni kod ehli sunneta vel džemaata, jer oni u svojim sahihima prenose da im je Božiji Poslanik, s.a.v.a., zabranio pisanje njegova sunneta, pa ako je hadis koji im to zabranjuje sahih, kako onda može biti dozvoljeno Poslaniku da kaže: “Ostavljam vam moj sunnet, a on nije zapisan, niti poznat?!

Zatim, ako je hadis “Allahovu knjigu i moj sunnet” sahih, kako onda može biti dozvoljeno Omer ibn Hattabu da odgovori Božijem Poslaniku, s.a.v.a.: Dovoljna nam je Allahova knjiga?!

A ako je Poslanik, s.a.v.a., ostavio napisan sunnet, kako je bilo dozvoljeno Ebu Bekru i Omeru da ga spale i zabrane ljudima da dođu do njega?

Ako je hadis “Allahovu knjigu i moj sunnet” sahih, zašto je Ebu Bekr nakon Poslanikove smrti držao hutbu i rekao: “Ne prenosite ništa od Poslanika, ko vas pita recite između nas i vas je Allahova knjiga, pa uzmite za halal ono što je u njoj halal, i za haram ono što je u njoj haram!”

(Tezkiretul huffaz, Zehebi 1/3)

 

Ako je hadis “Allahovu knjigu i moj sunnet“ sahih, zašto mu se onda Ebu Bekr suprotstavio kada se borio protiv onih koji nisu htjeli dati zekat, a Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ko kaže la ilahe illallah, zaštićena je njegova krv i imetak od mene, a račun će polagti pred Allahom?!”

Ako je hadis “Allahovu knjigu i moj sunnet” sahih, kako su mogli Ebu Bekr, Omer i drugi ashabi koji su se slagali s njima dvojicom, sebi dozvoliti da povrijede svetost Fatiminu i napadnu je u njenoj kući, prijeteći da će spaliti sve u njoj. Zar Poslanik nije o njoj rekao: “Fatima je dio mene, ko nju ljuti, ljuti mene, a ko nju uznemirava uznemirava mene.” Jeste, rekao je i oni su to razumjeli. A zar nisu čuli riječi Uzvišenog Allaha: “Reci: ‘Ne tražim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas, osim ljubavi prema rodbini.” (Šura, 23) , koje su objavljene o njoj i njenom mužu i njihovim sinovima? Zar je ljubav prema Ehli-bejtu bila prijetnja spaljivanjem, i pritiskanje vrata na Fatimin stomak, koja je bila noseća, ali je nakon tog događaja izgubila dijete, i oca i majku bih žrtvovao za nju!

Ako je hadis “Allahovu knjigu i moj sunnet” sahih, kako je Muavija i ashabi koji su mu položili zakletvu i išli u njegovoj pratnji, mogli dozvoliti proklinjanje Alija sa minbera čitavo vrijeme emevijske vladavine?! Zar nisu čuli Poslanika, s.a.v.a., kako im naređuje da donose salavat na Alija, kao što donose na njega?! Zar nisu čuli Poslanika, s.a.v.a., da kaže: “Ko opsuje Alija, opsovao je mene, a ko opsuje mene, opsovao je Allaha!”

(Mustedrekul Hakim 3/121, kaže: Hadis je sahih po uslovima dvojice šejhova, ali ga oni ne bilježe.; Tarihul hulefai, Sujuti, str. 73.; Hasais Nesai, str. 24.; El-Menakib, Kavarizmi, str. 82.)

Ako je hadis “Allahovu knjigu i moj sunnet” sahih, zašto je onda većina ashaba zanemarila ovaj sunnet i zaboravila ga, a fetve izdavala po svom nahođenju.

Isto to su radili Imami četiri mezheba koji su se priklonili kijasu, idžtihadu, idžmau i zatvaranju vrata izgovorima, raesalih mursela i istishabu i manjoj šteti između ovog i onog?!

( Džamiul bejanil ilmi 2/174)

 

Da je Poslanik, s.a.v.a., ostavio “Allahovu knjigu i sunnet Njegova Poslanika”, ljudi bi bili zaštićeni od zablude, i ne bi bilo potrebe za sve ovo što su izmislili ehli sunnet vel džemaat, jer svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda je u vatri, kao što stoji u hadisi šerifu!!

Razumni ljudi i oni koji posjeduju znanje će prekoriti Poslanika, s.a.v.a., koji je zanemario svoj sunnet i nije naredio da se zapiše i sačuva, a tako bi se zasigurno sačuvao od izmjena i neslaganja, izmišljanja i laži, a onda kaže ljudima: “Ostavljam vam dvije vrijedne stvari, ako ih se budete pridržavali, nećete zalutati poslije mene, a to su Allahova knjiga i moj sunnet!”

A ako se kaže tim razumnim ljudima da je on zabranio pisanje svog sunneta, onda bi to samo podsmijeh izazvalo, jer oni koji pamet imaju ne rade tako. Kako Poslanik može zabraniti muslimanima da pišu njegov sunnet, a zatim im reći: “Ostavljam vam moj sunnet.”

Dodao bih još uz sve što je prethodilo da je Kur’ani kerim, ako mu dodamo poslanički sunnet koji su muslimani zapisivali tokom stoljeća u njemu se nalazi derogirani i derogirajući ajeti, ajeti koji govore o nečem posebno i ajeti koji su općeniti. Zatim postoje jasni ajeti, čvrsto određeni i oni koji nisu čvrsto određeni, i sunnet je druga polovina Kur’ana, samo što je Kur’an sahih, vjerodostojan u cijelosti, jer Allah, dž.š., garantuje njegovo očuvanje i jer je zapisan. A što s tiče sunneta, u njemu ima više lažnih od sahih predaja. I poslaničkom sunnetu, prije svega, potreban je neko ko je sačuvan od griješenja, kako bi uputio ljude na ono što je sahih u njemu i na ono što je izmišljeno. A onaj ko nije maasum, tj. zaštićen od griješenja, to ne bi mogao uraditi, makar bio i među najučenijima.

Isto tako, i Kur’an i sunnet, skupa, trebaju velikog alima poznavaoca svih njihovih propisa i svih njihovih tajni, kako bi objasnio ljudima, poslije Poslanika, s.a.v.a., ono u čemu su se razišli i ono što ne znaju.

Zar ne vidiš da Uzvišeni Allah ukazuje da je Časnom Kur’anu potreban neko ko će ga objasniti, pa kaže: “A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje.”Nahl, 44

 

I da nije bilo Poslanika da im objasni ono što im se objavljuje, oni ne bi razumjeli Allahove propise, i pored toga što je Kur’an na njihovom jeziku. Ovo je logična stvar koja je poznata svim ljudima. Pored toga što Kur’an naređuje namaz, zekat, post i hadž, muslimanima je potrebno Poslanikovo, s.a.v.a., objašnjenje. On je objasnio kako obavljati namaz, koliki je nisab zekata, propise o postu, i obrede hadža, a da nije bilo njega ništa od toga ljudi ne bi znali.

Ako je Kur’anu, u kojem nema neslaganja i kojem laž ne dolazi ni sa jedne strane, potreban onaj ko će ga objasniti, onda je poslanički sunnet potrebniji od Kur’ana za nekim ko će ga objasniti. To je zato što ima mnoštvo kontradiktornosti u hadisima, i mnogo laži i izmišljotina u sunnetu. I prirodno je, ustvari nužno je da svaki poslanik vodi računa o poslanstvu i objavi s kojom je poslan, da nad njom postavi opunomoćenika i čuvara objave, kako se ne bi zapostavila poslije njegove smrti. Zbog toga je svaki poslanik imao opunomoćenika. Zbog svega toga Božiji Poslanik, s.a.v.a., je spremio svog nasljednika i opunomoćenika nad ummetom, Ali ibn Ebi Taliba. Od malena ga je odgajao poslaničkim ahlakom, a kada je odrastao, poučio ga je znanju. Njemu je povjerio tajne koje nije povjerio nikom drugom. Ummet je uvijek upućivao na njega i govorio im o njegovim odlikama, pa im je tako jednom prilikom rekao: “Ovo je moj brat, moj opunomoćenik i moj nasljednik vama.”

Također je rekao: “Ja sam najbolji među poslanicima, a Ali je najbolji među opunomoćenicima, i najbolji koga ostavljam poslije sebe.”

“Ali je sa istinom, a istina je sa Alijem. Ali je sa Kur’anom, a Kur’an je sa Alijem.”

“Protiv mene su se borili zbog objavljivanja Kur’ana, a protiv Alija će se boriti zbog njegova tumačenja, a on će objašnjavati mom ummetu ono u čemu će se razilaziti poslije mene.”

“Poslije mene, dužnost tumačenja će obavljati samo Ali. On je velijj svakog vjernika poslije mene.”

“Ali je u odnosu na mene kao što je bio Harun u odnosu na Musaa.”

“Ali je od mene, a ja sam od njega, i on je vrata moga znanja.”

(Svi ovi hadisi su sahih kod ehli sunneta vel džemaata, prenosi ih njihova ulema i smatraju ih sahih hadisima, a navodili smo ih u prethodnim knjigama. Ko želi izvore gdje se nalaze ovi hadisi, neka pogled El-Muradžeat, uz komentar od Husejn Radija.)

 

Dokazano je naučnim argumentima, historijom i ono što su pisali pisci sira, da je Ali bio jedini autoritet i izvor kome su se obraćali svi ashabi, učeni i neznalice. Dovoljno je to što ehli sunnet vel džemaat priznaje da je Abdullah ibn Abbas, koga su prozvali blagodat ummeta, bio njegov učenik. Isto tako je dovoljno kao dokaz, da se sve nauke koje poznaju muslimani pripisuju Imamu Aliju, mir neka je s njim! (Vidjeti uvod Ibn Ebi Hadida Mutezilija u Šerhu Nehdžul-belage.)

 

Uzmimo kao pretpostavku, ako uporedimo hadis “Allahovu knjigu i moj sunnet” sa hadisom “Allahovu knjigu i moje Potomstvo”, morat ćemo dati prednost drugom hadisu nad prvim, tj. prednost pripada “moje Potomstvo”, pored “moj sunnet”, kako bi razuman musliman uspio da se vrati Imamima Ehli-bejta, kako bi im oni objasnili Kur’an i sunnet.

A ako bi se prednost dala hadisu “Allahovu knjigu i moj sunnet”, musliman će ostati zbunjen i ne bi znao objašnjenje Kur’ana, ni sunneta, niti bi pronašao pouzdan izvor koji bi mu objasnio propise koje ne razumije, ili propise o kojima se ulema ne slaže. A Imami mezheba su o propisima izrekli mnoge ili kontradiktorne tvrdnje.

Nema sumnje da ako musliman prihvata tvrdnje ovog ili onog alima, ili slijedi mišljenje ovog ili onog mezheba, on ga slijedi i uzima bez dokaza o ispravnosti ovoga, a netačnosti onoga. Prihvatanje jednog, a odbijanje drugog mezheba je slijepa pristrasnost i slijeđenje bez dokaza. O ovome, Allah, dž.š., kaže: “Većina njih slijedi samo pretpostavke, ali pretpostavke nisu nimalo od koristi Istini.”Junus, 36

 

Navešću samo jedan primjer ovoga kako bi poštovani čitalac shvatio iskrenost govora i kako bi mu se razjasnila istina od neistine.

Ako uzmemo Kur’ani kerim i pročitamo ajet koji govori o abdestu gdje Uzvišeni Allah kaže: “dio glava svojih potarite i noge svoje do iza članaka” (Ma'ide, 6) , u prvi momenat ćemo razumjeti da se noge potiru kao što se potiru i glave, ali ako pogledamo muslimane kako uzimaju abdest, naći ćemo da oni to rade drugačije. Ehli sunnet vel džemaat svi peru noge, a šije čine mesh, odnosno potiru noge. Mi smo sada zbunjeni i sumnjamo šta je od ovo dvoje ispravno?

Da se vratimo ulemi ehli sunneta vel džemaata i njihovim mufesirima. Naći ćemo da se i oni ne slažu o ovom propisu s obzirom da postoje dva načina učenja ovog ajeta: “erdžulekum”, u akuzativu i “erdžulikum” u genitivu.

Zatim, oba učenja smatraju ispravnim, pa kažu: Ko uči u akuzativu, dužnost mu je da pere noge, a ko uči u genitivu, dužnost mu je da čini mesh po nogama.

Imamo i trećeg alima, i velikog učenjaka u arapskom jeziku, a jedan je od uleme ehli sunneta (To je Imam Fahru Razi u svom tefsiru El-Kebir, 11/161) koji kaže: Kada se ovaj ajet uči i u akuzativu i u genitivu, dužnost je činiti mesh po nogama, jer “erdžul” (noge) mogu biti ili u akuzativu zbog sintaksičke funkcije ili u genitivu zbog toga što dolazi poslije čestice za genitiv. Zatim kaže da Kur’an naređuje mesh po nogama, a sunnet pranje nogu.

I kao što vidiš, čitaoče, ulema ehli sunneta vel džemaata nije otklonila našu zbunjenost svojim zbrkanim tvrdnjama. Naprotiv, povećali su nam sumnja u njihove riječi da je sunnet oprečan Kur’anu. Bože sačuvaj da Poslanik radi nešto što je suprotno Kur’anu i pere noge u abdestu. Da je Poslanik, s.a.v.a., prao noge prilikom uzimanja abdesta, da mu se suprotstave ne bi bilo dozvoljeno velikim ashabima, primjera Ali ibn Ebi Taliba, Ibn Abbasa, Hasana, Husejna, Huzejfe ibn Jemana, Enes ibn Malika i svih onih ashaba koji su učili ovaj ajet u genitivu, a tako je većina učača učila i oni smatraju obaveznim mesh po nogama i sve šije koje slijede Imame iz čistog potomstva, smatraju obaveznim mesh.